“Priča kaže da su u vrijeme, dok je knez Keglević Bužim zidao, našli čobani brdo kao zviezdu među zviezdami, okomito i gotovo na sve strane vodom obtočeno, kao neko ostrvo. Kad za to začuju glavari, odluče odmah da bi dobro bilo načiniti na tome mjestu manastir. Zatim podignu naokolo zid, a mjestimice i po dva; po sriedi pak ostane ravnica, na kojoj bude sazidan manastir. Iztočno od manstira ozidaju drugi grad kao manastirsko dvorište i tu se naseli narod. Tako je, veli priča, postao Cazin, vrlo tvrdi grad, koji se mogao tim lakše braniti što je bila pred gradom čatrnja i u njoj vazda dovoljno dobre vode…”, zapisao je krajem 19. stoljeća legendu o nastanku Cazina hrvatski historičar Radoslav Lopašić.

To i druga narodna predanja zabilježena Lopašićevim perom ustvari su kakvi-takvi zapisi o predosmanskoj historiji Cazina, o kojoj su faktografski podaci toliko šturi da se pouzdano ne zna ni  porijeklo njegovog imena – samo se pretpostavlja da je ono izvedeno iz latinske riječi casino (mala kuća), u kontekstu sličnosti nekadašnjeg cazinskog samostana oko kojeg je nastao grad sa samostanom Monte Casino u Italiji.

U nedostatku alternativnih tumačenja, pak, Lopašić tvrdi da su Cazin i njegovu okolinu prije dolaska Osmanlija naseljavali pripadnici hrvatskog plemena Kačić, sa sjedištem u Omišu, koji su bili jadranski gusari odani bosanskom banu Stjepanu II Kotromanići, a potom i podanici bosanskih kraljeva. Mada u toj Lopašićevoj tezi nema naučno potvrđenih historijskih činjenica, mnogi su skloni u nju povjerovati iz jednostavnog razloga da karakter tog gusarskog plemena koje je utjerivalo strah u kosti moreplovcima širom Jadrana, neodoljivo asocira na “ljute Krajišnike“ poput Cazinjana.

Historijske znamenitosti

Uz kulturno-historijske spomenike, predjele netaknute prirode i tradicionalne gastro ponude, jedan od velikih turističkih aduta Cazina je gostoprimstvo tamošnjih ljudi.

Bilo kako bilo, mada nedovoljno istražena, historija Cazina danas je njegov glavni turistički adut, radi kojeg se u taj dio Bosne i Hercegovine iz godine u godinu slijeva sve više domaćih i turista iz inozemstva, o čemu u izjavi za Business Magazine svjedoči Ermin Beganović, direktor cazinskog Centra za kulturu i turizam.

“ Mi kao javna ustanova upravljamo Starim gradom Ostrožac i tu je došlo do velikog povećanja broja posjetilaca u proteklom periodu. U 2021. je bilo nešto iznad 10.000 posjetilaca, dok je u 2022. godini taj broj iznosio 13.500. Isti pokazatelji se mogu vidjeti i kada je u pitanju naplata boravišne takse, koja je također u porastu.
Ono što je činjenica, jeste to da u proteklom periodu turizam nije bio jedna od značajnijih ekonomskih grana u gradu Cazinu, ali se ta tendencija mijenja i zbog toga je došlo do dodavanja djelatnosti turizma u sklopu nekadašnje ustanove Kulturni centar.
Glavni turistički aduti Cazina zasigurno su bogati kulturno-historijski spomenici poput Starog grada Ostrožac, Kuće Nurije Pozderca, Starog grada Cazin sa džamijom, ali isto tako i mnogi predjeli netaknute prirode poput dijela kanjona rijeke Une, gdje se nalazi nekoliko hiking staza za pješake koji mogu uživati u outdoor aktivnostima.
Također, Cazin ima bogatu tradicionalnu gastro ponudu, a svakako da je i jedan od velikih aduta gostoprimstvo ljudi koji žive i rade u gradu Cazinu“, napominje Beganović.

