Connect with us

Svijet / Zanimljivosti

Boris Pavelić: Zašto Hrvatska ignorira žene koje su silovali vojnici HVO-a?

Published

on

Trinaest časnika i vojnika HVO-a osuđeno je pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju i za zločine silovanja u BiH, koji su dokazani van razumne sumnje. Neki od tih ljudi osuđeni kao neposredni počinitelji, neki kao zapovjednici i odgovorni političari.

Piše: Boris PAVELIĆ (Tačno.net)

Golemu energiju hrvatsko društvo ulaže u raspravu o pravima pripadnika HVO-a. U  proteklih nekoliko dana, javnost u Hrvatskoj bavi se pravorijekom Ustavnog suda, koji je u ponedjeljak vratio na ponovno odlučivanje presudu o uskraćivanju prava bivšem pripadniku HVO-a koja hrvatski državni proračun jamči ratnim invalidima HVO-a. Istodobno, ne pamtimo da je ikada itko spomenuo da bi Hrvatska bila dužna, onako kako brine o invalidima HVO-a, i kako brine o žrtvama ratnih silovanja u Hrvatskoj, podjednako brinuti i o žrtvama ratnih zločina HVO-a, a prije svih, o ženama koje su u Bosni i Hercegovini silovali vojnici HVO-a.

Mediji u Hrvatskoj u ponedjeljak su prenijeli da je Ustavni sud “donio odluku koja bi mogla imati dalekosežne i zasad nesagledive posljedice za državni proračun”. Taj je sud prihvatio ustavnu tužbu bivšega pripadnika HVO-a, jednoga od desetak tisuća njih kojima je hrvatsko Ministarstvo obrane od 1997. do smjene HDZ-a s vlasti u siječnju 2000. dodijelilo status ratnih vojnih invalida, čime su stekli financijska i druga prava prema hrvatskom zakonu o braniteljima. Prema tumačenjima hrvatskih medija, Ustavni sud u Zagrebu svojom je odlukom – preciznije, ukidanjem pravomoćne presude Visokoga upravnog suda kojom su pripadniku HVO-a uskraćena prava po osnovi invaliditeta – otvorio vrata masovnim tužbama svih ostalih pripadnika HVO-a koji su u sličnoj pravnoj situaciji. U svakom slučaju, kada je o pravima pripadnika HVO-a riječ, hrvatska društvena elita ne štedi napora da pokaže kako joj je itekako stalo. Zakon o pravima hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji, primjerice, cijelu jednu glavu, devetu, s deset članaka, posvetio je pravima invalida HVO-a i članovima obitelji poginulih pripadnika te hrvatske vojske u Bosni i Hercegovini.

Nije namjera ovog teksta da raspravlja o kontroverzi je li sve to opravdano ili ne. Zdravorazumski, čini se opravdanim ustvrditi da Hrvatska jest dužna brinuti o pripadnicima HVO-a, kada ta vojska već jest – nekad za zlo, nekad za dobro – u Bosni i Hercegovini ratovala (i) za interese Hrvatske. Namjera je ovog teksta nešto posve drugo, o čemu se, ni u Hrvatskoj ni u Bosni i Hercegovini, naprosto nikada ne govori: kada već Hrvatska zdušno brine o vojnicima HVO-a, nije li isto tako dužna brinuti i o žrtvama seksualnih zločina HVO-a, tim više je sama usvojila zakon kojim je zaštitila svoje državljane, žrtve istih takvih nedjela u Hrvatskoj?

