Ministar sigurnosti Bosne i Hercegovine Nenad Nešić odbio je potpisati odluku o imenovanju člana Organizacionog odbora za obilježavanje 11. jula 1995. godine, 28. godišnjice genocida nad Bošnjacima Sigurne zone UN-a Srebrenica i ukop identificiranih žrtava iz jula 1995. godine, sve dok iz naziva odluke nije izbačena riječ GENOCID.
On je vratio prvobitnu odluku o imenovanju i odbio potpisati dok mu nije došla “ispravljena odluka”. U toj odluci ne spominje se ni Srebrenica, ni ukop, ni Bošnjaci već isključivo 11. juli.
Ovu informaciju provjeravali smo i u Ministarstvu sigurnosti BiH, a odgovor smo dobili tek nakon što smo jučer pitanje poslali i ministru Nešiću. No, na konkretna pitanja da li je odbio potpisati odluku sve dok se ne izbaci riječ genocid nismo dobili njegov odgovor, već iz Ministarstva sigurnosti BiH:
– Član Organizacionog odbora iz Ministarstva sigurnosti BiH, aktom ministra sigurnosti imenovan je 24. 02. 2023. godine. Navedeni akt/imenovanje upućen je podnosiocu zahtjeva – zamjeniku načelnika Općine Srebrenica i predsjedniku Organizacionog odbora za obilježavanje 11. jula 1995. godine.
Iz samog odgovora bilo je jasno da se u odluci ne navodi riječ genocid. Novinska agencija Patria dobila je i dokument koji je Nešić potpisao o imenovanju Vedrana Mulabdića ispred Ministarstva sigurnosti BiH.
Također objavljujemo dokument koji Organizacioni odbor šalje svim članovima za održavanje sastanka. Inače, na posljednja dva sastanka Mulabdić se nije ni odazvao. Nakon ranijeg prebrojavanja odlaska Bošnjaka na džumu, ovo je novo poniženje za Bošnjake u režiji Nešića.
Penzioneri su godinama pričali da jedva imaju za račune, hranu i lijekove, a kako ih niko nije čuo,
radit će, kažu, sve dok ih zdravlje služi
Od penzija kakve su u Bosni i Hercegovini jedva da se može voditi pristojan život. Preživljavanje umjesto lijepe starosti. Penzioneri kažu da ih je stid pričati čega su sve bili prinuđeni odreći se i da jedva imaju za račune, hranu i lijekove. Pričali su godinama, a kako ih niko nije čuo, mnogi su se odlučili vratiti na posao. Dakle, umjesto da nakon godina rada odmaraju, nastavljaju raditi dok god su zdravi.
NEMA ODMORA
Prema evidencijama Fonda penzijsko-invalidskog osiguranja (PIO) Republike Srpske, krajem prošle godine, samo u ovom bh. entitetu zaposleno je bilo više od osam hiljada penzionera. Gotovo polovina penzionera u BiH ima penziju do 350 eura, što je jedan od razloga koji ih tjera na rad. Penzioneri obično rade iste ili slične poslove koje su radili i prije odlaska u penziju, često one za koje nedostaje radna snaga – vozači, varioci, građevinski radnici, medicinske sestre… A kako naša zemlja muku muči sa nedostatkom doktora, i oni umjesto u penziju svaki dan odlaze na posao. Poslodavci se ne žale, jer dobijaju iskusne radnike.
Među penzionerima koji rade je i sarajevski pedijatar Izet Hočko. Iako je već skoro pet godina u penziji, Hočko za Oslobođenje kaže da je primoran raditi i da je razloga za to više.
– Jedan od njih je što je u Kantonu Sarajevo prije samo nekoliko godina bilo 46 pedijatara. Mi smo smatrali da je i to premalo za kvalitetnu uslugu našoj djeci. Danas ih imamo duplo manje. Evo, skoro je bio raspisan jedan konkurs, traženo je pet pedijatara, nijedan se nije prijavio. Tražena su tri neurologa, nijedan se nije prijavio, troje internista, samo jedna doktorica iz penzije se prijavila, tri oftalmologa, samo se jedan prijavio, znači mi smo u bezizlaznoj situaciji što se tiče kadra. To za nekoga jeste razlog da nastavi raditi, i meni je. A drugo, penzije su izuzetno male, mnogi su i primorani raditi. Poznajem doktoricu koja je prije desetak godina otišla u penziju sa iznosom od 670 KM, ispričao nam je Hočko, smatrajući to poražavajućim.
