Najgledaniji film je “Top Gun” s Tomom Cruiseom, najslušanija pjesma je “Running up That Hill” koju izvodi Kate Bush, Amerika je u posrednom ratu s Rusijom. Čekajte, je li ovo opet 1986. godina? Tako je, reducirano, glasila poruka kroz bespuća virtualne zbiljnosti stigla na moj telefon. Našlo bi se još toga za dodati, ali nikad ne treba zaboraviti da je povijest učiteljica samo ako se dobro ocijene i analiziraju razlike u okolnostima.

A i taj je posredni rat daleko od usporedbe bilo s čime iz 1980-ih godina. Ruska intervencija u Afganistanu ni na koji se način ne može uspoređivati s agresijom na Ukrajinu. Koja se sa 100 sati produljila na više od 100 dana. I postala presudna geopolitička neizvjesnost na globalnoj razini jer izravno utječe na cijene i dostupnost energenata i hrane.

Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski u razgovoru za The Financial Times ponovio je da pat-pozicija u ratu protiv ruske agresije nije opcija. U razgovoru s Roulom Khalaf, glavnom urednicom, rekao je: “Inferiorni smo kad je riječ o opremi i zato ne možemo napredovati. Pretrpjet ćemo još gubitaka, a ljudi su mi prioritet.” Ukrajina, razumljivo, čuva podatke o broju poginulih i ranjenih, ali je Zelenski nedavno rekao da dnevno gine ne manje od 60 vojnika. Vojni stručnjaci imaju multiplikator kojim se može procijeniti broj ranjenih, pa stoga izbačenih iz stroja, tako da ukupna procjena broja vojnika na koje se više ne može računati prelazi i 40.000. U konzervativnom izračunu. I zato je očekivano da ukrajinski predsjednik kaže da se “pobjeda postiže na bojnom polju”, ali i dodaje da je pripravan za mirovne pregovore. “Svaki rat završava za pregovaračkim stolom.”

Priprema javnosti

Važan je obrat već i objava dnevnog broja poginulih što predstavlja pripremu domaće javnosti za tešku objavu, priznanje da u ovim okolnostima nisu u stanju zaustaviti rusko napredovanje u Donbasu. Kijev je obranjen, Odesa više nije ruski cilj, ali Donbasa se Zelenski mora odreći. Da se ne pokaže slabim, zahtijeva pregovore samo s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom. Solidno stvaranje pregovaračkih pozicija.

U Kijev je u četvrtak stigao vodeći trijumvirat EU: njemački kancelar Olaf Scholz, francuski predsjednik Emmanuel Macron i talijanski premijer Mario Draghi. Taj se trojac nije došao slikati na ulicama Kijeva niti davati moralnu podršku. Doći će nakon što Europska komisija objavi da bi Ukrajini mogla dati status kandidatkinje za članstvo, a razgovaralo bi se i o projektima obnove. Za to je potrebno da topovi i raketni bacači zamuknu. A za to je potreban dogovor o primirju. Ekonomska je situacija sve gora, Sven Jari Stehn iz Goldman Sachsa, prenosi FT, upozorava da bi, ako se rat nastavi i intenzivira te prekinu isporuke ruskog plina Europi, EU mogla pasti u “kratku, ali oštru recesiju”. Ishod od kojeg zaziru trijumviri. U recesiju se lako upada, a teško izlazi. I uvijek ostaju ožiljci.

Budući da u politici ništa nije slučajno, u taj okvir treba uključiti tekst koji je The New York Times objavio 8. lipnja intrigantnog naslova “Dužnosnici kažu da SAD nema jasnu sliku ukrajinske ratne strategije”. Dnevnik prenosi riječi Avril D. Haines, direktorice Nacionalne obavještajne zajednice (DNI), koja je pred Senatom navela da je “vrlo teško reći” koliko dodatne vojne pomoći može Ukrajina apsorbirati. “Imamo, zapravo, više uvida, vjerojatno, o stanju na ruskoj nego ukrajinskoj strani”, zaključila je. Takve izjave, objavljene u dnevniku globalnog dosega, jasna su i neposredna poruka. Nakon koje su stigle ukrajinske objave o broju poginulih dnevno, o velikim teškoćama u borbama u Sjeverodonecku i priznanje da Rusija kontrolira petinu zemlje. Moskva je objavila da je pruga od Donbasa do Krima u pogonu.

