Connect with us

BiH

Srbija i sankcije: Kako je Beograd uveo „blokadu na Drini” za Republiku Srpsku

Published

on

Nikola Šainović, tadašnji premijer Srbije, tri decenije kasnije kaže da je odluka Beograda bila jedina moguća posle odluke na Palama

Srbija, na desnoj obali rijeke, uvela je sankcije političkom rukovodstvu Srba u susjednoj Bosni i Hercegovini (BiH), koje je kontrolisalo teritorije na lijevoj obali rijeke, piše BBC.

Politički vrh, ali i Skupština Republike Srpske (RS) odbacili su jedan u nizu mirovnih sporazuma kojima se željelo zaustavljanje krvavog rata u BiH, a koji je Srbija bila spremna da prihvati.

Zvanični Beograd reagovao je uvođenjem sankcija, prije svega prema onima koji su direktno glasali za odbacivanje mirovnog plana.

„Sankcije su uvijek mjera koja nema veze sa stvarnim stanjem i pogađaju ljude koji nemaju stvarne veze sa stanjem zbog kojeg se uvode.

„Pojedine stvari su poskupjele, pa su sve to plaćali ljudi koji nisu imali veze sa razlozima za uvođenje sankcija”, prisjeća se Slađana Jašarević, tih godina mlada novinarka lokalne televizije na Palama, ratnom središtu organa bosanskih Srba.

Nikola Šainović, tadašnji premijer Srbije, tri decenije kasnije kaže da je odluka Beograda bila jedina moguća posle odluke na Palama.

„To je bio veliki politički udarac na Srbiju jer smo se u delikatnom momentu našli van bilo kakve pregovaračke pozicije.

„Mi smo taj gest ocijenili kao jednostrani i usko gledajući, pa smo se opredijelili za sankcije za rukovodstvo Republike Srpske”, kaže Šainović za BBC na srpskom.

Srbija je tada, zajedno sa Crnom Gorom, bila deo Savezne Republike Jugoslavije (SRJ) koja se od 1992. i sama nalazila pod sankcijama – ekonomskim embargom koji su uvele Ujedinjene nacije.

Rat u Bosni i Hercegovini okončan je više od dvije godine kasnije potpisivanjem Dejtonskog sporazuma kojim je ustanovljeno današnje uređenje Bosne i Hercegovine.

DUGA MAJSKA NOĆ NA JAHORINI

Krvavi rat u kome se raspadala Jugoslavija počeo je još 1991, a od proljeća 1992. u Bosni i Hercegovini vode se borbe tri naroda za svaki pedalj zemlje koja je pre rata opisivana kao Jugoslavija u malom.

Međunarodni emisari već treću godinu bezuspješno pokušavaju da riješe krizu kojoj se ne nazire kraj, civilne žrtve sve su brojnije, a razaranja sve veća.

„Strah za život je bio izuzetno veliki, neuporediv sa strahom za budućnost zbog ekonomske situacije – borili smo se za goli život”, prisjeća se Slađana Jašarević, danas i sama aktivna u politici Bosne i Hercegovine.

U takvim uslovima, Amerikanac Cyrus Vance i Britanac lord David Owen, pod kapom Ujedinjenih nacija, početkom 1993. na sto stavljaju sopstveni prijedlog mirovnog plana.

Rat bi bio zaustavljen, a Bosna i Hercegovina podijeljena na deset kantona raspoređenih tako da nijedan od naroda nema mogućnost da poveže sve kantone u kojima je većina.

Pregovarači organizuju mirovnu konferenciju u Atini na kojoj plan prihvataju Srbija, Hrvatska, Bošnjaci i bosanski Hrvati, dok rukovodstvo bosanskih Srba insistira da sporazum razmotri Skupština RS.

„Mi smo smatrali da Vance-Owenov plan ima slabosti, pre svega je pitanje mapa bilo loše, ali smo mislili da je to bio pravi momenat za pregovaranje.

„Tada je u toku bio oružani sukob Muslimana i Hrvata, pa smo željeli da Srbi budu inicijatori pregovora”, kaže tadašnji premijer Srbije Nikola Šainović.

