Nebojša Mraović je ugledni brčanski ortoped, a kosti je, navodno, za potrebe istraživanja i planiranje operacija donio iz lova 1997. godine, dok se godinama poslije rodbini, prijateljima i pacijentima znao hvaliti uređenjem dvorišta i kako je fontane napravio “svojim rukama”. Svi su uglavnom potvrđivali doktorove tvrdnje i ne sluteći kakva je mračna tajna zakopana tek nekoliko koraka od njihovih nogu.

Isto tako, Neda Mraović, bivša Nebojšina supruga, i sinovi Nigor i Dario kažu da nisu bili sigurni da li je ono što je Nebojša jedne prilike rekao istina, odnosno da li se ispod fontane zaista nalaze posmrtni ljudski ostaci. Ipak, navode, odlučili su prijaviti ga Državnoj agenciji za istrage i zaštitu (SIPA). Negiraju da je nakon što je slučaj otkriven pobjegao iz države, a uprkos tome što su zabrinuti za vlastitu sigurnost i svoje živote, jer ih je, kažu, Nebojša godinama psihički maltretirao i kontrolirao svaki njihov pokret, sada im je mnogo lakše jer će “nečija duša, nečiji otac, brat ili sin konačno naći svoj smiraj”.

Identitet ubijene osobe i način ubistva naknadno bi se trebali utvrditi. Ko je ubica, možda će ostati nepoznato, a daljnja istraga trebala bi pokazati u kakvom je stanju tijelo, odnosno skelet bio kada je prenesen, odakle je donesen, zašto, kakva je veza između posmrtnih ostataka i dr. Mraovića, da li je još neko bio umiješan ili je učestvovao u slučaju… Za sada je mnoštvo pitanja bez odgovora.

– Nebojša Mraović je moj bivši suprug i bivši zaposlenik Ortofizika. Godine 2008. osnovala sam Ortofizik dok je on još radio u brčanskoj bolnici, a od 2012. godine bio je zaposlen ovdje sve do penzije, a kada je penzionisan, bio je angažiran na ugovor o djelu do 10. novembra prošle godine, odnosno do trenutka kada smo ga zbog haosa koji je pravio i oružja bili prinuđeni prijaviti policiji. Do tih situacija nikada ranije nisam imala susret s policijom ili pravosuđem. Tolike godine radim pošteno i za nas se zna kakvi smo poslodavci, iako mi je bivši muž pravio probleme i osam mjeseci nismo mogli normalno raditi. Nakon otkrića kostiju, najvažnije mi je da će nečija duša naći svoj smiraj.

Poslije svega, javljaju nam se naši pacijenti koji kažu da ni trenutka nisu posumnjali da djeca ili ja imamo neke veze s posmrtnim ostacima. Pazite, mi radimo s osjetljivim kategorijama. To su ratni vojni invalidi i Srbi, i Bošnjaci i Hrvati. Nas samo interesuje posao i da tim ljudima pomognemo. Prvi pacijenti koji su jučer (ponedjeljak, 25. septembar, op. a.) bili ovdje, jesu Bošnjaci iz Maoče, a zvali su i drugi pacijenti, koji su samo htjeli da nam kažu da ova situacija ne remeti ništa između nas, da će nastaviti dolaziti u našu ordinaciju. Jutros je zvao i K. B., Bošnjak, ratni vojni invalid koji je na ratištu ostao bez obje noge, i mi mu radimo protetiku. Kaže on: ‘Nedo, samo sam te nazvao da znaš da o tebi nisam ni sekunde promijenio mišljenje. Uz tebe sam i uz tvoju djecu’ – započinje Neda priču o slučaju koji je sve prestravio.

Sinovi Nigor i Dario potvrđuju majčine riječi, dodajući da “svi koji ih poznaju, znaju kakvi su i znaju da su ‘operirani’ od bilo kakvog vida nacionalizma te da ljude gledaju prema ponašanju, a ne prema vjerskoj ili političkoj pripadnosti”.

– Brčko je mala sredina, a čim se pročulo za ovaj slučaj, naši drugovi su nas zvali da pitaju treba li nam šta. Moj dobar prijatelj je Bošnjak, moram to tako reći, iako ljude ne dijelim po toj osnovi. On nas je pitao želimo li doći k njegovoj kući ako ovdje nismo sigurni. Na balkanske kletve upućene porodici preko društvenih mreža i portala se ne osvrćemo, a ko god nas zna, zna da mi nemamo veze s posmrtnim ostacima koji su iz okoline Srebrenice doneseni valjda godinu, odnosno dvije prije našeg rođenja – ističe Dario.

