Doniranje organa je dozvoljeno u šerijatu, naravno uz određene uvjete i na propisan način. Vitalni organi se mogu darovati samo nakon nastupanja smrti u bolnici, ako se davalac za to unaprijed pismeno izjasnio, ako su organi zdravi i nakon što se medicinski ustanovi definitivna smrt davaoca organa.

Savremeno doba naglog i nezaustavljivog naučno-informacijskog progresa u svim sferama i aktivnostima ljudskog života nameće muslimanima obavezu da se jasno odrede prema određenim pojavama i pitanjima. Sa tim pitanjima se nisu sretali muslimani prije nas, to su pitanja samo našeg vremena, prema kojima se možemo odnositi pozitivno ili negativno, prihvatiti ih ili odbaciti, ili možemo uvjetovati njihovo prihvatanje.

Takva su na primjer pitanja iz oblasti savremene medicine poput kloniranja, genetike, vještačke oplodnje, darivanje i presađivanje organa.

Obeveza šerijatskih pravnika je da ljudima u duhu vremena i uvažavajući njihove realne potrebe ponude nove odgovore na sva novonastala pitanja, vodeći računa o obaveznosti očuvanju temeljnih islamskih principa i pravila.

Prostranost šerijata

Allahovom milošću, naša vjera je uzvišena a šerijat dovoljan pravni okvir za svako vrijeme i prostor. Šerijatsko pravo svojim intencijama, principima, pravilima i propisima ima rješenja za takva pitanja. Zakonodavac Šerijata je Gospodar ljudi i On najbolje zna šta je dobro ili loše za ljude.

O propisima se u Objavi načelno govori i samo neki su detaljno normirani.

Oni se razumijevaju  iz općih fikhsih pravila koja uvažavaju često nužne i nepredvidive životne situacije. Ulema je odobrila princip po kojem se pravno mišljenje (fetva) može promijeniti sa promjenom vremena, mjesta, običaja i stanja ljudi.

Odgovor postoji

Islam nikad nije ostao bez odgovora na neku novu situaciju ili pojavu.

Islamski pravnici su u svakom vremenu nalazili odgovore na izazove sa kojima su se prvi puta sretali. Tako je i danas. Možemo govoriti o fikhu medicine u savremenom dobu na način da islamski pravnici putem akademija šerijatskog prava ili Islamske organizacije za medicinske znanosti tokom redovnih godišnjih višednevnih susreta sa medicinskim stručnjacima zajednički analiziraju i iznalaze odgovore na takva pitanja.

Legitimnost liječenja u šerijatu

Jedno od takvih pitanja jeste i darivanje i presađivanje ljudskih organa, kod nas poznato i kao transplantacija organa.

Ono je u šerijatu pozicionirano u oblasti liječenja ljudi, o kojem Poslanik, a.s., kaže: „Liječite se, o Allahovi robovi, zaista je Allah taj koji je spustio bolest i spustio lijek“.

Odgovarajući beduinima koji su ga pitali trebaju li se liječiti, poručio je njima i nama da: „Allah nije dao bolest a da za nju nije dao lijek, poznat onima koji ga poznaju a nepoznat onima koji ga ne poznaju“. Na pitanje ashaba da li se liječenjem može promijeniti Božije određenje, Poslanik, a.s., je odgovorio: „Ono je dio Allahovog određenja“.

Čitajući životopis (siru) Poslanika, a.s, nalazimo slučaj ashaba Katade ibn Numana, r.a., kojem je u bici na Bedru ili Uhudu izbijeno oko, sa kojim on dolazi Poslaniku, a.s., koji mu postavlja oko na njegovo ranije mjesto, poslije čega ovaj ashab postaje jedan od ljudi sa najboljim vidom. Pojedini istraživači spominju pomenuti slučaj kao poslaničku nadnaravnost (mudžizu) ali i kao moguće prvo presađivanje organa.
Klasični hanefijski, malikijski, šafijski i hanbelijski pravnici u svojim temeljnim pravnim djelima spominju mogućnost i uvjete obdukcije i presađivanja organa poznatih u njihovo doba. Azharska ulema je 1936. donijela fetvu o dozvoljenosti obdukcije i darivanja krvi.

