Connect with us

BiH

Sidran otkrio nepoznate detalje o Kusturici: Njegov otac je bio visoki funkcioner tajnih službi, ovako je izgledao naš posljednji razgovor

Published

on

Jedan od naših najvećih živućij pisaca, pjesnika i scenarista, akademik Abdulah Sidran poznat je i po svojoj živpoisnoj biografiji.

Sve ono važno što je proživio Sidran je sad ispričao piscu Ruždiju Adžoviću, koji je sjećanja pretočio u knjigu naslova “Sidran – živjeti, svjedočiti epohu”, koju je izdala izdavačka kuća Connctum.

Raport uz dozvolu autora prenosi dio priče koju Sidran govori o svom nekadašnjem saradniku Emiru Kusturici s kojim je napravio velike filmove.

Sidram otkriva do sada nepoznate detalje iz Kusturičine biografije, ali i njihove saradnje.

Evo tih dijelova:

“Televizija Sarajevo je stipendirala najdarovitije po njihovom shvatanju, što se kasnije pokazalo tačnim. Među njima je bio Emir Kusturica. Prije njega je Ivica Matić iz Vareša, koji je bio, nesumnjivo, ogromne darovitosti. Jedan mlad čovjek, umro je sa dvadeset i osam godina, a već je praktično legendarna ličnost u bh. kinematografiji. Imao je onaj fini film Žena s kra- jolikom, o naivnom slikaru, o tome šta doživljava u selu. On je istovremeno i šumar, pa je to čudesan spoj. Poetičan film, prekrasnih kadrova.

 

 

Dakle, nakon Ivice Matića, Sarajevo je imalo mnogo darovitih mladih režisera, i Zlatka Lavanića i ostale, ali je bilo očigledno i izrazito da je među njima za dvije-tri glave možda odskakao taj čupavac, zvao se Emir Kusturica.

A saradnja sa Emirom Kusturicom je, praktično, bila na pomolu. Mi se već tu zagledamo, njuškamo. Ko umije napisati jedan scenarij, umjeće i drugi. U tom smislu sam s Emirom i sjedio i popio koju kafu. Nismo se družili intenzivno, jer generacijski smo različiti i po navikama smo različiti, pa se meni nije sviđao ni humor njegove raje i njegove generacije koja se okupljala u kafani Šetalište, ispod Gorice. Pokušavo sam se uklopiti.

Bilo je u njegovoj raji i ovih fistadžija, ko što sam i ja. Ja tražim partnere za aklohol. On nije pripadao tom svijetu. Ja sam se probao koji put ukopčat u njegovu raju, pa odsjediti po sat-dva, popit pet-šest pića… Međutim, odbilo me od te raje, višestruko je to iz današnjeg aspekta kad se analizira, ali tad sam sve razloge natovario u taj jedan razlog da mi se nije sviđao njihov humor.

Recimo, sjedimo za stolom, ljetnji dan, široka kafana Šetali šte. Pa ako bi između stolova prođi neko dobro pijan, pa tetura desno-lijevo i udara o stolice, oni dobacuju: Popijeee li se šta!? Meni to nije bilo smiješno. Ili ako naiđe izrazito debeo čovjek, totalno tamo, mimo kafane, oni će mu se derati i vikati: Pojedeee li se šta!? E to je ta nova generacija u kojoj je humor sadržavo jednu notu grubosti, na koju ja nisam bio spreman. Lako je zajebavati čovjeka zbog njegovih nevolja, mahana, hendikepa, nesreće. I tada sam ja vidio da je razlog mog neuklapanja, moje nemogućnosti da se uklopim u tu raju, bio u tome.