Zakon o pravima žrtava seksualnog nasilja za vrijeme oružane agresije na Republiku Hrvatsku u Domovinskom ratu stupio je na snagu 18. lipnja 2015. Prema podacima koje su nedavno objavili hrvatski mediji, do 11. studenog prošle godine prava iz tog zakona –  novčane naknade, pravnu i zdravstvenu pomoć, medicinsku rehabilitaciju, liječnički sistematski pregled, obvezno i dopunsko zdravstveno osiguranje, smještaj u ustanovu za pomoć – ostvarilo je 157 žena i 47 muškaraca, odnosno 204 osobe, od ukupno 296 zahtjeva koji su pristigli nadležnom povjerenstvu u sklopu Ministarstva branitelja. Taj se zakon odnosi na područje Republike Hrvatske, a prava koja propisuje mogu ostvariti “državljani Republike Hrvatske ili države članice Europske unije” koji su “u vrijeme počinjenja seksualnog nasilja imali prijavljeno prebivalište ili boravište na području Republike Hrvatske”. Ali – što sa ženama koje su silovali vojnici HVO-a? Zašto one od Hrvatske ne mogu dobiti nikakvu zaštitu, ako to mogu invalidi HVO-a? Zašto su invalidi HVO-a za Hrvatsku vredniji od žrtava vojnika HVO-a? I zašto su žrtve silovanja, državljanke i državljani Hrvatske, vredniji od žrtava silovanja HVO-a u BiH? Kakvu to ljudsku, moralnu i političku poruku Hrvatska već godinama šalje ljudima u susjednoj zemlji, kada izdašno brine o invalidima vojske koja je ratovala za njezin račun, ali ne i o nevinim, najranjivijim žrtvama iste te vojske?

Trinaest časnika i vojnika HVO-a osuđeno je pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju i za zločine silovanja u BiH, koji su dokazani van razumne sumnje. Neki od tih ljudi osuđeni kao neposredni počinitelji, neki kao zapovjednici i odgovorni političari. Evo djelomičnog popisa mjesta za koje je Haški sud dokazao da su vojnici HVO-a u njima počinili ratne zločine silovanja: Ahmići, Vitez, Kiseljak, Prozor, Vareš, Mostar, Dubravica, Nadioci, Rotilj, Podgrađe, Lapsunj, Duge, Raštane… Popis nije konačan: tužitelji Haškog suda nikada nisu krili da nisu uspjeli istražiti i dokazati sva silovanja počinjena u ratu u Bosni i Hercegovini. Sudska praksa kojom je sud za bivšu Jugoslaviju u Haagu dokazao i kaznio ratna silovanja, premda po minucioznosti istraživanja i količini građe jedinstvena u povijesti međunarodnog sudovanja, “ne daje ukupnu sliku seksualnog nasilja počinjenog u ogromnim razmjerima” – a to se odnosi i na zločine HVO-a.

Poznati su zločini silovanja žena u BiH koja su počinili vojnici HVO-a, a koje Haški sud nije procesuirao. Ajna Jusić, utemeljiteljica organizacije Zaboravljena djeca rata iz Sarajeva, osobno je svjedočila da su njezinu majku zlostavljali vojnici HVO-a. Ti ljudi nisu kažnjeni. Žrtve i svjedoci svjedočili su kako je Pero Vincetić iz Orašja silovao i mučio osamdesetak ratnih zarobljenika u zatvorima na području Orašja; Vincetić je, pod drugim imenom, uhićen tek u srpnju 2021., da mjesec dana kasnije, nekažnjen, umre u bolnici u Osijeku. U dokumentarnom filmu “Kao da je netko još uvijek u šumi”, koji je katalonska umjetnička skupina ‘Cultura i conflicte’ premijerno prikazala 2020., a pretprošle je godine prikazan i u Zagrebu, jedna od žrtava, Milica, poimence je nabrojala imena vojnika HVO-a koji su je silovali u zatvoru u Posavskoj Mahali; od njih petorice, prema navodima medija, pred sudom u Sarajevu osuđen je samo jedan, a i taj je brzo izašao iz zatvora.

