Svi putevi vode u Rim ili kako to bh. književnik Faruk Šehić reče: “Kad neće u Sarajevu onda hoće u Rimu”. U drugoj polovini aprila (25. aprila) ove godine u italijanskog prijestolnici je prikazana predstava “Brothers” u izvedbi pozorišne kuće “Teatro Belli” rađena prema tekstovima i motivima iz književnog stvaralaštva Faruka Šehića.

Šehić u razgovoru sa “Slobodnu Bosnu” kaže kako je publici i glumcima bilo neobično vidjeti čovjeka od krvi i mesa prema čijem iskustvu i tekstovima je predstava i rađena.

“Na početku predstave laser nišana šara po publici koja je u mrklom mraku, a onda se začuje i vidi bljesak pucnja…”, opisuje književnik utiske. Bilo mu je čudno gledati sebe na pozornici ovog teatra, ali i grbove vojske, kako kaže, kojih se stidi politički mainstream u našoj zemlji.

Kako je došlo do saradnje sa ovim pozorištem u Rimu, odnosno kakve emocije su se pojavile dok ste gledali svoje lik(ove) u originalnoj uniformi Armije BiH s grbom ljiljana u interpretaciji talijanskog glumca ili u farmerkama i majici “Space Oddity”? Prenesite nam malo atmosfere…

Predstava je urađena s profesionalnim glumcima ovog teatra, i studentima Filmske škole iz Cesene, ali je odigrana u Teatro Belli u Rimu. To je zasluga glumca i režisera Gian Paola Maia, njemu su se dopali moji tekstovi (u italijanskom prevodu) i napravio je predstavu od njih. U privatnoj prepisci mi je rekao kako mu je strašno da se u Evropi rat i agresija na Ukrajinu spominju kao prvi sukob na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata, pa je htio da malo vrati svjetla pozornice na nas.

Naša borba prodana za šaku fotelja i šačicu moći

Da, Gian Paolo je sve uniforme nabavio direktno iz BiH. Tu su srpske uniforme tzv. petobojke i naše maskirne uniforme sa grbovima Armije BiH, korpusni grbovi, štit sa ljiljanima etc. Pa, neobično je to bilo gledati sada kada je sva ta simbolika i ikonografija naše borbe nekako zanemarena i dovedena do nekog osjećaja stida. Nepopularno je pozivati se na memoriju rata, taman i kad je ona antiratna, a moja memorije i moje pisanje je duboko antiratno. Mi sad svjedočimo razgradnji države i zemlje za koju su najbolji od nas dali svoje živote, naša borba je jedostavno prodana za šaku fotelja i šačicu moći. Zato mi je to bilo neobično gledati u čuvenom rimskom naselju Trastevere.

Moja Bowiejeva majica plave boje sada je postala kultna, jer je ušla u tuđe memorije, postala je dio umjetničkog izraza. Gian Paolo mi je rekao da je htio da uđe u moju kožu, zato je majicu naručio iz SAD-a, i dugo je čekao da dođe.

Bio sam uzbuđen, logično, i uzbuđenje je bilo obostrano. Pogotovo je publici i glumcima bilo neobično vidjeti čovjeka od krvi i mesa prema čijem iskustvu i tekstovima je predstava i rađena. Na početku predstave laser nišana šara po publici koja je u mrklom mraku, a onda se začuje i vidi bljesak pucnja…

Koji Vaši tekstovi i djela, odnosno segmenti su reditelja inspirisali da budu cjelina predstave koja je najavljena na utjecajnoj stranici turističke zajednice grada Rima. Ovoj je Vaš lični uspjeh, ali naravno i za bh. kulturu, jeste li svjesni toga?

Okosnica je “Knjiga o Uni”, i moj podvojeni junak koji se u knjizi zove Mustafa Husar ali u ovoj predstavi je predstavljen kroz dva junaka, obojica imaju moje ime i inicijal prezimena na maskirnoj jakni. Zatim tu je i jedna priča iz knjige “Priče sa satnim mehanizmima” koja se zove “Vrijeme prolazi”, a tematizira ogromne ljudske žrtve, gubitak koji nećemo moći nadomjestiti, jer smo upravo svjedoci kako je taj ogromni gubitak doveo do svojevrsne civilizacijske devalvacije. Sada su najgori među nama postali vlast (mislim i na prošlu i na sadašnju), što je direktna posljedica rata. Politički šljam kad-tad dočeka svojih15 minuta slave, a pogotovo u zemlji čije žrtve su veličine grada od preko 100.000 stanovnika.

