“Streljaj, Radovane!” Ovom je ubitačnom porukom u jesen 1991. godine predsjednik Srbije Slobodan Milošević odgovorio Radovanu Karadžiću, predsjedniku Srpske demokratske stranke BiH na njegovu jadikovku zbog lošeg odziva srpskih mladića iz Bosanske Krajine za odlazak u odsudno bitku za pokoravanje Hrvatske. „Streljaj, Radovane!“, naredbodavno govori Milošević, nakon što je prethodno lideru SDS-a prenio zabrinutost generala Nikole Uzelca, tada komandanta Banjalučkog korpusa JNA, zbog neplaniranog deficita srpskog topovskog mesa na ratištu u Hrvatskoj. “Da si samo jednog streljao, ne bi sada imali taj problem”, kaže dalje Milošević.
PO KRATKOM POSTUPKU
Riječ je o onom fatalnom-samoogoljavajućem-telefonskom razgovoru tokom kojeg Milošević za svaki slučaj propituje „gradivo“ Karadžića i pita ga zna li šta je plan RAM, a ovaj mu odgovara potvrdno. E, pa kad već znaš, onda kreni streljati dezertere, kolebljivce, mirotvorce, filoustaše.. Sve njih, ako već nisu spremni poginuti od dušmanske ruke, treba smaknuti naša-pravednička!
Ima ovaj razgovor i nastavak. Nakon što je Miloševićevu naredbu Karadžić “spustio” na lokalnu razinu, općinskim glavešinama, jedan od njih, Miroslav Vještica iz Bosanske Krupe je, zlu ne trebalo, pozvao Momčila Krajišnika. Želio je provjeriti je li beogradski tiranin zbiljski ,„van svake razumne sumnje“, tražio strijeljanje srpskih izdajnika-dezertera. Krajišnik, neuporedivo oprezniji i manje teatralan od svog stranačkog šefa i prijatelja, odgovorio mu je nešto u smislu da Milošević to jeste rekao, ali više slikovito, simbolički, da nije zbiljski zagovarao strijeljanje nepoćudnih Srba po kratkom postupku- “uz tarabu”…
Mobilizacijom i slanjem njenih lidera u rovove (uz latentnu, sa najvišeg mjesta odobrenu prijetnju odmazdom-strijeljanjem) tih se predratnih mjeseci u SDS rješavao i „anacionalne“ političke opozicije. Nemali broj političkih rivala, poput Igora Radojičića, tadašnjeg predsjednika SKBiH- SDP-a Banja Luka sprovedeni su (pod prijetnjom “streljanja”, naravno) na branike svekolikog srpstva formatiranog planom “RAM”.
“OPET SMO PRED BITKAMA”
Milorad Dodik, ni tada ni kasnije kada se rata premjestio u Bosnu i Hercegovinu nije bivao mobiliziran. On je bio izbor Slobodana Miloševića u njegovoj postdejtonskoj tranziciji iz “balkanskog kasapina” prema „faktoru mira na Balkanu”. Izložio je pred Zapadom u svom sablasnom velikodržavnom dućanu tokom 1998. godine Milošević “nezavisnog socijaldemokratu“ Dodika kao nedvosmislen akt distanciranja od ratnih lidera bosanskih Srba i snažan iskorak prema „izgradnji mira i povjerenja“. Idila nije dugo trajalo: već u proljeće 1999., nakon sveobuhvatnog napada značajnog dijela planeta na Srbiju, Dodik je Zapadnoj Alijansi pružio nekoliko „sitnih“, ali bitnih „oblika pažnje“. Izbacio je iz platnog prometa „svoga entiteta“ Miloševićev toksični “topčiderski” dinar čime je prekinut financijski krvotok Srbije. Potom je „NATO agresoru“ velikodušno ustupio teritorij Republike Srpske kao nužnu platformu za informativno-propagandne i obavještajne operacije protiv Beograda. Istovremeno je spriječio još uvijek na rat napaljene Srbe sa ove strane Drine da se solidariziraju sa svom braćom u susjedstvu u odbrani srpstva.