Potpiši, Alija, makar je ko avlija

Pregovori, primirje, ključne riječi. Obrazloženje, želja da se spasi što više života ukrajinskih vojnika. “Potpiši, Alija, makar je ko avlija”, pisalo je na zidu u Sarajevu dok su Srbi bili u punom naletu; pregovaraj, Zelenski, četiri petine je i dalje puno, javni je narativ koji vlada u Kijevu treba kreirati. Obranu Kijeva i Odese pretvoriti u nacionalnu pobjedu, a gubitak Donbasa i Azovskog mora kao nužni kolateralni gubitak i privremeno stanje. Važna varijabla odluka je američke politike da većinu energije usmjeri prema Indo-Pacifiku kako Narodna Republika Kina ne bi pomislila da ima slobodu djelovanja u tom središnjem teatru 21. stoljeća.

Na donbaskoj bojišnici nije pat-pozicija poput rovovskih tijekom Prvog svjetskog rata, ali napredak ruskih snaga je spor. Kako navodi Rochan Consulting, tvrtka koja prati rat, od sredine travnja do kraja svibnja Rusija je okupirala nešto više od 450 kvadratnih kilometara što je, s obzirom na korištene efektive, malo. Ali je ipak napredak (Ukrajina nije vratila ni blizu toliko). U takvim okolnostima može se procijeniti da u Kremlju ne bi bili skloni ratu iscrpljivanja. Razlog koji bi i njima mogao biti jasan su problemi s mobilizacijom i ranjivost vojne industrije koja je ostala bez nužnih sofisticiranih dijelova iz EU koji su pod sankcijama.

Ipak, presudnu ulogu igra samo jedan čovjek, predsjednik Vladimir Putin za kojeg je teško procijeniti na kojim osnovama bazira procjene, jesu li to zdravi, održivi argumenti. Ili njegova uobrazilja. Nije stoga isključeno da je on, nakon što je procesuirao šok kraha brzog osvajanja Kijeva, sada odlučan nastaviti postupnim napredovanjem s ciljem što duljeg rata i raskola na Zapadu. U tom bi se svjetlu moglo gledati drsko i neargumentirano protivljenje šestom paketu sankcija, koji dovodi do zabrane kupovine ruske nafte, mađarskog premijera Viktora Orbána. Koji je konačno morao popustiti, ali je zatim iz kaprica tražio da se s popisa sankcioniranih ukloni patrijarh Ruske pravoslavne crkve Kirill.

Prvi signal nejedinstva u EU koje bi se moglo proširiti, a s vremenom preliti i u NATO (iako ondje SAD ipak vodi glavnu riječ)

Pomoćnici u toj raboti Putinu bi bile visoke cijene energenata, rast cijena hrane, prijetnja krize hrane u Africi i Aziji što sve pogoni inflaciju. Iako formalno nije povezana s ratom u Ukrajini, ali kriza u bugarskoj vladi koju je napustila stranka pjevača Slavija Trifonova mogla bi ići na ruku Rusiji (izbila je koji dan nakon što je vlada u Sofiji zabranila prelet ruskom ministru vanjskih poslova Sergeju Lavrovu na putu prema Beogradu). Kaja Kallas, estonska premijerka i jedna od najgorljivijih protivnica Rusije, poručuje da se “moramo pripremiti za dug rat”. Nevolja je što je i kod nje došlo do krize vlade jer se zahvalila na suradnji ministrima iz stranke Centra koji su imali sporazum o suradnji s Putinovom strankom Ujedinjena Rusija.