Na pitanje kako i kada su supruga i djeca saznali za ljudske kosti ispod fontane, Neda ističe da joj je to Nebojša priznao ranije, tokom jedne svađe.

– Prijeteći je rekao da nam u amanet ostavlja ljudske kosti ispod fontane. Rekao je da je iz lova donio kosti koje je držao u bolnici sve do 2012. godine, odnosno do kada je napustio bolnicu, ali nije mi bilo ni na kraj pameti da bi nam ih mogao zakopati ispod prozora. Tada je, u ljutnji, svašta izgovorio i tome nisam pridavala pažnju. Na to sam i zaboravila, sve dok mi poslije nekog vremena pred djecom nije rekao: ‘Pazi šta pričaš. Završit ćeš i ti u fontani.’ Tada sam zapravo shvatila da je možda ipak bio u stanju to da uradi.

Djeca su pitala o čemu se radi. Tu smo noć presjedili ovdje u kući. Ja prvo nisam htjela prepadati djecu, jer ni sama nisam bila sigurna, ali onda sam im ispričala šta mi je njihov otac rekao. Tada smo odlučili da ga moramo prijaviti, ali smo tražili put kako i kome da se obratimo. Prijavili smo slučaj SIPA-i u Tuzli. SIPA je zajedno s Tužilaštvom Bosne i Hercegovine sve dalje organizirala. Od naše prijave je prošlo nekoliko mjeseci, a nekoliko dana pred ekshumaciju rečeno nam je da će doći. Katastrofalno smo podnijeli sav taj proces – navodi Neda.

Mlađi sin Dario, kojem je tokom ekshumacije pozlilo, ističe da mu je neshvatljivo da neko, pogotovo neko njemu blizak, može u svom dvorištu, gdje često boravi i gdje mu je porodica, zakopati ljudske kosti.

– To mi je nepojmljivo, ali, nažalost, istina je. Nemam riječi da okarakterišem tog čovjeka. I vjerujte, od te noći kada smo saznali za tu nesretnu fontanu i kada smo ga odlučili prijaviti, mi smo u strahu. Plašimo se jer to nije mala stvar. Čovjek ima oružje, koje mu je bilo oduzeto pa pohranjeno u policijski depozit, pa mu je navodno vraćeno pa ga je on kao prodao i nama se smije dok piše o tome. Ko zna šta je on u stanju sve uraditi nakon ovoga i nadali smo se da će naše prijave za oružje uroditi plodom i da će do dolaska SIPA-e i Tužilaštva on biti razoružan, jer bismo tada djelimično bili sigurniji, mada ni to nije neka utjeha ako nam želi nauditi. Relativno brzo od prijave SIPA-i se sve desilo i brzo su došli u naše dvorište – priča sin Dario.

Na ekshumaciju je stigao tim od petnaestak ljudi, među kojima su bili pripadnici SIPA-e, Tužilaštva, patolozi iz Tuzle, uposlenici Instituta za nestale osobe BiH, pripadnici lokalne policije i ljudi koje je Institut angažirao za iskop.

– Sve je trajalo od pola dvanaest do dva. I prilikom iskopa nismo bili sigurni da li će se šta pronaći. Nekako smo se nadali da to ipak nije istina, a onda se pojavila ljudska lobanja. Grozan osjećaj – navodi Nigor.

– Šta će nekome ko je ortoped, koga prvenstveno zanimaju ruke, noge, kičma, nečija glava?! Strašno. Kako je mogao uzeti nečiju glavu i staviti je u ruksak pa donijeti u Brčko? Pitali su nas kasnije za naknadu štete. Rekli smo da ništa ne potražujemo, samo da se te kosti ukopaju – priča Neda.

Upitani za motiv prijave, Neda negira da je to bio osvetnički čin bivšem mužu i ocu.

– Ne, to je bio isključivo humani čin. Kada sam se uvjerila da je taj čovjek zaista sposoban da to i uradi, rekli smo: hajde da se sazna ko je to i da ta osoba bude časno sahranjena gdje joj je mjesto i da na kraju familija, koja tolike godine traga, sazna šta je bilo s njihovim članom porodice. Ljudski je i po Božijem da svako nađe svoj mir – ističe ona.