On je bio dio trojke koja je donosila odluke u Beogradu: uz predsjednika SRJ Slobodana Miloševića, stajali su predsjednik Srbije Dobrica Ćosić (koga će usred krize 1993. naslijediti Zoran Lilić) i srbijanski premijer Šainović.

Potpuno drugačiji pogled imao je Dobrivoje Vidić, jedan od 83 poslanika Narodne skupštine Republike Srpske, nastale udruživanjem srpskih poslanika koji su izabrani na izborima za Skupštinu BiH na izborima 1991.

Vidić je bio jedan od 72 skupštinska predstavnika Srpske demokratske stranke (SDS) čiji je osnivač Radovan Karadžić, kasnije osuđen na doživotnu kaznu zatvora za počinjeni genocid i zločine protiv čovječnosti pred Međunarodnim sudom u Hagu.

Kao dio ubjedljive većine koja je trebalo da se izjasni o Vance-Owenovom planu, nije imao dileme.

„Taj plan je bio problematičan za nas jer je išao na naše razoružanje i integraciju u Bosnu i Hercegovinu, na potpuno različit način u odnosu na Dejton.

„Hrvati i Muslimani kontrolisali bi vezu dva dijela teritorije gdje žive Srbi i mi to nikako nismo mogli da prihvatimo”, kaže Vidić za BBC na srpskom.

Ključna skupštinska sednica počela je 5. maja 1993. na planini Jahorini, a važnost sporazuma bosanskim Srbima objašnjavalo je cjelokupno političko rukovodstvo Srbije, uz grčkog premijera Kirijakosa Micotakisa.

„Ta politička egzibicija nije bila nešto prelomno jer je do tada rat već uveliko bio surov, bilo je puno stradanja civilnog stanovništva.

„Kada se u sve to uključila Srbija, pa i Grčka, a i zapadne zemlje, ipak je sve dobilo novu notu”, kaže novinarka Slađana Jašarević.

Prva dva sata sjednice bila su otvorena za javnost, ali su se onda delegati i gosti iz inostranstva povukli iza zatvorenih vrata i narednih 15 sati razgovarali o budućim potezima.

„Plan ne smijemo odbiti, a ne možemo prihvatiti”, prenose novinski izvještaji riječi tadašnjeg predsjednika Skupštine RS Momčila Krajišnika.

Tek u ranu zoru 6. maja, poslanici su velikom većinom izglasali da sporazum ne prihvataju, već da zahtijevaju njegove promjene, a raspisuju i referendum na kome birači deset dana kasnije još ubjedljivije odbacuju Vance-Owenov plan.

„Odbijanjem mirovnog plana, mi smo na sebe preuzeli veliku odgovornost: bilo je bolje da tražimo novo rješenje nego da odmah poginemo.

„To nije išlo u prilog Srbiji jer je grcala u sankcijama i to je sve za njih bilo očajno, ponajviše za ekonomiju”, kaže Dobrivoje Vidić, jedan od onih koji su glasali protiv prihvatanja plana.

SANKCIJE NA DRINI

Već po povratku u Beograd, stvari su za jugoslovensko i srbijansko rukovodstvo bile jasne.

Na prijedlog Vlade Srbije, čiji je premijer Nikola Šainović, organi Savezne Republike Jugoslavije donose odluku o političkim i ekonomskim mjerama kažnjavanja onih koji su odbacili mirovni sporazum.

Šainović danas tvrdi da mjere nikada nisu bile usmjerene protiv trgovine i stanovništva, već isključivo protiv rukovodstva bosanskih Srba.

„Trgovina između RS i Srbije se odvijala redovno, mada u skladu sa kvotama i ograničenjima, jer je Jugoslavija bila pod sankcijama Ujedinjenih nacija.

„Taj dio nikada nije doveden u pitanje”, tvrdi on i dodaje da međunarodni posmatrači na granicama Jugoslavije nikad nisu imali primjedbe na režim poštovanja sankcija.

Primjedbe su imali politički partneri Socijalističke partije Srbije (SPS) čiji je Šainović bio funkcioner, a koja je formirala manjinsku vladu koju je podržavala Srpska radikalna stranka (SRS) Vojislava Šešelja.

