Hvala Dragom Gospodaru koji nas je počastio da budemo u Njegovoj kući. Molimo Allaha, dž.š., onako kako smo se mi obradujemo time što smo prisustni u Njegovoj kući, da nas On počasti da smo u tom trenutku kod Njega primljeni. Salavat i selam pečatu svih poslanika Muhammedu, s.a.v.s., časnoj i plemenitoj porodici i vrlim ashabima. Allaha Jedinog molimo da nas počasti, da razumijemo Njegovu Knjigu i da nas počasti da razumijemo sunnet Njegovog Miljenika, Muhammeda, s.a.v.s. Molimo Allaha, dž.š., da živimo svoj kelime-i-šehadet u punini i da budemo proživljeni u društvu pečata svih poslanika Muhammeda, s.a.v.s.

“Euzu billahi mine-š-šejtani-r-radžim”, “bismillahi-r-rahmani-r-rahim”. Zatražili smo utočište kod Allaha, dž.š., od šejtana prokletoga, i sa imenom Allaha, Milostivog, Samilosnog. Svaki onaj posao koji čovjek počne nakon što je proučio e’uzu i potražio utočište kod Allaha, dž.š., i svaki onaj posao koji čovjek počne, a rekao je sa imenom Allaha, dž.š., poseban bereket se spušta na njega. Poseban blagoslov Allah, dž.š., daje tom poslu.

Na jednoj hafiskoj dovi gdje je mlada žena položila hifz, tj. naučila čitav Kur’an napamet, rečeno joj je: “Ako ono čime te je Allah, dž.š., počastio poneseš među ljude i živiš to, sutra ćeš, ako Bog da, Allahu doći na jedan poseban način. Mi ljudi volimo kada nam neko dođe s nečim što je naše, a Allah je tebe počastio da nosiš na ovome dunjaluku nešto što je Njegovo. Ne može čovjek biti ravnodušan prema tome ako te Allah počastio da Fatihu znaš napamet, da je spoznaš i da je nosiš. Kada se vratimo Allahu, dž.š., ići ćemo sa onim što je On poklonio čovječanstvu, a nas je počastio da je nosimo.”

“El-Fatiha” je prva sura u Kur’anu i njeno najpoznatije ime je Fatiha. Dolazi od arapske riječi “feteha”, što znači “otvoriti”, a dova koju učimo kada ulazimo u džamiju je:

اللَّهُمَّ افْتَحْ لِي أَبْوَابَ رَحْمَتِكَ.

 “Gospodaru, otvori mi vrata svoje milosti.”[1]

Kada izlazimo iz džamije, kažemo: “Gospodaru, molim Te da me daruješ, jer tamo trebam raditi za život.” Insan često zapne da nešto ostvari i sve učini da dođe do toga, ali dok Allah, dž.š., to ne otvori, to se ne može desiti. Zato je jako važno da molimo Allaha, dž.š., da nam otvori samo one stvari koje su u životu dobre za nas na ovom i budućem svijetu. Desi se često da trčimo za nečim, a poslije vidimo da je Allah, dž.š., to otvorio, ali i da nam šteti na dunjaluku, a kamo li na ahiretu. Sura Fatiha, prvo što nas svojim imenom uči je da ne molimo Allaha osim onoga što nas je On u Kur’anu naučio ili što nas je Poslanik, s.a.v.s., naučio da je dobro za nas. Sve drugo, ne znamo šta je dobro ili loše za nas. Kada neko klanja istiharu u dovi se obraća riječima: “Gospodaru moj, Ti određuješ, a ja ne određujem, Ti znaš, a ja ne znam. Pa mi otvori ako je to hair za mene. Počasti me da uđem u Tvoje okrilje milosti, tako što ćeš mi otvoriti samo ono što je za mene dobro.”

