– Ja sam čovjek koji je sit došao u svijet i volim da kažem da sam u Sarajevo došao sit. Moj otac je bio oficir, a mnogi sarajevski džeparoši su me najavljivali kao da sam došao s ulice, iz šume. Nisu htjeli da znaju, da priznaju da je moj otac ipak bio vojno lice. Ja se time ponosim, pogotovo što su odgojili sina takvog kakav je danas. Moj otac je bio predsjednik opštine, sekretar škole. Obavljao je razne funkcije u našoj lijepoj Jugoslaviji – ispričao je Šerif Konjević.

Njegov talenat je prvo prepoznala učiteljica, a on iskren po prirodi ne krije da je od malih nogu bio vragolan, pa je prema učiteljici gajio simpatije i bio njen vjerni saputnik.

– Učiteljica, Kristina se zvala, ona je željela da ja nju pratim kući svaki dan, moje mjesto je bilo Sanica, a ona je živjela 6-7km od mjesta gdje sam ja živo. Tako je uvijek mene simpatisala. Toliko me je nešto voljela. Ja sam malo bio bezobrazan, kao dijete uvijek sam nešto zagledao žene. Nisam imao nekih namjera, ali učiteljica je bila vrh – otkrio je Šerif.

Kao mladić je pokušavao da se zaposli na raznim pozicijama, ali mu ništa nije išlo od ruke, između ostalog jer mu je brat krčio put, tako što je i prije samog Šerifa predvidio njegov poziv, a sam pjevač je tek kasnije shvatio čime će se zapravo baviti.

– U Sloveniji nisam mogao dobiti posao, moj brat me je spasio i rekao: “Ovaj neće da radi, on je neradnik, nemojte njega primiti”, bilo koje preduzećegdje sam otišao on bi to rekao. Da bih ja njega pitao poslije: “A zašto mene, dvojicu-trojicu momaka su iz mog mjesta primili da rade, a zašto mene?”, a on kaže: “Pa nema tvoje profesije”. Šta je moja profesija to sam poslije skontao.

Potom počinje da se bavi pjevanjem ne bi li stekao određenu rutinu i iskustvo, a ti dani su bili jedan veliki izazov.

– Krenuo sam da pjevam u jednom restoranu u Bosni. Ja sam tad pjevao pjesme od gospodina Šaulića, Cuneta Gojkovića, pjevače koje sam ja na neki način oponašao. Tu sam ja više došao da učim da pjevam, da steknem rutinu. Kad se završi pjevanje mene je čekala metla, ja sam poslije toga čistio tu kafanu, wc, meni to nije išlo. Osjetio sam da mene neko želi da na drugi način iskorištava.

– U tom momentu je u moje mjesto došao Ljubo Kešalj i još neki pjevači i on je mene snimio na neku traku i odnio u Sarajevo i pusti čovjeku kojeg je moj otac zaposlio kao direktora muzičke škole i on kad je čuo za mene poslao me je kod Damira Babića i isto veče sam počeo da pjevam u jednom lokalu i ja sam to veče završio sa pjevanjem i otišao kod konobarica po metlu i krpu, došao je gazda tog lokala da mi kaže da od sutra imam duplu platu i to je bilo presudno u mom životu i karijeri. Poslije dva dana sam otišao u Beograd i krenulo je na neki način – ispričao je.

Od tada njegova karijera ide samo uzlaznom putanjom, njegovo ime postaje znano, stječe određenu vrstu moći time što se trud isplatio i slava je na pragu.

– Dok sam krenuo pjevati, poslije je bilo svako veče, nije se moglo mjesta naći. Prije nego što ću otići u armiju, ja sam pjevao u jednom velikom restoranu u Sarajevu, tu su sve moje kolege pjevale iz čitave Jugoslavije. Tu sam osjetio neku moć, dođem, ne možeš naći mjesta. Tad sam osjetio da mogu da imam svoju egzistenciju. Sve je bilo na početku preživljavanje, a tad sam već krenuo. Sama riječ moć meni nije baš simpatična. Ljudi koji imaju moć znaju biti arogantni, bezobrazni. Mene novac ne možete pokvariti. Nikada nisam volio da pričam o sebi.

Pjesmom je u stanju da izazove suze ali i da probudi najsretnijaosjećanja, pjeva iz dubine srca a navodi da najviše emocije osjeća kod braće Cigana, a svima je poznato koliko su oni muzikalni i srčani.

– Ja sam jako emotivan kad pjevam, ja najviše volim emocije kad pjevam kod moje braće Cigana, oni su jako emotivni ljudi, ja njima dajem dušu moju, oni to zaslužuju. Ne želim nikoga podcijeniti – zaključio je pjevač.

Međutim zahvaljujući čak i tim nemilim poslovima, njemu se otvorio put i nakon toga se dešava odlučujući, sudbinski korak u njegovom životu, piše Pink.