Radikali su, kako navodi enciklopedija Britanika, zbog sankcija bosanskim Srbima optužili Slobodana Miloševića za „prodaju” i uskratili podršku Šainovićevoj vladi, pa je Srbija uskoro išla na vanredne parlamentarne izbore.

Ograničenja su se odnosila i na Dobrivoja Vidića koji se sjeća da je tih mjeseci 1993. pokušao da pređe granični prijelaz na Drini i uđe u Srbiju.

„Došao sam na granicu, uzeli su mi dokumenta i rekli mi da moram nazad, a prijatelj koji me je vozio – mogao je da prođe.

„Ja sam poznavao ljude u pograničnoj policiji pa smo našli rešenje: da ipak uđem, ali ostavim pasoš na granici i izađem za 24 sata.”

I sam Vidić kaže da su ograničenja bila – fleksibilna.

„Te sankcije Srbija je uvela formalno, ali kad su potrebe bile nužne i humanitarne – sve je uspijevalo da prođe.

„Zbog međunarodnih posmatrača, jedno vrijeme je ipak moralo da bude totalno.”

Za ratom već izmučene građane, sankcije su bile samo jedna, ali ne i najveća muka.

„Nije bilo ekstremnih nestašica, ali su sankcije pogodovale švercerima sa jedne i druge strane.

„Bilo je situacija da nismo imali struju, ali to nije bilo zbog sankcija već zbog porušenih dalekovoda u ratu”, kaže Svetlana Jašarević i dodaje da kontakti sa rodbinom u Srbiji nikad nisu prestajali.

Ekonomistkinja Svetlana Cenić kaže da su sankcije dovele do daljih produbljivanja razlika u društvu.

„Sankcije su dovele do toga da se jedan krug švercera debelo obogati, a strada stanovništvo koje sve plaća mnogo skuplje.

„Posrednici u švercu uvek profitiraju, kanali se lako uspostave između dvije susjedne države.”

Ipak, stvarnu ekonomsku štetu, procjenjuje Cenić, nemoguće je utvrditi.

„U to vrijeme, ni platni promet nije postojao u adekvatnom obliku, postojale su različite nezvanične valute, a trgovalo se sa novcem u vreći i kupovinom na licu mjesta.

„Veliki novac iznijet je tad iz RS u Srbiju jer porozne granice uopšte nije bilo moguće ozbiljno kontrolisati, a carine i platnog prometa gotovo da nije bilo.”

DRUGI TALAS SANKCIJA I NJIHOVA OSEKA DO DEJTONA

Kada procjenjuje učinak mjera koje je sam predložio, tadašnji srbijanski premijer Nikola Šainović kaže da su događaji usmjereni ka željenom cilju.

„Bilo nam je važno da obezbijedimo da Srbija ostane u političkim pregovorima i taj gest nas je sačuvao u tom procesu.

„To je dovelo do Dejtona, a Dejton do boljeg rješenja od Vance-Owenovog plana.”

Između Vance-Owenovog plana 1993. i Dejtonskog sporazuma 1995, smjestio se 1994. i mirovni plan međunarodne grupe posrednika koju su činili predstavnici SAD, Velike Britanije, Rusije, Francuske i Njemačke.

Zvanični Beograd ponovo je prihvatio plan, a bosanski Srbi ga odbili najprije tražeći promjene, a onda ga i odbacujući na referendumu.

Jugoslovenski predsjednik Slobodan Milošević je posle ove odluke izjavio da „niko nema pravo da odbije mir u ime cijelog srpskog naroda”, a posljedica su bile oštrije sankcije koje se u medijskim izvještajima navode kao deo najteže ratne godine za bosanske Srbe.

Ipak, već 1995. postalo je jasno da Beograd mora da sarađuje sa prekodrinskim Srbima jer se spremao veliki samit u američkoj vojnoj bazi u Dejtonu, kojim je konačno i završen rat u Bosni i Hercegovini.

„Sankcije su formalno sprovođene do Dejtona, ali je u pripremi Dejtona bilo neophodno da predstavnici RS dolaze u Beograd.

„Iako nisu formalno ukinute, sankcije nisu efektivno sprovođene”, zaključuje Šainović.

