Danas, 10. jula, obilježava se 31. godišnjica jezivog ratnog zločina koji je počinjen nad civilima sela Biljani kod Ključa.
Napad na ovo selo započeo je u ranim jutarnjim satima 10. jula 1992. godine, a predvodile su ga 17. laka pješadijska brigada tzv. vojske RS (VRS) u saradnji sa rezervnim i aktivnim policajcima Odjeljenja policije iz Sanice. Posljedica tog napada je pokolj oko 260 civila bošnjačke nacionalnosti koji su bili mještani sela Biljani što je dovelo do gotovo potpunog nestanka tog mjesta u Bosanskoj Krajini. Među ubijenima bilo je i šestoro djece. Najstarija žrtva bio je 85-godišnji Bećo Ćehić, dok je najmlađa žrtva bila četveromjesečna beba Amila Džaferagić.
Masovne grobnice u kojima su pronađene žrtve masakra u Biljanima uglavnom su otkrivene neposredno nakon rata, odnosno krajem 1995. i tokom 1996. godine. Prema podacima Instituta za nestale osobe BiH, prva otkrivena masovna grobnica naziva Crvena zemlja I pronađena je u novembru 1995. iz koje je ekshumirano šesnaest žrtava. Godinu dana kasnije, izvršena je ekshumacija iz grobnice Crvena zemlja II gdje je, takođe, pronađeno šesnaest žrtava. Najveća masovna grobnica je jama Lanište I iz koje je u periodu od 5. oktobra do 15. novembra 1996. ekshumirano 188 žrtava. U godinama koje su uslijedile redovno su pronalažena tijela u manjim i pojedinačnim grobnicama, u šumama ili napuštenim i spaljenim objektima. Na području Biljana pronađene su 34 pojedinačne grobnice iz kojih su ekshumirana 34 tijela.
U ranije objavljenoj UDIK-ovoj publikaciji Ratni zločin u Biljanima, Predmet: Marko Samardžija dokumentovan je predmet koji je Sud Bosne i Hercegovine vodio protiv komandira Treće čete saničkog bataljona u sastavu 17. lake pješadijske brigade VRS. Sud je optužnicu podigao u martu 2005. godine, da bi u novembru 2006. donio presudu kojom se Samardžija osuđuje na 26 godina zatvora za zločine protiv čovječnosti. U prvostepenoj presudi su potvrđeni navodi iz optužnice o masovnim zločinima protiv bošnjačkih civila. Međutim, u drugostepenom postupku pred Sudom BiH, Samardžija je u oktobru 2008. godine oglašen krivim za zatvaranje i teško oduzimanje fizičke slobode kao zločin protiv čovječnosti i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina.
Masakr u Biljanima predstavlja jedan od najstravičnijih ratnih zločina koji su počinjeni na području Bosanske Krajine. U junu i julu 1992. poubijana je većina bošnjačkog stanovništva, zapaljene su kuće i vjerski objekti. Nakon što su ih poubijali, izvršioci zločina su pobacali tijela u udaljene i skrivene masovne grobnice, sa ciljem da se nikada ne pronađu i kako bi se prikrili počinjeni zločini.
Iako je većina tijela žrtava ovog masakra pronađena, objelodanjen je kontekst događaja svjedočenjima preživjelih, Samardžija za sada ostaje kao jedini osuđeni za ovaj zločin.
“Stoga, apelujemo na nadležne institucije da ne zaborave žrtve ovog ratnog zločina i da se angažuju na pronalaženju i procesuiranju počinilaca ovog masakra. Jer to je jedini put zadovoljenja pravde i izgradnje mira na ovim prostorima”, navode iz UDIK-a.
Portal Radiosarajevo.ba podsjeća i na arhivski tekst koji smo ranije objavili o ovom ratnom zločinu – upozoravamo da su navodi izuzetno uznemirujući i nisu namijenjeni mlađoj publici:
“Zapisnik sa obdukcije: strana 70, leš br. 172.:
Amila Džaferagić, kći Šemse, rođena 29. 02. 1992. godine u Biljanima – Ključ, prepoznata po ocu Šemsi.