Drugo ime sure Fatihe je “Esasul-Kur’an”, što znači “temelj Kur’ana”, a temeljne poruke Kur’ana su sadržane u Fatihi: Od odnosa sa Allahom dž.š., razumijevanje Njegovih osobina – sifata, suštine ljudskoga života da ćemo pred Allaha, dž.š., stati, od koga treba pomoć tražiti i kome treba robovati, te kakvi su putevi, pravci, na ovome svijetu kojima možemo krenuti. Još jedno od značenja njenog imena je “osnova Ku’rana”. Ona ima mnogo imena, a deset imena navodi jedan od poznatih tumača Kur’ana. “Ešafije ili Eš-Šifa” što znači “lijek” i ona je sura koja se uči za lijek. Jedan od ashaba izliječio je čovjeka kojeg je škorpion ujeo, učeći mu Fatihu. Kod nas se često i u raznim situacijama uči Fatiha. Time molimo Allaha onim što je On objavio i molimo Ga surom koja je sveobuhvatna i dovoljna. Prenosi se u hadisima, da je Resulullah, s.a.v.s., bio u džamiji i vidio  jednog od ashaba, Ebu Seida ibn El-Muala, pa mu je rekao: “Ebu Seide, hoćeš li da te podučim najveličanstvenijom surom u Kur’anu, prije nego što izađeš iz džamije?” Resulullah, s.a.v.s., je krenuo izaći, i kaže njemu Ebu Seid: “Allahov Poslaniče, naravno da hoću, poduči me, koja je naveličanstvenija sura u Kur’anu?” Kaže mu Resulullah, s.a.v.s.,: “To je, Elhamdulillahi Rabil alemin. To je sura Fatiha. Sedam je to kratkih ajeta i veličanstven je Kur’an koji je meni Allah dao.”[2] Ona je najljepše i najveličanstvenije što je Allah objavio u Kur’anu. Zamislimo tog ashaba, kakav je njegov odnos prema Fatihi poslije toga bio?! Učio je uvijek Fatihu gdje god je bio, jer je dobio od Resulullaha, s.a.v.s., smjernicu za čitav život. Mi smo dobili hiljade informacija, a često ne uzmemo ništa od toga. Nećemo moći podići svoju glavu na Sudnjem danu osim onim znanjem kojeg smo ukrasili djelom. Hoćemo li moći podići glavu na Sudnjem danu, da kažemo, npr.: “Ja Rabbi, čuo sam za hadis, onaj ko vodi računa o jetimu i Muhammed, s.a.v.s., bit ćemo kao ova dva prsta (pokazajući na kažiprst i srednji prst).” Hoćemo li moći reći: “Ja sam uvijek gledao da od svog imetka jetimu dam, i niko nije znao?” Podignemo glavu i kažemo, ja Rabbi, dali sam i radili smo.

Pored sure Fatihe, još četiri sure u Kur’anu počinju sa riječima “Elhamdulillah”, što znači “hvala Allahu” ili “hvala pripada samo Allahu”.

• Sura “El-Kehf” počinje sa riječima zahvale:

الْحَمْدُ لِلَّهِ الَّذِي أَنزَلَ عَلَىٰ عَبْدِهِ الْكِتَابَ وَلَمْ يَجْعَل لَّهُ عِوَجًا.

“Hvala Allahu, koji je svome robu objavio Knjigu, i to neiskrivljenu.”[3] “El-Kehf” znači “pećina”, a je ona sklonište. Svima nama treba neka vrsta skloništa, a Gospodar nas u Kur’anu uči da Njemu bježimo.Kada vidimo da se neko ogovara, bježimo Allahu, dž.š., kada vidimo da se ruka diže u nezadovoljstvu Allahu, bježimo Njemu.U Kur’anu se kaže:

هَلْ أَتَىٰ عَلَى الْإِنسَانِ حِينٌ مِّنَ الدَّهْرِ لَمْ يَكُن شَيْئًا مَّذْكُورًا.

“Zar se ne sjeća čovjek, trenutka u vremenu, da smo ga Mi stvorili još prije, a ništa bio nije!”[4]Allah, dž.š., nas je iz nepostojanja uveo u postojanje, izveo nas je iz nepostojanja i stvorio, a ipak, malo je zahvalnih.

• Sura “El-En’am” je još jedna sura koja počinje riječima zahvale:

الْحَمْدُ لِلَّهِ الَّذِي خَلَقَ السَّمَاوَاتِ وَالْأَرْضَ وَجَعَلَ الظُّلُمَاتِ وَالنُّورَ. ثُمَّ الَّذِينَ كَفَرُوا بِرَبِّهِمْ يَعْدِلُونَ.

“Hvala Allahu, koji je stvorio nebesa i Zemlju, i učinio je svjetlo i tminu, a opet ima onih koji Allaha izjednačuju sa nečim.”[5] Sura “El-En’am”, što znači “stoka” je sura koja se zove po blagodati koju je Allah, dž.š., nama dao u stoci i u živim bićima koje nam je potčinio. Primjer nam je kurban koji koljemo. Da nam ga Allah, dž.š., nije potčinio taj ovan bi mogao imati neprijateljstvo prema nama. Zamislimo kakvo bi stanje bilo da su nam mravi, domaće životinje ili ptice, koje svakodnevno lete oko nas, neprijatelji!?