“Opet smo pred bitkama, one nisu oružane, mada ni takve nisu isključene”, najavio je u svom gazimestanskom govoru iz juna 1989. godine Slobodan Milošević. To će u dijalektičkom razvoju „nove srpske političke misli“ (koji je započeo njegovom najavom/prijetnjom da će jugoslovensku krizu rješavati „statutarno ili nestatutarno, demokratski ili nedemokratski…”), samo dvije godine kasnije krvavo mutirati u “Streljaj, Radovane”!
I Milorad Dodik je prošle srijede nakon izrečene prvostupanjske presude u Sudu Bosne i Hercegovine najavio bitke, koje, dabome, „nisu oružane“. Svakome je, a njemu prije svih, jasno da se ciljevi koje je postavio (a koji su tako nepogrešivo komplementarni sa Miloševićevim iz jeseni 1991. godine) ne mogu realizirati mirnim, nenasilnim sredstvima.
“Objesit ćemo njihova imena na ploče gdje god možemo, u medijima i svugdje. Nećemo tolerisati izdaju”, priprijetio je ovih dana sirovo sadistički Dodik onim Srbima koji odbiju njegov ultimatum da napuste institucije Bosne i Hercegovine koje je on targetirao kao „neustavne i antidejtonske“. Dodik je selektivno nanišanio samo one državne institucije, pravosudne i policijske, od kojih prijeti opasnost po njegovu osobnu slobodu i političku perspektivu. Poštedio je, barem za sada, od ukidanja Obavještajno-sigurnosnu agenciju, /OSA-u/, a pogotovo Upravu za indirektno oporezivanje/UIO/, kojih također, nema u „slovu izvornog Daytona“.
Dodik danas brani „Daytonsku Bosnui Hercegovinu“ na isti način na koji je Slobodan Milošević „branio“ Jugoslaviju: njenim obesmišljavanjem i rušenjem. Kako što su ukazivali brojni analitičari tog vremena, a najpregnantnije je to činio beogradski advokatski klasik Srđa Popović u nizu svojih tekstova i intervjua, Srbija se prva „ispisala“ iz ustavno-pravnog poretka Jugoslavije u septembru 1990. godine donošenjem vlastitog Ustava. Proglasila je vlastitu samostalnost u svim fundamentalnim državnim poslovima, vojnim, financijskim, sigurnosnim, carinsko-monetarnim. Jugoslovenske zakone je Srbija priznavala tek onoliko koliko je u njima pronalazila vlastiti interes. Sve to, kako je pisao Popović, „zamagljivano Miloševićevom propagandom prema kojoj je uzrok rata bio borba protiv hrvatskog separatizma. Ta činjenica je zamagljivana iz straha od strane intervencije, pa je Milošević tobože čuvao „teritorijalni integritet SFRJ“, a nije vršio agresiju na tuđu teritoriju“. Ni Milošević, kao što ni Dodik danas to ne čini, nije povukao svoju agenturu iz Predsjedništva SFRJ, kao što nije ispraznio Saveznu Vladu Ante Markovića od svojih ministara-krtica.
SPAŠAVANJE JUGOSLAVIJE I BIH
Kao što je, dakle, Milošević u jesen 1991. godine spašavao Jugoslaviju, koju je godina dana ranije razvlastio, (po cijenu simboličkog ili zbiljskog strijeljanja izdajnika), tako Dodikovih dana „spašava Daytonsku Bosnu“ dokidanjem njenog pravosudno-represivnog aparata. Prvi se je „Planom RAM“ tobože suprotstavljao separatizmu Zagreba i Sarajeva, drugi spletom siledžijski isforsiranih zakona zaustavlja „unitariziciju BiH“ po mjeri „političkog Sarajeva“, koju je, nota bene, svojedobno sam omogućio usvajanjem zakona koje ovih dana odbacuje.
