Connect with us

Religija

Propisi o kurbanu

Za djelo koje će ovih dana učiniti milioni muslimana širom svijeta nema boljeg termina od riječi “kurban” ili “udhijje”. Kurban doslovno znači približiti se nekome ili nečemu. Onaj koji kolje kurban, tim činom se približava Uzvišenom Gospodaru. A Gospodar svjetova propisao je ovaj ibadet jer ga voli i učinio ga jednim od sredstava kojim će Mu se Njegovi robovi približiti. Riječ “udhijje” doslovno znači žrtva. Kurban koji koljemo jeste žrtva koju prinosimo svome Gospodaru iz zahvalnosti za blagodati kojima nas je obasuo. Ovim činom mi pokazujemo da smo za ljubav svome Gospodaru spremni žrtvovati svoj imetak i da smo spremni na odricanje.

Definicija kurbana

U terminološkom smislu kurban znači: “Zaklati devu, kravu, ovcu ili kozu na dane bajrama, u određeno vrijeme, želeći se tim činom približiti Uzvišenom Allahu.”

Šeriatska utemeljenost klanja kurbana

kurban-2014Uzvišeni Allah na nekoliko mjesta u Kur'anu spominje propis kurbana. U suri “El-kevser” je rekao: “Mi smo ti, uistinu, mnogo dobro dali, zato se Gospodaru svome moli i kurban kolji….” Prije imperativa o dužnosti klanja kurbana Uzvišeni spominje kako je „mnoga dobra“ dao čovjeku. Kurban koji koljemo svakako je jedno od dobara koje nam je On darovao. Prinoseći žrtvu kurbana mi žrvujemo stoku i blagodat koju nam je Allah darovao.

U suri “El-Hadž” Uzvišeni Allah je rekao: “A klanje kamila smo vam učinili jednim od znakova Allahove vjere, i vi od njih imate koristi; zato spominjite Allahovo ime kada budu u redove poredane, a kada padnu na zemlju, jedite ih, a nahranite i onoga koji ne prosi, a i onoga koji prosi; tako smo vam ih potčinili da biste bili zahvalni.” Allah nam je sve potčinio pa i ovu stoku koju koljemo u ime Njega. On od nas želi vidjeti spremnost na žrtvu. On ne traži mnogo od nas, jer nam je već dao i ono što ćemo žrtvovati. Od nas se samo traži spremnost na žrtvu. Takav je bio primjer Ibrahima a.s. kojem je, onog momenta kada je izrazio spremnost da žrtvuje svog sina Ismaila a.s., Uzvišeni Allah poslao velikog ovna kao zamjenu za sina.

Poslanik s.a.v.s. je rekao: “Nema Allahu dražeg djela kojeg čovjek može učiniti na dan bajrama od puštanja krvi kurbana. Zaklana životinja će na sudnjem danu doći sa svojim rogovima, papcima i runom (dlakom). Kurbanska krv stigne do Allaha (bude primljena kod Allaha) prije nego što padne na zemlju. Zato se i vi radujte kurbanu.” (Ibn Madže i Tirmizi).

U drugom hadisu Poslanik s.a.v.s. je rekao: “Ko imadne mogućnost da zakolje kurban, pa i pored toga ne zakolje, neka se ne približava mjestu gdje mi klanjamo bajram namaz.” (Ahmed i Ibn Madže, “Nejlul-evtar”, 5/108)

Na osnovu ovog hadisa hanefijski pravnici su i zauzeli stav da je žrtvovanje kurbana na dane bajrama vadžib, tj. obligatna dužnost svakom imućnom muslimanu.

Ko je dužan klati kurban?

Kurban je dužan klati punoljetan, pametan, slobodan i imućan musliman. Pod riječima imućan musliman misli se na čovjeka kojem njegove redovne potrebe dozvoljavaju izdvajanje imetka za klanje kurbana. U ovu grupu spadaju oni koji imaju novac za klanje kurbana i on im ne treba za neke druge hitne i neodgodive poslove. Zatim oni koji imaju novac i on im ne treba za dane bajrama. Kao i oni koji ako su u mogućnosti da pozajme mogu pozajmiti radi kurbana ukoliko imaju mogućnost da vrate dug.

Smisao propisivanja kurbana

a) Zahvalnost Allahu na blagodatima kojima nas je obasuo.

Klanjem kurbana mi žrtvujemo jedan od ni'meta (blagodati) koji nam je darovao Uzvišeni Allah. On nam daje, a mi Njemu žrtvu prinosimo. U tom su smislu i riječi Uzvišenog: “…jedite ih, a nahranite i onoga koji ne prosi, a i onoga koji prosi; tako smo vam ih potčinili da biste zahvalni bili. Do Allaha neće doprijeti meso njihovo i krv njihova, ali će Mu stići iskreno učinjena dobra djela vaša” (El-Hadždž, 36-37).

b) Evociranje uspomena na Ibrahima a.s. i njegova sina Ismaila koji nam pokazaše primjer spremnosti na žrtvu za Gospodara svjetova.

Allah je Ibrahimu njegova sina zamijenio velikim kurbanom. U ajetu se kaže: “I Mi smo ga zamijenili kurbanom velikim” (Es-Saffat, 107).

c) Pribavljanje hrane za dane bajrama i poslije.

Kako god čovjek ima ahiretsku korist od klanja kurbana, tako isto ima i dunjalučku koja se ogleda u hrani koju sebi obezbijedi za određeni period. Poslanik s.a.v.s. je rekao: “Ovo su dani hrane, pića i spominjanja Allaha dž.š.”

d) Približavanje Allahu i postizanje Njegove naklonosti.

Cilj klanja kurbana jeste približavanje Allahu . On se brine za svoga roba i šalju mu sredstvo približavanja. UtomsmislusuiriječiUzvišenog: “Reci: ‘Klanjanjemoje, iobredimoji, i životmoj, ismrtmojadoistasuposvećeniAllahu, Gospodarusvjetova, kojinemasaučesnika…” (El-En'am, 162-163)

Šta se može zaklati u kurban?

            U kurban se može zaklati deva, krava, koza i ovca. Uvjet je da deva koja se kolje u kurban ima pet godina. Krava treba imati dvije godine i da je ušla u treću. Koza treba da ima godinu dana i da je ušla u drugu. Ovca (ovan) treba imati godinu dana i da je ušla (ušao) u drugu. Dozvoljeno je zaklati i ovcu od šest mjeseci ukoliko je ona napredna a ne može se naći ovca od godine ili više. Poslanik s.a.v.s. je rekao: „U kurban koljite hajvane koji su napunili određenu dob. Ako ne možete naći takve onda vam je dozvoljeno da zakoljete i ovcu (ovna) od šest mjeseci.”

Ukbe ibn Amir se požalio Poslaniku kako ga je njegova ovca, koja ima šest mjeseci, povrijedila, a on mu kaže: “Zakolji je u kurban:”

U kurban nije dozvoljeno klati nabrojanu stoku pod slijedećim mahanama:

– jako bolesnu koja nije sposobna sama doći do mjesta klanja,

– ćoravu ili potpuno slijepu,

– hromu koja nije sposobna sama hodati,

– iščupanog roga, repa ili uha iz korijena,

– onu koja je previše mršava, kao i onu koja nema zubi.