U Jordanu je 1956. donesen Zakon o korištenju očiju umrlih osoba za medicinske potrebe. Najpoznatije fetve o darivanju organa su Fetva Jordanskog vijeća za fetve o uzimanju organa od druge žive ili umrle osobe iz 1977. godine, fetva Rabitine Akademije fikha o presađivanju organa iz 1985. i 1988. godine, broj 26, i 54-58. Najpoznatija savremena institucija za proučavanje savremenih medicinskih pitanja je kuvajtska Islamska organizacija za medicinske znanosti koja organizira godišnje susrete šerijatskih pravnika i ljekara.

Mišljenje šerijatskih pravnika o doniranju organa

Osnova u svim stvarima je dozvoljenost (el-aslu alel ibahati), za njih se ne mora imati šerijatski validan dokaz (delil), ali mora za ono što je zabranjeno. Ne postoji dokaz o zabranjenosti doniranja organa. Tačno je da je stvarni vlasnik ljudskog tijela Allah, dž.š. koji je vlasnik svega. Istina, čovjek može donirati neki organ jednako kao i pokloniti dio svoga imetka, iako je u stvarnosti i taj imetak Božije vlasništvo. Imovina je Božiji dar i opskrba ljudima, pa opet čovjek daje zekat, donacije, trajne (vakufe), jednokratne, obavezne ili dobrovoljne milostinje (sadake). Zašto ne bi mogao darovati dio svoga tijela kada se svi ljudi slažu da se može darovati krv? Bez krvi nema života pa opet je dozvoljeno darivanje. Jednako kao što je ženi dozvoljeno zadojiti dijete druge žene, mlijekom koje je dio nje. Općenito, doniranje organa je dozvoljeno u šerijatu, naravno uz određene uvjete i na propisan način.

Uvjeti darivanja organa

Starosna dob davaoca, ljekari preporučuju minimalno 21 godinu, a i po šerijatu je to vrijeme pune duhovne zrelosti i poslovne sposobnosti (rušd). Obzirom da se radi o odluci koja može značajno promijeniti uvjete života, odluku može donijeti samo odrasla osoba.
Dobrovoljni izbor davaoca organa, niko nema pravo prisiliti drugoga da daruje organ. Ovdje se darivanje ne može posmatrati kao obavezna pokornost roditeljima (birrul validejn), ono može biti isključivo čin dobre volje (mendub), nikako obaveze (farz).
Medicinski nalazi trebaju ukazivati na veliku vjerovatnoću uspješnosti operacije i razumsko vremensko trajanje tog organa u tijelu primaoca.
Vitalni organi se mogu darovati samo nakon nastupanja smrti u bolnici, ako se davalac za to unaprijed pismeno izjasnio, ako su organi zdravi i nakon što se medicinski ustanovi definitivna smrt davaoca organa.
Nije dozvoljeno unakažavanje leša amputiranjem vanjskih organa radi presađivanja.
Transplantaciju je dozvoljeno uraditi samo onda kada je ona jedino rješenje za ozdravljenje pacijenta.

Prodaja i kupovina ljudskih organa

Šerijat ne poznaje nijedno stanje u kojem ljudsko tijelo ili neki njegov dio može postati predmetom trgovine, na način da se proda ili kupi. Allah, dž.š., je čovjeka odlikovao velikim počastima, te stoga nije dozvoljeno da on postane roba za trgovanje.

Na žalost, siromaštvo nekih ljudi ih prisiljava na čin prodaje vlastitih organa.

Po islamu je to neprihvatljivo. Šerijatski pravnici trgovinu definiraju kao razmjenu jedne vrste imovine za drugu uz obostrani pristanak.

Insan ne može biti imovina i zato je njegova prodaja haram i nelegalna.