Milorad Dodik je u svom dugo pripremanom i pažljivo segmentiranom scenariju državnog udara aktiviranom na dan izricanje presude, isključio ozbiljniji otpor državnih institucija i čelnih ljudi onoga što on pežorativno tretira kao „političko“, odnosno „,muslimansko Sarajevo“. Tokom dvije godine koji je dijelio vlast sa političkim jadom i državničkim čemerom koji sebe naziva „Trojkom“, mogao se uvjeriti u njihove ništavne kapacitete, potpunu intelektualnu pothranjenost, te žalosnu insuficijentnost u etičkom, diplomatskom, formalno-pravnom pogledu. Ne, nisu su se Elmedin Konaković, Edin Forto,Nermin Nikšić, Ramo Isak… pojavili niotkuda, niti su pali s neba, a pogotovo nisu izvučeni iz šešira američkog ambasadora: oni su logičan, neizbježan nus produkt, političkih, duhovnih, razvojnih procesa koje su više od tri decenije odvijaju u okrilju onoga štose vrlo kreativno zove bošnjačka nacionalna i državna politika. Bošnjaci nisu dangubili prethodnih tridesetak godina: sistematično su i predano radili na projektu svoje debilizacije i ometenosti u razvoju kao nezobilaznih sastavnica vlastitog nacionalnog identiteta.
„Sa opozicijom iz Republike Srpske nismo mogli osigurati prohodnost evropskih zakona“. Ovom je besmislicom ministar vanjskih poslova Konaković prije samo mjesec dana branio vlastitu odluku da se nakon posljednjih izbora trećina državna vlasti dodijeli političkom projektu čija glava nije, niti je ikada bila u Bosni i Hercegovini. „Političko Sarajevo“ i trenutno vladajuće i ono koje je to bilo decenijama (a i istoj je praksi riječ) uzda se posljednjih dana u dosljednost opozicionih stranaka u Republici Srpskoj i čvrstinu karaktera njihovih lidera. Istih, dakle, onih stranaka i lidera koje oni ne samo što su odbacili za ljubav Dodiku, nego i koje kroz svoje šovinističke medije i analitičke janjičare tretiraju „čoporativno“ kao pripadnike „genocidnog naroda“ i, pore ostalog, cinično pljuju po njihovim sunarodnjacima pobijenim u Sarajevu!
ZAGREB VREBA PRILIKU
Ovih dana ministar Elmedin Konaković predvodi obezglavljenu, smušenu bulumentu provincijskih galamdžijski liliputanaca koji se uzdaju u “prohodnost” evropskih tenkova kroz bespuća antidržavnih, minskih polja koja je posijao režim sa kojim su se udružili. “Svi u BiH, osim SNSD-a na vanjskopolitičkom planu govore jednim glasom“, probrbljat će ministar vanjskih poslova platonski zaljubljen u vlastitu kontraproduktivnu „elokventnost“. I to će reći u istom danu kada su u Zagrebu premijer Andrej Plenković i ministar vanjskih poslova Goran Grlić Radman primili Dragana Čovića i stanovitu statistkinju, poluanonimnu parlamentarku iz BiH, nevješto glumeći državni, a ne stranački karakter i mizanscenog sijela. Dan- dva kasnije, ponovo izbjegavajući da iznese svoj razgovjetan sud u državnom udaru koji se odvija u susjedstvu, Plenković će najaviti kako je to (prijetnja raspadom) prilika da se napokon riješi ustavnopravni položaj Hrvata u BiH. Sve je onako kako su prije trideset i kusur godina agresiju na BiH (i Hrvatsku) njegovi politički prethodnici i uzori iskoristili dariješe „hrvatsko pitanje“ u Bosni i Hercegovini.
Potpuno je irelevatno pitanje ko u posljednjim procesima (koji u prepoznatljivoj formi i predvidivoj dinamici traju najmanje deceniju- od ruskog upada u Ukrajinu) komanduje Miloradu Dodiku, je li njegov naredbodavac u Moskvi, ili mu je, pak, šef u Beogradu. U oba scenarija oni očekuju od laktaškog kriminalca da „pobije sve i vrati se sam“ pod njihove velikodržavne skute. Vučić je učestao i ubrzao komunikaciju sa Dodikom vjerovatno iz razloga da on ne bi morao „streljati četu studenata u jednom danu“ (15. marta), prepustivši prekodrinskom trabantu inicijativu prljavu ulogu remetilačkog faktora u regionu.
Kako god se sve ovo završilo, treba imati na umu sljedeće: Dodik ne bi mogao planirati ni izvršiti nikakav državni udar, da mu nisu stavljeni u ruke institucionalni alati za taj zločinački poduhvat. To što on danas izdajnicima prijeti robijom, a ne strijeljanjem, svjedoči da se ponešto ipak prelomilo u odnosu na vrijeme pred Veliki Zločin!
Slobodna Bosna