Poslanik s.a.v.s. je rekao: “U kurban se ne smije zaklati četvoro: ćoravo ili slijepo, jako bolesno, hromo koje nije sposobno samo hodati i izrazito mršavo tako da se na kostima ne može napipati meso” (Muslim).

Trebamo imati na umu da mi hajvana kojeg nam je Allah darovao upravo Njemu žrtvujemo. Dakle, hajvana žrtvujemo Onome koji nam je najdraži i Koga volimo iznad svega drugoga. On se ni s čim ne može usporediti. Zbog toga mi žrtvujemo ono što je kod nas najljepše i najvrednije. Time pokazujemo da smo za Njega spremni dati najbolje što imamo. Nikako sebi ne smijemo dozvoliti postupak kao neki koji od tri krave izaberu onu koja im se najmanje sviđa, koja nema mlijeka, koja je mršava i koju ni oni ne bi uzeli kada bi im se ponudila. Uzvišeni Allah je rekao: “O vjernici udjeljujte lijepe stvari koje stičete, ….. ne izdvajajte ono što ne vrijedi da biste to udijelili – kad ni vi sami to ne biste primili, osim zatvorenih očiju. I znajte da Allah nije ni o kome ovisan i da je hvale dostojan.” (El-Bekara, 267)

“Do Allaha neće doprijeti meso njihovo i krv njihova, ali će Mu sigurno stići iskreno učinjena dobra djela vaša……”. (El-Hadž, 37)

Poslanik s.a.v.s. je žrtvovao i u kurban klao najbolje što je imao i time nam pokazao da, ako želimo naklonost i bliskost svoga Gospodara, žrtvujemo za Njega kvalitet i da ne škrtarimo.

Ukoliko prilikom kupovanja stoka ne bude imala mahana, a čovjek je nanijetio zaklati je u kurban, pa se potom razboli ili joj se desi neka druga mahana, ako je bogat trebao bi je zamijeniti, a ako nema mogućnosti da je zamijeni, onda može i takva. Od Ebu Seida El-Hudrija se prenosi da je rekao: “Kupili smo ovna radi kurbana. Došao je vuk i ranio ga. Pitali smo Poslanika s.a.v.s. šta da radimo, a on nam je rekao da ga možemo zaklati u kurban” (Ibn Madže).

Vrijeme klanja kurbana

Kurban ima svoje strogo određeno vrijeme klanja. On se kolje prvog dana bajrama nakon što se klanja bajram namaz i može se klati sve do zalaska sunca trećeg dana bajrama. Od Bera ibn Aziba se prenosi da je Poslanik s.a.v.s. rekao: “Prvo sa čime ćemo započeti u ovom danu jeste bajram namaz a potom ćemo se vratiti i klati kurbane. Ko ovako uradi uradio je po našem sunnetu, a ko zakolje kurban prije ovog vremena, to je obično meso koje je on obezbijedio svojoj porodici. U ovakvom djelu nema ništa od sunneta.”

Buharija i Muslim prenose hadis u kome Poslanik s.a.v.s. kaže: “Ko zakolje kurban prije namaza žrtvovao ga je za sebe i svoju porodicu. A ko ga zakolje poslije namaza i dvije hutbe, taj upotpunjuje propis klanja i slijedi sunnet muslimana”.

Uobičajeno je kod nekih bosanskih porodica klanje kurbana uoči bajrama. Tada kolju kurban za mrtve. Oni smatraju da kurban za mrtve treba zaklati uoči bajrama a da redovni kurban se kolje ujutro na dan bajrama. Kako god ne postoji nešto što se zove “kurban za mrtve” tako ne postoji ni obredno klanje kurbana uoči bajrama. Mrtvima nije propisan kurban i kada umru njihov nasljednik nije dužan klati kurban za njih osim u slučaju da je umrli oporučio da se iz njegove imovine ima svake godine na ime kurbana izdvajati određeni iznos i kurban klati. Tada će nasljednik poštujući volju testatora izvršiti njegovu oporuku. Meso od ovakvog kurbana se ne zadržava već se svo dijeli siromašnima.

Da li je dovoljan jedan kurban za čitavu porodicu?

Ako u jednoj porodici živi više članova, dovoljno je zaklati jedan kurban za sve njih, isto kao što je dozvoljeno da svi članovi porodice kolju kurban ako to žele. U prvom slučaju nagradu od jednog kurbana dijele svi članovi porodice. U drugom slučaju nagradu za kurban ima svaki član posebno. Od Ebu Ejjuba El-Ensarije se prenosi da je rekao: “U doba Allahova Poslanika s.a.v.s. domaćin je klao jedan kurban za čitavu porodicu i svi su jeli od tog kurbana“ (Et-Tirmizi).

Udruživanje u jednom kurbanu

Dozvoljeno je udruživanje više osoba u jednom kurbanu ukoliko se radi o devi ili kravi. Ovca i koza se kolju samo za jednu osobu i nije dozvoljeno udruživanje.

Od Džabira r.a. se prenosi da je rekao: “Sa Allahovim Poslanikom s.a.v.s. na Hudejbiji smo klali devu za sedam osoba i kravu za sedam osoba.” (Muslim) Svi učesnici u udruženom kurbanu treba da imaju isti nijet radi kojeg kolju kurban.

Način klanja kurbana

Muhamed a.s. je lično za sebe klao kurban. Njegov ashab Džabir, r.a., kaže: “Kada bi Muhamed a.s. klanjao bajram namaz, tada bi proučio hutbu i i čim bi je završio, odmah bi naredio da se dovedu njegovi kurbani, koje bi zaklao izgovarajući: “Bismillahi Allahu ekber. Haza minni ve'ammen lem judahhi min ummeti.” “U ime Allaha (a) Allah je najveći. Ovo je kurban za mene i za onoga od mojih sljedbenika koji nije kurban zaklao.” Aiša r.a. pripovijeda kako je Muhamed a.s. klao kurban: “Mu­hamed a.s. bi naredio da mu se dovede kurban na mjesto gdje će ga zaklati. Kada mu je doveden rogat ovan, crnih nogu i ispod trbuha, crnih očiju, zatražio je da mu donesu oštar nož. Nakon toga bi povalio ovna i preklao ga izgovarajući: “Bismi­llahi. Allahume tekabbel min Muhamedin ve ali Muhamedin ve min ummeti Muhamedin.” “U ime Allaha! Bože! Ti primi (ovaj ibadet) od Muhameda, njegove čeljadi i svih sljedbenika.”

U Ebu Davudovoj zbirci stoji da je Muhamed a.s. prije klanja kurbana klanjao i dva rekata nafile.

Muslimani su dužni postupati pri klanju kurbana onako kako je činio i sam Alejhisselam.

