Odvjetnik Anto Nobilo posjetio je Pulu kao jedan od recenzenta knjige njegova kolege, Puležana Rudolfa Frančule, bivšeg javnog tužitelja Hrvatske iz doba Jugoslavije i, kako ga sam Nobilo naziva, njegovog posljednjeg socijalističkog šefa. Bivši borac i trener taekwandoa, Nobilo će vjerojatno najviše ostati upamćen po oslobađanju generala Tihomira Blaškića u Haagu, iako je vodio obranu mnogih osoba iz javnog života Hrvatske. U tužiteljstvu, odnosno državnom odvjetništvu, ostao je do kraja 1992. godine, kada prelazi u odvjetnike te tamo i ostaje do današnjeg dana.

U velikom razgovoru za Glas Istre opisao je i dvije intrigantne epizode iz svog tužiteljskog staža kada je, kako je rekao, imao priliku goniti tadašnjeg lidera HDZ-a Franju Tuđmana, u trenucima kada on još nije bio predsjednik Hrvatske. Prva epizoda odnosila se na osnivački kongres HDZ-a u Lisinskom 1989. godine na kojem je Tuđman, između ostalog, rekao i da “NDH nije bila samo fašistička tvorevina, nego i izraz želje hrvatskog naroda za samostalnom državom”.

– Nakon što sam 1986. godine odradio Artukovića, postao sam šef Kaznenog odjela zagrebačkog Okružnog tužilaštva i od tog momenta pa sve do 1992. svi najteži predmeti su bili moji. Frančula je tada bio javni tužilac Hrvatske. Uvijek je bio miran i razuman. Prije njega na toj je poziciji bio Bogumil Zuccon, također Istrijan, no on je bio žestok. Frančula je, pak, uveo neku eleganciju u posao i vrlo pažljivo slušao podređene. Kada smo ocjenjivali treba li zabraniti HDZ nakon kongresa u Lisinskom, nakon pritisaka jednog dijela politike, odlučili smo da nećemo ići s tim postupkom. Iako, bilo je puno vatre i nacionalističke atmosfere, dolazili su ljudi izvana sa svakakvim zastavama, prepričao je Nobilo.

Novinar ga je pitao je li imao još prilika za Tuđmanovo gonjenje.

– Prvog prosinca 1990. godine Srbi koji su tada održavali takozvane “mitinge istine” krenuli su za Ljubljanu i pritom stali u Zagrebu. Tada su Tuđman i Manolić izradili i proširili jedan letak, vrlo pažljivo napisan jer se između redova nalazio poziv na ustanak, da se sruši vlast i napadnu ti Srbi. Tako su vjerojatno htjeli preuzeti vlast u Hrvatskoj. Ja sam tada bio dežuran na Županijskom sudu u Zagrebu da možemo brzo donositi odluke. Oko deset sati dolaze mi iz državne sigurnosti s prijavama protiv Tuđmana i Manolića. Htjeli su da ih odemo uhapsiti. Specijalci su bili spremni u Ilici, upalo bi se u njihove prostorije, a postojale su informacije da ćemo tamo naći podatke i materijalne dokaze o tome da Tuđmana i druge financira ekstremna emigracija, što je tada bilo kazneno djelo. Mogli smo, dakle, zatvoriti Tuđmana i Manolića i staviti HDZ van zakona, kaže Nobilo.

Ja to dobivam, vidim da nemamo čvrsti slučaj i protivim se. Oko ponoći zovu šefovi zagrebačke državne sigurnosti i nagovaraju moju šeficu i mene da promijenimo odluku. Ona se kolebala i u jednom trenutku izlazi iz prostorije. Siguran sam da je tada zvala upravo Frančulu. Vratila se i složila sa mnom. Šef državne sigurnosti tada raspušta specijalce koji su te noći trebali pokupiti vrh HDZ-a, kaže Nobilo i tvrdi da su Tuđman i Manolić htjeli tada iskoristiti ekstremne Srbe i izvršiti državni udar.

– Tako je, i to još prije izbora. Bilo je to 1. prosinca 1990. godine. Ipak, nismo išli u progon jer smo smatrali da nemamo dokaze i da bismo izgubili. Nismo htjeli ići paradno, a HDZ je tada već imao dosta podrške naroda i potencijalno bi dobili građanski rat, zaključio je Nobilo za Glas Istre.