“Edin je za svoje tadašnje godine bio prilično visok i korpulentan, ali u igri je najmanje koristio snagu te je većinom igrao na svoju visprenost, odnosno urođeni talenat koji je posjedovao. U to vrijeme Boksit se takmičio u regionalnoj ligi, a Edin je u jednom danu igrao po dvije utakmice”, priča Nedim za Klix.ba.

Nedim Salaharević (Foto: A. K./Klix.ba)

Košarkaški znalci Edinov talenat su odmah prepoznali, a zahvaljujući rezultatima koje je postizao u proljeće 1989. godine uslijedila je ponuda tadašnjeg Košarkaškog kluba Bosna za prelazak u Sarajevo.

“Veliki košarkaški klubovi su u to vrijeme po manjim gradovima imali profesore fizičkog vaspitanja koji su bili ‘lovci na talente’. U Vlasenici je to bio Zihnija Buševac, koji je svakako prepoznao Edinove kvalitete. Posredstvom njega moj brat je otišao u Sarajevo, gdje je mjesec dana trenirao i dogovarao uslove za angažman i nastavak školovanja”, ističe Nedim.

Ponuda sarajevske Bosne i prelazak u tuzlansku Sloboda-Ditu

Pred samo potpisivanje ugovora s Bosnom, Edinu je stigla nova ponuda i to od Košarkaškog kluba Sloboda-Dita iz Tuzle. Tadašnja delegacija kluba Edina je posjetila u porodičnoj kući u Vlasenici, a kako se prisjeća Nedim, majka je donijela presudnu odluku po kojoj je vlasenički košarkaš svoju karijeru ipak nastavio u Tuzli.

“Edin se preselio u Tuzlu i izuzetno brzo adaptirao, a u tom gradu je nastavio i školovanje, iako je svaki slobodan trenutak koristio za dolazak u Vlasenicu. Majka ga je često pitala zbog čega dolazi u svakom slobodnom trenutku, a on joj je odgovarao da sunce nigdje ne sija kao iznad Viselca”, nastavlja Nedim.

Edin je i u Sloboda-Diti bio najmlađi prvotimac te je licencu dobio u sezoni 1989/90. kod tadašnjeg trenera Mikija Vukovića. Također uspjehe je nizao i u juniorskom timu sa kojim je postao prvak Jugoslavije. Kada su se sabrali svi njegovi rezultati, stvorila se prilika za poziv na ulazak u tadašnju košarkašku reprezentaciju Jugoslavije sa kojom je trebao učestvovati na Evropskom prvenstvu u Poljskoj.

Ne sluteći šta će ga sve zadesiti, Edin je u martu 1992. godine krenuo ka Vlasenici kako bi Bajram proveo sa svojom porodicom, a potom krenuo ka Beogradu na okupljanje reprezentativaca.

“Nakon njegovog dolaska dani su odmicali, a situacija u Vlasenici je postajala napetija i zatvorenija. Srbi su organizirano napuštali grad jer su znali kada će uslijediti okupacija i oslobađanje od bošnjačkih civila. U to vrijeme Edina ni na koji način nisu željeli pustiti na okupljanje u Beograd, a na sve su urgirali iz naših, ali i srbijanskih klubova. Međutim, sve je bilo bezuspješno”, prisjeća se Nedim.

Inače, jedinice Novosadskog korpusa JNA, potpomognute domaćim paravojnim srpskim jedinicama, okupirale su Vlasenicu 21. aprila 1992. godine i tada su za bošnjačko stanovništvo u ovom gradiću nastupili krvavi dani pa tako i za Edina i njegove članove porodice.

“Tada je počela golgota bošnjačkog naroda te moje porodice. To su bili posebno teški dani za Edina jer njemu nije dozvoljavano bilo gdje da ide. Dani su odmicali, situacija je bila sve teža, a mi smo na kraju bili u posljednjoj grupi Bošnjaka koja boravi u Vlasenici u kućnom pritvoru”, priča nam Nedim.

Posljednji susreti i osmijesi na kapiji logora

U nedjelju, 13. septembra 1992. godine porodica Salaharević, odnosno otac Muhamed, majka Hatidža te sinovi Edin i Nedim, posljednji put je bila na okupu. Tradicionalna nedjeljna maslenica ih je okupila za trpezarijski stol, ali je objed prekinuo prodor agresora.

“Kroz balkonska vrata sam vidio dvojicu vojnika u maskirnim uniformama i sa njihovm obilježjima. Mi smo onda izašli iz kuće, sakrili se u prvu susjednu avliju u veliko grmlje. Vidjeli smo vojnike koji su ulazili u našu kuću. Vidjevši da nas nema, izašli su u avliju i uz nekoliko rafala rekli da nijedan Salaharević neće ostati živ”, prisjeća se Nedim.

Na odluku oca i majke, Salaharevići nisu krenuli šumskim putevima prema Kladnju, već su se predali na kapiji logora Sušica, u nadi da će ih spasiti pripadnici Crvenog križa. Međutim, tu je uslijedio rastanak. Edin i otac su ušli u logor, dok su Nedim i majka upućeni ka autobusu.

