Mnogi i dalje meso odmrzavaju “na brzinu” tako što ga ostave na kuhinjskom pultu nekoliko sati. Iako to djeluje praktično, preporuke za sigurnost hrane upozoravaju da takva navika može povećati rizik od razvoja bakterija prije nego što meso uopće završi u tavi ili rerni.

Zoran Pranjić iz Mramora kod Tuzle, uradio je tetovaže na datume koji su ostali upisani u historiji bh. fudbala.

Prvu tetovažu uradio je 15. oktobra 2013. godine, kada se Bosna i Hercegovina plasirala na Svjetsko prvenstvo, dok je drugu uradio 31. marta 2026. godine.

Na ovaj način, Zoran je trajno obilježio najvažnije trenutke reprezentacije

Ovim gestom je potvrdio svoju dugogodišnju odanost i ljubav prema Bosni i Hercegovini.

Posebnu gestu napravio je i Twister Tattoo Technique studio u Srebreniku, koji mu je tom prilikom besplatno uradio malu tetovažu ljiljana kao simbol Bosne i Hercegovine, piše BH Reporter.

U arhivi Infobiroa pronašli smo tekst objavljen 27. marta 2013. godine u “Slobodnoj Bosni” autora Nedima Hasića pod nazivom “Ceca me namamila u Beograd a onda mi namjestila otmicu i užasno mučenje”.

Tekst je svojevrsna ispovijest Muharema Samardžića koji je godinama je bio u ljubavnoj vezi sa srbijanskom pjevačkom zvijezdom Svetlanom Cecom Ražnatović, a prenosi ga Fokus.

Samardžić je ovdje prvi puta govorio za medije o svojoj otmici u Beogradu i torturi kroz koju je prošao prije nego što je njegovim otmičarima isplaćeno 700 hiljada maraka.

Tekst prenosimo u cjelosti i bez intervencinja.

Ceca me namamila u Beograd a onda mi namjestila otmicu i užasno mučenje

Nakon ubistva premijera Zorana Đinđića u Srbiji skoro svakoga dana na vidjelo isplivavaju priče o otmicama bogatih i uticajnih Srbijanaca koje su članovi takozvanog Zemunskog klana, ali i mnogih drugih srbijanskih kriminalnih skupina kakva je bila i ona ratnog zločinca Željka Ražnatovića Arkana, činili širom te zemlje.

Sredinom ove sedmice srbijanska je policija objavila kako je samo Zemunski klan na poslovima kidnapiranja viđenijih i bogatih Srbijanaca u proteklih nekoliko godina zaradio fantastičnih pedeset miliona maraka.

Srbijanski mediji zasuti su informacijama o ljudima koji su za svoju slobodu morali plaćati basnoslovne svote novca, no nikada, u strahu od odmazde, nisu smjeli pričati o tome.

No, do sada nije bilo poznato kako je jedan Bosanac bio vjerovatno prva žrtva srbijanskih kidnapera.

Muharem Haro Samardžić je Krajišnik koji sa svojom porodicom već godinama živi u Austriji i Švicarskoj.

U godinama prije rata Muharem je bio vlasnik diskoteke na austrijsko-slovenačkoj granici u kojoj je organizirao koncerte tadašnjih jugoslovenskih folk zvijezda, a jedna od njih bila je i Svetlana Ceca Ražnatović, tada Veličković koja je tada pjesmom Cvetak zanovetak na velika vrata zakoračila na estradu i sa kojom je Muharem imao i intimnu vezu.

No, Samardžić nije ni slutio kako će ga poznanstvo sa sadašnjom stanovnicom beogradskog zatvora umalo koštati glave, da će ga njen budući suprug zajedno sa svojim saradnicima kidnapirati i da će Samardžićeva porodica za njegovu slobodu morati isplatiti sedam stotina hiljada maraka.

Pakao ljubavne idile

“Svetlana Ceca Ražnatović prvi je put u mojoj diskoteci u Austriji gostovala 1990. godine i nakon što se vratila u Srbiju počela me je skoro svakog dana zvati telefonom”, započinje svoju ispovijest Muharem Samardžić.

“Tako je bilo i jednog dana kada je nazvala i kazala mi kako je pobjegla od kuće i krenula ka meni. Mislio sam da to nije tačno, međutim, ona se pojavila u mojoj diskoteci nekoliko dana kasnije. Poslije toga sam s njom otišao u Srbiju, u koju sam odlazio bez ikakvih problema čak i kada je počeo rat. Moram kazati kako me nikada niko nije zaustavljao niti mi pravio bilo kakve neugodnosti.”