Odjeća: Dječija benkica bijela na kopčanje sa tri dugmeta, dječije gegice sive, pamučne bijele duge gaće, štramplice dječije bijele, melni gaćice i pamučna bijela pelena unutra…
Nađeni predmeti: Jedna bijela i jedna plava dječija cucla-duda…
U zapisniku piše dalje: Likvidirana pucnjem u glavu.
Kako vjerovati da smrt petomjesečne Amile nije bila planirana, možda slučajno pogođena, dok ju je majka držala u naručju…
Ubijena je u pokušaju pravljenja “države srpkog naroda”, u kojoj je i beba po imenu Amila smetala i za čije je nestajanje morala biti skrivena, kao da nikad nije ni postojala – u prirodnoj jami – pećini u podnožju planine Grmeč, iznad krajiškog gradića Ključa, piše Al Jazeera.
U jednom trenu ubijena su još 263 Amilina sugrađanina. Gotovo u tom trenu nestali su Biljani.
Bilo je to 10. jula 1992. godine.
I njihovo je postojanje, poput Amilinog, moralo biti skriveno. U istoj prirodnoj jami, ali i drugim u blizini. Po imenima Lanište I i II, Crvena zemlja, Prhovo…
Juli je, 26 godina kasnije. U polju bijelih nišana. Tišinu remeti tek cvrkut ptica i pokoji korak posjetilaca u mezarju Memorijalnog centra u Biljanima, petnaestak kilometara od središta općine Ključ u Bosanskoj krajini.
Šemso Džaferagić je iznad nišana svoje Amile. Pored nje su ukopani i stariji brat, s nepune četiri godine, njegova supruga i majka njegove djece, zatim otac mu, brat, sestra, sestrična… I dalje još 260 nedužnih Biljančana, koji su ubijeni ovdje, ispred nekadašnje zgrade osnovne škole i Doma kulture.
Preživjelo ih je pedesetak, onih koji su pukom srećom negdje “zastali” u voćnjacima, šumi iznad sela… Ili su bili “na privremenom radu” u inostranstvu. Nisu se tog julskog dana zatekli u Biljanima.
Šemso je jedini muškarac u porodici koji je preživio tog dana.
“Pogledom sam ih ispratio u smrt. Gledao s ruba šume kada su ih odvodili… Dvadeset i šest godina tražim odgovor – gdje to ima da neko tako sve uništi, pobije, sve unakazi… Zamisli tu moju Amilu, one njene rukice, mogu li one njene rukice… da ih više nema, da ih se nagledaš, da pišu, da idu u školu… Kako koje jutro osvane. kriješ oči, da ne vidiš jutra, da ne vidiš kako djeca idu u školu, kako ljudi idu na posao… Znate, sama činjenica da moram proučiti sedam Fatiha je teška. Teško je to opisati. Teško je ovdje živjeti kada vas sve podsjeća na prošlost, na tragediju. Mnogi to danas ne razumiju. Pogledajte, kud se god okrenete, pred vama su bijeli nišani. Kad učiš Fatihu, boriš se sam sa sobom, i to je neopisivo, neizdrživo…”
Potresne prizore nakon pronalaska masovne grobnice Lanište možete vidjeti OVDJE.
Malo dalje iznad nišana majke Nesima, Devleta, Senada, pa Ale…
Govore: “Evo, gledajte, gotovo svi Avdići su ubijeni, pa Botonjići, Čajići, Bajrići, Domazeti… Svaki dan nam se vraćaju te slike. Ne znamo šta da kažemo. Još nam pred očima gomila ubijenih, ovdje, u dvorištu ispred škole…”
Senada je to sve gledala sa tavana obližnje kuće.
“Krvava trava. Cucla male Amile, koju su, s bratom i sestrom, ubili u majčinom naručju. Stalno mi se vraća ta cucla pred oči. I danas vidim kada iz ruku majke joj otimaju flašicu i bacaju je…”
Otimaju se škrte riječi dalje.
“U dijelu Biljana, naselja kojeg smo zvali Botonjići, ubijeni su svi. Njih 57 iz četrdesetak kuća. A kako su i šta radili govori i to da su jedanaestoro starih i bolesnih zapalili u štali. I još dvoje staraca Beharu i Pašu Botonjića u njihovoj kući.”