Kučanovo pismo

U Sloveniji se prošlog tjedna u javnosti pojavilo pismo koje su potpisala brojna poznata lica, a u kojem stoji: “Prekid neprijateljstava, povlačenje okupacijskih sila i provedba Sporazuma iz Minska realno nisu mogući ako obje države ne dobiju međunarodna sigurnosna jamstva. Za Rusiju je to obustava daljnjeg širenja NATO-a i američke vojne prisutnosti usmjerene prema ruskom ozemlju. U Europi je potrebno izgraditi novu sigurnosnu arhitekturu jer ju je širenje NATO na istok dovela u pitanje.” Među potpisnicima je Milan Kučan iz čijeg je kruga nikla ideja nove stranke Gibanje Svoboda koja je pobijedila na izborima.

Euractiv.com 9. lipnja prenosi da je Jevgenij Fjodorov, član Ujedinjene Rusije, podnio donjem domu ruskog parlamenta, Dumi, prijedlog da se ukine Uredba Državnog vijeća Sovjetskog Saveza “O priznavanju neovisnosti Republike Litve”. Fjodorov naglašava da je dekret, kojim se priznaje neovisnost Litve, nezakonit “budući da ga je usvojilo neustavno tijelo i kršeći Ustav SSSR-a”. Na to bi se moglo odmahnuti rukom da istim putem nije krenuo i zakonski prijedlog da se priznaju dvije odmetnute “narodne republike” Doneck i Luhansk što je Putin konačno i učinio i tri dana potom krenuo u agresiju na Ukrajinu.

Zabrinjavajući podaci dolaze iz istraživanja koje je proveo Levada centar u Rusiji, prema kojem 48 posto ispitanih smatra da bi situacija u Ukrajini mogla eskalirati u oružani sukob Rusije i NATO-a. Čak 34 posto vjeruje da bi Putin mogao prvi narediti uporabu nuklearnog oružja u ratu Rusije sa Zapadom. Manje od trećine ne strahuje od takve odluke.

Eskalacijom do deeskalacije

Putin bi mogao pokrenuti najopasniju taktiku prekida rata, eskalirati da bi se deeskaliralo. Jedan od mogućih poteza bio bi “slučajni” napad ili kraći okršaj s nekom od NATO-članica što bi se proglasilo pogreškom te pokrenula opsežna diplomatska akcija kojom bi se zaustavilo širenje sukoba. Izgledno je da bi u takvim okolnostima Zapad bio sklon pregovorima s Moskvom, što bi Ukrajinu stavilo u drugi plan. Nakon toga se u Rusiji više ne bi otvaralo pitanje količine osvojenog teritorija u Ukrajini jer bi se preko svih medija slavila velika pobjeda nad NATO-om koji je morao ustuknuti pred “moćnom Rusijom i genijalnim Putinom” i s njima dogovarati novu sigurnosnu arhitekturu u Europi što su, prije rata u Ukrajini, odbijali. U tom kontekstu ne treba isključiti korištenje taktičkog nuklearnog oružja u Ukrajini ili nad Crnim morem.

Oštroumni geopolitičar George Friedman razmišlja ovako: “Putin ne može prihvatiti mir dok se čini nesposobnim, bilo zbog sve većeg otpora ili zbog svog mjesta u povijesti. Macronov prijedlog časnog izlaska za Putina je iluzija. Svaki ga izlazak vodi u bezdan. Ne smije postići mirovni sporazum dok ne pokaže – uvjerljivo, a ne svojom tvrdnjom – da su njegovi početni neuspjesi popravljeni. Ne smije samo razbiti ukrajinsku vojsku nego i zauzeti znatan dio Ukrajine. I to mora učiniti tako da eliminira ekonomski rat s kojim se suočava … Geopolitička je poanta da Rusija nije uspjela osvojiti Ukrajinu ili podijeliti NATO. Politička je činjenica da je Putin podbacio. Ne može ostvariti svoje strateške ciljeve. Pretvorio je NATO u čvrstu silu kakvom dugo nije bio. Još važnije, Putin je vladao kao konačni autoritet za sve. Može kriviti druge, ali njegova će zemlja kriviti njega. Nastavit će se boriti. Mira može biti samo ako Putin shvati da će s vremenom ući u povijest.”

