U prilogu tekst o njoj i njene “tri jabuke” iz 2018. godine

SEBILA DIZDAREVIĆ I NJENA TRI ŠEHIDA:

“JA MOGU PLAKATI A DA MI SE GLAS NE ČUJE”

Gubitak djeteta oduvijek je predstavljao najveću bol i iskušenje za svaku majku. Međutim, biti majka trojice sinova šehida u isto je vrijeme i kušnja i čast koja se dešava samo rijetkim osobama. Među desecima, a možda i stotinama bošnjačkih heroina koje su u proteklom odbrambeno-oslobodilačkom ratu na bolji svijet ispratile trojicu i više sinova nalazi se i Sebila Dizdarević iz Bužima, majka dvojice boraca 505. brigade Esada i Fikreta te imama Sulejmana koji je kao civilna žrtva četničkog masakra stradao u okolini Prijedora 1992. godine.

Gubitak djece Sebila doživljava kao Božiju odredbu, a svoju tugu za voljenim sinovima već više od dvadeset godina liječi vjerom u Boga i nadom u susret s njima na budućem svijetu. Nakon smrti muža Ibrahima, skoro dvije decenije živjela je u porodičnoj kući s unukom Amelom. Danas, osamdesetdvogodišnja Sebila živi na relaciji Bužim – Cazin. U zimskom je periodu kod kćerke Esme, koja kao predavač i odgajatelj radi u Cazinskoj medresi, a ljeti se vraća u rodni Bužim kod dvadesetsedmogodišnjeg unuka Amela.

S uzdahom i sjetom govori o sinovima, njihovom odrastanju i školovanju, pogibiji, ali i višegodišnjoj borbi s bolom u sebi koji se ne može tek tako potisnuti. Jer, kako kaže, “nisu to jabuke, pa da ih ubereš i baciš, to su djeca, ‘nezamjenjivi’ dio svake majke”.

SULEJMANOVO TIJELO PRONAĐENO JE U TOMAŠICI

Najstarijeg sina Sulejmana, koji je kao imam obavljao službu u prijedorskom džematu Čarakovo, ubili su četnici početkom rata 1992. godine. Poginuo je u 30. godini života. Za njegovu su pogibiju u porodici saznali preko radioveze. Posmrtni ostaci Sulejman-efendije pronađeni su u masovnoj grobnici u Tomašici 2014. godine. Kolektivna dženaza za Sulejmana i za još približno 400 ubijenih stanovnika Prijedora klanjana je u Kozarcu 20. jula iste godine. Pokopan je u džematskom mezarju kod džamije u Čarakovu, gdje je nekoliko godina boravio na hodžaluku.

“Na dženazi sam presjedila na stolici iznad njegova tabuta. Sve vrijeme sam preplakala, ali niko mi glasa nije čuo. Ja mogu plakati a da mi se glas ne čuje. Još dva puta sam poslije dženaze išla na njegov mezar”, kazuje majka Sebila.

Sulejman je pohađao Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu, u posljednjoj generaciji petogodišnjaka koja je školovanje završila 1983. godine. Prije Čarakova imamsku službu obavljao je i u džematu Čirkići kod Sanskog Mosta. Tada se i oženio iz Skucanog Vakufa. A onda je nakon nekog vremena prešao u Čarakovo. Majka Sebila i danas se živo sjeća koliko je Sulejman žarko želio upisati Gazinu medresu. “Prve godine nije primljen pa je u prvi razred gimnazije išao u Bosansku Krupu, nakon čega je naredne godine upisao medresu u Sarajevu. Dok je išao u gimnaziju, uvijek je govorio da ga samo medresa interesuje”, prisjeća se majka.

ESAD I FIKRET, ŽRTVE “ABDIĆEVE AUTONOMIJE”

Drugi Sebilin sin Esad rodio se 1967. godine. Nakon osnovne, završio je srednju automehaničarsku školu u Bosanskoj Krupi. Vojnu obavezu u JNA odslužio je u srbijanskom gradu Pirotu. U redove Armije Republike BiH uključio se u aprilu 1992. godine. Poginuo je 16. februara 1994. u rejonu Ćulumak, u velikokladuškom naselju Todorovo. U trenutku pogibije bio je pripadnik 3. voda 2. čete jurišnog bataljona 505. viteške brigade. Iza njega je ostao sin Amel. Za razliku od Sulejmana, koji je po završetku škole i služenju vojnog roka odmah otišao od kuće, Esad je bio dosta vezan za kuću i roditelje.