Dobrivoje Vidić kaže da sankcije iz Beograda nisu bitnije poremetile odnose.

„Narod je bio razočaran, ali je bio i upućen u detalje Vance-Owenovog plana, pa je razumio situaciju.

„Ljudi to nikad nisu zamjerili Srbiji jer je naš jedini prozor u svet bio preko Srbije.”

Političkih posljedica naizgled nije bilo ni za socijaliste Slobodana Miloševića koji na izborima 1994. godine osvajaju za jednu petinu mandata više (123 od 250) nego pre prvih odluka o sankcijama (101 od 250).

„Javnost Srbije je razumela da se ne radi o sankcijama uperenim protiv naroda u Republici Srpskoj.

„Ništa od vitalnih potreba nije trpjelo, sve su bile zadovoljene i to su ljudi u Srbiji razumjeli, pa nije bilo negativnih reakcija”, smatra Nikola Šainović, i tada i danas u vrhu SPS-a.

Ipak, novinarka Svetlana Jašarević tvrdi da je tada bilo lakše razdvojiti politiku i svakodnevni život.

„Mi smo brzo shvatili da je to politička priča jer neko nekog nije slušao, ali smo mi znali da je iza nas Srbija – narod Srbije, a ne političko rukovodstvo.

„Tada smo to mogli da razgraničimo, ali nisam sigurna da možemo i danas”, zaključuje ona.

 

BiH

SNSD nakon sankcija: “Čekamo Trumpa da se situacija relaksira, trpimo torturu”

Published

on

By

Delegat u Kluba Srba u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH Radovan Kovačević istakao je da su nove američke sankcije očajnički pokušaj američke Ambasade da se još u posljednjem mjesecu stare administracije Republika Srpska pokuša prikazati kao nekakav destabilizacioni faktor.

“Još jednom potpuno neosnovane optužbe bez ikakvih dokaza i bez ikakvih argumenata, bez bilo čega što bi stvarno moglo da potvrdi da te optužbe koji oni iznose imaju bilo kakav osnov”, istakao je Kovačević.

On je pružio puna podrška ljudima koji su danas sankcionisani.

“Kada govorimo o ministru Staši Košarcu, čovjek je sankcionisan samo zbog toga što je nedvosmisleno štitio interese RS, vodio politiku u interesu RS i vodio i promovisao politiku Milorada Dodika. Da bilo šta od ovoga što su oni naveli imali bilo kakvog osnova onda bismo sasvim sigurno svjedočili optužnicama Tužilaštva BiH koji je pod punom kontrolom američke Ambasade u Sarajevu”, istakao je Kovačević.

On ističe da, s obzirom da od toga nema ništa, nema ni optužnice već postoje samo isprazne tvrdnje te nažalost, sankcije koje ciljaju, targetiraju i pogađaju RS samo zbog toga što ne odustaje od insistiranja na provođenju izvornog Dejtonskog sporazuma onakvog kakav je napisan.

“Čekamo još mjesec dana pobjednika američkih izbora Donalda Trumpa i vjerujemo da će situacija da se relaksira i da će biti moguće voditi bilo kakav dijalog umjesto ove torture koju trpimo trenutno”, istakao je Kovačević.