“Na putu prema vozilu, Predrag Bastah (osuđeni ratni zločinac, op.a.) se vratio i otrgao mene od majke te me poveo prema logoru. Sreća u nesreći je bila što je jedan nepoznati muškarac, pretpostavljam dobrovoljac, došao i stao ispred Bastaha. Mislim i da su bili u sukobu, jer ga je pitao za neko ukradeno zlato. Također, pitao ga je i šta će sa mnom u logoru, rekavši mu da me pusti. Ja sam potom krenuo prema autobusu gdje sam se sakrio i tako sam preživio”, nastavlja Nedim.

Slike rastanka s ocem i bratom kod Nedima su i dalje svježe. Kako nam kaže, kod obojice je bio prisutan osmijeh na licu, u nadi da će se veoma brzo spojiti.

“I otac i brat su bili blago nasmijani na samim logorskim vratima. Nažalost, više se nikada živi nismo sreli. U periodu koji je uslijedio nakon njihovog odvođenja najviše informacija sam dobijao vezano za brata. One su se odnosile na to da je on živ, da je morao promijeniti lični opis, da pod drugim imenom igra u Srbiji i slično. Iako su to sve bile laži, jer sam znao u kakvim je zločinačkim rukama skupa s našim ocem ostao, u meni je bio jedan posto nade da su ipak obojica živi i da će se vratiti”, dodaje Nedim.

Monstruozno mučenje

Konačnu istinu Nedim je saznao 2009. godine kada je dobio informaciju o pronalasku Edinovih posmrtnih ostataka. Obdukcioni nalaz je pokazao da je Edin prije ubistva metkom monstruozno mučen.

“Edin je pronađen u masovnim grobnicama Ogradice i Pelemiš. Nažalost, na osnovu obdukcionog nalaza koji je pokazao da je besomučno mučen, u Vlasenici je metak bio nagrada”, ističe tegobnim glasom Nedim.

Te 2009. Edin je ukopan na vlaseničkom mezarju Rakita, a deset godina kasnije Nedim je identificirao i oca koji je također pronašao svoj vječni smiraj.

Nedim kao jedini preživjeli potomak Salaharevića kontinuirano se zalaže za promicanje istine o strahotama Vlasenice. Dosad je u nekoliko navrata svjedočio u sudskim postupcima protiv ratnih zločinaca.

Nedavno je svjedočio i u predmetu protiv Maneta Đurića, Radenka Stanića, Gorana Garića i Miroslava Miće Kraljevića. Tada je rekao da je njegovu porodicu u jednom od brojnih pokušaja da napuste Vlasenici osujetio specijalac iz Mladenovca koji je početkom 1992. godine u grad stigao sa Kraljevićem. Na suđenju je Salaharević iznio još niz detalja, a odbrana optuženih nije imala kontrapitanja.

A na bolno Nedimovo srce dodatnu sol su prije nekoliko dana dodale su i nepoznate osobe, koje su ispred porodične kuće Salaharevića u Vlasenici ostavili isječenu košarkašku loptu. Ovaj morbidni čin osudila je većina bh. javnosti.

“To je jedna poruka za moga brata, ali i mene kao preživjelog člana porodice koji svjedoči protiv optuženih osoba za zločine nad Bošnjacima u Vlasenici. U toj lopti pored prijetnje ka meni, više od svega vidim njihov strah. Takvi potezi su odlika kukakvice. Taj strah sam vidio i 12. jula kada sam svjedočio u predmetu Đurić i ostali. Oni tada nisu mogli ni riječi progovoriti, ali su njihova blijeda lica mnogo pokazivala. Nisu imali te svoje ‘hrabrosti’, odnosno fašističke drskosti koja je bila prisutna u ratnim godinama”, nadovezuje se Nedim.

Nakon ovakvog jezivog čina, Nedim se u Sarajevu sastao sa federalnim ministrom raseljenih osoba i izbjeglica Nerinom Dizdarom. Između ostalog je dogovorena uspostava nagrade “Edin Salaharević”, koja će biti dodjeljivana mladim povratnicima za izvrsnost na polju sporta, kulture i obrazovanja. Također, ovo ministarstvo će pomoći i u obnovi porodične kuće Salaharevića u Vlasenici sa spomen – sobom posvećenom upravo Edinu.

“Sve to mi mnogo znači. Uspostava nagrade i obnova kuće uz spomen – sobu pokazat će da moj brat i dalje živi. On prije svega ostaje da živi kao vaspitano dijete, koji je iza sebe imao dobra djela. Bio je talentovan i izvrstan, a sjećanje na njega nastavljamo svi njegovati. On meni ne nedostaje kao košarkaš. Nedostaje mi kao brat”, riječi su kojima Nedim završava razgovor za Klix.ba, dok sa svoga lica briše suzu puštenu za Edinom.