Hrvatska te žrtve naprosto ignorira: kao da ih nema. Štoviše: nije nemoguće da neki od tih silovatelja, ako je proglašen ratnim invalidom – možda jednim od mnogih za koje se ni hrvatski sudovi ne mogu odlučiti jesu li ili nisu invalidi – prima novac iz hrvatskog proračuna i uživa druge privilegije koje invalidima HVO-a omogućava hrvatska država, a da pritom njegove žrtve za Hrvatsku – ne postoje. Zapanjujuća je ta bešćutnost hrvatskih institucija, ali ništa manje i hrvatskoga društva: pa zar ne bi Hrvatska bila dužna obeštetiti žrtve ratnog zločina silovanja koja su počinili pripadnici HVO-a? Tim više jer za to u Hrvatskoj postoji  jasan i uhodan zakonski mehanizam: ako je Hrvatska i zakonom priznala da žrtve ratnih silovanja imaju pravo na jasnu zakonsku zaštitu, i ako pravo na zakonsku zaštitu imaju i invalidi HVO-a, zašto ista takva prava nemaju i žene kojima su vojnici HVO-a u BiH seksualnim nasiljem nanijeli doživotne traume? Takva bi gesta bila više od osobne i psihološke pomoći: označila bi dosad neviđen moralni, pa i politički proboj na novu razinu dobrosusjedstva, kakva svima u regiji toliko treba. Bilo bi to najpoštenije moguće suočavanje s najtežim okolnostima vlastite bliske prošlosti, i istinsko europejstvo na djelu. No, prije i iznad svega, takvim bi činom Hrvatska i hrvatsko društvo napokon priznali da prepoznaju, razumiju i priznaju patnju koju su žrtvama, ženama prije svega, nanijeli vojnici koji su u BiH ratovali u hrvatsko ime. I da zbog toga žale, jamčeći da se ništa slično nikada više neće ponoviti.

Svijet / Zanimljivosti

Austrijska policija se hvatala za glavu zbog pijane Bosanke – “Slupala” nekoliko automobila, pa pobjegla

Published

on

By

Na njenu nesreću sve je vidio jedan čovjek koji je prijavio policiji

Djevojka iz Bosne i Hercegovine napravila je niz saobraćajnih prekršaja u austrijskom gradu Kremsu. Zbog njene vožnje policija je imala mnogo posla, a bolje nisu prošli ni vlasnici nekoliko automobila.

Kako pišu mediji iz Austrije, 22-godišnja djevojka je uzela automobil kako bi napravil krug po gradu iako nije imala vozačku dozvolu.

Ona je u autu bila sa prijateljicom, koja je bila na mjestu suvozača. U jednom momentu je izgubila kontrolu nad vozilom i udarila u nekoliko parkiranih automobila, na kojima je pričinjena znatna materijalna šteta, navodi Noen.at.

Odmah je pobjegla iz automobila koji je ostao otključan na obližnjem trgu u ovom gradu.

Na njenu nesreću sve je vidio jedan čovjek koji je prijavio policiji.

Djevojka je ubrzo pronađena i identifikovana, a policija je odmah utvrdila da je vozila pod dejstvom alkohola. Protiv nje biće podneseno više prijava

Nastavi čitati

Svijet / Zanimljivosti

VIDEO Izraelski vojnici tenkovima ušli u Rafah, došli na 200 metara od egipatske granice

Published

on

By

Palestinski i egipatski sigurnosni zvaničnici kažu da su izraelski tenkovi ušli u grad Rafah na jugu Gaze, dosegnuvši čak 200 metara od prijelaza sa susjednim Egiptom.
Egipatski zvaničnik je rekao da se čini da je operacija ograničenog obima, a slično su poručili i američki zvaničnici.Egipat i Hamasova televizija Al-Aksa rekli su da su izraelski zvaničnici obavijestili Egipćane da će se trupe povući nakon završetka operacije. Izraelska vojska je odbila da komentariše ove navode.

Egipatski zvaničnik, koji se nalazi na egipatskoj strani Rafaha, i palestinski sigurnosni zvaničnik razgovarali su pod uslovom anonimnosti jer nisu bili ovlašteni razgovarati s novinarima.Na društvenim mrežama kruže video zapisi na kojima se vidi da su Izraelci postavili svoju zastavu na palestinsku granicu s Egiptom u istočnom Rafahu. Također, može se vidjeti i kretanje tenka na samoj granici.

Podsjetimo, premijer Izraela Benjamin Netanyahu je sinoć naredio pokretanje ciljanih udara u istočnom Rafahu, manje od 24 sata nakon što su Izraelske odbrambene snage bacile letke u kojima se desecima hiljada ljudi govori da napuste ovo područje.

IDF je sinoć objavio da “trenutno izvode ciljane napade na terorističke ciljeve Hamasa u istočnom Rafahu u južnoj Gazi”.