Stari grad Ostrožac, koji je, prema nekim još naučno nepotvrđenim tumačenjima, pod imenom Horosium postojao još 405. godine prije naše ere, u historijskim dokumetima prvi put se spominje 1286. godine, kao grad moćnih knezova Babonjića-Blagajskih, u čijoj je vlasti bio do sredine 16. stoljeća. Godine 1577. Ostrožac su osvojili Turci, nakon čega su njime sve do ukidanja kapetanija 1836. upravljali kapetani iz begovske porodice Beširević, koji su potom baštinili nasljedno pravo na Stari grad dok ga Mehmed-beg, posljednji iz te dinastije, pred kraj 19. stoljeća nije prodao austrijskom grofu Lotharu von Berksu, tadašnjem načelniku  Bihaćkog okruga, koji je Stari grad dogradio i pretvorio u metu divljenja brojnih putnika-namjernika, koji su ga još prije Drugog svjetskog rata i knjigama utisaka opisivali biranim riječima, koje vrijede i danas:
“Dvorac je raskošno uređen. Odaje su prepune umjetnički izrađenih predmeta. To su saloni za muziciranje i biblioteka sa mnogobrojnim knjigama, umjetničke slike – portreti članova orodice, spavaonice veće i manje, hodnici sa lovačkim trofejima, pokućstvo i namještaj sa duborezima i intarzijom…“.

Od 1969. godine u Ostrošcu djeluje Kolonija skulptora  svojevrsni kiparski atelje pod vedrim nebom, gdje kipari svakog jula i avgusta klešu kamene skulpture raznih formata koje ostaju u ostrožačkom Parku skulptura.
Mada široj javnosti manje poznat od Ostrošca, cazinska znamenitost sa liste nacionalnih spomenika BiH je i Stari grad Stijena – Bijela stijena, koji se spominje još početkom 14. stoljeća kao selo Zihina. Turci su grad zauzeli 1575., a obnovili su ga 1626. godine, kada su u njega postavili i posadu sa dizdarom, da bi 1783., kako svjedoči ploča iznad gradskog ulaza, sazidali novu Stijenu.

Karakteristika srednjovjekovne Stijene je neuobičajeno loš položaj na terenu – u nizini, bez zaštitnog jarka i vode, velikih dimenzija, samo s jednom kulom, što ju je činilo slabom  zaštitom za vojnu posadu, zbog čega su Turci i odlučili da uz nju podignu novu, snažnu utvrdu, koja predstavlja jedan od najtvrđih gradova koji su za turske vladavine sagrađeni u BiH i koji je, za razliku od starog, koji je znatno porušen, do danas vrlo dobro očuvan.
Desetak kilometara sjeverno od Ostrošca, nalazi se Stari grad Cazin sa džamijom, također nacionalni spomenik BiH. Srednjovjekovna utvrda sastojala se od unutrašnjeg obora trapeznog oblika sa tri ovalne bedemske kule. Nema ostataka glavne odbrambene kule u unutrašnjem oboru, za koju se pretpostavlja da je bila na mjestu džamije koju su sagradili Turci, koji su porušili i bedemske kule te ih pretvorili u tabije za topove.

Na prilično dugoj listi cazinskih starih gradova su i Pećigrad, koji se spominje još 1334. godine, a vjeruje se da je njegov osnivač bio hrvatski ban Ivan Tuz od Laka, Šturlić, nazvan po plemićkoj porodici  iz druge polovine 15. stoljeća, Tržac, koji je od 13. stoljeća bio u vlasništvu Frankopana, po njemu prozvanih Tržačkim, Gračanica, manje utvrđenje koje potiče iz XIV stoljeća, te podjednako vremešni Mutnik, gradić o čijim dimenzijama govori i do danas u narodu sačuvana  pošalica: “Ko nije grada vidio i Mutniku se čudi!”.
Nezaobilazan dio bogate kulturno-historijske baštine koja plijeni pažnju gostiju Cazina je i

Kula Radetina, koja se prvi put spominje kao posjed plemićke porodice Kobasić, koja je  gospodarila prostorom Brekovice u 15. i 16. stoljeću. V i XVI vijeku. Nakon pada cazinskog kraja pod tursku okupaciju, Kula je služila kao karaula, po čemu je cijelo okolno područje nazvano Karaula. S obzirom da je izgrađena na pećini iz koje izvire potok Radetina na strmom i nepristupačnom uzvišenju, pretpostavlja se da je postojao tajni pećinski ulaz u Kulu, za koju su vezane brojne lokalne legende, od kojih je najintrigantnija ona koja kazuje da je pod njom “zakopano toliko zlata da ti treba cijeli dan da ga natovariš na samare“.
“Mnogi su dolazili ovamo i kopali. Neki su i živote ostavljali ovdje, a kod drugih se zlatna groznica pretvori u ludilo pa su poslije godinama, sasvim benasti, lutali selima i pričali jezikom koji niko ne razumije.