Suhom okoštalom rukom nišane miluje i Ajša. Sinovi su joj tu – Ferhat, Mustafa, Muharem i Husein.
Tu je i Hidajet Botonjić. Pronašao je i ukopao kosti majke, koju su zapalili u štali.
I Elvis Bećirević je tu. U to vrijeme desetogodišnjak. Izgubio je cijelu porodicu.
“Ali, kako?”, pita se Šemso Džaferović.
“Ovo je isto Srebrenica. Ključ je malo mjesto, ali i u njemu je počinjen genocid. Rukopis zločina isti je kao i u Srebrenici. I ovaj zločin počinjen ovdje jedan je od zločina koji nekako ostaje u sjeni srebreničke tragedije, koji se dogodio tri godine ranije. Srebrenički je genocid sasvim logično slijed poduzete zločinačke politike. Da je međunarodna zajednica reagirala tog 10. jula 1992. godine u Biljanima, ili koji dan kasnije u Prhovu, ili u susjednom Sanskom Mostu, pa u Prijedoru, ne bi bilo Srebrenice. Ali…”
Zato im ni 26 godina kasnije nije jasno – zašto?
Šta je to pokrenulo njihovog učitelja Dragu Samardžiju, pa Marka Samardžiju da, s pripadnicima 17. lake pješadijske brigade srpske vojske i pripadnicima rezervnog sastava policije Ključ ubiju 264 civila Bošnjaka iz Biljana, Osmanovića, Domazeta, Džaferagića, Ćehića, Mešana i Jabukovca, nakon što su ih u zgradi bivše osnovne škole i Doma kulture dan i noć mučili i onda ih bacili u šumske jame? Kako odgovoriti i za ubijanje šestoro djece među njima?
A tamo, malo dalje, u brdima, na lijevoj obali Sane – Prhovo. I druga, susjedna sela. Na desnoj obali su srpska, povezana mostovima jedna sa drugim.
Tu, u Prhovu, živjela je Hida sa svojih pet kćeri i sinom. Muž joj je, poput gotovo svih drugih “muških glava” iz sela, radio u Velenju, u Sloveniji, i svakog vikenda donosio zaradu. Izgradili lijepu kuću, školovali djecu. Kad je svojim materinskim instinktom Hida osjetila da im svima prijeti zlo, prelazila Sanu i išla kod komšija Srba, da pita šta se to, zapravo, sprema. Međutim, ništa joj nije pomoglo. Ni njoj, ni ostalim mještanima Prhova.
Kuće su topovima rušene, a njih 57 skupilo se na poljanu. Sabili ih u tor i gađali topovskim granatama. Hida je pala po svojoj Semiri, Emiri, Zemini i Nedžadu, a komšinica po najmlađoj, trogodišnjoj Azri. Ostala je živa, ni sama ne znajući kako. Azru joj komšinica dovela sutradan. Vodeći je za ruku, stigla je nekoliko mjeseci kasnije do muža u Sloveniju.
Azra se danas pokušava sjetiti svega. I dalje joj nejasne slike titraju pred očima.
“Jedino često osjetim po rukama, po dlanovima, toplu krv, onu koja mi se od ubijene braće i sestara razlijevala, pokušavam je saprati, ali ne ide”, kazuje.
Učila je Azra u Sloveniji da u grčkoj mitologiji i u grčkim tragedijama postoji nešto slično ovom i njenoj sudbini. Međutim, pita se: “Ima li tamo Amila, ima li Hida, Nedžad, moželi se to zaboraviti?”
Zna da u toj mitologiji postoji rijeka Leta, i ako se napiješ njene vode – sve zaboraviš.
“Niko od nas ne bi se sagnuo da se napije te vode zaborava, ne znam da kako je žedan, jer ne bi mogao zaboraviti zlo koje se desilo Prhovu, Biljanima, koje se desilo Šemsi, Hidi, Amili, zlo koje su napravili oni koji su sa brda komandovali topdžijama”, sigurna je Azra.
Zločini u Biljanima, u Prhovu, u Ključu… bili su predmet Međunarodnog suda u Hagu i Tužilaštva Bosne i Hercegovine. Međutim, tek su trojica odgovornih procesuirana, a svi raspoloživi podaci ukazuju da je i zločin ovdje, u dolini Sane – nad civilima Bošnjacima – izvršen s dobro poznatom velikosrpskom ideologijom o uništenju Bosne i Hercegovine i istrebljenju Bošnjaka.