Nastavi čitati

BiH

Danas dženaza i ukop generala Armije RBiH Envera Hadžihasanovića

Published

on

By

Na mezarju Grličića brdo u Sarajevu danas u 14.30 sati bit će klanjana dženaza i obavljen ukop generala Armije Republike Bosne i Hercegovine Envera Hadžihasanovića.
Hadžihasanović, general u penziji i komandant Trećeg korpusa Armije RBiH umro je u ponedjeljak 16. decembra.
Rođen je 7. jula 1950. godine u Zvorniku, od oca Besim i majke Refije.
Poslije srednje škole upisao je akademiju KoV JNA koju je završio 1973. godine u Beogradu. Nakon toga je raspoređivan na različite dužnosti u JNA u Tuzli i Sarajevu. Kao kapetan prve klase pohađao je Komandno-štabnu školu u Beogradu.Završetkom te škole unaprijeđen je u čin majora i raspoređen na dužnost komandanta bataljona vojne policije 7. armije JNA.
Godine 1988. prekomandovan je na dužnost načelnika štaba 49. motorizovane brigade.Nakon transformacije ove brigade u mehanizovanu brigadu, krajem 1989. godine postavljen je za njenog komandanta. Obavljajući tu dužnost stekao je i čin potpukovnika.
Početkom aprila 1992. JNA je stavila Envera Hadžihasanovića u kućni pritvor u Sarajevu. On je međutim 8. aprila 1992. godine uspio pobjeći iz kućnog zatvora te je dezertirao iz JNA.Neposredno po napuštanju JNA, stupio je u Teritorijalnu odbranu BiH. Četvrnaestog novembra 1992. godine, postao je prvi komandant Trećeg korpusa Armije Bosne i Hercegovine i tu dužnost obavlja do 1. novembra 1993. godine, kada je unaprijeđen u načelnika Štaba Vrhovne komande Armije RBiH.U decembru 1993. je unaprijeđen u čin brigadnog generala.
Formiranjem Vojske Federacije BiH Hadžihasanović je postaje član njene komande. U maju 1997. godine unaprijeđen je u čin divizijskog generala. Poslije je unaprijeđen u čin general majora i u tom činu i završava profesionalnu službe jer je penzionisan u aprilu 2000. godine.
Godine 2006. Enver Hadžihasanović osuđen je na pet godina zatvora pred Tribunalom u Hagu po komandnoj odgovornosti jer nije preduzeo nužne i razumne mjere da kazni podređene za kršenja zakona i običaja ratovanja protiv zarobljenika u Zenici i Bugojnu 1993. (ubistvo i okrutno postupanje).
U aprilu 2008. godine, kazna mu je smanjena na tri i po godine, a osuđen je za propust da spriječi ili kazni okrutno postupanje prema zatvorenicima u Muzičkoj školi u Zenici 1993.Pušten je na slobodu 23. aprila 2008. nakon što je izdržao kaznu. Ostale optužbe, ubistvo Mladena Havraneka i okrutno postupanje prema šestorici zatvorenika u salonu namještaja “Slavonija”, te ubistvo Dragana Popovića i okrutno postupanje prema zatvorenicima u Orašcu u oktobru 1993. godine su odbačene pošto, po jednoglasnom mišljenju sudija, nisu dokazane “van razumne sumnje”.
Faktor.ba
Nastavi čitati

BiH

100 muslimana za Srbina: “Najstrašnija rečenica u historiji srpskog naroda”

Published

on

By

Aleksandar Vučić i režim u Srbiji potežu za Miloševićevom taktikom o spoljnom neprijatelju svaki put kad su unutrašnji problemi u ovoj državi, kazao je u Pressingu na N1 profesor Pravnog fakulteta u Novom Sadu, bivši predsjednik Pokrajinske vlade Vojvodine i nekadašnji lider Demokratske stranke, Bojan Pajtić.

Pajtić je kazao kako je samo pitanje dana kad će pasti Vučićev režim jer je veliki broj građana Srbije protiv njega.

Također, profesor je istakao kako Vučić i trenutna vlast u Srbiji “potežu za sukobima u regionu” dodavši kako je srbijanski predsjednik izrekao “najstrašniju rečenicu” u historiji srpskog naroda kada je kazao kako “treba ubiti 100 muslimana za jednog Srbina”.

Šta ljudi u ostalim balkanskim zemljama mogu očekivati ako dođe do promjene vlasti u Srbiji?

Ako bi na vlast došla struktura pristojnih, obrazovnih i nekorumpiranih ljudi, teško je zamisliti da će iko biti loš kao ova, svakako da će i klima u cijelom regionu biti bolja. Ovaj režim poteže za sukobima u regionu zajedno sa drugim režimama. Čini se da Vučić dobro sarađuje sa (kosovskim premijerom) Kurtijem kada treba povećati tenzije. Nekad se traži neprijatelj u Zagrebu ili u Sarajevu. Poteže se za Miloševićevom taktikom o spoljnom neprijatelju kad su unutrašnji problemi u državi. Kad čujem Vučića da govori o patriotizmu ili srpskom narodu odmah znam da je u pitanju neka pljačka.