• Sura “Saba” počinje riječima zahvale:

الْحَمْدُ لِلَّهِ الَّذِي لَهُ مَا فِي السَّمَاوَاتِ وَمَا فِي الْأَرْضِ وَلَهُ الْحَمْدُ فِي الْآخِرَةِ ۚ وَهُوَ الْحَكِيمُ الْخَبِيرُ.

“Hvala Allahu, kome pripada sve na nebesima i sve na Zemlji! Hvaljen neka je i na onome svijetu, i On je Mudri i o svemu obavješten!”[6] Na dunjaluku ljude možemo pohvaliti, zahvaljivati im, dijeliti zahvalnice i pohvale, zaslužili oni to ili ne zaslužili, dok će na ahiretu biti pohvaljeni samo oni koji su činili na dunjaluku ono što zavređuje pohvalu na budućem svijetu. U hadisu nam se kazuje: “Doći će ogroman čovjek na Sudnjem danu,a neće biti težak ni koliko krilo mušice kod Allaha dž.š.”[7] Jedan od ashaba Resulullaha, s.a.v.s., je bio sitan, male kilaže. Jedne prilike zavratio je nogavice, i vidjele mu se tanke noge kao kod djeteta. Kada su to vidjeli, ashabi se nasmijaše. A Resulullah, s.a.v.s., im na to reče: “Teže su one, nego brdo Uhud na Kijametskome danu.”[8]Jedino Gospodar zna nečiju vrijednost i veličinu.

• Gospodar i suru “Fatir”, što znači “Stvoritelj” počinje riječima zahvale:

الْحَمْدُ لِلَّهِ فَاطِرِ السَّمَاوَاتِ وَالْأَرْضِ جَاعِلِ الْمَلَائِكَةِ رُسُلًا أُولِي أَجْنِحَةٍ مَّثْنَىٰ وَثُلَاثَ وَرُبَاعَ ۚ يَزِيدُ فِي الْخَلْقِ مَا يَشَاءُ ۚ إِنَّ اللَّهَ عَلَىٰ كُلِّ شَيْءٍ قَدِيرٌ.

“Hvaljen neka je  Allah, stvoritelj nebesa i Zemlje, koji meleke sa po dva, tri i četiri krila čini izaslanicima; On onome što stvara dodaje šta hoće, On, uistinu, sve može.”[9]

U ovih pet sura: El-Fatiha, El-En’am, Saba’, Fatir i El-Kehf se spominju riječi “Elhamdulillah”, koje znače: “Hvala pripada Allahu”. Svakodnevno ko obavlja namaz suru Fatihu prouči četrdesetak puta. Uz farze samo, proučimo je najmanje sedamnaest puta dnevno. Ona je svojim sadržajem, kratka, ali sveobuhvatna. “Hvala pripada samo Allahu, Gospodaru svjetova, Milostivom Samilosnom, Vladaru Sudnjega dana…” Kada liježemo i kada ustajemo, uvijek na umu nam trebaju biti Allahove riječi: “Ijjake n’abudu ve ijjake neste’in”, “Samo Tebi robujemo, i samo od Tebe pomoć tražimo”, “Ihdine-s-sirata-l-mustekim”, “Uputi nas na pravi put”.

          Kroz Fatihu, svakodnevno molimo Allaha, dž.š., da nas uputi na Pravi put. Ako smo na Pravom putu, da nam podari da na tom putu donosimo prave odluke, jer nije dovoljno samo ostati na pravom putu. Nije dovoljeno voziti autoputem, potrebno je voziti po pravilima i u pravoj traci. To dobijemo od Allaha, dž.š., jer nas je On pomogao na Pravom putu.