Kurban se povali na lijevu stranu, okrenuvši ga po mogućnosti prema Kibli, svežu mu se sve četiri ili najmanje tri noge i oštrim nožem brzo se pre­sijeku dvije glavne krvne žile, te dušnik i grkljan.

Prije neposrednog klanja trebalo bi izgovoriti: “Bismillahi Allahu ekber”, a po mogućnosti i nešto više, posebno ono što je učio i sam Muhamed a.s.: “Vedždžehtu vedžhije lillezi feteressemavati vel erda hanifen ve ma ene minel-mušrikin. Inne salati ve nusuki ve mahjaje ve memati lillahi rabbil alemin. La šerike lehu ve bi zalike umirtu ve ene evvelul -muslimin. Allahume minke ve leke ‘an Muhamedin ve ummetihi. Bismillahi Allahu ekber.” “Okrećem svoje lice prema Onome koji je stvo­rio nebesa i zemlju čist (od svakog krivog vjero­vanja). Ja ne spadam u nevjernike. Moj namaz i svi ostali moji ibadeti, moj život i moja smrt su samo radi Allaha Stvoritelja svjetova. On nema dru­ga. Ovo mi je naređeno i ja se Njemu pokoravam. Bože! Ovo je (kurban) od Tebe, Tebi ga žrtvujem, za sebe i svoj ummet. U ime Allaha. Allah je naj­veći.”

Ko ne zna ništa proučiti dovoljno je da kaže: “Bismillahi”, pa ako i zaboravi kurban je valjan. Namjerno izostavljanje spominjanja Božijeg imena ima za posljedicu neispravnost samoga klanja, pa je kurban nevažeći.

Muhammed a.s. je upozoravao svoje ashabe da ne muče kurbana pri klanju, pa je tražio da se pripre­me, kao što je oštrenje noža, moraju izvršiti ranije. S guljenjem treba sačekati sve dok se posigurno ne utvrdi da je kurban već mrtav i otekla sva krv koja treba da oteče.

Kako se vrši podjela kurbanskog mesa

Uzvišeni Allah je rekao: “…a kada padnu na zemlju (kurbani), jedite ih, a nahranite i onoga koji ne prosi, a i onoga koji prosi……” (El-Hadž, 36) Ovim kur'anskim ajetom su precizirane strane kojima se dijeli kurbansko meso. Jedan dio se ostavlja za potrebe ukućana, drugi dio se dijeli komšijama, rodbini i prijateljima, a treći dio se dijeli siromašnima.

Dozvoljeno je svo kurbansko meso podijeliti kao sadaku, isto kao što je dozvoljeno svega ga zadržati za kućne potrebe i ništa od njega ne podijeliti u slučaju da je domaćin siromašan.

Plaćanje usluga klanja

Najbolje je ako čovjek može lično svojom rukom zaklati svoj kurban. Međutim, ako iz određenih razloga čovjek ne može zaklati svoj kurban, neka to za njega uradi neko drugi, ali to ne smije biti nemusliman prema hadisu Poslanika s.a.v.s. “Kurban može zaklati samo musliman.” U slučaju da nema muslimana koji bi mogao zaklati dozvoljava se da kurban zakolje kršćanin ili jevrej, ali nikako idolopoklonik ili ateista. U slučaju da nam kurban kolje neko drugi neće mu se plaćati kurbanskim mesom niti kurbanskom kožicom. Od Alije r.a. se prenosi da je rekao: “Allahov Poslanik s.a.v.s. me je zadužio da se pobrinem oko njegovih kurbana, naredivši mi da podijelim njihovo meso i kože, a da od toga ne dajem ništa kasapinu, dodavši: “Mi ćemo mu dati od nas!” (Buhari i Muslim)

Ukoliko je kasapin siromašan ili naš komšija može mu se dati od mesa kao i svima onima kojima se udjeljuje od kurbana, ali ne na ime naknade za klanje.

Prodaja kurbanskog mesa, vune i kožica

Zabranjeno je prodavati kožicu od kurbana, loj, meso, glavu, vunu, kosu i mlijeko koje se pomuze nakon klanja, svejedno bio ovaj kurban vadžib kurban ili dobrovoljan. Poslanik s.a.v.s. je rekao: “Ko proda kožicu svoga kurbana, taj nema kurbana.” (El-Hakim)

Dozvoljeno je vlasniku kurbana koristiti se kožicom i praviti od nje postekiju za klanjanje, ili mijeh, ili čarape od vune ili nešto slično. Aiša r.a. je od svoje kožice napravila mijeh iz koga se pila voda.

Nije mu dozvoljeno da proda kožicu za novac ili namirnice a zatim da se on ili njegova porodica lično okoriste time.

Dugogodišnja je praksa bosansko-hercegovačkih muslimana da kožice svojih kurbana poklanjaju Islamskoj zajednici. Ovaj postupak sa kožicama zasnovan je na islamskom učenju. Naime, pored os­novnih islamskih izvora, postoje i sporedni koji su zasnovani na Kur'anu i sunnetu. Jedan od tih izvora je i — “maslehat-ul-amme” — društveni interes, tj. interes zajednice. Svi islamski učenjaci su saglasni da izvorni islam traži stavljanje zajedničkih interesa ispred lokalnih i individualnih. U tom smislu su: Malik, Ebu Hanife, Šafija i Ahmed b. Hanbel kao osni­vači pravnih škola donijeli više fetvi, u kojima se interesi pojedinaca podređuju interesima zajednice.

Interesi i potrebe Islamske zajednice su takvi da nalažu maksimalno angažovanje svih materijalnih potencijala, kako bi se omogućio normalan rad institucija IZ u BiH na kojima se bazira opstanak i dalji razvoj islama u našim krajevima. Otuda je ini­cijativa za prikupljanje kožica u Fond Bejtul-mal od dalekosežnog značaja, jer je sa vjerskog stanovišta ne samo opravdana, nego u našim uvjetima i nužna. Najveći  broj  muslimana je svjestan  ove  činje­nice, zahvaljujući  visokoj  islamskoj svijesti  i veli­kom   stepenu   odgovornosti  naših  imama. Upravo zahvalju­jući njima i njihovom angažovanju na ovom poslu, ova akcija sve više dobija pravo mjesto i značenje, jer su imami, kao i drugi vjernici, duboko svjesni da vjerskog života ima samo dotle dok ima Islamske zajednice i da je materijalno jačanje Zajednice preduslov opstanka kako vjere tako i vjerskih i vakufskih objekata. A posebno se značaj ove prakse ogleda u projektima zbrinjavanja socijalno ugroženih kategorija našeg društva koje Islamska zajednica realizira svake godine.

Dr. Senaid Zajimović

islamskazajednica.ba

Povezane teme:

Religija

Vrijednosti sure Fatihe i zahvalnosti

Hvala Dragom Gospodaru koji nas je počastio da budemo u Njegovoj kući. Molimo Allaha, dž.š., onako kako smo se mi obradujemo time što smo prisustni u Njegovoj kući, da nas On počasti da smo u tom trenutku kod Njega primljeni. Salavat i selam pečatu svih poslanika Muhammedu, s.a.v.s., časnoj i plemenitoj porodici i vrlim ashabima. Allaha Jedinog molimo da nas počasti, da razumijemo Njegovu Knjigu i da nas počasti da razumijemo sunnet Njegovog Miljenika, Muhammeda, s.a.v.s. Molimo Allaha, dž.š., da živimo svoj kelime-i-šehadet u punini i da budemo proživljeni u društvu pečata svih poslanika Muhammeda, s.a.v.s.