Može se nekome ko donira, na primjer, bubreg dati određena nagrada ili iznos na ime zahvalnosti, ali se ne može kupiti na način da bolesnik ponudi za bubreg 10 hiljada a davaoc ne prihvati manje od 12 hiljada. U slučaju da davaoc organa bude neko od rodbine, nema smetnje da mu se uzvrati davanjem poklona. Inače, čovjek, bio on musliman ili nemusliman, se ne može prodati, kao ni slobodna osoba, po hadisu: „Trojici ću ja biti parničar na Sudnjem danu… i čovjeku koji proda slobodnu osobu i za to novac uzme.“
Ukoliko su organi donirani bankama organa ili uzeti nakon smrti u nekoj od nesreća, dozvoljena je kupovina takvih organa od tih ustanova.

Presađivanje organa nemuslimana

Dozvoljeno je zato što organi nisu muslimani, nego su ljudi muslimani. Svaki organ u čovjeku veliča Allaha i tespih Mu čini, kao i cijela priroda. Jednako kao što je muslimanu dozvoljeno uzeti organ od nemuslimana, dozvoljeno mu je da nemuslimanu daruje organ.

Ne mogu nemuslimani biti preči od muslimana u činjenju dobra, pa uzimati a ne uzvraćati darove, po ajetu: „Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere vaše i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone.“

Koji organi se ne mogu darivati

Nije dozvoljeno darivati vitalne organe od kojih zavisi život ili stabilno stanje, kao ni organe reproduktivnog sistema koji i nakon presađivanja nastavljaju reprodukciju genetskog materijala, u cilju očuvanja pripadnosti potomstva biološkim roditeljima. Mnogo etičkih pitanja bi se time otvorilo bedz mogućnosti postizanja konsenzusa oko njih.

Opći principi darivanja organa

Prvo: dozvoljena je transplatacija organa sa jednog na drugo mjesto istog tijela, pod uslovom da je očekivana korist veća od moguće štete, da se to čini kako bi se nadomjestio izgubljeni organ, povratio njegov oblik ili uobičajena funkcija, ili otklonila neprijatnost koja pacijentu pričinjava tjelesnu ili duševnu bol.
Drugo: dozvoljeno je presađivanje organa iz tijela jednog u tijelo drugog čovjeka ukoliko je moguća vlastita reprodukcija istih, poput krvi i kože, i u slučaju da je davalac odrasla osoba sa punim pravom raspolaganja.
Treće: dozvoljeno je presađivanja organa odstranjenog radi određenog oboljenja, poput rožnjače oka.
Četvrto: zabranjeno je presađivanje vitalnog organa na kojem život počiva, poput srca, žive osobe drugoj osobi.
Peto: zabranjeno je presađivanje organa žive osobe ukoliko se time ne bi ugrozio sam život ali bi se u potpunosti ugrozilo stabilno stanje davaoca, poput darivanja obje rožnjače. Ukoliko bi stanje bilo djelomično ugroženo onda je presađivanje uvjetno dozvoljeno.
Šesto: dozvoljeno je presađivanje organa umrle osobe živoj osobi kojoj život ili stabilno stanje ovisi od posjedovanja tog organa, pod uvjetom da davalac organa ili njegov najbliži srodnik daju pismenu saglasnost za to. U izuzetnim slučajevima i kada je identitet davaoca nepoznat, sud može izdati potrebnu saglasnost.
Sedmo: navedeni slučajevi dozvoljenog darivanja organa su valjani samo uz uvjet da se do organa nije došlo putem prodaje organa, jer se ljudski organi ne mogu prodavati, dozvoljeno je davaoca nagraditi i počastiti.
Osmo: svaku drugu situaciju darivanja i presađivanja organa potrebno je posmatrati kao pojedinačne slučajeve i prema njima kao takvim se i odrediti, te u datim okolnostima donijeti pojedinačan stav o njima.