Još jedan od ajeta Fatihe je i: “Na put onih, kojima si Svoju blagodat ukazao.”  Kaže Resulullah, s.a.v.s., Bilalu, mujezinu: “Čuo sam zvuk tvojih tragova u Džennetu.”[10] Allah, dž.š., je dao Resulullahu, s.a.v.s., da vidi džennet, i čuje zvuk nanula Bilala Habešije u džennetu. Na samrti mu je supruga rekla: “Teško li nama, ode nam Bilal.” A Bilal reče: “Blago li Bilalu. sutra se susrećem sa Muhammedom i njegovim ashabima.” Bilal nije rekao “sa mojim jaranima, ahsabima”, iz edeba prema Resulullahu, s.a.v.s., i njegovim ashabima ne kaže: “ja sam ashab”, već kaže: “Susrećem se sa Muhammedom i njegovim ashabima.” Takav je neko koga je Allah, dž.š., uputio i kome je blagodat Svoju pokazao. Tako se gradi svoj ahiret, a u trenutku smrti idemo prema onome što smo izgradili. Vjernik voli susret sa Allahom, dž.š., jer je čitav život nastoji kod Njega da gradi. Ima i insana koji se uzdižu, a stoje pred Allahom, dž.š., i traže da ih  uputi na Pravi put.

Jednom je hazreti Rabiji prišao čovjek koji je htio vratiti se Allahu, pa je upitao: “Mogu li se ja vratiti Allahu? Hoće li meni Allah primiti pokajanje, ako se ja Njemu vratim?” A hazreti Rabija mu odgovara: “Da je tebe Allah primio, tvoj jezik i tvoje biće bi se Allahu vratilo. Nemoj mislit da ti Allahu činiš uslugu, jer tebe Allah časti.”

        Kada govorimo o ajetu “Na put onih kojima si blagodat Svoju ukazao. Ne na put onih koji su na sebe srdžbu navukli”, često se govori da je riječ o jevrejima, zbog onoga što su govorili o Allahu, dž.š., a dio ajeta: “I ne na put onih koji zalutali”, kaže se da je riječ o kršćanima.

Kada molimo Allaha, dž.š., da nas uputi na put onih kojima je blagodat ukazao, a ne na put onih na koje se rasrdio, tada doslovno molimo: “Ja Rabbi, sačuvaj me od svakoga grijeha, koji je razlog da se Ti na mene rasrdiš.”

Ulema se razilazi po pitanju ajeta: “Elhamdulillahi rabbil ‘alemin”, za kojeg jedni kažu da je to najvrednije što čovjek može kazati, dok drugi kažu, na osnovu hadisa Resulullaha, s.a.v.s.: “Najbolje što sam ja kazao i vjerovjesnici prije mene je: ‘La ilahe illellah.’”[11] Koju god stranu poslušamo, to je nešto što će sigurno insane pratiti na ovom i na onom svijetu. Vjernici će u džennetu kazati:

وَقَالُوا الْحَمْدُ لِلَّهِ الَّذِي صَدَقَنَا وَعْدَهُ.

“Hvala Allahu koji nam je obećanje Svoje ispunio.”[12]

To će bit prva rečenica koju će stanovnici dženneta kazati. Stanovnici dženneta će, također, kad im dođu blagodati reći: “Hvala Allahu koji je od nas udaljio najveću tugu koju u životu možemo imati.”[13]

Također, Gospodar je kazao u Kur’anu:

إِنَّ الَّذِينَ آمَنُوا وَعَمِلُوا الصَّالِحَاتِ يَهْدِيهِمْ رَبُّهُم بِإِيمَانِهِمْ.

“Zaista, oni koji vjeruju, i dobra djela čine, Allah će ih uputiti u njihovom vjerovanju.”[14]

Da nije vjere, nikada ne bi slušali o Kur’anu, o Allahu, dž.š., o Resulullahu, s.a.v.s. Oni koji vjeruju i dobra djela čine, Allah, dž.š., ih uputi za života ovoga i na ahiretu uđu u džennet. Kada tamo vide sve nagrade i neprekidno uživanje, njihova dova u džennetu će biti: “Slavljen si Ti, Gospodaru naš”, a jedni druge će selamom pozdravljati. Kada svi uđu u džennet, posljednja dova koja će se proučiti je: “Hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova.”

Riječ “El-hamd” znači “iskazati lijepo o nečemu što je lijepo”. Dvije su riječi vezane za ovu riječ i to su kod nas poznata imena: “Hamid”, što znači “onaj koji zahvaljuje” i “Hamida”, što znači “ona koja je zahvalna”. Još jedno ime ima koje ima isto značenje, a to je “Šakir”. Zahvalnost u arapskom ima dvije forme. “Hamd” je ono što iskazujemo jezikom kada kažemo: “Hvala Allahu.”, a “Šukr” je pokazana zahvalnost, praktična zahvalnost.