Pa svjestan sam da je to moj/naš uspjeh, ali nisam ja nogometaš, neće to puno ljude zanimati. Nisam režimski pisac, nikad to nisam bio. Kritikovao sam prošlu vlast i ovu ću još više, jer su dobili vlast na principima koje su pogazili iste sekunde kad su osjetili moć. Oni su ukrali moju glasačku i izbornu volju, oteli su je da bi oni lagodni živjeli, a ne mi. A nama uporno prodaju priču kako su kompromisi (na štetu državnosti) urađeni za našu dobrobit. Ja se dobro sjećam Nikšićeve “vladavine” iz 2014. i kada smo mi, građani, išli dobrovoljno pomagati unesrećene u poplavama, dok je u skladištima Civilne zaštite tada zvanično na stanju bio probušen gumeni čamac i tri lopate, a na računu CZ je nedostajalo 10 miliona KM.

Predstava “Brothers” je antiratna predstava. Ratovi davni, agresija na BiH, ali i ovaj danas u Ukrajini; nažalost – politička kriza u zemlji oko formiranja vlasti, pa Dodikove sulude ili šuplje priče o secesiji nekako ljude plaše novim ratom? Kako gledate na trenutnu situaciju u BiH, posebno nakon Schmidtovih odluka?

Jeste, predstava je baš antiratna, ali nije lišena faktografije i istine, tako na početku predstave mladi glumci u uniformama VRS-a stoje sa strane i deklamuju podatke o konclogorima u zapadnoj Bosni. Izgovaraju ratne zločine, neumoljive brojke.

Vrlo sumorno gledam na šmitovsko doba politike naše zemlje. Već duže vremena su kružile priče o ovome što se upravo dešava, a to je činjenica da je SAD digla ruke od ideje multietničke i građanske BiH, jer je Hrvatska godinama lobirala u EU i SAD-u, i sada to lobiranje dolazi na naplatu. Dok je “legitimna” bošnjačka stranka lobirala samo za svoj bankovni konto. SDA je prespavala epohu, SDP se pretvorio u svoju suprotnost. Plus geopolitički momenat nije na našoj strani još od 2001. i kvantnog skoka islamofobije, što ide na ruku dodicima i čovićima, jer oni uspješno koriste taj val i dobro jašu na njemu.

Nikad nećemo odustati od zemlje za koju smo se borili od 1992. – 1995.

Valjda je jedini problem bio pronaći saradnike u tzv. političkom Sarajevu. Sad su ih našli i sve ide na to da će BiH biti formalno-pravno država ali podijeljena na dvije interesne zone, jednu srpsku, drugu hrvatsku, i to već vidimo na dnevno-političkoj bazi. Naravno, ovo dovodi do svega samo ne do mira i harmonije, jer oni uvijek zaboravljaju da postoji jedan element, vezivno tkivo, a to smo mi koji nikad nećemo odustati od zemlje za koju smo se borili od 1992. – 1995. Sada će ova nova vlast za svaki problem kriviti SDA. Svako političko “gutanje žaba” se opravdava kako je i SDA to radila, iako smo glasali za stranke nove vlasti da ne budu kao SDA, imam osjećaj da će biti i gore. Pogotovo politički otpadnici od “legitimne u Bošnjaka”. Ovo što radi i govori ministar “inozemnih” poslova je nezamislivo u modernim evropskim zemljama. On radi za interese susjedne države (relativizuje sudski dokazanu agresiju Hrvatske na BiH, ne zna, valjda, da time daje potpuno za pravo Dodiku da negira genocid u Srebrenici, opsadu Sarajeva…). Konačna sudska presuda nije nešto o čemu mogu “pravnici razglabati”, nego je ona konačna i apsolutna, nažalost, ministar ne zna šta je post-truth doba, ni alternativne činjenice. Sutra ćemo se morati izvinjavati jer su nas ubijali, ako to sutra nije već danas.