Kazivalo se da je one koji su pobenavili kopajući pod Kulom i sanjajući zlato poljubila djevojka, lijepa da je očinji vid ne može obuhvatiti. Ako se pak i odupreš djevojčinom pogledu i njenom poljupcu, pa uspiješ proći pored mreže od vodenih ponjava, onda ćeš doći do gvozdenih vrata s halkom teškom da je ni divovi ne mogu podići. A opet, ako ih i otškrineš pa se kako provučeš unutra, tu te čeka troglava aždaha, oko koje se sve svijetli takvom silinom da bi slijep ostao svako onaj kojeg bi ta svjetlost udarila po otvorenim zjenicama – to je zlato, blista da ga ljudsko oko ne smije ni pogledati. Na njemu leži aždaha i bljuje vatru i pećinski zidovi svi su garavi od njenog daha. Samo onaj koji uspije da joj posiječe sve tri glave i da oči privikne na sjaj kakav oko ljudsko nikada nije vidjelo, uspjet će ponijeti onoliko zlata koliko uspije natovariti za vrijeme dok se prostorija ne napuni vodom, a ta voda su suze djevojke koja tka vodene ponjave…“, glasi narodno predanje, prema kojem se, mada po cijenu sljepoće, skrivenog zlata uspio domoći jedino izvjesni Džanić od Bišća.

Muški Kajtezovića nišani visoki su tri metra

Cazinski nacionalni spomenik novijeg datuma (iz 20. stoljeća) su Kajtezovića nišani, locirani na ograđenoj parceli u Donjoj Lučkoj, u neposrednoj blizini puta koji iz Cazina vodi prema Velikoj Kladuši. Takve manje grupe muslimanskih nadgrobnih spomenika, koje u Krajini nazivaju nišanima krajputašima, podizani su najčešće uz glavne prometnice, a djelo su lokalnih majstora koji su kroz stoljeća razvili karakterističan tip nišana. Ornamentika nišana u Donjoj Lučkoj je vrlo bogata, a poseban dojam ostavljaju muški nišani, čija visina premašuje tri metra. Ženski nišani su manjih dimenzija i smješteni su iza muških. Također su bogato ukrašeni, s tim što je umjesto turbana dominantan motiv ženska pletenica.

UNAPREĐENJE PONUDE

Najveći hendikep cazinskog turizma je nedostatak smještajnih kapaciteta, što je posebno izraženo tokom ljetnih mjeseci, kada je potražnja mnogo veća od ponude.

Pobrojani i brojni drugi cazinski kulturno-historijski dragulji, zaokruženi prirodnim ljepotama tog dijela BiH, predstavljaju više nego dobru podlogu za turističku ekspanziju, koju usporavaju određeni hendikepi, od kojih je, kako potvrđuje Beganović, najizraženiji “nedostatak hotela sa tri ili više zvjezdica i smještajnih kapaciteta općenito, što ograničava turističku ponudu grada“.
“Tokom ljetne sezone svi kapaciteti trenutnih objekata su puni, tako da postoji mnogo veća potražnja nego što je ponuda u ovom trenutku.
Potrebno je, također, dodatno ulaganje u cjelokupnu turističku infrastrukturu, kako bi ponuda bila na mnogo višem nivou.
Kada su u pitanju planovi koji su u domeni Grada i Centra za kulturu i turizam, u narednom periodu radit će se na postavljanju kvalitetne turističke signalizacije svih značajnih lokacija na području Cazina, kao i na uređenju novih staza za šetače.
Bitno je istaknuti i da je počela rekonstrukcija Kuće Nurije Pozderca, koja će u budućnosti biti dodatna turistička lokacija za sve posjetioce“, naglašava Beganović, uz opasku da se na planu podrške lokalnim turističkim radnicima sa viših niova vlasti “u zadnje dvije godine osjeti veliki napredak, naročito kada je u pitanju rad Ministarstva privrede Unsko-sanskog kantona“.
“Kroz nekoliko različitih programa i javnih poziva omogućena je podrška privatnim poduzetnicima u sektoru turizma u svrhu unapređenja rada njihove djelatnosti. U 2023. godini je također planirano nekoliko zajedničkih programa i projekata koji će dovesti do poboljšanja turističke ponude Unsko-sanskog kantona u cjelini“, potcrtava Beganović.

KRAJIŠKA ZMIJA

 

 

Karakteristika Cazina su i ekstremni sportovi, koji posljednjih godina privlače veliki broj turista na to područje.
Regionalno najpoznatija je brdsko-planinska automobilska trka Krajiška zmija, koja se održava na jedinoj bosanskohercegovačkoj brdskoj stazi koja zadovoljava sve uslove za vožnju trka koje se boduju za Šampionat CEZ-a (Centralnoevropska zona Međunarodne automobilističke federacije).