Uzvišeni Gospodar u Kur’anu je kazao:

اعْمَلُوا آلَ دَاوُودَ شُكْرًا وَقَلِيلٌ مِّنْ عِبَادِيَ الشَّكُورُ.

“Radite, porodico Davudova, kako biste pokazali zahvalnost. Malo je Mojih robova koji su zahvalni.”[15]

Kada nam Allah podari dijete, prvo što uradimo je da proučimo ezan i ikamet. Tako Allahu, dž.š., pokazujemo zahvalnost kada zakoljemo kurban i njime nahranimo one koje je potrebno nahraniti, i još rodbini i prijateljima odnesemo pa ih time obradujemo. Izgovarajući: “Elhamdulillah”, zahvaljujemo i to je naše unutrašnje stanje. U isto vrijeme budemo i “Šakir”, jer tim činom podjele kurbana praktično pokazujemo zahvalnost.

Također, postoji jedan termin koji se koristi za zahvalnost, a to je “Medh”, a predstavlja ono što mi radimo. Mi jedni druge hvalimo i obično ljudi počnu i sebe hvaliti, a Uzvišeni Gospodar u Kur’anu kaže:

فَلَا تُزَكُّوا أَنفُسَكُمْ هُوَ أَعْلَمُ بِمَنِ اتَّقَىٰ.

“Nemojte sami sebe hvaliti. Allah jedini zna ko svijesti o Njemu ima.”[16]

Hazreti Omer, r.a., je molio Gospodara riječima: “Gospodaru, učini me da budem među onim robovima kojih je malo.” Pa su ga pitali: “Zašto stalno govoriš da budeš među onim robovima kojih je malo?” Pa im je učitelj Kur’ana, hazreti Omer, rekao: “ Zar Allah nije rekao u Kur’anu:‘Malo vas je koji ste vjernici.’ ‘Zar nije Allah u Kur’anu rekao’: ‘Malo vas je koji ste zahvalni.’’’ Omer je razumio Kur’an i po njemu je živio i govorio. Resulullah, s.a.v.s., je rekao: “Bacite u lica onih koji se samo hvale, prašinu.”[17] Onaj koga je Allah počastio da je čestit, nema potrebe hvaliti ga, nego ga spominjemo u dovi, da ga Allah, dž.š., u čestitosti učvrsti. Također, Uzvišeni Allah kaže:

وَإِذْ تَأَذَّنَ رَبُّكُمْ لَئِن شَكَرْتُمْ لَأَزِيدَنَّكُمْ ۖ وَلَئِن كَفَرْتُمْ إِنَّ عَذَابِي لَشَدِيدٌ.

“Kada je Gospodar vaš objavio: Ako zahvalni budete, zaista ću vam blagodati sigurno uvećati, a ako budete nezahvalni, kazna moja je žestoka.”[18]

Često učimo dovu Gospodaru: “Gospodaru, počasti nas da Tvoje blagodati spoznajemo kroz njihovo trajanje, a zaštiti nas od dana kada ćemo spoznati blagodati, samo zato što smo je izgubili.” Ne dao Bog, blagodat vida spoznati kada je izgubimo, blagodat djeteta koje je poslušno spoznati kada dijete, zbog lošeg društva, ode u neposlušnost. Allah, dž.š., nam ne daje prema onome što smo uradili, nego prema onome što smo duboko u srce usadili. Ako smo usadili želju prema dobru, Allah, dž.š., nam za to daje džennet, jer je džennet vječan, a ne možeš dobiti vječnost ako nismo donijeli vječnu odluku.

Čovjek može nekada kazati: “Hvala ti”, ali time kažemo, da je Allah, dž.š., preko druge osobe nešto nama učinio. Najprije smo zahvalani Stvoritelju svih svjetova, pa smo onda zahvalani insanima. Resulullah, s.a.v.s., nas je naučio:

لَا يَشْكُرُ اللَّهَ مَنْ لَا يَشْكُرُ النَّاسَ.

“Onaj ko nije zahvalan ljudima, nije zahvalan ni Allahu.”[19]

Ulema to tumači na dva načina: Prvo, onaj čija je priroda da se ne zahvaljuje ljudima, neće ni Allahu, dž.š., biti zahvalan, a drugo, onaj ko se ne zahvali osobi koja je bila razlog da mu dobro dođe, Allah neće primiti zahvalnost Njemu. U najmanju ruku treba zahvaliti onome, preko koga ti je blagodat od Allaha, dž.š., došla.