Umjesto zaključka

Navedeno pitanje je vrlo osjetljivo obzirom da se tiče onog najvažnijeg – života ljudi. Kao i mnoge druge plemenite ideje i ova je jako zloupotrebljena. Interesi su teško pomirivi: želja za životom bolesnih i prilika za bogaćenjem pohlepnih. Uspjeh ove i sličnih u osnovi humanih ideja zavisi od povjerenja ljudi u nju. Koliko bude spremnosti da svi imamo približno jednake šanse da dođemo do potrebnog lijeka, toliko će biti i odziva davalaca. Sve ostalo može biti samo lijepa priča. Šerijat je pravda i malo je pitanja o kojima su šerijatski pravnici jednoglasni u stavu da se ovdje mora biti krajnje oprezan i davati fetvu po strožijem mišljenju. Sve u cilju očuvanja prava ljudi i onemogućavanja činjenja još veće nepravde ionako obespravljenim i siromašnim.

Autor: Senad Ćeman

Izvor:islam.ba

Šerijatski pravnici prilikom definiranja stava o abortusu uzimaju u obzir slijedeće dvije okolnosti:

Prva: abortus nakon udahnuća duše u plod je zabranjen (haram) po jednoglasnom stavu (idžma) islamskih pravnika.

Druga okolnost: abortus prije udahnuća duše u plod je:
dozvoljen (džaiz) kod hanefija i šafi‘ija;
dozvoljen prije četrdesetog dana trudnoće kod hanbelija;
apsolutno zabranjen kod malikijskih pravnika kao i kod dijela šafi‘ijskih i hanbelijskih pravnika.

U odnosu na starosnu dob zametka u materici, islamski pravnici pitanje abortusa posmatraju kroz slijedeće tri faze:
– Prva faza: abortus nakon stotinu dvadeset dana od početka trudnoće smatra se nedozvoljenim ubistvom (katlun-nefs elleti harremellah).

Prema pouzdanim hadisima duša biva udahnuta u plod nakon navršenih stotinu dvadeset dana trudnoće, kao što je hadis kojeg prenosi Ibn Mes’ud, r.a.: “Pričao nam je Allahov Poslanik, a.s., a on je istinoljubiv i istinu govori: ‘Čovjek se stvara u utrobi majke četrdeset dana kao sjeme (nutfe). Zatim bude isto toliko vremena zakvačak (‘aleka), pa bude isto toliko kao gruda mesa (mudga). Zatim Allah pošalje meleka da mu udahne dušu, i naredi da mu zapiše četiri stvari: nafaku, dužinu života, njegova djela i hoće li na Ahiretu biti nesretan ili sretan…“ (muttefekun alejhi). Konsenzusom islamskih učenjaka (idžma) abortus nakon tog perioda nije dozvoljen, osim u dva slučaja:
ako pouzdani medicinski nalazi pokažu da je majka životno ugrožena nastavkom trudnoće;
ako se utvrdi da je nastupila smrt ploda u maternici.
– Druga faza: abortus u periodu kraćem od stotinu dvadeset, a dužem od četrdeset dana trudnoće smatra se, prema mišljenju većine islamskih učenjaka (džumhur), zabranjenim (haram) iako Šerijat taj čin ne tretira jednako ubistvu (katlu-n-nefs).

– Treća faza: abortus u periodu kraćem od četrdeset dana trudnoće je, također, zabranjen (haram) po mišljenju većine klasičnih islamskih pravnika i savremenih šerijatskih akademija prava. Na temelju ovog mišljenja se danas daju fetvu po ovom pitanju, smatrajući da:
abortus nije dozvoljen u različitim fazama, osim iz opravdanog šerijatskog razloga i u krajnje ograničenim slučajevima;
abortus u trećoj fazi, u periodu do četrdesetog dana trudnoće, dozvoljen je (džaiz) samo u slučaju legitimnog šerijatskog interesa (masleha) ili otklanjanja očekivane štete (darer mutevekka’a). Nije dozvoljen (gajru džaiz) abortus u ovoj fazi iz bojazni od poteškoća u odgoju djece ili ubjeđenja da je dovoljno to što supružnici imaju od djece.
Islamski učenjaci danas daju fetvu prema gore navedenim fazama, vodeći se time da je abortus štetan po potomstvo, da otvara vrata neredu koji treba prevenirati, shodno 205. ajetu sure El-Bekare: „…nastoji napraviti na Zemlji nered,  ništeći usjeve i potomstvo. – A Allah ne voli nered!“