“Euzu billahi mine-š-šejtani-r-radžim”, “bismillahi-r-rahmani-r-rahim”. Zatražili smo utočište kod Allaha, dž.š., od šejtana prokletoga, i sa imenom Allaha, Milostivog, Samilosnog. Svaki onaj posao koji čovjek počne nakon što je proučio e’uzu i potražio utočište kod Allaha, dž.š., i svaki onaj posao koji čovjek počne, a rekao je sa imenom Allaha, dž.š., poseban bereket se spušta na njega. Poseban blagoslov Allah, dž.š., daje tom poslu.

Na jednoj hafiskoj dovi gdje je mlada žena položila hifz, tj. naučila čitav Kur’an napamet, rečeno joj je: “Ako ono čime te je Allah, dž.š., počastio poneseš među ljude i živiš to, sutra ćeš, ako Bog da, Allahu doći na jedan poseban način. Mi ljudi volimo kada nam neko dođe s nečim što je naše, a Allah je tebe počastio da nosiš na ovome dunjaluku nešto što je Njegovo. Ne može čovjek biti ravnodušan prema tome ako te Allah počastio da Fatihu znaš napamet, da je spoznaš i da je nosiš. Kada se vratimo Allahu, dž.š., ići ćemo sa onim što je On poklonio čovječanstvu, a nas je počastio da je nosimo.”

“El-Fatiha” je prva sura u Kur’anu i njeno najpoznatije ime je Fatiha. Dolazi od arapske riječi “feteha”, što znači “otvoriti”, a dova koju učimo kada ulazimo u džamiju je:

اللَّهُمَّ افْتَحْ لِي أَبْوَابَ رَحْمَتِكَ.

 “Gospodaru, otvori mi vrata svoje milosti.”[1]

Kada izlazimo iz džamije, kažemo: “Gospodaru, molim Te da me daruješ, jer tamo trebam raditi za život.” Insan često zapne da nešto ostvari i sve učini da dođe do toga, ali dok Allah, dž.š., to ne otvori, to se ne može desiti. Zato je jako važno da molimo Allaha, dž.š., da nam otvori samo one stvari koje su u životu dobre za nas na ovom i budućem svijetu. Desi se često da trčimo za nečim, a poslije vidimo da je Allah, dž.š., to otvorio, ali i da nam šteti na dunjaluku, a kamo li na ahiretu. Sura Fatiha, prvo što nas svojim imenom uči je da ne molimo Allaha osim onoga što nas je On u Kur’anu naučio ili što nas je Poslanik, s.a.v.s., naučio da je dobro za nas. Sve drugo, ne znamo šta je dobro ili loše za nas. Kada neko klanja istiharu u dovi se obraća riječima: “Gospodaru moj, Ti određuješ, a ja ne određujem, Ti znaš, a ja ne znam. Pa mi otvori ako je to hair za mene. Počasti me da uđem u Tvoje okrilje milosti, tako što ćeš mi otvoriti samo ono što je za mene dobro.”

Drugo ime sure Fatihe je “Esasul-Kur’an”, što znači “temelj Kur’ana”, a temeljne poruke Kur’ana su sadržane u Fatihi: Od odnosa sa Allahom dž.š., razumijevanje Njegovih osobina – sifata, suštine ljudskoga života da ćemo pred Allaha, dž.š., stati, od koga treba pomoć tražiti i kome treba robovati, te kakvi su putevi, pravci, na ovome svijetu kojima možemo krenuti. Još jedno od značenja njenog imena je “osnova Ku’rana”. Ona ima mnogo imena, a deset imena navodi jedan od poznatih tumača Kur’ana. “Ešafije ili Eš-Šifa” što znači “lijek” i ona je sura koja se uči za lijek. Jedan od ashaba izliječio je čovjeka kojeg je škorpion ujeo, učeći mu Fatihu. Kod nas se često i u raznim situacijama uči Fatiha. Time molimo Allaha onim što je On objavio i molimo Ga surom koja je sveobuhvatna i dovoljna. Prenosi se u hadisima, da je Resulullah, s.a.v.s., bio u džamiji i vidio  jednog od ashaba, Ebu Seida ibn El-Muala, pa mu je rekao: “Ebu Seide, hoćeš li da te podučim najveličanstvenijom surom u Kur’anu, prije nego što izađeš iz džamije?” Resulullah, s.a.v.s., je krenuo izaći, i kaže njemu Ebu Seid: “Allahov Poslaniče, naravno da hoću, poduči me, koja je naveličanstvenija sura u Kur’anu?” Kaže mu Resulullah, s.a.v.s.,: “To je, Elhamdulillahi Rabil alemin. To je sura Fatiha. Sedam je to kratkih ajeta i veličanstven je Kur’an koji je meni Allah dao.”[2] Ona je najljepše i najveličanstvenije što je Allah objavio u Kur’anu. Zamislimo tog ashaba, kakav je njegov odnos prema Fatihi poslije toga bio?! Učio je uvijek Fatihu gdje god je bio, jer je dobio od Resulullaha, s.a.v.s., smjernicu za čitav život. Mi smo dobili hiljade informacija, a često ne uzmemo ništa od toga. Nećemo moći podići svoju glavu na Sudnjem danu osim onim znanjem kojeg smo ukrasili djelom. Hoćemo li moći podići glavu na Sudnjem danu, da kažemo, npr.: “Ja Rabbi, čuo sam za hadis, onaj ko vodi računa o jetimu i Muhammed, s.a.v.s., bit ćemo kao ova dva prsta (pokazajući na kažiprst i srednji prst).” Hoćemo li moći reći: “Ja sam uvijek gledao da od svog imetka jetimu dam, i niko nije znao?” Podignemo glavu i kažemo, ja Rabbi, dali sam i radili smo.

Pored sure Fatihe, još četiri sure u Kur’anu počinju sa riječima “Elhamdulillah”, što znači “hvala Allahu” ili “hvala pripada samo Allahu”.

  • Sura “El-Kehf” počinje sa riječima zahvale:

الْحَمْدُ لِلَّهِ الَّذِي أَنزَلَ عَلَىٰ عَبْدِهِ الْكِتَابَ وَلَمْ يَجْعَل لَّهُ عِوَجًا.

“Hvala Allahu, koji je svome robu objavio Knjigu, i to neiskrivljenu.”[3] “El-Kehf” znači “pećina”, a je ona sklonište. Svima nama treba neka vrsta skloništa, a Gospodar nas u Kur’anu uči da Njemu bježimo.Kada vidimo da se neko ogovara, bježimo Allahu, dž.š., kada vidimo da se ruka diže u nezadovoljstvu Allahu, bježimo Njemu.U Kur’anu se kaže:

هَلْ أَتَىٰ عَلَى الْإِنسَانِ حِينٌ مِّنَ الدَّهْرِ لَمْ يَكُن شَيْئًا مَّذْكُورًا.