Stalno treba učiti dovu: “Elhamdulillahi ala kulli hal”, što znači: “hvala Allahu na svakome stanju, osim stanja onih koji će u vatru ići”. Time molimo Allaha, dž.š., da nas sačuva od svakoga grijeha i svakoga belaja. Spoznajmo da će dunjaluk proći, a izgovaranjem hvale Allahu, dž.š., ostavljamo svoj iskaz Njemu da ga čuva i da nam ga vrati na Sudnjem danu.

Rečenica “Elhamdulillahi Rabbil ‘alemin” potencira ono što stalno trebamo govoriti: “Gospodaru Dragi, Gospodaru svih svjetova”. Fatiha sadrži i blagodat postojanja, blagodat održavanja u životu, blagodat upute, a ona je navrijednija blagodat koju nam Uzvišeni Gospodar može dati. Sve druge blagodati dolaze poslije. Kada nam Allah, dž.š., da zdravlje, tek nakon blagodati upute i blagodat zdravlja ima smisla. Blagodat je i kada Allah, dž.š., opomene na neki grijeh, tako što nam da iskušenje, pa i u takvim situacijama trebamo zahvaliti na iskušenju i kazati: “Elhamdulillahi Rabbil ‘alemin”. Time zahvaljujemo Njemu na hiljadama dijelova našeg organizma koji funkcionišu nesmetano. Velika je blagodat kada se insan stalno zahvaljuje svome Gospodaru, a blagodat je i kada smo svjesni blagodati koje imamo.

             Musa, a.s., je rekao: “ O Gospodaru moj, kada ću ti zahvaliti?” Gospodar mu odgovara: “Zahvalit ćeš Mi kada budeš svjestan da je sve od Mene, pa i riječi zahvale: ‘Hvala Tebi, Allahu moj, Gospodaru svih svjetova.’”

U ovom ajetu se potencira množina: “svjetova”. U svakome svijetu, vlada zakonitost, kamen ima težinu i veličinu, ali može se pomaći samo ako ga pomaknemo ili ako Allah da, da ga nešto pomakne. Sve se dešava kako Allah, dž.š., odredi i želi.

Jednom prilikom su Halid ibn Velidu donijeli otrov. Kaže mu izaslanik kršćanske vojske: “Mi smo čuli, da vi muslimani, kada proučite bismillu, ne može vam ništa biti.” Kaže Halid ibn Velid: “Tako je.” “Hajde, popij ovaj najgori otrov koji mi imamo!” – reče mu. Halid ibn Velid je uzeo otrov, proučio bismillu, popio i ništa mu nije bilo. To je počast i keramet Halida ibn Velida. Sve se dešava kako Allah, dž.š., odredi i želi. Tako je On želio i odredio da isti taj odvažni i hrabri Halid ibn Velid, bez obzira što je jako želio da umre u borbi kao šehid, ipak preseli na postelji. Uzvišeni Gospodar kaže: “On je Gospodar svih svjetova.” U svim tim svjetovima, vladaju zakonitosti.

Jedna zanimljiva anegdota kaže da je vladar imao čestitog vezira koji je često izgovarao: “Elhamdulillah”. Vezir bi ga hrabrio šta god se desi i govorio: “Elhamdulillah, hvala Allahu bit će to dobro”. Nakon nekog vremena vladar je sa vezirom otišao u lov, igrao se nožem i odrezao sebi dva prsta. Uzme mu vezir ruku, podveže, i kaže: “Elhamdulilah, bit će to dobro”. Vladaru to dosadilo pa ga udari šamarom, a vezir pobjegne od njega. Kada se sultan vraćao, njega i njegovu pratnju susretnu razbojnici i ubiju sve osim sultana. Njega ostave jer su mislili da je zaraženo bolestan zbog ruke koja mu je krvarila. Kada se vratio u dvor rekao je: “Elhamdulillah, dobro je onaj moj vezir govorio. Ostao sam bez dva prsta, ali mi je Allah glavu sačuvao. Nađite mi vezira!” Kada su našli vezira i doveli ga pred sultana, on je želio uputiti izvininjenje. Vezir opet reče: “Elhmadulillah”, pa nastavi: “Dobro je što si me ošamario, da me nisi ošamario i da nisam pobjegao i mene bi tamo ubili.” Pitanje je koliko insan zna razumjeti ono što mu se dešava, ali ipak, uvijek svu zahvalu, u svakom stanju, Njemu dugujemo. Resulullah, s.a.v.s., nas uči da se plemeniti zahvaljuju i Allahu, dž.š., i ljudima.