– Čitav smo život trpjeli psihičke torture s njegove strane. Fizički nas nije napadao, ali je razbijao, a gdje god bih krenula, ograničavao mi je vrijeme, štopao je koliko mi treba da se vratim iz prodavnice. Nikad ni s kim nisam smjela prošetati, niti otići s prijateljicom na kafu. Vrijeđao me, a nakon što mi je zbog karcinoma odstranjena dojka, govorio mi je da više nisam kompletna žena. Noć pred moju prvu hemoterapiju u Banjaluci, lupao je i razbijao po kući. To je psihička tortura koju sam, sada kada sam se osvijestila, trpjela ne znam ni sama iz kojeg razloga. Prošle godine, 18. maja je kulminiralo kada je krenuo po oružje.

Angažirali smo i psihijatra, ali zbog kolegijalnosti, nikad nikakav nalaz nismo vidjeli. Policiji Brčko distrikta smo prijavili 10. novembra da je kompletan ormar oružja odnio u Odžak, dakle na drugu teritoriju, gdje ide u lov, ali njemu je to oružje opet vraćeno. I za nasilje u porodici, sve smo ispričali policiji u Brčkom i imaju iskazi, na stotinu ispisanih stranica izjava moje djece i mene. Ništa nije urodilo plodom i nismo dobili nikakvu podršku, samo zato jer je on doktor, ugledan je član društva i manipulirao je svojom titulom.

Koristio je i svoje veze i poznanstva gdje god je mogao. U međuvremenu mi je slao prijeteće e-mailove, u kojima je navodio da je sklopio formalni kupoprodajni ugovor za oružje i da ga je prodao prijateljima. Pisao je da mu je sada lakše jer ne mora nositi oružje, a čak sam saznala da je 1. decembra 2022. godine, poslije tih prijava, izvadio ljekarsko uvjerenje za oružje. Nikada nismo dobili odgovor šta se desilo s oružjem.

Zapravo, iz policije su nam na naš zahtjev da se pismeno izjasne, napisali da nisu dužni da nam daju te informacije, ali da će to dostaviti sudu ako bude zatraženo. Na sudu smo zbog ostavinskog postupka, a Nebojša nas je tužio zbog ometanja posjeda, jer je morao iseliti odavde, iz kuće koju je kupila moja majka i koja je u mom vlasništvu 1/1. Tog dana dok se pakovao, morali smo angažirati zaštitarsku agenciju. Preživjeli smo nevjerovatnu torturu, a isto tako, boli nas spoznaja da se obični građani u Brčko distriktu nemaju kome obratiti za pomoć – opisuje Neda šta je trpjela od bivšeg muža dr. Nebojše Mraovića.

Bivša supruga i sinovi negiraju da je dr. Mraović u bijegu i da je napustio državu. Naprotiv, kažu da je radno angažiran i da uredno dolazi na posao.

– On radi normalno ponedjeljkom, srijedom i petkom u jednoj ordinaciji u blizini. I jučer je bio na poslu. Saznali smo to putem telefona, kada smo zvali kao navodno zainteresirani da pitamo možemo li kod njega dobiti termin za pregled. Radimo to zbog svoje sigurnosti, jer nismo sigurni šta on ima od oružja. Ovdje pored kuće je stara zadruga. Neki dan je dolazio policajac. Rekla sam mu da nam njihovi obilasci ne pružaju neku sigurnost, jer, pogledajte, otvoreni su prozori. Taj je objekt tako blizu da čak i osoba koja slabo gađa može nekog ovdje pogoditi. To je sekunda. Ujutru kada otključavam kapiju, razmišljam. Gledam hoće li me šta pogoditi iz ograde koja je sva u zelenilu. Sve se osvrćem i gledam u retrovizor dok vozim. Što se tiče naše trenutne bezbjednosti, sve smo uradili na rizik. On nam se poslije ovoga nije obraćao. Ne znam kakva je dalja procedura. Mislim da je na potezu Tužilaštvo Bosne i Hercegovine – navodi Neda za Stav.

Nakon što riješe određena administrativna pitanja, Neda i njeni sinovi ističu da namjeravaju promijeniti prezime, jer ne žele da ih u budućnosti išta povezuje s osobom koja je počinila monstruozno nedjelo.