Govori to i činjenica da je od maja do septembra 1992. godine u Ključu ubijeno 612 Bošnjaka i Hrvata. Od tog broja, 563 su pronađena u masovnim grobnicama Lanište I, Lanište II, Crvena zemlja, Prhovo i u ostalih 13. Kroz logore Manjača i Kamenica prošlo je više od 1.200 Ključana.
Svaki je Ključanin danas jedna tužna i neotvorena knjiga, pogotovo što su tek trojica iz kolone počinilaca zločina privedeni sudu pravde. Zato, kazat će svi, ne može se šutjeti o tom zločinu, uprkos gorčini koju osjećaju danas – ne može se šutjeti.
“Kad bi neko i u snu poubijao ovoliko ljudi, probuđen on bi sam pred sobom crvenio se”, odjekuju stihovi pjesnika Ključanina Enesa Kiševića, koji je ovako opisao Biljane, Prhovo, Velagiće, Ključ. I nastavlja dalje tražiti u pjesmi način da prekine lanac mržnje.
“Lako je pisati riječi, lupetati riječi, koje donose mržnju, koje donose vatru. Lako je to, ali treba donositi riječ, riječ koja će biti bolja od tišine, prirode. Bolja od šutnje, biljanske. Samo takva riječ može otvarati ljudima razbor.”
Zato se i okupljaju svakog 10. jula u Memorijalnom centru, u polju bijelih nišana. I ovoga su jula došli. Šemso, Azra, Hida, Nedžad, Ale… kao i drugi u Biljanima i Prhovu, koji su izgubili najbliže, na pričaju puno o svojoj prošlosti, jer je dobrim dijelom, kako kažu, žive. Koliko god ih život gura dalje, ka budućnosti, oni jednim dijelom žive u prošlosti, koja je za njih sveta, navodi se u arhivskom tekstu kojeg je objavila 2018. godine Al Jazeera.
Zato i ovoga jula podsjećanje na dan kada su Biljani i Prhovo gotovo nestali. I šutnja u polju bijelih nišana, jer se tu ne može pričati. Ali, zbog njih se dolazi.”
Danas je Dan žalosti u Unsko-sanskom kantonu.
Radiosarajevo.ba
U preporukama između ostalog naređuje da u svim školama u USK ulazna vrata moraju biti zaključana tokom cijelog radnog vremena, te ukoliko već nije mora biti stavljena sigurnosna brava, interfon, razglas i videonadzor.
Prema instrukcijama poslove dežurstva u školama u USK-a će obavljati pomoćno-tehničko osoblje.
Instrukcijom je regulisano i ulazak drugih osoba i roditelja u školu. Osobe koje ulaze u školu moraju se najaviti putem telefona ili maila. Detaljno je regulisan i put za ulazak roditelja u školu i organizovanje roditeljskih sastanaka.
Određeno je i formiranje Kriznog tima kojeg čine direktor, pedagog, psiholog, socijalni radnik, predsjednik Školskog odbora i predsjednik Vijeća roditelja. Mandat kriznog tima je dvije godine.
Dalje je regulisano i da učenicima na malom odmoru nije dopušteno napuštanje škole, dok na velikom odmoru nije dozvoljeno napuštanje dvorišta škole. U školama koje nemaju kuhinju ili organizovanu prodaju užine, roditelji su dužni obezbijediti užinu za učenike koji će je donijeti u školu.
Preporuke u Hercegovačko-neretvanskom kantonu
Preporuke koje su uvedene u HNK uključuju i zaključavanje ulaznih vrata (vrata škole treba zaključavati s iznimkama prije i nakon nastave, 30 minuta prije početka i 15 minuta nakon završetka) pri čemu zaključavanje, otključavanje i nadzor ulaza treba povjeriti zaduženim odraslim osobama, zaposlenicima te organizovanje pojačanog dežurstva aktiviranjem nenastavnog osoblja i obilaska vanjskih dijelova škole.
Dežurstvo u školama, kako je navedeno, treba povjeriti samo učenicima starijih razreda (najmanje dva učenika), a ulazak ostalih građana (roditelja, vanjskih saradnika) bit će moguć samo uz najavu i u tačno određeno vrijeme.