Majka Sebila sa sjetom govori o Esadovoj radišnosti: “Esad je volio raditi oko kuće i brinuo je da svi poslovi budu završeni na vrijeme. Sjećam se kad je posljednji put nakratko došao s ratišta. Kaže on meni: ‘Mati, Fikret ništa ne misli. Trebalo bi ove njive ustrijebiti, jer, evo, ide proljeće.’ A ja mu kažem: ‘Ma hani, sinko, rano je.’ I tad je otišao na ratište, ja ga ispratila, i nije se više živ ni vratio. Jedan njegov saborac mi je pričao kako je poginuo. Bio je ramazan. Nakon što su sehurili u rovu, krenuli su napolje. Esad je zaostao obuvajući se. I u tranšeji ga je pogodio metak u usta. Na licu mjesta je bio mrtav i odvučen je na neprijateljsku stranu. Sutradan je razmijenjen. Sve se desilo u vrijeme iznenadnog napada ‘autonomaša’ u vrijeme potpisanog primirja.”

Najmlađi sin Fikret poginuo je 9. decembra 1994. godine u rejonu Hegića Sela, iste godine i na istom (velikokladuškom) ratištu kao i brat mu Esad. U trenutku pogibije imao je svega 23 godine i nije bio oženjen. Početkom rata prekinuo je školovanje u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu. Za doprinos u ratu nagrađivan je od komandanta brigade Izeta Nanića. Bio je pomoćnik komandira za moral u 1. četi 3. bataljona 505. brigade. Posthumno, 12. januara 1996. godine proizveden je u čin natporučnika Armije RBiH.

Sestra Esma kazuje da se trojice braće sjeća u lijepom svijetlu, mada je najviše bila vezana za najstarijeg brata Sulejmana. “Ja sam bila jedino žensko dijete u roditelja. Sva trojica braće su me pazili, a posebno Suljo, kako smo ga zvali. Kad smo putovali u medresu, Suljo rahmetli nikad nije dao da ja kupujem karte u autobusu. Išli smo zajedno, ja sam bila treći razred kad je on završavao peti. Suljo je volio puno pričati, tako da se danas najviše sjećam trenutaka provedenih s njim, i kod kuće i u medresi. Esad je najviše volio raditi i nije bio baš pričljiv, a Fikret je bio nekakva sredina između njih dvojice. Iz mladosti se najviše sjećam zajedničkih ramazana, kada smo kao omladina odlazili u lokalne džamije i mektebe na iftare, i nakon akšama i teravije, uz predavanja, učenja Kur’ana i ilahija nastavljali s druženjem sve do sehura. U to je vrijeme ramazan također bio u ljetnom periodu, a nama nije bilo ništa teško, ni danju postiti, a ni noću pješačiti i po nekoliko kilometara do okolnih mekteba u kojima je bio organiziran noćni ramazanski program”, navodi Esma.

ŠESTERO UNUČADI KAO RADOST I UTJEHA

Iza sina Sulejmana, koji je bio oženjen suprugom Safijom, ostale su tri kćerke, najmlađa Merjema te bliznakinje Samra i Amra, koje su, po uzoru na oca, završile medresu. Nakon progona u toku rata, porodica je živjela u Zenici, a poslije rata su preselili u Sanski Most. Samra danas živi u Kuvajtu, Amra u Kotor-Varoši a Merjema u Švicarskoj. Majka Sebila najviše je emotivno vezana za unuka Amela, koji je odrastao pod njenim krovom. Kaže da je Amel slika i prilika oca Esada. “Skoro se slikao. Ja ih pitam otkud ova Esadova slika, a oni mi kažu: ‘Majka, nije to Esad, to je Amel na slici.'”

Najviše je brine što je veći dio godine sam, u vrijeme dok je ona u Cazinu. Srećom, Amel je prije nekoliko godina dobio posao u pošti u Bužimu, na čemu je Sebila zahvalna svima koji su pomogli da se zaposli. Kad ju je jedna osoba upitala: “Ko zaposli Amela?”, Sebila kaže da je pomalo ljutito odgovorila: “Oni u zemlji ga zaposliše”, misleći na poginule sinove. Pored njih, Sebila ima i dva unuka od kćerke Esme, Ibrahima i Irfana, koji je dobro paze. Najsretnija je kad su joj unuci i unuke blizu i kad zna da su dobro i zdravo i da im ništa ne fali. “A meni ništa ne treba, imam svoju penziju što mi je Ibrahim zaradio i može mi biti. Treba mi samo da me obiđu, posebno unuke koje ne viđam baš često”, kazuje Sebila.