Nije ni čudo da Vučić, kako ste rekli, poteže za Miloševićevom taktikom kada je bio njegov ministar?

Radi se o čovjeku koji je izrekao najstrašniju rečenicu u historiji srpskog naroda: “Treba ubiti 100 muslimana za jednog Srbina”. Tako nešto nije izgovorio nijedan drugi Srbin. Mene čudi da on dobija toliko glasova u Tutinu i Sjenici. On se nije promijenio, to je isti stari radikal koji je zarad pljačke obukao evropsko odijelo i progovorio neki indijanski engleski. Dugo je uspijevao sjediti na dvije stolice.

Hoće li mu podrška stranih političara, zbog raznih interesa, pomoći ukoliko protesti budu sve jači i jači?

Srbija je jedina država koja je kolonija nekoliko zemelja – Kine, Rusije i Amerike, i bilo koje druge zemlje koja je nešto tražila od Vučića. Građani Srbije su ustali, on može da računa na nekih 20-25 posto birača SNS-a, ali svojim izjavama i ponašenjm izaziva revolt velikog broja građana Srbije. Većina građane se identifikuje sa studentima i zato nije moguće Vučićevom upravljanje državom iako dobije podršku Von der Leyen ili Scholza zbog litijuma.

Nevjerovatno je da u 21. vijeku ljudi vjeruju režimskim medijima, kao da se ništa ne događa. Pristaju na to da se prave da nemaju pojma? Slično je i bh. entitetu Republika Srpska?

Da se našalim malo, iako nije vrijeme. Porazgovarao sam sa studentima iz Zvornika, jedan kaže da otkako je rekao babi da protestuje protiv Vučića da ga ona nije nazvala dva dana, neće da ga zove. To ispiranje mozga prati i RS. Nažalost, to se dešava i u opoziciji u RS-u jer Jelena Trivić kaže kako osuđuje proteste. Kojim pravom se iz susjedne države miješaju u unutrašnje stvari Srbije? Da bi se dodvorili nekom vladaru?

Nastavi čitati

BiH

Sankcionisani Vlatko Vukotić: ‘Hvala svima na besplatnoj promociji’

Published

on

By

Bivši novinar i televizijsko lice Vlatko Vukotić oglasio se povodom odluke o sankcijama, istakavši da cijelu situaciju smatra apsurdnom. Za Euronews je izjavio da ne zna na čemu se temelje odluke o sankcijama, osim na, kako kaže, “rekla-kazala”.

“Teško je imati bilo kakav komentar na ovako apsurdnu situaciju. Ne znam kakvi to argumenti stoje iza odluke o sankcijama, osim rekla-kazala. Jedina činjenica je da je firma i ja kao odgovorno lice, poštovala sve zakone ove zemlje i uplatila svaku marku poreza i doprinosa. Situacija je još apsurdnija zbog činjenice da ni firma ni ja kao njeno odgovorno lice, nemamo bilo kakve veze sa političkim partijama ili poslovanjem sa javnim sektorom. Ako ništa drugo, hvala svima na besplatnoj promociji. Odgovornima za sankcije, kao dokaz za moje ‘sporne radnje‘, prepisujem sva tri kredita i automobil star 22 godine”, poručio je Vukotić.

Povodom objave da se nalazi na američkoj crnoj listi, oglasio se i Staša Košarac, ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa Bosne i Hercegovine koji je istakao da je ponosan.

Nastavi čitati

BiH

Reakcija Košarca: Oni su došli da se bore protiv Srpske, a mi se borimo za nju!

Published

on

By

Sankcije američkog Ministarstva finansija neće ni kod mene, ni kod drugih kolega koji su ih dobili umanjiti intenzitet naše borbe za Republiku Srpsku i interese srpskog naroda, izjavio je danas ministar spoljne trgovine i ekonomskih odnosa u Vijeću ministara BiH, Staša Košarac.

Košarac je naglasio da u životu sve prođe, pa i to.