Prilikom roditeljskog sastanka razrednik će prisutne roditelje dočekati na ulazu školske ustanove i voditi do učionice, a nakon završetka pratit će ih do izlaza.
Uz ostalo se navodi kako je svaka stranka koja dođe u školu dužna pokazati identifikacijski dokument koji će dežurni učenik u školi zabilježiti u svesku dežurstva, kao i svrhu dolaska, a posebno pojačan nadzor preporučen je tokom velikog i malog odmora (unutar i izvan škole) te prilikom početka i završetka nastave u prvoj i drugoj smjeni.
Iz Ministarstva su istakli i kako je potrebno naložiti pedagozima i psiholozima da intenziviraju rad sa roditeljima i djecom kod koji su uočene određene promjene u ponašanju, a preporučeno je i ažuriranje kućnog reda u školama.
Uz saglasnost Ministarstva, direktor može uvesti i ostale mjere shodno situaciji i okruženju u kojem se škola nalazi, navodi se u saopćenju.
Klix
Današnjom zajedničkom akcijom i koordinacijom pripadnika Odsjeka kriminalističke policije, Sektora kriminalističke policije, Policijske stanice Bihać i Jedinice za specijalističku podršku MUP-a Unsko-sanskog kantona, u popodnevnim satima uhapšena su tri lica – jedna žena i dva muškarca.
BIHAĆ, 21. januara – Ove osobe se terete za više krivičnih djela, okarakterisanih kao teške krađe i razbojništva, objavljeno je na službenoj Facebook stranici MUP-a USK. U objavi se navodi da je akcija rezultat detaljne i zahtjevne istrage policijskih službenika, provedene s ciljem pronalaska počinilaca koji su ugrožavali sigurnost i imovinu građana.
Video pogledajte OVDJE
Načelnik općine Velika Kladuša Boris Horvat primio je danas u prvu službenu posjetu delegaciju Grada Cazina predvođenu gradonačelnikom Nerminom Ogreševićem.
Dvojica čelnih ljudi ove dvije susjedne lokalne zajednice i njihovi savjetnici i saradnici, te vijećnici Kluba 4 u Općinskom vijeću Velika Kladuša razgovarali su o nekoliko važnih tema, a fokus je bio infrastrukturnim projektima, ekonomskom razvoju, te mogućnostima međusobne saradnje.
Gradonačelnik Ogrešević je naglasio važnost njegovanja uspostavljanja dvosmjerne komunikacije i njegovanja dobrosusjedskih odnosa, te podsjetio da Cazin i Velika Kladuša imaju dosta zajedničkih interesa koji se mogu ostvariti kroz projekte koji će biti od obostranog značaja, a doprinijeće sveukupnom razvoju i poboljšanju uslova života građana ove dvije lokalne zajednice. Koliko nam je važan razvoj Cazina, isto tako nam je važno da se razvijaju i nama susjedne općine, naglasio je gradonačelnik Ogrešević.
Primjeri dobre prakse Grada Cazina koji su ovu lokalnu zajednicu učinili prepoznatljivom po intenzivnom razvoju i atraktivnom lokacijom za investitore mogu biti vodilja i Velikoj Kladuši, naglasio je načelnik Horvat izrazivši nadu da je ova posjeta početak gradnje novih odnosa sa prvim komšijama. Velika Kladuša jeste i biće otvorena za saradnju sa svima i u svim segmentima koji će doprinijeti napretku, naglasio je načelnik Horvat i dodao da je dobrodošla svaka pomoć i sugestija u pravcu dobrog upravljanja i vođenja, piše RVK.
Jedna od važnijih tema je bila i modernizacija putne infrastrukture koja povezuje Cazin i Veliku Kladušu, kao i mogućnosti saradnje u oblasti privrede i turizma.
Posjeta delegacije Cazina Velikoj Kladuši predstavlja početak intenzivnijeg dijaloga između ove dvije lokalne zajednice, a naredni koraci uključivaće konkretne projekte i inicijative koje će doprinijeti intenzivnijem razvoju Unsko-sanskog kantona.