ŽIVOT U MLADOSTI I PODIZANJE DJECE

Sebila rado priča i o danima mladosti i o prvim godinama braka, dok su djeca još bila mala. Kaže da se u to vrijeme mnogo radilo, konjima se oralo jer nije bilo traktora. Kosilo se ručno, a onda su se kasnije pojavile i kosilice. “Držala sam po tri krave, radila mnoge muške poslove. Muž Ibrahim radio je godinama u Austriji, a ja sam s djecom bila kod kuće, prvo na Velikom Brdu, a kasnije, kad je Ibrahim uzeo ovaj jurt, na današnjem kućištu. To je bilo kad je Esad rahmetli odslužio armiju, u drugoj polovini osamdesetih. A mladost prije udaje? U mejtaf sam išla četiri godine. Sjećam se i hodže Topića, kojeg su komunisti ubili 1945. godine. Išla sam redovno u perušače, ‘keten’ se sijao, bile su i one ‘trlje’. U svadbena ‘kola’ rijetko sam išla, jer otac nije volio igranke. Za svoje cijelo ‘curinstvo’ samo sam u tri svadbe otišla. Svog sam Ibrahima upoznala na bunaru. A kad sam se udavala, pješice sam u svadbu išla”, kazuje Sebila i nastavlja: “Danas je insan i dobro koliko je tereta prevalio preko leđa. Skoro svako ima nekih zdravstvenih tegoba i iskušenja. Mnogi me pitaju kako sam, jesam li bolesna. Ja kažem da sam dobro, a nije baš da me ništa ne boli. Ali ne vrijedi ni pretjerano kukati. Najviše me bole glava i noge. Ali nemam masnoće ni šećera. Kad se nasikiram, onda imam malo problema s pritiskom. Od 13. maja mi je nastupila 83. godina. Sve do prošle godine radila sam oko kuće i imala bašču. Lani sam krompir ‘odgrnula i zagrnula’, grah okopala, imala silne dinje. I sad prošetam vani, ali više ne mogu raditi. Slabo jedem, ali spavati mogu dobro.”

SRCE JAČE OD KAMENA

Sebili se dešavalo da sanja sinove. “Sanjam ja kako ide moj Sulejman i vodi one dvije bliznakinje za ruke. Ide odozgo niz dvorište, a ja kao nekom govorim: ‘Eto moga sina i njegovih cura’, i tako se probudim. Drugi put sam ga sanjala kako sa mnom razgovara u kući. Kaže on meni: ‘Mati, gdje je moja familija?’ Rekoh: ‘Sine, tvoja je familija u Zenici’, i opet sam se probudila. Ja to ujutro ispričala mužu Ibrahimu, a on kaže: ‘Što si mu odgovarala, bio bi duže kod nas.’ Oba puta sam ga usnila krajem rata, dok je još muž Ibrahim bio živ. A i dvojicu mlađih sam jednom sanjala. Kao u snu dozivam neke osobe: ‘Hajte, vidite, došli su moji sinovi! Fikret u crnom odijelu i kaputu stoji uz mene i Esmu, a Esad iza kuće leži u travi. I poslije ih nisam sanjala nijednog. A voljela bih da mi opet dođu na san”, sjetno priča Sebila.

Na pitanje kako je njeno srce izdržalo svih ovih godina, Sebila odgovara: “Znam ja kako sam s Božijom pomoći izdržala. To samo ja znam. Nije bilo lahko, nije ni danas. Meni su moja djeca stalno na umu. Samo nisu kad spavam. A što se može, Bože moj. Šta je, tu je. Pitaju me kako si. Rekoh: ‘To ja znam.’ Gledam da nekako ispunim slobodno vrijeme. Volim puno slušati sevdalinke, gledati dnevnik i serije, volim svašta ponešto. I to me spašava, nisam zatvorena i volim mnogo pričati. Odem ponekad i na mezarove ove dvojice što su u Bužimu ukopani. U početku sam bila malo oštrija na riječima kad su u pitanju agresori od kojih su mi sinovi poginuli. Sad sam se malo ohladila. Samo kažem, a čula sam i od hodža, da majčina suza može stići bilo koga. Neka ih moja suza stigne čiji je god metak pogodio moje sinove. To kažem i ništa drugo. A ranije sam svašta govorila Fikretu Abdiću. Sad neću. Ima Bog. Znam da ne mogu svoje djece vratiti. Na naše mi je jedino ostalo krivo što mi trećeg sina nisu demobilisali kad smo to tražili. Ali sudbina je bila takva. A muž Ibrahim je umro 12. septembra 1995. godine. On je bio zatvoren, nije plakao ni za jednim sinom. Samo je šutio. Godinu dana poslije, dobio je infarkt. Imao je šezdeset godina kad je umro. Izgleda da mu je srce od tuge prepuklo. Danas se često pitam zašto su naša djeca izginula? Ne samo moji sinovi. Kako ja vidim, mnogi su na njihov račun izvukli nezasluženu korist. A previše je šehida palo za ovu državu, za slobodu i za bolji život ovog naroda. Majke najbolje znaju kako je ispaštati za rođenom djecom. Nisam sigurna da se to danas dovoljno cijeni i poštuje.”