Samardžić je u Srbiji Ražnatovićku posjećivao bez ikakvih problema sve do septembra 1993. godine, mjeseca kada je tamo otišao vjerovatno posljednji put u životu.

“Početkom septembra bio sam nekoliko dana odsutan od kuće i kada sam se vratio, supruga Anka kazala mi je kako je Ceca stalno zvala i da je jedan dan došla kod nje u butik i ostala nekoliko dana. Tih dana započeli su stalni pozivi iz Srbije i kad god bi moja supruga pitala ko zove, odgovoreno joj je da zove menadžer Bane Stojanović ili pjevač Džej Ramadanovski.

Tražili su Cecu i kazali joj da mora doći na koncert koji su oni organizirali, da je Arkan kupio deset hiljada karata i zaprijetio da će joj pobiti porodicu ukoliko ne dođe pjevati. Ceca mi je pričala da ne zna šta da radi, ali mi nikada nije spominjala prijetnje koje su joj upućivali. Znao sam da koncert treba da se održi sedamnaestog septembra 1993. i kazao sam joj da ide za Srbiju, a da ću ja doći za njom za koji dan.”

“Ona je otputovala četiri dana prije koncerta, a ja sam stigao dan ranije.” Samardžić je u Beogradu odsjeo u Metropolu, hotelu u kojem mu je sobu u kojoj je spavao zajedno sa Cecom rezervirao Bane Stojanović. Kaže da nije ni slutio da će mu prvo jutro u tom hotelu biti jedno od najgorih u životu.

“Ona je u hotel stigla dva sata nakon ponoći zajedno sa Banetom, pjevačicom Mirom Škorić i onim pederom, imitatorom Karamelom. Bilo je tu još nekoliko meni nepoznatih ljudi. Jednog od njih su zvali Šaban i kasnije sam saznao da su ga nedugo poslije upucali. Svi su oni ubrzo otišli i ja sam sa Cecom ostao sam u sobi.

U osam sati ujutro probudio me menadžer Bane i pozvao da siđemo popiti kafu. Kratko je sjedio sa mnom i otišao kazavši da ima nekog posla i ja sam ostao sjediti u kafeu. Primijetio sam da me sve vrijeme upadljivo posmatra neki čovjek kraj šanka i da stalno nekom telefonira. Učinilo mi se da nešto nije u redu i odmah sam se vratio u sobu.“

Nedugo poslije, svega pola sata nakon što se vratio u sobu u kojoj je Ceca Ražnatović još uvijek spavala, Samardžić je čuo kako mu neko snažno lupa na vrata i glasove ispred njih.

“Lupali su i kada sam pitao ko je, kazali su da je posluga. Probudio sam Cecu i pitao je da li je ona išta naručivala, a ona mi je kazala da nije. U tom trenutku su izvana počeli vikati da odmah otvorimo ili će oni razvaliti vrata. Otvorio sam i ispred sobe sam ugledao nekoliko nepoznatih lica. Tražili su da mi pogledaju pasoš, kazali su mi da su policajci i da moram krenuti sa njima kako bi me provjerili.

Svo to vrijeme Ceca je ležala u krevetu i posmatrala šta se događa. Kada sam sišao u predvorje, vidio sam da se u njemu nalazi mnogo više ljudi nego što ih je bilo prije pola sata i počeo sam da sumnjam da nešto nije u redu i da nemam posla sa policijom.”

Iz Beograda u Bijeljinu

Nakon što su ga izveli iz hotela, Muharema Samardžića su nepoznati ljudi strpali u bijeli kombi u kojem su mu na glavu stavili veliku crnu vreću kako ne bi mogao kroz prozor vidjeti kuda ga vode. Sjeća se da vožnja i nije trajala dugo i da su ga, nakon što su ga izveli iz kombija, strpali u neku garažu kojoj su svi prozori izvana bili zakovani daskama.

“Tu su me zatvorili i, kada su otišli, vidio sam da u njoj imam krevet sa ćebetom, česmu i mali WC. Tu su me ostavili zatvorenog dvadeset dana, bez hrane. Preživio sam samo od vode i od nekoliko prljavih jabuka koje su mi dva ili tri puta ubacili unutra. Nisam znao zbog čega sam zatvoren niti da li ću uopće preživjeti. Dvanaest dana nisam mogao ići u klozet jer nisam ništa ni jeo.