Palestinska novinska agencija WAFA objavila je da su izraelski zračni udari pogodili “ceste, poljoprivredno zemljište, stambene kuće i životinjske farme” u tri naselja u istočnom Rafahu.

Do napada dolazi nakon što je izraelska strana odbila primirje na koje je prethodno pristao Hamas, kazavši kako je prijedlog “previše smekšan”.

klix

Nastavi čitati

Svijet / Zanimljivosti

Zbog ovoga je Tito prijetio da će se ubiti: Njegov lični ljekar otkrio da su mu krili pištolj i od čega je umro

Published

on

By

Upozoreni smo da ako budemo žurili novinari će znati da je nešto hitno. Maksimalna tajnost. Mi smo injekcije nosali u nekim torbicama da se ne bi vidjelo, pričao je dr Stanković

 

Dr Milomir Stanković bio je lični ljekar Josipa Broza Tita dok se liječio u bolnici u Ljubljani i bio je pored maršala SFR Jugoslavije u njegovim posljednjim danima života. Broz je umro na današnji dan prije 44 godine.
“Sve je bilo u tajnosti oko njegovog liječenja. Došla je moja supruga da me obiđe na Brdu kod Kranja i nisam smio da joj kažem da će sutra biti amputirana Titu noga. Nikad niste znali ko možda sluša”, počeo je svojevremeno priču Dr Stanković, koji je preminuo 2019. godine.

On je u emisiji kod Mire Adanje Polak 2018. godine otkrio da su im u samom kliničkom centru govorili da ne žure pojedinim hodnicima jer su novinari gledali kroz prozor.
“Upozoreni smo da ako budemo žurili novinari će znati da je nešto hitno. Maksimalna tajnost. Mi smo injekcije nosali u nekim torbicama da se ne bi vidjelo. Niko od njegove pratnje nije znao šta mi to njemu dajemo. Sve je bila tajna.”

Opisao je i njegov prvi susret sa Titom.
“To je bilo ujutru 15. maja na Brionima u njegovoj rezidenciji. On izlazi iz kupatila, istuširan obrijan i čeka da mu se da injekcija. Gledao je moj svaki potez. Poslije je uvijek imao povjerenje u mene. U to vrijeme sam bio ljekar na VMA. Kad sam došao kod njega prvi put on me je pozdravio kao da me je vidio juče:
– Dobar dan doktore, kako ste.
– Dobro sam druže predsjedniče, kako ste vi?
– Mene doktore steže ova vražija reuma. Znate ja liječim reumu.
– Druže predsjedniče, mi kad vas vidimo na televiziji kako koračate svi kažu da ste vi zdrav čovek.
– E, doktore… Ja stegnem dobro zube dok koračam pred kamerama.

 

Dr Stanković kaže da je jednom dok je Tito imao fizikalnu terapiju on primijetio njegovo lijevo stopalo koje nije izgledalo dobro.
“Bilo je blijedo i imalo je neku nesvakidašnju modricu. Kao da je neko mastilo prosuto na nju, potpuno ograničeno… Nije bilo razliveno. Pošto je on tad drijemao malo dok su ga masirali, ja sam mislio da on to ne zapaža. Opipao sam puls, ali nije ga bilo. Izašao sam i sačekao da oni završe sa njim tu fizikalnu terapiju. Poslije nekog vremena on izlazi i prolazi pored mene. A maserka njegova mi kaže – Pa on je vidio da ste vi nešto radili. Čim ste vi izašli on nas je pitao šta ste vi to vidjeli. Morate mu nešto reći… Ja sam mu prišao i rekao:
– Druže predsjedniče, imate na stopalu jednu promjenu koja mora brzo da se pogleda.