“Zar se ne sjeća čovjek, trenutka u vremenu, da smo ga Mi stvorili još prije, a ništa bio nije!”[4]Allah, dž.š., nas je iz nepostojanja uveo u postojanje, izveo nas je iz nepostojanja i stvorio, a ipak, malo je zahvalnih.

  • Sura “El-En’am” je još jedna sura koja počinje riječima zahvale:

الْحَمْدُ لِلَّهِ الَّذِي خَلَقَ السَّمَاوَاتِ وَالْأَرْضَ وَجَعَلَ الظُّلُمَاتِ وَالنُّورَ. ثُمَّ الَّذِينَ كَفَرُوا بِرَبِّهِمْ يَعْدِلُونَ.

“Hvala Allahu, koji je stvorio nebesa i Zemlju, i učinio je svjetlo i tminu, a opet ima onih koji Allaha izjednačuju sa nečim.”[5] Sura “El-En’am”, što znači “stoka” je sura koja se zove po blagodati koju je Allah, dž.š., nama dao u stoci i u živim bićima koje nam je potčinio. Primjer nam je kurban koji koljemo. Da nam ga Allah, dž.š., nije potčinio taj ovan bi mogao imati neprijateljstvo prema nama. Zamislimo kakvo bi stanje bilo da su nam mravi, domaće životinje ili ptice, koje svakodnevno lete oko nas, neprijatelji!?

  • Sura “Saba” počinje riječima zahvale:

الْحَمْدُ لِلَّهِ الَّذِي لَهُ مَا فِي السَّمَاوَاتِ وَمَا فِي الْأَرْضِ وَلَهُ الْحَمْدُ فِي الْآخِرَةِ ۚ وَهُوَ الْحَكِيمُ الْخَبِيرُ.

“Hvala Allahu, kome pripada sve na nebesima i sve na Zemlji! Hvaljen neka je i na onome svijetu, i On je Mudri i o svemu obavješten!”[6] Na dunjaluku ljude možemo pohvaliti, zahvaljivati im, dijeliti zahvalnice i pohvale, zaslužili oni to ili ne zaslužili, dok će na ahiretu biti pohvaljeni samo oni koji su činili na dunjaluku ono što zavređuje pohvalu na budućem svijetu. U hadisu nam se kazuje: “Doći će ogroman čovjek na Sudnjem danu,a neće biti težak ni koliko krilo mušice kod Allaha dž.š.”[7] Jedan od ashaba Resulullaha, s.a.v.s., je bio sitan, male kilaže. Jedne prilike zavratio je nogavice, i vidjele mu se tanke noge kao kod djeteta. Kada su to vidjeli, ashabi se nasmijaše. A Resulullah, s.a.v.s., im na to reče: “Teže su one, nego brdo Uhud na Kijametskome danu.”[8]Jedino Gospodar zna nečiju vrijednost i veličinu.

  • Gospodar i suru “Fatir”, što znači “Stvoritelj” počinje riječima zahvale:

الْحَمْدُ لِلَّهِ فَاطِرِ السَّمَاوَاتِ وَالْأَرْضِ جَاعِلِ الْمَلَائِكَةِ رُسُلًا أُولِي أَجْنِحَةٍ مَّثْنَىٰ وَثُلَاثَ وَرُبَاعَ ۚ يَزِيدُ فِي الْخَلْقِ مَا يَشَاءُ ۚ إِنَّ اللَّهَ عَلَىٰ كُلِّ شَيْءٍ قَدِيرٌ.

“Hvaljen neka je  Allah, stvoritelj nebesa i Zemlje, koji meleke sa po dva, tri i četiri krila čini izaslanicima; On onome što stvara dodaje šta hoće, On, uistinu, sve može.”[9]

U ovih pet sura: El-Fatiha, El-En’am, Saba’, Fatir i El-Kehf se spominju riječi “Elhamdulillah”, koje znače: “Hvala pripada Allahu”. Svakodnevno ko obavlja namaz suru Fatihu prouči četrdesetak puta. Uz farze samo, proučimo je najmanje sedamnaest puta dnevno. Ona je svojim sadržajem, kratka, ali sveobuhvatna. “Hvala pripada samo Allahu, Gospodaru svjetova, Milostivom Samilosnom, Vladaru Sudnjega dana…” Kada liježemo i kada ustajemo, uvijek na umu nam trebaju biti Allahove riječi: “Ijjake n’abudu ve ijjake neste’in”, “Samo Tebi robujemo, i samo od Tebe pomoć tražimo”, “Ihdine-s-sirata-l-mustekim”, “Uputi nas na pravi put”.

          Kroz Fatihu, svakodnevno molimo Allaha, dž.š., da nas uputi na Pravi put. Ako smo na Pravom putu, da nam podari da na tom putu donosimo prave odluke, jer nije dovoljno samo ostati na pravom putu. Nije dovoljeno voziti autoputem, potrebno je voziti po pravilima i u pravoj traci. To dobijemo od Allaha, dž.š., jer nas je On pomogao na Pravom putu.

Još jedan od ajeta Fatihe je i: “Na put onih, kojima si Svoju blagodat ukazao.”  Kaže Resulullah, s.a.v.s., Bilalu, mujezinu: “Čuo sam zvuk tvojih tragova u Džennetu.”[10] Allah, dž.š., je dao Resulullahu, s.a.v.s., da vidi džennet, i čuje zvuk nanula Bilala Habešije u džennetu. Na samrti mu je supruga rekla: “Teško li nama, ode nam Bilal.” A Bilal reče: “Blago li Bilalu. sutra se susrećem sa Muhammedom i njegovim ashabima.” Bilal nije rekao “sa mojim jaranima, ahsabima”, iz edeba prema Resulullahu, s.a.v.s., i njegovim ashabima ne kaže: “ja sam ashab”, već kaže: “Susrećem se sa Muhammedom i njegovim ashabima.” Takav je neko koga je Allah, dž.š., uputio i kome je blagodat Svoju pokazao. Tako se gradi svoj ahiret, a u trenutku smrti idemo prema onome što smo izgradili. Vjernik voli susret sa Allahom, dž.š., jer je čitav život nastoji kod Njega da gradi. Ima i insana koji se uzdižu, a stoje pred Allahom, dž.š., i traže da ih  uputi na Pravi put.

Jednom je hazreti Rabiji prišao čovjek koji je htio vratiti se Allahu, pa je upitao: “Mogu li se ja vratiti Allahu? Hoće li meni Allah primiti pokajanje, ako se ja Njemu vratim?” A hazreti Rabija mu odgovara: “Da je tebe Allah primio, tvoj jezik i tvoje biće bi se Allahu vratilo. Nemoj mislit da ti Allahu činiš uslugu, jer tebe Allah časti.”