Vječni Henry Kissinger pohvalio je Zelenskog jer je ostvario povijesnu misiju, ali se pita “može li to održati u sklapanju mira, posebno mira koji podrazumijeva ograničenu žrtvu”. Putinov je problem, kaže Kissinger za londonski The Sunday Times, što je “šef zemlje u padu” i “izgubio je osjećaj za mjeru u ovoj krizi”. Nema “nikakve isprike” za to što je učinio ove godine. Kissinger, pragmatično, zaključuje: “Sada će biti pitanje kako okončati taj rat. Na kraju se mora naći mjesto za Ukrajinu i mjesto za Rusiju – ako ne želimo da Rusija postane predstraža Kine u Europi.”

Tri koraka do detanta

Zapad je svjestan da sve navedene moguće Putinove scenarije mora izbjeći po svaku cijenu i privesti rat barem primirju što prije. S Kijevom je dogovor moguć, ali kako privoljeti ruskog predsjednika. Jedno od mogućih rješenja donosi Niall Ferguson, ugledni povjesničar, vraćajući se u određenoj mjeri Kissingerovoj politici s početka 1970-ih. U tekstu za Bloomberg govori o potrebi da SAD i NR Kina odnose dovedu na razinu detanta koji je prije 50 godina smirio ugrozu nuklearnog rata. Tri su važna koraka na tom planu: 1. prekinuti trgovinski rat s NR Kinom; 2. početi proces obustavljanja rata u Ukrajini uz blagi kineski pritisak na Putina; 3. zajednički američko-kineski pritisak na arapske proizvođače nafte da stvarno povećaju proizvodnju ne dopuštajući im da okrenu Washington i Peking jedan protiv drugog.

Točka 2. važna je za moju raspravu. Jer, realno, u ovom trenutku jedino kineski predsjednik Xi Jinping može pritisnuti Putina da odustane od svih navedenih planova iznimne pobjede i ulaska u povijest na velika vrata. NR Kina bi na to mogla pristati jer, posebno na jesen, kad će se održati partijski kongres na kojem bi Xi trebao dobiti treći mandat, želi stabilnost u zemlji i regiji. Rat u Ukrajini tomu smeta. I to je ključni argument kojim bi se moglo utjecati na komunističko-kapitalističko vodstvo zemlje.

Beijing (Peking) postaje svjestan da je Rusija, kad je riječ o konvencionalnom ratu, tigar od papira. Što ide u prilog kineskim ambicijama u središnjem dijelu Eurazije. Ali, Xi i vodstvo su također svjesni da ne smiju osramotiti Putina, nego mu ponuditi opciju koja će mu dati utisak da je i dalje važan akter. Partija će maksimalno paziti da im Putin ne sklizne iz ruku jer ga trebaju za ono što je Kissinger nazvao “predstraža u Europi”. Robna razmjena NR Kine i Rusije u proteklih je 20 godina porasla s 8 na 147 milijardi dolara. Ali, to predstavlja samo 2 % kineske ukupne trgovine dok je NR Kina glavni ruski trgovinski partner na kojeg otpada nešto manje od pola razmjene. Struktura ruskog izvoza u NR Kinu je indikativna, 51 % je nafta, a 9 % ugljen. Roba koja nije energija zauzima samo 33 % izvoza, a dio toga je oružje. I najvećim je dijelom trgovina vezana uz kineske pokrajine koje graniče s Rusijom, piše Jutarnji