U toj je prostoriji bilo je jako hladno, bila je bez ikakve svjetlosti i tako sam se prehladio da nisam mogao ustati sa kreveta. U tih dvadeset dana niko nije ulazio u tu prostoriju sve dok jednog dana ponovo nisu došli da me opet nekuda vode. Znam da je to bio sedmi oktobar.”

Nakon dvadeset dana zatočeništva u memljivoj i mračnoj garaži, po Samardžića su opet došli isti ljudi i ponovo ga, sa vrećom na glavi, strpali u bijeli kombi. Vožnja je ovoga puta trajala mnogo duže.

“Vezali su mi ruke lisicama i onda me okačili za neku kuku u kombiju. Dugo smo se vozili i kada smo stigli, čuo sam po njihovoj priči da smo došli u Bijeljinu. Znam da smo preko granice prešli bez ikakvih problema, jer na njoj nije bilo nikakve kontrole, niko nije ni zavirio u unutrašnjost kombija”

Kada su me izveli iz kombija, uveli su me u neku malu prostoriju u koju sam jedva ušao. Dosta sam visok čovjek, skoro dva metra, i znam da sam glavom dodirivao plafon. I ovaj je put prozor izvana bio zakovan daskama, a unutra sam zatekao samo jedno ćebe.

Odmah do te prostorije nalazio se poljski klozet i unutra je bio neizdrživ smrad, a i od komaraca nisam mogao živjeti. Iznad prostorije se nalazila soba u kojoj je stalno bilo mnogo ljudi koji su bili strašno bučni. Shvatio sam da su to srpski plaćenici, jer sam ih jednu noć slušao kako pričaju kolika im je plata i gdje će ići na ratište.”

U Bijeljini je Samardžić ostao zatočen deset dana, bez hrane i bilo kakvog objašnjenja zašto se tu nalazi. Kaže kako je za mjesec dana zatočeništva smršao dvadeset kilograma i da nije mogao stajati na nogama kada su ga konačno izveli iz prostorije u kojoj je bio zatočen i kazali mu da je slobodan.

“Došla su dva čovjeka po mene, jedan je bio Srbijanac, drugi Crnogorac, stavili su me u golfa i kazali da me vode jer je za mene plaćena otkupnina. Tek tada sam shvatio šta mi se dešavalo, ali mi je bilo svejedno. Molio sam ih da mi daju samo komad hljeba kako bih mogao stajati na nogama.

Iz Bijeljine su me odvezli na mađarsku granicu, izbacili me iz auta i kazali da mogu da idem. Imao sam samo pasoš i Mađari me nisu htjeli pustiti u zemlju. Srećom, kada su me uhapsili, propustili su da mi skinu nakit, imao sam prsten i sat koji sam cariniku prodao za sto dolara i pustili su me da uđem. Tu su po mene došli moji rođaci koji su me odveli kući. Kazali su mi kako su za mene kidnaperima platili sedam stotina hiljada maraka i da prvih nekoliko dana nisu znali ništa za mene.

Nisu me mogli naći jer je soba u hotelu bila na Banetovo ime i nisu znali ništa dok ih oni nisu kontaktirali. Ja sam im poslije vratio sav novac koji su za mene platili.”

Ceca je organizovala otmicu

Kada se vratio kući u Austriju, Samardžiću su rođaci i prijatelji ispričali sve detalje njegove otmice. Kaže kako danas ništa ne može dokazati, jer je čovjek koji je sve organizirao već odavno mrtav, a i da nije smio pričati od straha da mu se neko od njegovih kidnapera ne bi osvetio.

Dodaje kako ga je jednom prilikom, neposredno nakon što se iz zarobljeništva vratio u Austriju, zvao i Željko Ražnatović Arkan koji mu je kazao kako mu je drago što se sve dobro završilo.

“No, dvije godine kasnije, na moja je vrata došla policija i odvela me na ispitivanje. Pitali su me da li znam išta o dvojici ljudi koji su došli u Austriju sa namjerom da me likvidiraju. Kazao sam im da nemam pojma o tome i onda su mi policajci objasnili da su ta dvojica noć prije nego što su trebali pucati na mene sjedili u jednom restoranu i posvađali se oko jedne djevojke koju sam ja znao jer sam s njom bio u vezi i pucali su jedan u drugog. Jedan je poginuo na licu mjesta, a drugi je ubrzo uhapšen i danas je u zatvoru u Austriji.”