        Kada govorimo o ajetu “Na put onih kojima si blagodat Svoju ukazao. Ne na put onih koji su na sebe srdžbu navukli”, često se govori da je riječ o jevrejima, zbog onoga što su govorili o Allahu, dž.š., a dio ajeta: “I ne na put onih koji zalutali”, kaže se da je riječ o kršćanima.

Kada molimo Allaha, dž.š., da nas uputi na put onih kojima je blagodat ukazao, a ne na put onih na koje se rasrdio, tada doslovno molimo: “Ja Rabbi, sačuvaj me od svakoga grijeha, koji je razlog da se Ti na mene rasrdiš.”

Ulema se razilazi po pitanju ajeta: “Elhamdulillahi rabbil ‘alemin”, za kojeg jedni kažu da je to najvrednije što čovjek može kazati, dok drugi kažu, na osnovu hadisa Resulullaha, s.a.v.s.: “Najbolje što sam ja kazao i vjerovjesnici prije mene je: ‘La ilahe illellah.’”[11] Koju god stranu poslušamo, to je nešto što će sigurno insane pratiti na ovom i na onom svijetu. Vjernici će u džennetu kazati:

وَقَالُوا الْحَمْدُ لِلَّهِ الَّذِي صَدَقَنَا وَعْدَهُ.

“Hvala Allahu koji nam je obećanje Svoje ispunio.”[12]

To će bit prva rečenica koju će stanovnici dženneta kazati. Stanovnici dženneta će, također, kad im dođu blagodati reći: “Hvala Allahu koji je od nas udaljio najveću tugu koju u životu možemo imati.”[13]

Također, Gospodar je kazao u Kur’anu:

إِنَّ الَّذِينَ آمَنُوا وَعَمِلُوا الصَّالِحَاتِ يَهْدِيهِمْ رَبُّهُم بِإِيمَانِهِمْ.

“Zaista, oni koji vjeruju, i dobra djela čine, Allah će ih uputiti u njihovom vjerovanju.”[14]

Da nije vjere, nikada ne bi slušali o Kur’anu, o Allahu, dž.š., o Resulullahu, s.a.v.s. Oni koji vjeruju i dobra djela čine, Allah, dž.š., ih uputi za života ovoga i na ahiretu uđu u džennet. Kada tamo vide sve nagrade i neprekidno uživanje, njihova dova u džennetu će biti: “Slavljen si Ti, Gospodaru naš”, a jedni druge će selamom pozdravljati. Kada svi uđu u džennet, posljednja dova koja će se proučiti je: “Hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova.”

Riječ “El-hamd” znači “iskazati lijepo o nečemu što je lijepo”. Dvije su riječi vezane za ovu riječ i to su kod nas poznata imena: “Hamid”, što znači “onaj koji zahvaljuje” i “Hamida”, što znači “ona koja je zahvalna”. Još jedno ime ima koje ima isto značenje, a to je “Šakir”. Zahvalnost u arapskom ima dvije forme. “Hamd” je ono što iskazujemo jezikom kada kažemo: “Hvala Allahu.”, a “Šukr” je pokazana zahvalnost, praktična zahvalnost.

Uzvišeni Gospodar u Kur’anu je kazao:

اعْمَلُوا آلَ دَاوُودَ شُكْرًا وَقَلِيلٌ مِّنْ عِبَادِيَ الشَّكُورُ.

“Radite, porodico Davudova, kako biste pokazali zahvalnost. Malo je Mojih robova koji su zahvalni.”[15]

Kada nam Allah podari dijete, prvo što uradimo je da proučimo ezan i ikamet. Tako Allahu, dž.š., pokazujemo zahvalnost kada zakoljemo kurban i njime nahranimo one koje je potrebno nahraniti, i još rodbini i prijateljima odnesemo pa ih time obradujemo. Izgovarajući: “Elhamdulillah”, zahvaljujemo i to je naše unutrašnje stanje. U isto vrijeme budemo i “Šakir”, jer tim činom podjele kurbana praktično pokazujemo zahvalnost.

Također, postoji jedan termin koji se koristi za zahvalnost, a to je “Medh”, a predstavlja ono što mi radimo. Mi jedni druge hvalimo i obično ljudi počnu i sebe hvaliti, a Uzvišeni Gospodar u Kur’anu kaže:

فَلَا تُزَكُّوا أَنفُسَكُمْ هُوَ أَعْلَمُ بِمَنِ اتَّقَىٰ.

“Nemojte sami sebe hvaliti. Allah jedini zna ko svijesti o Njemu ima.”[16]

Hazreti Omer, r.a., je molio Gospodara riječima: “Gospodaru, učini me da budem među onim robovima kojih je malo.” Pa su ga pitali: “Zašto stalno govoriš da budeš među onim robovima kojih je malo?” Pa im je učitelj Kur’ana, hazreti Omer, rekao: “ Zar Allah nije rekao u Kur’anu:‘Malo vas je koji ste vjernici.’ ‘Zar nije Allah u Kur’anu rekao’: ‘Malo vas je koji ste zahvalni.’’’ Omer je razumio Kur’an i po njemu je živio i govorio. Resulullah, s.a.v.s., je rekao: “Bacite u lica onih koji se samo hvale, prašinu.”[17] Onaj koga je Allah počastio da je čestit, nema potrebe hvaliti ga, nego ga spominjemo u dovi, da ga Allah, dž.š., u čestitosti učvrsti. Također, Uzvišeni Allah kaže:

وَإِذْ تَأَذَّنَ رَبُّكُمْ لَئِن شَكَرْتُمْ لَأَزِيدَنَّكُمْ ۖ وَلَئِن كَفَرْتُمْ إِنَّ عَذَابِي لَشَدِيدٌ.

“Kada je Gospodar vaš objavio: Ako zahvalni budete, zaista ću vam blagodati sigurno uvećati, a ako budete nezahvalni, kazna moja je žestoka.”[18]

Često učimo dovu Gospodaru: “Gospodaru, počasti nas da Tvoje blagodati spoznajemo kroz njihovo trajanje, a zaštiti nas od dana kada ćemo spoznati blagodati, samo zato što smo je izgubili.” Ne dao Bog, blagodat vida spoznati kada je izgubimo, blagodat djeteta koje je poslušno spoznati kada dijete, zbog lošeg društva, ode u neposlušnost. Allah, dž.š., nam ne daje prema onome što smo uradili, nego prema onome što smo duboko u srce usadili. Ako smo usadili želju prema dobru, Allah, dž.š., nam za to daje džennet, jer je džennet vječan, a ne možeš dobiti vječnost ako nismo donijeli vječnu odluku.

Čovjek može nekada kazati: “Hvala ti”, ali time kažemo, da je Allah, dž.š., preko druge osobe nešto nama učinio. Najprije smo zahvalani Stvoritelju svih svjetova, pa smo onda zahvalani insanima. Resulullah, s.a.v.s., nas je naučio:

لَا يَشْكُرُ اللَّهَ مَنْ لَا يَشْكُرُ النَّاسَ.