Žalosno je da su upravo takozvane građanske i lijeve političke stranke zarad sitnog šićara prizivale intervencije Šmita, a te intervencije će dovesti do izumiranja tih stranaka, neke od njih neće preći izborni prag na državnom nivou na sljedećim izborima. Mislim, znam, da im je mržnja prema SDA zamaglila moć rasuđivanja, tako to izgleda kad se politika gleda iz pozicije od Kozije do Latinske ćuprije.

Imao sam neku malu nadu da bi rat u Ukrajini mogao osvjestiti ljude u Bruxellesu da nam pomognu u borbi protiv secesionista (koji su i proruski vazali), ali oni (EU mainstream) zdušno podržavaju projekat dodatne etničke segregacije a to je disolucija u krajnosti – smrt Bosne i Hercegovine koju smo sanjali. Zar nije Šiljarto, mađarski MIP, rekao da su on i Čović kršćani, i da će Mađari pomoći bh. Hrvatima na toj liniji. Šta je to nego ‘predziđe kršćanstva’ uvijeno u oblandu nekakve EU agende. Eto, biva, ne znamo mi to bez ovakvih snimaka. Problem je što će ova nova vlast oličena u Trojki, koja je izrazito pro-HDZ i prohrvatska u nacionalističkom smislu, učiniti sve da isporuči kompletne mehanizme blokade vlasti rentijeru logoraša iz Heliodroma.

Što se tiče Dodika, svaka njegova mrziteljska riječ, huškanje, negiranje genocida, prijetnje otcjepljenjem, to sve uvijek sleti u vidu palice po leđima povratnika u RS. Sve to on radi i misli ozbiljno, da ima podršku za otcjepljenje on bi to sutra uradio. Kurs rata u Ukrajini je na našoj strani, da je Rusija pobijedila, kako su geopolitički levati u Banjaluci sanjali, sad bi se trobojka s orlom vijorila na Zlatištu.

Što da ne, ali opet se provukla ta činjenica, dakle Vaša literatura je podstakla teatarske umjetnike u Italiji da režiraju predstavu. “Neće Sarajevo, hoće Rim”, naveli ste koliko je tu sarkazma a koliko istine?

Ljudi koji me znaju znaju da nisam nikad bio neki laktašenko, niti me takav uspjeh zanima. Ima tu sarkazma ali i istine, ne volim prozivanja, ali zar vama nije čudno da se neko u stranoj zemlji zanima za vaš rad i napravi predstavu, dok se niko toga nije sjetio u vašoj matičnoj zemlji. Kontam da je to baš, nekako, neprirodno. Od većine mojih kratkih priča se mogu raditi pozorišni komadi, ali, do sada ih nije bilo, osim u Rimu.

Nešto ranije, polovinom aprila ove godine, ugledni francuski “Le Monde” naslovnicu je posvetio Faruku Šehiću, odnosno Vama povodom francuskog prijevoda “Knjige o Uni”. Izuzetne vijesti o Vašem stvaralaštvu pristižu iz EU dakle, šta možemo očekivati tek do kraja godine?

Kako kaže ona pjesma: Svijet voli pobjednike. Do kraja godine će izaći još neki prevodi mojih knjiga na strane jezike, što je za mene kao autora bitno, a možda izađe i novi roman. Moje je da radim uporno i strpljivo, na sebi i svojim knjigama. To je jedini put uspjeha.

 Faruk Šehić rođen je 1970. u Bihaću. On je višenagrađivani bh. književnik. Za roman Knjiga o Uni je dobio nagradu Meša Selimović za najbolji roman objavljen na govornom području Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske i Crne Gore u 2011. godini, i nagradu Evropske unije za književnost – EUPL 2013. Za knjigu pjesama Moje rijeke je dobio nagradu Risto Ratković za najbolju objavljenu knjigu pjesama u Srbiji, BiH, Hrvatskoj i Crnoj Gori za 2013./2014. i Godišnju nagradu Društva pisaca BiH za 2014. Dobitnik je i nagrade Premio Internazionale Camaiore 2019. za knjigu izabranih pjesama Ritorno alla natura/Povratak prirodi.

(Razgovarala: Sanela GOJAK)