– Ona je htjela nastaviti raditi, ali tada vlast nije imala sluha. Kad mi je poslodavac ponudio da radim, rekao sam mu da ću raditi sve dok budem psihički i fizički zdrav i dok on bude imao potrebe. On će imati sve veću potrebu. Jednostavno, čovjek će raditi kad mora, kad želi, kad voli, a ja sam iskombinovao sve to, kaže Hočko.
Svi penzioneri sa kojima smo razgovarali kažu isto – sa ovako niskim penzijama moramo raditi.
Ima penzionera i na Zapadu koji rade i u penziji su, jer drugačije ne mogu da prežive. Zašto bi bilo sramota raditi u jednoj zemlji kao što je BiH, ističe Mehić
– Od čega da živimo? Kako da živimo sa 500 KM? Zar se može uopše opstati tako? Možda ne moraju raditi oni kojima su djeca vani, pa im pomažu. A bogami, onaj kome niko ne pomaže, mora raditi i to ne za neki luksuz, nego da bi opstao, kaže nam jedan od penzionera sa kojima smo razgovarali na sarajevskim ulicama.
Njegov, također, penzionisani drug dodaje da mnogi bježe od siromaštva radeći, ali da rade i oni koji imaju više penzije jer ovi koji imaju niže, našalio se on, nisu ni voljeli raditi.
Redžo Mehić, predsjednik Saveza udruženja penzionera FBiH, smatra da penzioneri koji se osjećaju sposobnim, koje treba tržište rada i koji nikome ne ugrožavaju radno mjesto, imaju pravo raditi a da im se ne obustavlja isplata zarađene penzije.
SVIMA JE KRIZA
– Ima tu i prednosti za penzionera, aktivniji je, društvu koristan, osjeća se vrednijim i normalno nešto će zaraditi. I društvo dobija puno, suočavamo se sa problemom nedostatka radne snage, jer ljudi odlaze, mlađi za boljim poslom, za boljim plaćama… Penzioneri se zbog toga ne bi trebali osjećati poraženim, odnosno manje vrijednim što moraju da rade. Naprotiv, svako ljudsko biće se osjeća korisnim ako je čitavog života svrsishodno, odnosno – nešto stvaram, nešto radim. Najopasnije je kad čovjek pređe u pasivu i kaže ja sam u penziji i ništa ne radim. Svi penzioneri su danas baka-servisi, čuvamo unuke, pomažemo, radimo kućanske poslove, radimo u baštama… Prema tome, nemojte nas zanemarivati i potcjenjivati i neće se niko osjećati manje vrijednim ako mora da radi. Naravno, onaj ko zdravstveno ne može, on neće ni raditi, govori Mehić za naš list, podsjećajući da su penzije izuzetno niske.
– Ne samo naše, penzioni sistemi u svijetu su u krizi, kaže Mehić.
Ministar pravde Bosne i Hercegovine Davor Bunoza govorio je o zakonima koji čekaju na usaglašavanje i usvajanje te je, govoreći o izmjenama Izbornog zakona, rekao da prema trenutnom zakonu, glas Hrvata ne vrijedi ništa.
On je na početku kazao da pravde uvijek nedostaje i da mu je žao što se ministarstvo kojim rukovodi ne zove ministarstvo pravosuđa.
Rekao je da su se zakon o sudu, kao i izmjene Izbornog zakona nalazili na dnevnom redu Vijeću ministara BiH, ali da ti zakoni nisu usaglašeni.
Tehničke izmjene
Govoreći u Jutarnjem programu BHRT-a o predloženim izmjenama Izbornog zakona kaže da se najveći dio odnosio na tehnički integritet.
“Samo se jedan član odnosio na izmjene izbora hrvatskog člana Predsjedništva”, rekao je Bunoza.
Govoreći o tehničkom integritetu izbora kaže da je prijedlog dostavljen na e-konsultacije i da su građani mogli dati primjedbe i sugestije.