Općinski sud u Bihaću potvrdio je optužnicu protiv Belmina Čauševića (26) iz Bihaća zbog sumnje da je pretukao dvojicu maloljetnika starosti 11 i 13 godina.
Kantonalno tužilaštvo Unsko-sanskog kantona Dana, tereti ga da je počinio krivično djelo nasilničko ponašanje u sticaju prema dvoje djece.
Prema navodima optužnice sve se desilo 20. decembra prošle godine, u večernjim satima u Bihaću.
Kako se navodi, prišao je jedanaestogodišnjaku i trinaestogodišnjaku koji su šetali, te ih upitao da li oni bacaju petarde.
Kada mu je jedan od njih rekao da su bacali petarde, ali ne u njegovo dvorište, Čaušević ga je udario zatvorenom šakom u predjelu glave i to lijeve strane lica i usne.
Dječak je pao na tlo i nakratko izgubio svijest, da bi optuženi potom zatvorenom šakom u potiljačnom predjelu glave udario i drugog maloljetnika istovremeno obojici psujući majku.
Govorio im je kako im poznaje očeve, da zna gdje žive, pri tom prijeteći da će im ubiti očeve.
Kako se dodaje, Čaušević je kod jednog maloljetnika izazvao strah uslijed kojeg se pomokrio, istovremeno mu nanijevši povrede glave u vidu otoka i krvnog podliva lijeve očne regije sa manjom oguljotinom gornjeg očnog kapka i otoka donje usne.
Drugom maloljetniku je nanio povrede stražnje strane glave u vidu dvije paralelne oguljotine poglavine, a kod oba lica u pitanju su lake povrede.
Čaušević je uhapšen 20. decembra uhapšen i tada mu je na prijedlog Tužilaštva određen jednomjesečni pritvor zbog postojanja naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će ponoviti krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža.
Tužilaštvo je iz istog razloga predložilo produženje pritvora nakon podizanja optužnice, što je Opštinski sud u Bihaću prihvatio i optuženom Čauševiću produžio pritvor nakon potvrđivanja optužnice.
Po tom rješenju pritvor može trajati najduže godinu, s tim da će Sud kontrolu opravdanosti pritvora vršiti po isteku svaka 2 mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru.
“Obzirom da se radi o djelu počinjenom na štetu dvoje djece Tužilaštvo je s naročitom hitnošću provelo istragu, te će u postupku osnovanost optužnice dokazivati iskazima svjedoka, vještaka i materijalnim dokazima”, navode iz Tužilaštva.
U blizini Graničnog prijelaza Izačić jutros je pronađen mrtav migrant.
– U 5 sati su pripadnici Granične policije BiH obavijestili su MUP USK da su u blizini Graničnog prijelaza Izačić na kolovoznoj traci pronašli beživotno tijelo sa vidnim povredama. Policija je izašla na teren i obezbijedila lice mjesta, a nakon toga je formirana uviđajna ekipa – kazao je za portal “Avaza” portparol MUP-a USK Abdulah Keranović.
Uviđajnu ekipu su činili dežurni tužilac Tužilaštva USK i istražitelj PS Bihać.
– Nakon toga je tijelo unesrećenog prebačeno na Odjel patologije Kantonalne bolnice Irfan Ljubijankić, gdje će se izvršiti obdukcija, koja će pokazati uzrok smrti stradalog. Intenzivno se radi na utvrđivanju činjeničnog stanja i okolnostima samog događaja. Trenutno možemo potvrditi da je stradali strani državljanin, odnosno migrant, kako se to kolokvijalno kaže. Ostale informacije će biti naknadno saopćene – poručio je Keranović za “Avaz”.
Delegacija Grada Cazina u službenoj posjeti Velikoj Kladuši: Podrška zajedničkim projektima i saradnji
Bišćanin pretukao dvojicu dječaka jer su bacali petarde
VIDEO Drama kod Graničnog prijelaza Izačić: Pronađeno tijelo migranta, imao vidne povrede
Ministar Rimac u Bihaću predstavio projekat unaprjeđenja zdravstvenog sistema u FBiH
Rastu plate federalnim državnim službenicima, sudskoj vlasti i zaposlenima u javnim ustanovama
Na ahiret preselio Dukić ( Ismeta) Senad