Xi je svjestan da se SAD gotovo potpuno okrenuo Indo-Pacifiku. Američki predsjednik Joe Biden bio je u posjetu Južnoj Koreji i Japanu, održao sastanak s partnerima (Japan, Indija, Australija) iz sigurnosnog saveza Quad (kvadrilaterala) i pokrenuo ekonomski okvir na tom području, IPEF, u koji su ušle sve članice ASEAN-a osim Kambodže, Laosa i Mjanmara. U ovoj prvoj NR Kina gradi vojnu bazu. Ali je svjesna da su se presudne članice ASEAN-a približile SAD-u, Indonezija, Malezija, Vijetnam, Singapur. Američki državni tajnik Antony Blinken iznio je krajem prošlog mjeseca okvir američke politike prema NR Kini koji se može svesti na tri pojma: invest, align, compete. Investirati u američku ekonomiju da ne dopusti da je NR Kina pretekne; uskladiti politike s drugim zemljama u regiji kako bi se NR Kini otežalo širenje utjecaja, pri čemu je važan čimbenik izbjegavanje binarnog modela suradnje, zemlje koje su dio IPEF-a ništa ne ograničava u suradnji s NR Kinom; nadmetanje na svim razinama kao dio prirodne dijalektike koja vodi napretku uz izbjegavanje vojnih sukoba. U tom je kontekstu važno da su razgovore nastavili američki i kineski ministri obrane, da su se suglasili da je Republika Kina na Tajvanu formalno dio Kine, ali da nikome nije u cilju da se i na koji način mijenja postojeći status quo na tom prostoru.

Zero covid kao kulturna revolucija

To je ozračje u kojem bi NR Kina mogla potaknuti Putina da ne ide smjerom “eskalirati da bi se deeskaliralo”, nego da prihvati dio osvojenog u Ukrajini i dogovori primirje ili čak neki mir. Ferguson: “Bi li Xi Jinping prihvatio detant da ga Biden ponudi? Poput Maoa 1972., kineski čelnik je i sam u dovoljnoj zbrci da bi mogao. Zero Covid politika postala je Xijeva verzija kulturne revolucije, politike koja u konačnici destabilizira Kinu, kakva god bila izvorna namjera. Što se tiče kineske međunarodne pozicije, odluka da podrži Putina zasigurno ju je oslabila.” Tomu dodajem da su iz Politbiroa izašle informacije da postoji snažna struja koja Xiju zamjera što je podržao Putina (sada je već neupitno da je ruski predsjednik početkom veljače rekao kineskom da će napasti Ukrajinu, ali je isto tako pristao da napad počne po završetku Zimskih olimpijskih igra u Beijingu).

S kime bolje završiti nego s vječnim Sir Winstonom Churchillom. “Velike bitke, dobivene ili izgubljene, mijenjaju cijeli tijek događaja, stvaraju nove standarde vrijednosti, nova raspoloženja, nove atmosfere, u vojskama i narodima, kojima se svi moraju prilagoditi.”

Izvjesno je da će tako biti i nakon što završi ruska agresija na Ukrajinu. Nova sigurnosna arhitektura u Europi uz Rusiju koja je slaba i prijeti samo nuklearnim oružjem (znam da ovo zvuči čudno, ali je istinito, kolegica Zorana Baković je u Delu napisala da bi Rusija mogla postati velika Sjeverna Koreja koja prijeti samo nuklearnim oružjem), novi odnos snaga u EU gdje Mađarska postaje otpadnik, na Bliskom istoku jačanje protuiranskog bloka koji vodi Izrael, a u njega poluformalno ulazi Saudijska Arabija, pokušaji NR Kine da uz sebe veže što više zemalja Indo-Pacifika, Indija koja napušta nesvrstanu politiku, okreće se Zapadu za kupnju oružja i lišava Rusiju velikog tržišta… I Putin kao mali od kužine Xi Jinpinga jer Središnje kraljevstvo ne cijeni slabe. A Putin se pokazao slabim.