– Doktore, Nova je godina, nemam vremena za konzilijume.
Kako otkriva dr Stanković, radilo se o okluzivnoj angiopatiji.
“Nije to bila dijabetična koju je on imao na potkolenici. Ta okluzivna angiopatija je značila da je njemu zapušen krvni sud koji mu hrani nogu. To je bilo na butnoj arteriji i njemu je bila ugrožena noga. Ja sam bio odgovoran i morao sam da nešto uradim. Pokušao sam da ga nagovorim ponovo da pristane na konzilijum ali sada uz pomoć njegovog ađutanta.
– Ja sam rekao da se sa time sačeka, proći će to, rekao mi je Tito”.
Tito, prema njegovim riječima, uopšte nije mogao da prihvati tu cijelu situaciju.
“Malo je bilo u njemu straha. Vidjelo mu se na licu. Ja jedini sumnjam da to može glave da mu dođe… Ali i mene je moglo da košta glave jer nisam prijavio na vrijeme ili što nisam bio uporan da ga nagovorim. Jedan ljekar to poslije par dana nije primijetio pa su skoro optužili da ja dižem nepotrebnu paniku. Ali Tito je ubrzo potom doživio strašan bol u nozi kao nikad do tada… I ja sam to iskoristio da objasnim njegovom ađutantu da je to veoma ozbiljno. Poveli smo još ljekara”.
Tito opet nije želio da sluša upozorenja i stalno je govorio da nema vremena i da će to proći.
“E onda je njegov ađutatnt rekao da mu konzilijum neće oduzeti mnogo vremena. I tada Tito pristaje da ga konzilijum pregleda narednog dana.
Došla su i dva vrsna stručnjaka iz inostranstva. Jedan je došao iz SAD – to je bio dr Majkl Debejki dok je iz Rusije došao dr Marat Knjazev. Debejki je pregledao nogu i cirkulaciju, dok ga je Knjazev pregledao cijelog. Na kraju su rekli da je Tito u dobrom stanju, ali da je noga ugrožena. Debejki je rekao da pošto Tito ne pristaje ni našta drugo sem na lijekove da pokušaju sa jednim bajpasom koji je on ostavio našim ljekarima. Ali je i rekao da upozore Tita da ako sve to ne uspije da će morati da mu sijeku nogu. S druge strane Knjazev je rekao da je terapija dobra i da je treba nastaviti uz kontrolu noge”, ispričao je dr Stanković.
Tito je, kako je ispričao, prihvatao sve, ali nije htio da ostane bez noge.

“Rekao nam je – Ako moja noga ode, ja ću sam sebi presuditi. Kad je trebalo da ode u bolnicu mi smo mu sklonili pištolj koji je tajno čuvao u jednoj torbici. Niko nije smio da mu kaže da noga mora da se amputira, nego su produžavali terapiju u nedogled koja ne pomaže. I sve tako je bilo dok se noga nije osušila, kad se osušila ona je otrovala organizam…”
Josip Broz je poslije amputacije, kako ističe dr Stanković, bio zadovoljan jer je operacija uspjela.
“Govorio je da će sa jednom protezom i jednim štapićem ići ponovo na skup Nesvrstanih. Ljekari su odahnuli, on odahnuo… operacija uspjela.”
Ali to što se odugovlačilo sa amputacijom počelo je da uzima svoj danak.
“Bilo je nekoliko puta da je došlo skoro do kraja ali su onda rađene infuzije, transfuzije, intubacije, vještački bubreg… I on se jedno vrijeme i budio iz te kome.”
Dr Stanković otkriva šta je, kako kaže, Tita “odnijelo na onaj svijet”.
“Velika greška je bila što mu se izlazilo u susret da se liječi lijekovima, a ne hiruški. Njega je na onaj svijet odnijela jedna sklerotična pločica u butnoj arteriji koja je 50 odsto zatvarala arteriju u kojoj je došlo krvarenje… Ta arterija je mogla lako da se otpuši… Ja bih to mogao da uradim, ali ja nisam imao kompetencije, a ni to Tito ne bi dozvolio”, rekao je dr Stanković i otkrio posljednje Titove riječi:
“Kad je vidio da je sve propalo njegove posljednje riječi su bile – Šta sve ovo treba da znači?! E sad da li se to odnosilo na neke odluke koje je donosio ili na ljekare koji su mu obećavali da će terapija uspjeti, to ne znam… Sredinom februara 1980. on već nije mogao da govori i do kraja života je bio u vještačkoj komi. Ravna linija se pojavila 4. maja u 15.05”, ispričao je dr Milomir Stanković.

 

(RTS, DEPO PORTAL/dg)

Nastavi čitati

Najčitanije