 

 

Međutim, kasnije, možda protokom vremena, mic po mic, stvar sam postavio na način sociološke analize. Ja sam, ne- sumnjivo, ostao zakovan u onome što se zove dijalektički materijalizam i vaspitanje u skladu sa temeljnim postavkama hegelijanskim: šta su kauzaliteti, kako ide uzrok, kako posljedica, takozvano strogo dijalektičko mišljenje. I u tom smislu, konsek- venca jeste ona konačna, ta konačna promišljanja da su klasni sukobi u društvenim zajednicama temeljni društveni sukobi, da je svojinsko pitanje temeljno društveno pitanje, i tako dalje. I onda sam razumio da sam ja, zapravo, bio u tome društvu Emirovom klasno podređen. Kad Emir govori o Gorici kao nekom socijalno marginalnom kvartu propalica, lopova, džeparoša, to je jedna mistifikacija, da ne kažem, laž. Gorica je bila elitno sarajevsko naselje partijskih, policijskih, vojnih rukovodilaca, a samo je na njenom vrhu, gore, bilo desetak kuća u kojima su ostale nekolike romske porodice. A ovo sve okolo bili su reprezenti vladajuće klase socijalističkog društvenog uređenja: partijaši, policajci, udbaši i svi su oni oko mene, osim poneko ko se tu utrefio kao ja, kao jedan Nedim Jabaković Čuka, krasni mladi delinkvent, talentovan za Itali ju, talentovan za Švicarsku, da obleti, da obavi poslove, da s se poti-legendarna ličnost. On je bio spreman stotinu puta poginuti za Emira, toliko ga je volio.

Dakle, tvrdim da ja tu nisam socijalno pripadao. Oni su, ipak, djeca privilegovane društvene klase, pa možda i otuda ta vrsta humora. Meni ne bi naumpalo da se zajebavam sa taromahom, vakim-nakim. Prema tome, fabula o Emiru kao nekom pripadniku jalijaša, fakina, i tako dalje, je jedna dobra holivudska šminka. Kad ti prave biografiju, onda prave da to ide maherski, a nema veze sa istinom.

 

 

Emirov otac je bio visoki funkcioner obavještajnih službi, tajnih, ovih, onih: ne znamo je li KOS, je li UDBA, to je nama bilo svejedno. A, naravno, imao je i normalna, fiktivna zaposle- nja u državnim službama u Sarajevu. Tako da nije istina ono što je Emir uvijek govorio novinarima da mu je otac novinar, kad ga oni pitaju o njegovom zanimanju. Ne postoji nigdje ni jedan jedini tekst da ga je napisao Murat Kusturica.

Murat Kusturica je bio sarajevska dobra raja. S njim sam ja pio barem desetinu puta. Volio je dobro popiti, i umio je popiti, bio je akšamlija, imao je dobro društvo. Režiser Hajrudin Šiba Krvavac mu je bio jedan od najboljih prijatelja. Možda je i to bila putanja kojom je Emir ulazio u svijet filma, ako mu je uz oca Murata bio legendarni Šiba Krvavac.

Nešto mu je Šiba i pomogao kad se vagala Emirova darovi- tost, toga se dobro sjećam. Emir je napisao neki scenarij za kratki film, vrlo zanimljivo i govori lijepo o tom talentu. On je ko balavac napisao neki scenarij u kome je sarajevski tramvaj pravio neki krug i onda je ulazio u neki prostor koji ne postoji.

A Šiba je to čitao, pa mu je rekao:

“Kako će tu ovaj tramvaj ući, kad toga nema?”

A Emir, ko balavac, kaže:

“Napraviću”.

Tad je Šiba ustao i rekao Muratu:

“Ovaj će ti sin biti pravi režiser, jer na taj način rezonovati to je nešto predivno”.

Emirov otac je, dakle, radio povjerljive državne poslove i, u tom smislu, Sarajevo ga zna kao takvoga. To ne mora biti javna stvar, ali mnogo pomaže svima koji hoće odgovor na pitanje zašto je Emir tako i tako postupio, zašto nije ostao sa svojim narodom, sa svojim prijateljima u Sarajevu. Murat nije mogao postupati drukčije nego što mora postupati jedan službenik saveznih državnih organa. Ja stvarno ne znam, bilo bi bezobrazno da kažem koja je to bila služba, da li vojna, da li civilna, ova, ona, ali je sigurno bilo da je on bio čovjek držav- ne policije koji je figuriro na mjestima, recimo, pomoćnik sekretara za informisanje. To je bio godinama na ovim ili onim nivoima: Skupština, Vijeće, Sekretarijat za informisanje. Iz te leksike se može izvući ovo da je bio novinar. Ali ne, on je mogao kontaktirati novinare, zvati ih na sjednice i tako dalje, a novinar nije bio, to je jedna mistifikacija, korisna ako se ne želi kazati istina.