Samardžić priča kako nekoliko mjeseci nakon otmice nije mogao da spava u zatvorenom prostoru, iz kuće je odlazio automobilom na neko mirno mjesto i tamo spavao. Nakon svega, odlučio je prodati svoje dvije diskoteke u Austriji i preseliti u Njemačku kako bi tamo zaboravio na sve što mu se dešavalo i započeo sa novim dijelom svog života.

“Spavao sam u šumi, u autu na parkingu, svuda, samo nisam smio zaspati u stanu. I onda sam odlučio započeti biznis u Njemačkoj, tamo sam kupio diskoteku i počeo raditi. Sve što sam imao u Austriji sam prodao, dijelom kako bih rodbini vratio novac koji su dali za mene, a dijelom kako bih započeo posao u Njemačkoj.”

Samardžić kaže kako mu je supruga pričala da ju je Ceca Ražnatović zvala svaki dan dok je on bio otet i da je pitala za njega, te dodaje kako mu je nekoliko mjeseci kasnije jedna njihova zajednička prijateljica kazala kako je Ceca znala za čitav plan oko njegove otmice, ali da mu nije smjela kazati ništa o tome bojeći se Arkana.

“Kasnije je ona to i mojoj ženi sama priznala.”

Dodaje kako je Ceca Ražnatović prevrtljiva žena koja je svoje stavove mijenjala iz sata u sat i sumnja kako je ona bila ta koja je imala zadatak da ga namami u Srbiju u kojoj bi ga Arkanovi saradnici mogli bez problema kidnapirati.

“Ona je poslije ušla u ljubavnu vezu sa Arkanom, Bane Stojanović ju je odveo kod Arkana u Erdut u kojem je on u to vrijeme boravio i tamo je sve između njih dvoje i započelo. Pjevala je na promocijama njegove stranke i siguran sam da je znala šta mi se sprema. Imala je vremena da mi javi da ne dolazim u Beograd, ali joj nikada nije palo na pamet da to učini i zato je smatram odgovornom i glavnim krivcem za ono što se desilo meni, ali i mnogim drugim ljudima koje su Arkanovi ljudi i ostali beogradski kriminalci kidnapovali i ucjenjivali.”

Merlinove pjesme ja sam poklonio Ceci

Muharem Samardžić priča kako je u njegovoj diskoteci u Švicarskoj (drugoj koju je, pored one u Austriji, posjedovao) muzičar Dino Merlin, koji je tu boravio neposredno nakon svog prvog izlaska iz opkoljenog Sarajeva, njemu poklonio nekoliko pjesama koje je poslije, tokom ratnih godina, Svetlana Ceca Ražnatović snimala na svojim albumima, a od kojih je najpoznatija “Beograde”.

“Ja sam od Dine Merlina uzeo te pjesme i poslije sam ih dao Ceci”, pojašnjava nam Samardžić, nastavljajući:

“Mi imamo jednu diskoteku u Švicarskoj i porodični hotel u St. Gallenu i Dino je kod nas, u tom našem porodičnom hotelu, nakon izlaska iz Sarajeva boravio neko vrijeme kao izbjeglica. Nije on bio jedini pjevač ili muzičar koji je tu spavao, njih je bilo stvarno puno, ne mogu ih se danas više svih niti sjetiti.

Tada Dino nije bio popularan kao danas i pričao mi je kako je pisao pjesme za Vesnu Zmijanac. Jednu noć smo sjedili u sobi i on je uzeo gitaru i odsvirao nekoliko pjesama, od kojih su dvije ili tri bile stvarno dobre. Znam da je jedna od njih bila “Beograde”, a druga “Žarila sam žar”. On se nije htio potpisati pod njih, nego je stavljao imena drugih autora.”

Samardžić dodaje još kako Dino Merlin za pjesme koje je poslije Ceca pjevala tada nije dobio niti marke, nego da mu je on na taj način naplatio boravak i hranu u porodičnom hotelu u St. Gallenu.

“Nije bilo nikakvog govora o parama, on je meni dao te pjesme jer je kod nas boravio u hotelu besplatno. A sumnjam da je mogao to i naplatiti, jer tada niko nije mogao ni sanjati da će te pjesme biti takvi hitovi. On je te pjesme meni jednostavno poklonio i tako platio boravak u našem hotelu, a da li je poslije za njih od Cece dobio ikakav novac, ja zaista ne znam.”

Posljednje nedjelje u ožujku prelazimo na ljetno računanje vremena, što znači da se satovi pomiču za jedan sat unaprijed, a dan i noć toga dana traju jedan sat kraće.