“To je dodatni motiv da budemo zajedno sa našim narodom, da budemo okupljeni oko politike predsjednika Srpske Milorada dodika, i da na dostojanstven i ustavan način branimo pozicije Srpske. Imamo takve protivnike kakav je američki ambasador Michael Murphy i neki drugi, koji jedino mogu da lažu i da dostavljaju neke informacije koje nisu tačne, ali to govori upravo o njihovom opredjeljenju da su došli ovdje da se bore protiv Srpske. Kao što su oni došli da se bore protiv Srpske, mi smo došli da se borimo za Srpsku”, rekao je Košarac.

 

Košarac je poručio da je “čast biti u timu odbrane interesa Srpske i srpskog naroda”.

“Čast je biti dio tima predsjednika Srpske. Godinama radimo zajedno kako bismo očuvali ustavni kapacitet Srpske. Trpimo različite pritiske, kako domaće tako i inostrane, ali u svakom smislu riječi mislim da je najvažnije biti uz politiku Srpske i biti na liniji odbrane srpskog naroda danas kada mnogi na različite načine napadaju institucije Srpske, institucije Srbije, ali rekao bih i institucije srpskog naroda u cjelini”, napomenuo je Košarac.

“Politika u interesu srpskog naroda”

Košarac je naglasio da je “najvažnije da čovjek koji se bavi politikom u interesu srpskog naroda i Republiku Srpsku nema osudu srpskog naroda”.

“A to što će neki Amerikanac, neka administracija nas osuđivati, uvoditi sankcije, to je stvar njihovih odnosa prema nama. U svakom slučaju, mi ćemo i dalje raditi na napretku Srpske i očuvanju srpskog naroda. Mogu da uvode bilo kakve sankcije, da li su one prijatne ili ne, vjerovatno postoje određene posljedice, ali to ne umanjuje intenzitet, energiju, snagu, volju da se i dalje okupljamo oko predsjednika Srpske i njegove politike koja je kredibilna, ustavna, koja promoviše mir, stabilnost, dijalog svih u BiH, a to kakva je percepcija Marfija, nekog Amerikanca ili bilo koga drugog mogu da okače mačku o rep”, poručio je Košarac.

Američko Ministarstvo finansija i trezora objavilo je nove sankcije zvaničnicima iz Republike Srpske, i na listu sankcionisanih uvrstilo Košarca, te Mirka Dobrića, Aleksandra Dobrića i Vlatka Vukotića.

Nastavi čitati

BiH

Pročitajte pismo sa novogodišnjim željama dječaka iz Jablanice koje je dao volonterima Pomozi.ba

Published

on

By

Udruženje Pomozi.ba objavilo je dirljivo pismo dječaka Emina iz Jablanice koji je napisao svoje skromne novogodišnje želje.

Maleni Emin je prišao jednom od članova ekipe Pomozi.ba i uručio mu pismo uz molbu da ga da predsjedniku Udruženja.

Emin je napisao da živi u Jablanici te je naveo svoje želje za 2025. godinu.

Napisao je da želi plišane igračke Mario i Luigi, bombone, Kinder jaje i paket Kinder šnita.

Pismo dječaka Emina

O njegovom pismu se oglasilo i Udruženje Pomozi.ba.

“Ovo je jedna od nezaboravnih priča sa terena koja nas je sve raznježila i podsjetila kako u svemu lošem uvijek ima trunka dobroga. Poplave koje su 3. i 4. oktobra pogodile Kiseljak, Fojnicu, Kreševo, Konjic, Jablanicu i posebno Donju Jablanicu ostavile su tragove koji će se dugo pamtiti. Snažna vodena bujica nakon obilnih kiša uništila je sve pred sobom, a mnogi ljudi su bili pogođeni ovom prirodnom katastrofom”, navode iz Pomozi.ba.

Dodaju da dok njihove ekipe neumorno rade na obnovi i pomažu onima koji su izgubili sve, često se sjećaju nevjerojatnih trenutaka koji ih podsjećaju na ono najljepše u životu.

“Ova nevina, ali tako dirljiva gesta podsjetila nas je na to da čak i u najmračnijim trenucima, postoji svjetlost koja nas povezuje. Emine, tvoja iskrenost i ljubav zaista su nas ganule”, poručili su iz Pomozi.ba.

Nastavi čitati
Advertisement

Najčitanije