Na pitanja o abortusu u više navrata je odgovarao i fetva-i-emin IZ u BiH dr. Enes Ljevaković. Odgovori se mogu pogledati na internet stranici: www.rijaset.ba na pitanja naslovljena kao: Asistiranje pri obavljanju abortusa; Abortus u 4. sedmici zbog zdravlja; Abortiranje malformisanog djeteta; Zlostavljanje i abortus; Abortus zbog komplikacija; Stav o abortusu; Abortus; Kefaret za abortus i dr.

Keffaret za abortus

Na pitanje da li je moguće ili je obavezno platiti kefaret (iskup) za namjerno učinjen abortus, fetva-i-emin je odgovorio: „Prema stavu našeg mezheba za namjerno izazvani abortus nije obavezan keffaret, ali je preporučen.

Neke pravne škole (šafi‘ije i hanbelije) smatraju da je keffaret u ovom slučaju obaveza, a ne samo preporuka. Keffaret se ne sastoji u plaćanju, nego u postu dva mjeseca uzastopce, kako se navodi u suri En-Nisa’, 92. ajet. Abortus je zabranjen bez opravdanog razloga u bilo kojoj fazi života zametka, a nakon 120 dana od momenta začeća  apsolutno je zabranjen osim u krajnjoj nuždi, radi spasa života majke.

Za namjerno izazvani abortus neophodno je učiniti teobu i istigfar – pokajanje i traženje oprosta grijeha od Allaha.“

Iz navedenog se može jasno uočiti intencija (mekasid) Šerijata da se abortus ne čini osim u iznim slučajevima krajnje nužde i uvažavanja dijagnoze pouzdanih ljekara o zdravstvenom stanju majke i djeteta. Kao i to da oni koji izaberu abortus iz straha za nafakom čine grijeh i krše zabranu iz 31. ajeta sure El-Isra: „Ne ubijajte djecu svoju iz straha od neimaštine, i njih i vas Mi hranimo, jer je ubijati njih doista veliki grijeh.“
Prema pozitivnim zakonskim regulativima u BiH, prekid trudnoće se može izvršiti do navršene desete sedmice trudnoće. Izuzetno se može izvršiti i nakon desete sedmice kada je:
– majka teško zdravstveno ili životno ugrožena,
– moguće na osnovu medicinsko-naučnih saznanja utvrditi da će se roditi dijete sa teškim tjelesnim ili duševnim nedostacima,
– do začeća došlo izvršenjem krivičnog djela.

Abortus nakon počinjenog bluda

Ukoliko je plod nastao kao posljedice počinjenog bluda, onda se uz grijeh činjenja bluda činom abortusa, radi uklanjanja rezultata zinaluka, čini jasno neprijateljstvo i prelazak Allahovih granica (hududullah), o čemu se u 1. ajetu sure Et-Talak kaže: „ …To su Allahovi propisi. Onaj koji Allahove propise krši – sâm sebi nepravdu čini. Ti ne znaš, Allah može poslije toga priliku pružiti.“

Abortus u slučaju malformisanog djeteta

Po pitanju medicinskog nalaza koji ukazuje na ozbiljne poteškoće u razvoju ploda i mogućeg deformiteta djeteta nakon poroda, islamski pravnici, općenito gledajući, ne dozvoljavaju uvijek niti kategorički zabranjuju opciju abortusa, ostavljajući postupanje po savjesti i na izbor supružnicima da u dogovoru sa pouzdanim ljekarima donesu vlastitu odluku, oslanjajući se na Allaha i jačinu vlastitog imana.

U praksi, fetva po ovom pitanju se daje po svakom posebnom slučaju, uz uvažavanje liječničke dijagnoze, uz redovnu preporuku da abortus bude izbor samo u krajnjoj nuždi (darura).

Autor: Senad Ćeman

islam.ba