“Kada je u pitanju hrvatski član Predsjedništva, svi se slažemo da je u prošlosti bilo krađa pod znacima navoda. Drugi problem su presude Evropskog suda za ljudska prava, loše je da se Hrvati i Bošnjaci ne mogu kandidirati u RS-u, ili Srbin u FBiH. Potrebni je da svi imaju pravo biti izabrani. Svi se slažu da ne postoji veza između izbora hrvatskog člana Predsjedništva i Hrvata u BiH”, kaže Bunoza.
Rekao je također da je u spomenutom prijedlogu naglašeno da kandidat koji ostvari najviše glasova mora imati najviše glasova u tri kantona od pet, smatra da će se na taj način ostvariti legitimitet izabranog.
Sjedište suda
Na pitanje da li to znači da, recimo, glas Hrvata u ZDK ne bi imao vrijednost kao glas Hrvata iz nekog drugog kantona kaže da sada glas Hrvata ne vrijedi ništa.
Odgovorio je na kritike Ilije Cvitanovića, koji je stava da se o izmjenama Izbornog zakona ne treba raspravljati u izbornoj godini.
“I zakon Christiana Schmidta je u izbornoj godini. Devedest posto našeg prijedloga se tiče tehničkog integriteta, sad što se nekome ne sviđa jedan član…”, navodi Bunoza.
Govoreći o prijedlogu zakona o sudu kaže da je i dalje prisutan problem koji se odnosi na njegovu lokaciju. Kada bi morao birati sjedište između Banje Luke i Istočnog Sarajeva kaže da bi izabrao Istočno Sarajevo.
Mišljenja je da se prijedlog Izbornog zakona ne treba zvati HDZ-ovim te bi u tom slučaju onda svaki zakon koji je predložilo Ministarstvo pravde, a usvojen je, trebalo zvati HDZ-ovim zakonom.
Govoreći o imenovanju Marina Vukoje u Ustavni sud BiH kaže da je žalosno što se Vukoja degradira te da je nužno da se Ustavni sud popuni.
Dok Evropa slavi pobjedu nad fašizmom u Drugom svjetskom ratu, četnici na Ravnoj gori u Srbiji počinju svoje višednevno okupljanje, na kojem je nekoliko stotina simpatizera ravnogorskih pokreta iz Srbije i okolnih zemalja već prvog dana, uz ruske zastave i fotografije Vladimira Putina, veličalo domaće ratne zločince i hvalilo se “brisanjem” naselja Fazlagića Kula u napadu u kojem je 1992. godine ubijeno više od stotinu bošnjačkih civila iz Gacka.
Kasno je jutro u srijedu, 8. maja, dok na platou na Ravnoj gori odjekuje najpoznatija ravnogorska pjesma “Sprem'te se, sprem'te, četnici, silna će borba da bude”. Na brisanom prostoru između crkve i šume, stotine okupljenih u crnim uniformama počinju svoje višednevno obilježavanje okupljanja poražene četničke vojske u Drugom svjetskom ratu. U uniformama Jugoslovenske vojske u otadžbini koju je predvodio Dragoljub Draža Mihailović, četnički vođa osuđen na smrt 1946. godine zbog veleizdaje i saradnje s nacističkom Njemačkom, okupljeni pjevaju četničku himnu, postrojeni pred predsjednikom Ravnogorskog pokreta i sveštenicima.
Stotine mlađih i starijih muškaraca, koji na glavama nose kape na koje su okačene kokarde, sa zastavama četničkog pokreta na kojima su oslikani mrtvačka glava i natpisi “S verom u Boga” i “Sloboda ili smrt”, pozdravljaju jedni druge uz pokliče “živjela Srbija”. Oni 8. maja proslavljaju Markovdan, kada se prisjećaju okupljanja četničke vojske na Ravnoj gori, visoravni na planini Suvobor u zapadnoj Srbiji, koje još nazivaju i trećim srpskim ustankom.
Neki od njih nose i zastave Srbije, obučeni u crne ili maslinastozelene uniforme, sa čizmama na nogama, a kod nekih su o pojas obješeni noževi i bajoneti. To su, kako su ih ranije najavili organizatori skupa, članovi ravnogorskih i četničkih pokreta iz “svih srpskih zemalja”.