“Onaj ko nije zahvalan ljudima, nije zahvalan ni Allahu.”[19]

Ulema to tumači na dva načina: Prvo, onaj čija je priroda da se ne zahvaljuje ljudima, neće ni Allahu, dž.š., biti zahvalan, a drugo, onaj ko se ne zahvali osobi koja je bila razlog da mu dobro dođe, Allah neće primiti zahvalnost Njemu. U najmanju ruku treba zahvaliti onome, preko koga ti je blagodat od Allaha, dž.š., došla.

Stalno treba učiti dovu: “Elhamdulillahi ala kulli hal”, što znači: “hvala Allahu na svakome stanju, osim stanja onih koji će u vatru ići”. Time molimo Allaha, dž.š., da nas sačuva od svakoga grijeha i svakoga belaja. Spoznajmo da će dunjaluk proći, a izgovaranjem hvale Allahu, dž.š., ostavljamo svoj iskaz Njemu da ga čuva i da nam ga vrati na Sudnjem danu.

Rečenica “Elhamdulillahi Rabbil ‘alemin” potencira ono što stalno trebamo govoriti: “Gospodaru Dragi, Gospodaru svih svjetova”. Fatiha sadrži i blagodat postojanja, blagodat održavanja u životu, blagodat upute, a ona je navrijednija blagodat koju nam Uzvišeni Gospodar može dati. Sve druge blagodati dolaze poslije. Kada nam Allah, dž.š., da zdravlje, tek nakon blagodati upute i blagodat zdravlja ima smisla. Blagodat je i kada Allah, dž.š., opomene na neki grijeh, tako što nam da iskušenje, pa i u takvim situacijama trebamo zahvaliti na iskušenju i kazati: “Elhamdulillahi Rabbil ‘alemin”. Time zahvaljujemo Njemu na hiljadama dijelova našeg organizma koji funkcionišu nesmetano. Velika je blagodat kada se insan stalno zahvaljuje svome Gospodaru, a blagodat je i kada smo svjesni blagodati koje imamo.

             Musa, a.s., je rekao: “ O Gospodaru moj, kada ću ti zahvaliti?” Gospodar mu odgovara: “Zahvalit ćeš Mi kada budeš svjestan da je sve od Mene, pa i riječi zahvale: ‘Hvala Tebi, Allahu moj, Gospodaru svih svjetova.’”

U ovom ajetu se potencira množina: “svjetova”. U svakome svijetu, vlada zakonitost, kamen ima težinu i veličinu, ali može se pomaći samo ako ga pomaknemo ili ako Allah da, da ga nešto pomakne. Sve se dešava kako Allah, dž.š., odredi i želi.

Jednom prilikom su Halid ibn Velidu donijeli otrov. Kaže mu izaslanik kršćanske vojske: “Mi smo čuli, da vi muslimani, kada proučite bismillu, ne može vam ništa biti.” Kaže Halid ibn Velid: “Tako je.” “Hajde, popij ovaj najgori otrov koji mi imamo!” – reče mu. Halid ibn Velid je uzeo otrov, proučio bismillu, popio i ništa mu nije bilo. To je počast i keramet Halida ibn Velida. Sve se dešava kako Allah, dž.š., odredi i želi. Tako je On želio i odredio da isti taj odvažni i hrabri Halid ibn Velid, bez obzira što je jako želio da umre u borbi kao šehid, ipak preseli na postelji. Uzvišeni Gospodar kaže: “On je Gospodar svih svjetova.” U svim tim svjetovima, vladaju zakonitosti.

Jedna zanimljiva anegdota kaže da je vladar imao čestitog vezira koji je često izgovarao: “Elhamdulillah”. Vezir bi ga hrabrio šta god se desi i govorio: “Elhamdulillah, hvala Allahu bit će to dobro”. Nakon nekog vremena vladar je sa vezirom otišao u lov, igrao se nožem i odrezao sebi dva prsta. Uzme mu vezir ruku, podveže, i kaže: “Elhamdulilah, bit će to dobro”. Vladaru to dosadilo pa ga udari šamarom, a vezir pobjegne od njega. Kada se sultan vraćao, njega i njegovu pratnju susretnu razbojnici i ubiju sve osim sultana. Njega ostave jer su mislili da je zaraženo bolestan zbog ruke koja mu je krvarila. Kada se vratio u dvor rekao je: “Elhamdulillah, dobro je onaj moj vezir govorio. Ostao sam bez dva prsta, ali mi je Allah glavu sačuvao. Nađite mi vezira!” Kada su našli vezira i doveli ga pred sultana, on je želio uputiti izvininjenje. Vezir opet reče: “Elhmadulillah”, pa nastavi: “Dobro je što si me ošamario, da me nisi ošamario i da nisam pobjegao i mene bi tamo ubili.” Pitanje je koliko insan zna razumjeti ono što mu se dešava, ali ipak, uvijek svu zahvalu, u svakom stanju, Njemu dugujemo. Resulullah, s.a.v.s., nas uči da se plemeniti zahvaljuju i Allahu, dž.š., i ljudima.

U suri “En-Neml”, što znači “Mravi” u dva ajeta Allah, dž.š., kaže:

قُلِ ٱلْحَمْدُ لِلَّهِ وَسَلَٰمٌ عَلَىٰ عِبَادِهِ ٱلَّذِينَ ٱصْطَفَىٰٓ.

“Reci: ‘Elhamdulillah, i neka je selam (mir) robovima koje je Allah uzdigao.’”[20]

Ako želimo da nas Allah, dž.š., uzdigne, onda recimo: “Elhamdulillah”. Molimo Allaha, dž.š., da budemo od zahvalnih robova Njegovih. Molimo Allaha, dž.š., da nam zahvala Njemu bude stalno na jezicima i da bude stanje naše duše, a da djelima pokazujemo “Šukr”, zahvalnost, Allahu, dž.š., kroz sve ono što nam je darovao.

IZDVOJENE PORUKE:

–             Na dunjaluku ljude možemo pohvaliti, zahvaljivati im, dijeliti zahvalnice i pohvale, zaslužili oni to ili ne zaslužili dok će na ahiretu biti pohvaljeni samo oni koji su činili na dunjaluku ono što zavređuje pohvalu na budućem svijetu.

–             Kada učimo Fatihu, u njoj molimo Allaha da nas uputi na put onih kojima je blagodat ukazao, a ne na put onih na koje se rasrdio, tada doslovno molimo: “Ja Rabbi, sačuvaj me od svakoga grijeha, koji je razlog da se Ti na mene rasrdiš.”

–           Kroz Fatihu, svakodnevno molimo Allaha, dž.š., da nas uputi na Pravi put. Ako smo na Pravom putu, da nam podari da na tom putu donosimo prave odluke, jer nije dovoljno samo ostati na pravom putu. Nije dozvoljeno voziti autoputoem, potrebno je voziti po pravilima i u pravoj traci. To dobijemo od Allaha, dž.š., jer nas je On pomogao na Pravom putu.

–           Fatiha sadrži blagodat postojanja, blagodat održavanja u životu, blagodat upute, a blagodat upute je navrjednija blagodat koju nam Gospodar može dati. Sve druge blagodati dolaze poslije. Blagodat je i kada smo svjesni blagodati koje imamo.

