Zemlje naše regije, a najviše se odnosi na Srbiju i Hrvatsku, već nekoliko godina nacionalni ponos pumpaju između ostalog i na vojnoj priči te naoružanju. Ni jedna ni druga država neće reći koga se plaše pa se naoružavaju, ali je evidentno da niko nikome ne vjeruje.

Pik moji Rafali

Prije nekoliko mjeseci Hrvatska, koja je članica NATO-a je potpisala ugovor s Francuskom o kupovini 12 borbenih aviona – Rafala. Za to sigurnosno zadovoljstvo platili su više od milijardu eura.

S druge strane Srbija već godinama intenzivno ulaže u vojsku. Od Rusije su kupovali određenu opremu, od Kine su naručili nešto drugo, a prije dva dana im je stigla pošiljka, pretpostavlja se sistema protivzračne zaštite srednjeg dometa HQ-22.

Također, proceduru narudžbe bespilotnih letjelica Bajraktar iz Turske su započeli prije dvije godine, a predsjednik Srbije Aleksandar Vučić u subotu je izjavio da mu je Recep Tayyip Erdogan obećao preko reda dostaviti spomenute dronove. Jedan Bajraktar košta u prosjeku pet miliona dolara.

Vučić također najavljuje kupovinu i 12 Rafala, s opcijom da ih kupi nove ili polovne.

Između čekića i nakovnja

Logično pitanje koje se sada nameće je kakva je pozicija BiH. Kao i sve drugo tako je i pitanje sigurnosti, a posebno vojne, izuzetno složeno. Odbrambene snage naše države čini jedinstvena vojska reformirana i ujedinjena u Oružane snage BiH 2005. godine gdje su svoj dio unijele i Armija RBiH i HVO i Vojska RS-a. Njihovo rukovođenje i rad često su generisani političkom situacijom u zemlji, a treba istaći da izjave Milorada Dodika o neodrživosti OSBiH i ideje o formiranju entitetske vojske RS-a značajno doprinose kompleksnosti pozicije BiH.

Zbog takvih odnosa BiH ne može u punom kapacitetu ni voditi ozbiljnu vojnu politiku. Oprema kojom vojska BiH raspolaže je uglavnom zastarjela i obnavlja se najviše na bazi američkih donacija i poklona.

Vojna industrija BiH zasniva se uglavnom na proizvodnji municije i eksploziva u nekoliko fabrika i to je maksimum na koji se država može osloniti. Za nešto više, poput kupovine vojnih aviona, dronova i slično za BiH je gotovo pa nemoguća misija jer je iluzorno očekivati da bi i onako neartikulisana politika mogla pronaći konsenzus.

Zamislimo inicijativu da BiH naruči nekoliko Bajraktara, kao što je to uradila Srbija. Tinta na papiru inicijative ne bi se ni osušila, a politički predstavnici iz RS-a bi to problematizirali iz više uglova. Problemtizirali bi i mnogi drugi vjerovatno.

Stoga, prije nego se postavi pitanje, a šta BiH radi dok se Srbija i Hrvatska naoružavaju, treba imati na umu kompleksno stanje države, politički ćorsokak iz kojeg je teško izaći. Posebno je pitanje što BiH nema novca ni za dronove, a kamoli avione ili neku drugu sofisticiraniju vojnu opremu. A i kada bi novac postojao, saglasnost za njegovo odobravanje bi bilo nemoguće dobiti.

Gdje vlast griješi?

Ono gdje BiH može donekle razvijati svoju vojnu i odbrambenu priču je nekoliko fabrika koje imaju potencijal da u određenoj mjeri grade i proširuju vojnu industriju. Pored Pobjede (Goražde) i Igmana (Konjic) koji rade bazične stvari, politika je ugušila ili postepeno guši neke druge fabrike koje mogu dati više. To je primjer sa BNT-om Novi Travnik ili firmom Zrak u Sarajevu.

Štrajkovi radnika, neplaćanje, nedostatak radne snage i slično su teme koje se vežu za ove fabrike.

Posljednji primjer je nonšalantan odnos Vlade FBiH prema firmi Zrak iz Sarajeva, koja je na rubu da se ugasi i nakon više od 70 godina gotovo prestane raditi. Riječ je o kompaniji koja je vrhunski proizvođač vojne optike. Možda BiH trenutno nema kapacitet za proizvodnju dronova, ali evidentno ne želi sačuvati ni ovo malo potencijala koji ima.

U takvim okolnostima, stiješnjena između država koje nabavljaju Bajraktre i Rafale, politički rastrojena BiH je prije svega talac neprincipijelnih odnosa i međunarodne zajednice, ali i same sebe.

U međuvremenu u BiH će se vjerovatno zadovoljavati lažnim vijestima kako će Erdogan BiH pokloniti nekoliko Bajraktara, kao što su mnogi samouvjereno objavljivali početkom marta dijeleći fotomontažu tzv. Erdoganove hedije (poklona) za BiH.

U konačnici BiH ne može provoditi sigurnosnu politiku po uzoru na Hrvatsku ili Srbiju niti će išta konkretnije moći uraditi dok se u državi vode rasprave je li BiH održiva i treba li nam visoki predstavnik. Do tada, gledat ćemo kako se nekoliko stotina vojnika EUFOR-a šetka po BiH u pokušaju slanja poruke da Evropa brine za nas i sanjat ćemo da će doći vrijeme da postanemo dio NATO-a.

klix