Pred mikrofon i zvučnik, postavljene nasred ograđenog platoa pored Crkve Svetog Georgija u koji nenajavljeni posjetioci nisu mogli ući, izlazi čovjek sijede brade i kose, u odijelu s kravatom. Ljubovije Nenadović, predsjednik Ravnogorskog pokreta, govori u zanosu kako je plato gdje stoje mjesto koje “kao magnet privlači slobodoumne Srbe” i ponosan je da je svake godine na Ravnoj gori sve više mladih, ali i ljudi spremnih da brane Srbiju. Njegov govor, u kome se prizivaju granice “velike Srbije” u koje ulaze teritorije susjednih zemalja, otvara zvanični dio programa.
“Mi ćemo da pobijedimo, pobjeda nam se smiješi, vrijeme se promijenilo. Sazrelo je vrijeme da Srbi budu domaćini u svojoj zemlji. Gdje je naša zemlja, koje su granice te Srbije? Te su granice na zapadu tamo negdje Karlovac, Karlobag, Virovitica. Iznad Sofije na istoku. Na jugu izlaze na južna mora”, govori Nenadović.
Dok gleda u brojne mladiće i djevojke koji stoje pred njim, obučeni u četničke odore ili sa obilježjima četničkog pokreta, Nenadić kaže kako će vrijeme koje dolazi pokazati zašto su tražili bratsku slogu među Srbima i podsjeća prisutne da je njihova želja povratak kraljevine, sa kraljem iz kuće Karađorđevića. Ali kada pokušava dati podršku i zahvaliti se predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću, od okupljenih dobija zvižduke. Neki ga nazivaju izdajicom.
Njegov govor, osim pripadnika ravnogorskih i četničkih pokreta iz Srbije, slušaju i simpatizeri ovih pokreta iz Višegrada i Banjaluke. Tu su i pripadnici motokluba “MC Srbi” iz Šapca, čiji članovi na prslucima nose logo mrtvačke lobanje kakvu su koristile nacističke snage.
Okupljanje ne propuštaju ni “ravnogorci” iz Gacka u BiH. Milorada Šarovića predstavljaju kao narodnog guslara, dok on objašnjava kako mu je čast govoriti na Ravnoj gori i kako donosi “pozdrave iz cetinjskog Gacka, gdje je vijekovima postojala zloglasna Kula Fazlagića”.
“Bog je, svojom promisli i voljom, meni dao zadatak da kao ‘ravnogorac’ osnujem pokret ‘Bijelih orlova’, pod nazivom Gatački jurišni bataljon i da 1992. godine, poslije 527 godina, udarimo na užasnu Kulu Fazlagića i za 11 sati je zbrišemo do temelja, da se nikada ne oporavi”, kaže Šarović.
Fazlagića Kula je naziv po kojem je poznata mjesna zajednica Kula kod Gacka na koju “ravnogorci” gledaju kao jedno od posljednjih uporišta pronacističke Nezavisne države Hrvatske u BiH. U junu 1992. godine Kula je bila meta pješadijskog napada vojnih i policijskih formacija. U zločinu, koji je u jednoj presudi okvalifikovan kao istrebljenje, ubijeno je 130 civila bošnjačke nacionalnosti, ali konkretno za ovaj zločin još niko nije odgovarao pred domaćim, niti pred pravosuđem u regiji.
Činjenice u vezi sa ovim zločinom utvrđene su u presudi Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju koja je izrečena Momčilu Krajišniku, ratnom predsjedniku Skupštine Republike Srpske, kao i presudama Suda Bosne i Hercegovine izrečenim bivšim policijskim funkcionerima ovog entiteta Mići Stanišiću i Stojanu Župljaninu.
BIRN BiH
Na Ravnoj gori organizatori okupljanja dodjeljuju povelje pokretima, udruženjima i istaknutim pojedincima za doprinos u očuvanju i njegovanju tradicije, lika i djela Draže Mihailovića, četničkog i ravnogorskog pokreta. S razglasa odjekuju imena pokreta iz različitih gradova u Srbiji, Chicaga, Melbournea, ali i Ugljevika, Gradiške, Vlasenice, Istočnog Sarajeva i Lopara. Pripadnici pokreta u ovim gradovima, u četničkim odijelima, sa šubarama ili šajkačama, primaju ova priznanja ispred stroja.