U suri “En-Neml”, što znači “Mravi” u dva ajeta Allah, dž.š., kaže:

قُلِ ٱلْحَمْدُ لِلَّهِ وَسَلَٰمٌ عَلَىٰ عِبَادِهِ ٱلَّذِينَ ٱصْطَفَىٰٓ.

“Reci: ‘Elhamdulillah, i neka je selam (mir) robovima koje je Allah uzdigao.’”[20]

Ako želimo da nas Allah, dž.š., uzdigne, onda recimo: “Elhamdulillah”. Molimo Allaha, dž.š., da budemo od zahvalnih robova Njegovih. Molimo Allaha, dž.š., da nam zahvala Njemu bude stalno na jezicima i da bude stanje naše duše, a da djelima pokazujemo “Šukr”, zahvalnost, Allahu, dž.š., kroz sve ono što nam je darovao.

IZDVOJENE PORUKE:

–             Na dunjaluku ljude možemo pohvaliti, zahvaljivati im, dijeliti zahvalnice i pohvale, zaslužili oni to ili ne zaslužili dok će na ahiretu biti pohvaljeni samo oni koji su činili na dunjaluku ono što zavređuje pohvalu na budućem svijetu.

–             Kada učimo Fatihu, u njoj molimo Allaha da nas uputi na put onih kojima je blagodat ukazao, a ne na put onih na koje se rasrdio, tada doslovno molimo: “Ja Rabbi, sačuvaj me od svakoga grijeha, koji je razlog da se Ti na mene rasrdiš.”

–           Kroz Fatihu, svakodnevno molimo Allaha, dž.š., da nas uputi na Pravi put. Ako smo na Pravom putu, da nam podari da na tom putu donosimo prave odluke, jer nije dovoljno samo ostati na pravom putu. Nije dozvoljeno voziti autoputoem, potrebno je voziti po pravilima i u pravoj traci. To dobijemo od Allaha, dž.š., jer nas je On pomogao na Pravom putu.

–           Fatiha sadrži blagodat postojanja, blagodat održavanja u životu, blagodat upute, a blagodat upute je navrjednija blagodat koju nam Gospodar može dati. Sve druge blagodati dolaze poslije. Blagodat je i kada smo svjesni blagodati koje imamo.

–           Velika je blagodat kada se insan stalno zahvaljuje svome Gospodaru, a blagodat je i kada smo svjesni blagodati koje imamo.

–             Riječ “El-hamd” znači: “iskazati lijepo o nečemu što je lijepo”. Zahvalnost u arapskom jeziku ima dvije forme. “Hamd” je ono što iskazujemo jezikom kada kažemo: “Hvala Allahu”, a “Šukr” je pokazana, praktična zahvalnost.

–           Često učimo dovu Gospodaru: “Gospodaru, počasti nas da Tvoje blagodati spoznajemo kroz njihovo trajanje, a zaštiti nas od dana kada ćemo spoznati blagodati, samo zato što smo je izgubili.”

–           Rečenica, “Elhamdulillahi Rabbil ‘alemin”, potencira ono što stalno trebamo govoriti: “Gospodaru Dragi, Gospodaru svih svjetova”. Fatiha sadrži i blagodat postojanja, blagodat održavanja u životu, blagodat upute, a ona je navrjednija blagodat koju nam Gospodar može dati. Sve druge blagodati dolaze poslije.

Halka tefsira (Sarajevo, 14. 2. 2018.)

[1] Muslim 68.

[2] Buhari 4474.

[3] El-Kehf, 1.

[4] El-Insan/Ed-Dehr, 1.

[5] El-En'am, 1.

[6] Saba’, 1.

[7] Buhari 4729, Muslim 18.

[8] Ahmed, 920.

[9] Fatir, 1.

[10] Ahmed, 8403.

[11] Tirmizi, 3585.

[12] Ez-Zumer, 74.

[13] Fatir, 34.

[14] Junus, 9.

[15] Saba, 13.

[16] En-Nedžm, 32.

[17] Ahmed 5684.

[18] Ibrahim, 7.

[19] Ahmed 7926, Ebu Davud 4811 i Tirmizi 1954.

[20] En-Neml, 59.

Izvor:https://hafizkenanmusic.com