 

 

Helem, kad smo mi odgonetavali kako i zašto to da se Emir opredijeli za Beograd, umjesto za svoje Sarajevo, tu činjenicu niko ne uzima u obzir, a ona je kapitalna. Ne postoji primjer da je neka služba nekoga poklopila, pa da joj se on izmakao iz ruku. Onaj ko se izmakao glavu je gubio, stradavale su porodice”, ispričao je Sidran.

U nastavku ovog poglavlja, Sidran nudi i neke teorije koje podupiru tu priču, pa tako se prisjeća pisma kojeg je Kusturica objavio u Oslobođenju na početku rata o potkovanom Rasimu.

“Moja je pretpostavka da su mu nakon tog pisma koje je odmah odjeknulo i na zapadu i svugdje, došli ‘prijatelji’ iz Službe u posjetu i da su mu rekli što si pisao, pisao si, od sad je to pod našoj kontroli, ne možeš ti jesti pare beogradske. To je mi je potpuno logično, Milošević mu daje pare neograničeno za snimanje filmova”, naveo je Sidran.

Opisao je i svoj posljedni razgovor s Kusturicom:

“I, pamtim da je naš zadnji razgovor bio, to je bila 2010. godina, kada je on zarovio da pravi Andrićgrad, tada se zvao Kamengrad. Tu nije bilo moguće nijedne replike napraviti, a da se ne posvađamo. Kazao sam mu:

Pa, znaš da je tri i po hiljade Višegrađana pobijeno, znaš li da su tu pod nogama? Znaš za kuću u pionirskoj, znaš li za spaljivanje, znaš li za Vilinu vlas…? Možeš li napraviti neki spomenik?

Kaže:

Ako neko bude zahtijevao, ja mu neću braniti. Ja mogu staviti spomenik kakav god hoćeš, ali da na njemu piše: Svim žrtvama, iz svih vremena proteklih na ovom prostoru.

Pa nije to to. I tu je bilo nešto s moje strane što on nije mogao svariti. Tad smo se, pravo rečeno, popičkarali, nije imalo više svojstva normalnog razgovora. I nikad se više nismo čuli, nikad!

BiH

Nešić odgovorio Parlamentu ko Dodiku ugrožava sigurnost: Nije isključeno da se pojavi neki bombaš samoubica

Published

on

By

Ko je „osoba koja zastupa krajnje ekstremističke stavove i okuplja istomišljenike u okviru jedne stranke“

Ministar sigurnosti BiH Nenad Nešić odgovorio je na poslaničko pitanje koje mu odaslano iz Parlamentarne skupštine BiH a koje je glasilo: “Ko ugrožava sigurnost Milorada Dodika, predsjednika RS?”

Pitanje je postavio poslanik SDS-a Darko Babalj, a Nešić u svom odgovoru nije direktno odgovorio na pitanje. Kako je naveo, policijske agencije na osnovu raspoloživih informacija vrše sigurnosne procjene ugroženosti štićenih lica, piše Fokus.

-S obzirom na funkciju koju obavlja, atmosferu napetosti i svojevrsnog linča koja je stvorena u javnosti, posebno nakon početka suđenja predsjedniku RS Miloradu Dodiku na Sudu BiH, jasno je da je povećan i nivo njegove sigurnosne ugroženosti – naveo je Nešić.

– Podsjećamo da je osoba koja zastupa krajnje ekstremističke stavove i okuplja istomišljenike u okviru jedne stranke, javno putem društvenih mreža upućivao prijetnje i slao svojevrsne poruke da se neki ljudi likvidiraju – naveo je Nešić, koji nije bio decidan na koga misli.

Nešićev akt o Dodiku

Nešić u svom odgovoru nije naveo na koga je tačno mislio. Međutim, u nedavnoj izjavi za jednu srbijansku televiziju između ostalog je izjavio.