Priznanja su uručena i predstavnicima udruženja veterana “Garda Panteri” iz Bijeljine i “Mandini Lavovi” iz Ugljevika, kao i članu Pokreta srpskih četnika u otadžbini pod komandom vojvode Slavka Aleksića, jednog od trojice “ravnogoraca” koji su osuđeni na po pet mjeseci zatvorske kazne zbog veličanja četničkog pokreta i Draže Mihailovića u Višegradu, odnosno izazivanja nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti. Posthumno priznanje dobija četnički vojvoda Rade Radović, koje preuzima njegov sin.
Pjesmom i srpskim narodnim igrama završava se zvanični dio programa.
“Ravnogorci”, predvođeni s dva konjanika obučena u uniforme vojske Kraljevine Jugoslavije, defiluju kroz visoravan između crkve i spomenika Draži Mihailoviću. Ovu, kao i sve ranije aktivnosti prate stotine okupljenih koji mobitelima i kamerama pokušavaju uhvatiti zanimljive trenutke, pojedince i grupe zbog kojih su putovali i po nekoliko sati kako bi stigli do Ravne gore.
BIRN BiH
Bio je to znak da je vrijeme za zajednički ručak, koji su nazvali “trpezom ljubavi” i na koji su se u toj koloni zaputili oni koji su željeli nastaviti druženje uz narodnu muziku, razgovor, piće i hranu. Sve to su mogli naći u šatoru nedaleko od crkve, sa stolicama spremnim da prime goste i zastavom na kojoj stoji natpis: “Kad se vojska na Kosovo vrati”.
Na putu do šatora brojni prodavači na štandovima izlažu različite komade odjeće sa slovom Z, simbolom ruske invazije na Ukrajinu. Osim ovih simbola, u ponudi su još i majice s likovima ruskog predsjednika Vladimira Putina, Draže Mihailovića, kao i Ratka Mladića, bivšeg komandanta Vojske Republike Srpske (VRS) osuđenog na doživotnu kaznu zatvora za genocid u Srebrenici, progone Bošnjaka i Hrvata, terorisanje građana Sarajeva i uzimanja pripadnika UNPROFOR-a za taoce.
???? Danas smo, na Ravnoj Gori, pratili okupljanje članova i simpatizera Ravnogorskog pokreta.
➡️ Simboli podrške invaziji na Ukrajinu, Ratko Mladić, Vladimir Putin, Draža Mihailović, svi rame uz rame. Uz redovno pozivanje na obnovu “velike Srbije”
Pojedini ljudi iz kolone zaustavljaju se kako bi pogledali i kupili neke od zastava Rusije i Srbije, šajkače sa kokardama ili odjeću sa simbolom “Wagnera”, zloglasne ruske paravojne formacije čiji su članovi učestvovali u borbama u Ukrajini još od 2014. godine, a koju su Sjedinjene Američke Države sankcionisale nakon invazije Rusije na Ukrajinu.
Dok gledamo štand na kome je moguće kupiti različite komade hladnog oružja, poput noževa i bajoneta, pored njega prolazi dječak obučen u odjeću sa četničkim obilježjima i igra se imitacijom jedne od pušaka kakve su korištene u Drugom svjetskom ratu.
Niže, u šumi, na putu sa ispucalim asfaltom koji vodi do crkve i platoa na kojem se okupljaju četničke i ravnogorske organizacije, postavljeni su šatori oko kojih se okupljaju pojedini posjetioci. Uz različite pjesme koje veličaju ove pokrete, druže se uz alkohol i hranu s roštilja, koju sami pripremaju.
Dok iz šatora dopire muzika, automobili i autubosi s registracijama iz BiH i Srbije već odlaze s livada na koje su parkirani. Neki koji ostaju u šatorima planiraju tu biti nekoliko dana, barem do subote, 11. maja, za kada su još neka ravnogorska udruženja najavila svoja okupljanja.
