Nedreta i Amela Ismić, Admirina majka i sestra, odobrile su idejno rješenje za spomen ploču, čiji je autor priznati bosanskohercegovački skulptor Adis Lukač.

Davor Sučić, frontmen grupe Zabranjeno pušenje, dao je saglasnost da se na spomen ploči ispišu stihovi njegove pjesme posvećene Bošku i Admiri.

Spomen ploča bi trebala biti podignuta na lijevoj obali Miljacke u neposrednoj blizini mosta Suade Dilberović i Olge Sučić.

Nihad Aličković iz Antidayton pokreta jedan je od onih koji su protiv spomenika Bošku i Admiri.

U razgovoru za Source.ba portal je objasnio i zašto.

“Radi se o tome da je ta priča izmanipulisana putem određenih medija u Bosni i Hercegovini. Ja razumijem da postoji od strane velikosrpske ideologije interes da se podvali priča koje brišu istinu o izvršenoj agresiji na BiH sa ovakvim pričama kao što je ova. Naravno, ova priča iz njihove perspektive daje sliku o jednom građanskom ratu iz kojeg su htjeli navodno da pobjegnu Boško i Admira što je van pameti. Na taj način pravdajući njihov taj pokušaj bjekstva i njegovo dezerterstvo je automatski priča o građanskom ratu što je van pameti i uvreda za sve branioce opkoljenog Sarajeva i same države Bosne i Hercegovine”, kazao je Aličković.

Ističe da se s pričom o “podizanju spomenika Bošku i Admiri definitivno vrijeđaju svi branioci”.

“Vrijeđamo i sve civilne žrtve opkoljenog Sarajeva, invalide, ratne vojne invalide itd, zato što te kategorije u Sarajevu pa i šire nemaju svoja spomen-obilježja. Civilne žrtve rata opkoljenog Sarajeva nemaju svoje centralno spomen-obilježje, RVI koji su cijele četiri godine branili grad Sarajevo od agresije nemaju svoje spomen-obilježje. Čak i ono spomen-obilježje koje ima 1601 ubijeno dijete Sarajeva bi trebalo biti puno veće i bolje, sa puno više simbolike i tuge prema ubijenoj djeci. Tako da je ova ideja sama o pravljenju spomenika Admiri i Bošku je van pameti i falsifikovanje historijskih fakata i činjenica a to je da su Boško i Admira bile dvije ličnosti koje su bježale prema agresorskoj strani. Znači ono što je fakt i činjenica i što je najveći detalj koji zamijeraju svi građani opkoljenog Sarajeva je da su oni krenuli u taj bijeg na Grbavicu. Taman da se radilo isključivo o nekom bijegu i ljubavi, taman da se radilo o odlasku njihovom iz opkoljenog Sarajeva u Njemačku, to neko sigurno sa takvim odlukama ne bi uradio preko Grbavice. Znalo se da takav bijeg je jedino mogao preko Igmana, preko UN-a, preko piste i takvim nekim kanalima, ali nikako definitivno, pogotovo Admira koja je bila Bošnjakinja, da ide s jednim Boškom preko Grbavice gdje se nalazio njegov brat, koji je bio u takozvanoj VRS”, zaključio je Aličković.

On je i na svom Facebook profilu iznio nekoliko verzija priče koje su mu, kako navodi, ispričali poznanici Boška, te branioci Sarajeva.

“Jedan pripadnik ARBiH, branilac Sarajeva, ispričao mi je još prije nekoliko godina baš kada je bila godišnjica smrti Boška i Admire, pitavi me zašto ja ne obilježavam taj datum. Rekoh “zato što znam da je ta priča izmanipulisana, ali i bez poznavanja detalja rekoh svjestan sam da je Boško dezerter i da je pošao bratu na Grbavicu odakle se nije gađalo na Sarajevo cvijećem i čokoladama, već granatama i pucalo snajperima”. A onda mi je on ispričao priču o Boškovom bratu.
Kazao mi je da je Boškov brat uspio na početku agresije da na ko zna kakve načine sve zaradi neke ogromne njemačke marke i s većinom tog novca ode na Grbavicu. Boškov brat je kako se priča bio jako dobar prijatelj Ismeta Bajramovića Ćele prije agresije, te je samo zbog tog nekadašnjeg prijateljstva na neki način čuvao Boška u opkoljenom Sarajevu. Pričaju branoci Sarajeva da je Bošku bio zadatak da sa sobom kada bude takođe prelazio na Grbavicu ponese i ostatak novca. Taj dan kada je krenuo na Grbavicu s njim je krenula i Admira njegova djevojka.
Boškov brat jeste otišao na Grbavicu, jeste bio dobar sa Ismetom Ćelom i Ćelo jeste na određen način štitio Boška za radi prijateljstva koje je imao sa Boškovim bratom. Ali Boško je kako akteri odbrane kažu tu zaštitu iskoristio da ne bude pripadnik Armije, da ne ide u odbranu grada kao i mnogi njegovi prijatelji, već je Boško počeo da radi šverc i poslove sa naftom po Sarajevu te je ušao u veze sa UN-ovim vojnivima s kojima je to i radio. Do pokušaja prelaska na Grbavicu 1993. gorine kada gotovo ni golub nije mogao izaći Boško je kažu imao oko 100.000 DM (njemačkih maraka) što svojih zarađenih što bratovih dijelom te se počeo isticati po gradu trošeći novac a ne učestvujući u odbrani grada. To je kako branioci kažu zasmetalo i naljutilo mnoge jer su mnogi već ostavljali živote i zdravlje i dijelove tijela pa i mladost na obroncima Sarajeva čuvajući grad pa su se žalili i samom Ismetu Ćeli. Nakon što ga je Ćelo kako kažu opomenuo u par navrata zbog toga, Boško je shvatio da je previše upadan i da treba da ide. Boško i Admira su krenuli skupa na Grbavicu”, naveo je, između ostalog, Aličković u svojoj objavi.