Faris Šehović, predsjednik Općinskog odbora Naše stranke u Novom Sarajevu, koji je svojom objavom o Dariju Kordiću i Sakibu Mahmuljinu izazvao mnoštvo reakcija, ponovo se oglasio na društvenim mrežama.

Šehović je obrisao objavu u kojem je poredio Kordića i Mahmuljina, kao i objavu na kojoj se vide prijeteće poruke koje je dobijao nakon objavljivanja spornog statusa.

On ističe da od drugih tražimo “da priznaju zločine, zahtijevamo katarzu, a kada se dotaknemo vlastitih zločina ponašamo se na isti način kao i drugi. Mudžehedini, Caco itd.”

Šehovićevu objavu ovim putem prenosimo u cijelosti:

– U svemu što se dešava od sinoć, nakon što sam napisao status o sličnostima između Mahmuljina i Kordića, najviše me fascinira volja i opredijeljenost velikog broja ljudi da mi se javi i piše razne stvari. Do sada nisam bio svjestan do kojeg kapaciteta nacionalni identitet i solidarnost može da mobiliše ljude.

Istovremeno, najviše me pogodila zabrinutost mojih roditelja, strah i nemir koji im je unijelo sve ovo. Strah za moju sigurnost, ali i za socijalnu poziciju u Sarajevu, plaše se reakcije okruženja, izolovanja i osude. Razumijem ih u potpunosti.

Moja porodica je ni po čemu drugačija od barem 90% drugih porodica u Bosni i Hercegovini koje su prošle rat. Otac je uspio da pobjegne pod rafalom sa Grbavice 2.5.1992., njegovi su dobar dio rata na Grbavici, bio je u vojsci i na kliničkom, dobar dio kao komandant saniteta. Poginuli sa oba masakra na Markalama su ga zadesili u smjeni na traumatologiji Kliničkog centra, nebrojeno mnogo prohoda kroz tunel sa ranjenicima i mrtvim, i danas se budi znojan u pola noći.

Mama, koja je iz Mostara, izgubila je brata od granate, otac joj je ranjen kao živi štiti i nakon toga je završio u logou na heliodromu, nedaleko od fabrike Sokol u kojoj je desetak godina prije toga pravio vojne avione.

Žao mi je zbog njih što ovo moram navoditi, ne želim, ali tako je.

Ovakva ili slična iskustva su u dobrom broju bosanskoh porodica i bošnjačkih i srpskih i hrvatskih

Poenta je ovoga da trauma živi u svima nama, da li lično, da li u prošloj generaciji, da se ona mobiliše svakodnevno različitim retraumatiziranjima i podsjećanjima. Shvatam da odatle dolaze i sve ove reakcije koje su izrečene, shvatam da u nacionalnom identitetu tražimo utočište i prostor zaštite od drugog nacionalnog identiteta koji nas je već ugrozio i bojimo se da će opet. Tražimo od drugih da priznaju zločine, zahtijevamo katarzu, a kada se dotaknemo vlastitih zločina ponašamo se na isti način kao i drugi. Mudzehedini, Caco itd.

Možda nije bio primjeren trenutak poređenja, čak i težina zločina nije ni slična, sistematičnost itd, ipak radi se o pravosnažno presuđenim ratnim zločinima i tu je kraj, tu nema polemike. Genocid u Srebrenici, Markale, Prijedor, Ahmići, Trusina, Grabovica, Kazani, nažalost beskrajno i jasno.

Međutim, želja mi je bila da ukažem obrazac koji prevazilazi etničku granicu u Bosni i Hercegovini, a to je obrazac postupanja prema vlastitom zločinu. Istina je zaključana na onim linijama razgraničenja u Bosni i Hercegovini, ali metoda odnosa prema njima, učestale relativizacije i u nekim slučajevima negacije, prelazi etničke granice u BiH.

Kada govorim o profiterstvu. Govorim o brojnim porodicama i ljudima koji su izgubile sve, ostale bez članova porodice, kuće, sjećanja, budućnosti, prošlosti i ikakve socijalne sigurnosti.

Govorim o inim generalnima i komandantima koji su zbog partijskih zasluga ostali čitav život na velikim vojnim penzijama, poslije rata krčili javno dobro. Danas Kordić i Mahmuljin primaju penziju iz istog penzionog fonda i bili su na visokim funkcijama u SDA i HDZ.

Govorim o izgurivanju časnih ljudi poput Divjaka, Vikića, Talijana i drugih i preuzimanju svih pozicija moći od strane ovih koji su do danas na njima. Tada se moć i vladajuća pozicija uspostavljala silom oružja, a kasnije su je održali silom kapitala i politike. To je stanje koje prelazi sve granice u BiH i jednako se primilo u sva tri naroda. Tlačitelji i potlačeni u sva tri naroda su isti i dolaze iz njihovih naroda, samo se pravimo da je to onaj drugi.

Na kraju, nažalost, samo jedan vojni pokret u našoj historiji nije klao i ubijao po selima, a to sigurno nije VRS, nije ni HVO, a ni Armija BiH. Tog vojnog pokreta nema od 1945. i tog prosvjetiteljskog sistema vrijednosti iz dana u dan sve je manje.

Znam da ovo neće zanimati ni nedime niti SDAov sistem propagande, oni su izvukli svoj zaključak, izvršili online nasilje, a u tome je temelj njihovog problema. Ovo pišem zbog sebe i onih koje volim, rekao je Šehović.