Piše: Suad Mahmutović

Krajišnici su dobri, gostoljubivi, pravedni i nadasve hrabri ljudi. O krajiškoj dobroti, a posebno gostoljubivosti se nadaleko čulo. Nekada ta dobrota graniči sa naivnošću. Nerijetko su spremni da pozajme novac ako treba, samo da musafira lijepo dočekaju. Pravi Krajišnik će sve svoje poslove ostaviti kako bi se gostu u potpunosti posvetio. Jednostavno, to je ovdje kodeks. Otuda i ona izreka, ne dam nama, pa nek ide glava.

Nedavno je u jednom krajiškom selu došlo do saobraćajnog udesa u kojem su učestvovali Hrvat i Slovenac. Dok je došla policija komšije su iznijele kahvu i kolače da se musafiri malo smire. I zaista jesu. Prepričavali su tu krajišku dobrotu svojim prijateljima jer ovdje uvijek bujruma ima. Zašto značajan broj naših poznanika u Sarajevu žuri kad trebaju s nama kahvu popiti, to je naravno drugo pitanje.

Krajišnici su darežljivi ljudi.

Krajišnici vole vjeru. Za nju su, u svakom trenutku, spremni život dati. To im ne smiješ povrijediti. Ako neko pokuša, brzo će se pokajati. Ogromna sredstva će izdvojiti za gradnju džamija. Oni se natječu u njihovoj gradnji i jačanju vakufa. Zato ne čudi da je Fikret Makić, najveći vakif Rijaseta IZ u BiH za prošlu godinu, iz Bosanske krajine. On je u različite svrhe do sada uvakufio pola miliona eura.

Tu je i porodica hadži Muje i Đule Memić iz Cazina sa vakufom od pola miliona konvertibilnih maraka. Naravno, postoje i mnogi drugi, znani i neznani vakifi, koji su uvakufili ogromna sredstva. Nisu to pretjerano bogati ljudi, ali imaju veliko srce. Neki će kazati Krajišnici će radije dati za džamiju nego u nju ići. To je nekada možda i bilo tako, ali više nije. Naše džamije su hvala Bogu pune, posebno mladih, čestitih i obrazovanih ljudi.

Krajišnici su hrabri ljudi.

Bošnjaci su hrabri ljudi, a posebno Krajišnici. Krajiškoj hrabrosti se dive i prijatelji i neprijatelji ove zemlje. Povijest svjedoči o tome. Oduvijek su granice budno čuvali, jer ovdje je “kraj” države. Oni su serhatlije koji brane svoje naslijeđe. Pružili su neviđeni otpor austrijskoj vojsci tokom okupacije. Najveće borbe su vođene u Bihaću i Velikoj Kladuši. Skakali su sa bihaćke tvrđave na austrijske vojnike. Austrijski general Rajdlender je tada rekao: “Ovi ljudi kao da nemaju jedan već stotinu i jedan život”.

Nepune četiri decenije kasnije bili su najbolji vojnici u austrijskoj vojsci. Drugi bosanskohercegovački pješadijski puk, poznatiji kao “Druga bošnjačka regimenta”, sa 42 zlatne, 590 srebrenih medalja za hrabrost I klase, 4.300 bronzanih medalja te 33 oficirska ordena, slovio je za najodlikovaniju vojnu jedinicu austrougarske vojske tokom Prvog svjetskog rata.

Nikada ne treba potcijeniti Krajišnike i reći im da nešto ne mogu. Dugo se prepričava anegdota iz Prvog svjetskog rata kada jedan greben niko nije mogao osvojiti. Pozvali su Drugu bošnjačku regimentu u kojoj su bili mahom Krajišnici, a onda im je austrijski general rekao: “Ovu kotu niko nije mogao osvojiti, ne vjerujem da ćete i vi.” Ma ko ne može, bio je odgovor Krajišnika!? I zaista, za nekoliko sati taj greben je osvojen.

Krajišnici su dali ogroman doprinos i u Drugom svjetskom ratu, a posebno u posljednjoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Bosanska krajina je bila u opsadi 1.201 dan. Peti korpus, iako najmalobrojniji u Armiji Republike Bosne i Hercegovine, zajedno sa Sedmim korpusom, u kojem su također, u značajnom broju, bili Krajišnici, oslobodio je najveći dio bosanskohercegovačke teritorije.

Ovom prigodom sjećamo se: generala Nanića, Alagića i Sedića te Adila Bešića, Hamdije Mustafića, Asima Bajraktarevića, Harija Šahinovića, Kenana Durakovića, Saliha Dizdarića i mnogih drugih znanih i neznanih krajiških gazija. Oni su šehadetom svoju vjeru i ljubav prema domovini potvrdili. Svoje poštovanje izražvamo i prema generalu Dudakoviću i svim njegovim saborcima.

Divimo se njihovoj hrabrosti, odlučnosti i plemenitosti.

Krajišnici se dijele na dobre i loše. Ovdje nema sredine. Ovi ljudi su bili spremni za domovinu odreći se vlastitog oca, majke, brata, sestre. Zato u Krajini ne treba govoriti o patriotizmu, jer ga ovdje ima više nego igdje na dunjaluku.

P.S. Ako čitaoci misle da je autor pretjerao u opisu Krajine onda nisu upoznali prave Krajišnike. Vjerovatno poznaju nekog uhljeba koji se godinama smuca po nekom parlamentu, a da se nikada nije javio za riječ ne razmišljajući pri tome je li mu tako zarađen novac možda haram!?

Izvor :(Preporod.info)