–           Velika je blagodat kada se insan stalno zahvaljuje svome Gospodaru, a blagodat je i kada smo svjesni blagodati koje imamo.

–             Riječ “El-hamd” znači: “iskazati lijepo o nečemu što je lijepo”. Zahvalnost u arapskom jeziku ima dvije forme. “Hamd” je ono što iskazujemo jezikom kada kažemo: “Hvala Allahu”, a “Šukr” je pokazana, praktična zahvalnost.

–           Često učimo dovu Gospodaru: “Gospodaru, počasti nas da Tvoje blagodati spoznajemo kroz njihovo trajanje, a zaštiti nas od dana kada ćemo spoznati blagodati, samo zato što smo je izgubili.”

–           Rečenica, “Elhamdulillahi Rabbil ‘alemin”, potencira ono što stalno trebamo govoriti: “Gospodaru Dragi, Gospodaru svih svjetova”. Fatiha sadrži i blagodat postojanja, blagodat održavanja u životu, blagodat upute, a ona je navrjednija blagodat koju nam Gospodar može dati. Sve druge blagodati dolaze poslije.

Halka tefsira (Sarajevo, 14. 2. 2018.)

[1] Muslim 68.

[2] Buhari 4474.

[3] El-Kehf, 1.

[4] El-Insan/Ed-Dehr, 1.

[5] El-En'am, 1.

[6] Saba’, 1.

[7] Buhari 4729, Muslim 18.

[8] Ahmed, 920.

[9] Fatir, 1.

[10] Ahmed, 8403.

[11] Tirmizi, 3585.

[12] Ez-Zumer, 74.

[13] Fatir, 34.

[14] Junus, 9.

[15] Saba, 13.

[16] En-Nedžm, 32.

[17] Ahmed 5684.

[18] Ibrahim, 7.

[19] Ahmed 7926, Ebu Davud 4811 i Tirmizi 1954.

[20] En-Neml, 59.

Izvor:https://hafizkenanmusic.com

Nastavi čitati

Religija

Sedam podataka, koje možda niste znali u vezi rođenja Muhammeda ,alejhis-selam

Sedam podataka, koje možda niste znali u vezi Poslanikovog, s.a.v.s., rođenja

1) Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rođne je 50 ili 55 dana, nakon događaja sa slonom. Naime, kao što je poznato, namjesnik Jemena Ebreha, pred Mekku je došao sa vojskom i slonovima, samo sa jednim ciljem, da sruši Kabu. Upravo zbog ovog događaja, u historiji islama, ova godina se zove, Godina slona i u njoj je rođen Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. I Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio je prvo dijete, koje je rođeno nakon ovog događaja.

2) Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rođen je u kući svoje majke, Amine bint Vehb, koja se nalazila pored brda El-Merva, a koja je bila udaljena 200 m od Kabe.

Sve do nedavno, na tom mjestu se nalazila biblioteka, koja je nažalost srušena.

Opisujući svoj porod, hazreti Amina je rekla:“ Kada sam ga rađala, porađala sam uz njega ogromnu svjetlost, od koje su zablistali dvorci Šama.“

U drugoj predaju se spominje, da je vidjela svjetlost, koja je iz njenog stomaka, pokazivala prema Busri. (Šam).Inače, prvi grad u Šamu, koji je vojno osvojen, bio je upravo Busra.

3) Tu noć, kad je Amina trebala da rodi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, uz nju su, sve do samog kraja, bile četiri žene: Ummu Ejmen, majka Usmane ibn Zejda, Šifa, majka Abdurahman ibn Avfa, Fatima, majka Osmana ibn Ebi Asa i Suvejba, robinja Ebu Leheba.

4) Sve ove žene, koje su bile prisutne Poslanikovom, sallallahu alejhi ve sellem rođenju, obradovane su bereketom i uspjehom u životu. Ummu Ejmen, njen sin Usama ibn Zejd, bio je jedan od najdražih ashaba Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem i komandat muslimanske vojske.

Šifa, majka Abdurahman ibn Avfa, poznatog ashaba koji je bio jedan od najbogatijih muslimana i kojeg je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem obradovao Džennetom. Fatima, njen sin Osman, postao je dobar musliman i jedan od učenih ashaba. A Suvejba, nju je Poslanikov amidža Ebu Leheb oslobodio kad mu je javila muštuluk, da je dobio bratića.

5) Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rođen je u ponedjeljak. Kad je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem upitan postu ponedjeljkom, rekao je:“Ja sam na taj dan rođen.“

6) Kad se rodio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, njegov dedo Abdulmutalib, uzeo je unuka i sa njim obišao oko Kabe, čineći Allahu dovu zahvalnosti, što je dobio zdravog unuka.

Tada mu je dao ime Muhammed a njegova majka Amina, dala mu je ime Ahmed.

Dakle, prvi Poslanikov susret sa ovim svijetom, bio je kod Časne Kabe.

7) Prva žena, koja je zadojila Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nakon njegove majke Amine, bila je Suvejba, robinja.

Ona je imala sina, koji se zvao Mesruh, također u to vrijeme rob.

Mesruh je bio Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem brat po mlijeku.

A njegov drugi brat po mlijeku, bio je Hamza ibn Abdulmutalib.

Tako je naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio brat po mlijeku, jednom robu Mesruhu i Hamzi, koji je bio iz ugledne porodice.

To je dokaz, da je naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslan, da među ljudima gradi jedinstvo, bez obzira na boju kože i položaj u društvu.

prof. Saudin Cokoja

Nastavi čitati

Cazin

Na uređenje utrošeno oko 500.000 KM: Gradska džamija u Cazinu u novom ruhu uskoro otvara svoja vrata (VIDEO)

Gradska džamija u Cazinu izgrađena je davne 1879. godine, u utvrdi grada, što nije čest slučaj. Prema usmenim predanjima luster džamije je poklon austrougarskog cara Franje Josipa, te da je munaru sagradio Talijanski arhitekt Ljudevit Missoni. Jedno vrijeme bila je među najvećima u državi.

Istovremeno može primiti oko dvije hiljade vjernika. Jedan je od dragulja bosanskohercegovačke sakralne arhitekture koji ovih dana poprima novi sjaj.

U toku je renoviranje i rekonstrukcija unutrašnjeg dijela džamije kako nam je sam potvrdio Smajo ef. Šabić imam džamije.

Do sada je u uređenje džamije utrošeno oko 500.000 KM.

Gradska džamija nije samo vjerski objekt, ona je kulturno-historijsko blago ovog kraja. Cazinska gradska džamija danas često ugosti brojne turiste iz cijele Bosne i Hercegovine, ali i one iz inostranstva.

Gradska džamija u Cazinu će za dvadesetak dana otvoriti svoja vrata u novom ruhu jer je u oktobru predviden završetak gradevinskih radova koji se ovih dana intenzivno privode kraju.

Video prilog pogledajte OVDJE

Nastavi čitati

Najčitanije

✕