– Nema sumnje da je Dodikova bezbjednost ugrožena. U muslimanskom narodu postoji određen broj ekstremista koji su spremni na sve, a jedan od njih Sanin Musa javno prijeti i traži da se neki ljudi likvidiraju. Zato nije isključeno ni da se pojavi neki bombaš samoubica – izjavio je Nešić 10. februara u vrijeme kada je Dodik često odlazio na suđenje u Sud BiH.

Međutim, u proteklom periodu Nešić se i sa federalnim ministrom unutrašnjih poslova Ramom Isakom, koji je predsjednik političke stranke Snaga naroda, prepucavao po više osnova.

Između ostalog predmet ovog prepucavanja bio i sam Milorad Dodik, budući da je Isak čak najavljivao da će predsjednika RS lično uhapsiti.

Nastavi čitati

BiH

VIDEO Skandal u Bijeljini: Ceremonija uz ratne zastave i himnu Srbije, prisustvovali pripadnici OSBiH?!

Published

on

By

U centru Bijeljine danas, 10. maja, održano je obilježavanja “dana semberskih ratnih jedinica”, dan  tzv. vojske RS i dan 3. pješadijskog RS puka Oružanih snaga Bosne i Hercegovine.

Događaj je obilježen na Trgu Kralja Petra u centru Bijeljine, uz ratne zastave jedinica tzv. vojske RS-a.

Kako su nam prenijeli svjedoci događaja, iako su u događaj bile uključene jedinice Oružanih snaga BiH, na događaju nije intonirana himna Bosne i Hercegovine, niti su izvješene zastave naše države, ali jeste intonirana Bože pravde, himna susjedne Republike Srbije.

“Danas smo se okupili kod ovog svetog mjesta, simbola slobode, herojstva i žrtve čitave Semberije i srpskog naroda da obilježimo dan vojske Rs, dan semberskih ratnih jedinica 3. pješadijskog Rs puka… Da odamo dužnu počast svim poginulim borcima koji su svojim životima platili cijenu slobode koju mi uživamo…”, kazano je na skupu, uz prisjećanje na 18 semberskih jedinica iz sastava tzv. vojske Rs.

 

“Živjela Rs, živjela Srbija, živjela Rusija…”, također je uzvikivano na skupu, prenijeli su nam svjedoci događaja.

“A sada pomaže Bog”, poručuje na kraju gradonačelnik Bijeljine, Ljubiša Petrović.

Prije 32 godine, u proljeće 1992. godine, jedinice Željka Ražnatovića Arkana i njegove Srpske dobrovoljačke garde (SDG), jedinice pod kontrolom Državne bezbjednosti i vlasti u Beogradu, a uz podršku bivše JNA i četničkih snaga, u Bijeljini su započele genocidnu kampanju masovnih zločina koja je u to vrijeme jednostavno nazvano – “čišćenje”. U Bijeljini danas postoji “Ulica Srpske dobrovoljačke garde”. Nalazi se na ulazu u ovaj grad sjeveroistočne Bosne iz pravca susjedne Srbije, iste one države čija himna se svira danas u centru ovog bosanskog grada. Simbolično.

Bijeljina je bila generalna proba. U Bijeljini je isprobano sve ono što se kasnije primijenilo u drugim gradovima BiH. S tim da su u Bijeljinu poslali Arkana i njegovu jedinicu da, zapravo, kontrolišu zločine. Arkan je imao specijalna ovlaštenja od države Srbije. Mi smo dobili iz Haaga jednu naredbu koju je potpisao Blagoje Adžić, načelnik Generalštaba JNA, gdje se daje uputstvo svima da se stave pod komandu Arkana! Da se može upotrijebiti avijacija i sve što bude trebalo… I da on počne ‘čišćenje’ u pravcu Zvornika”, govorio je ranije za portal Radiosarajevo.ba novinar i publicista Jusuf Trbić.

Radiosarajevo.ba

Nastavi čitati

BiH

Obilježen Dan vojske i 3. puka: ”Dok bi oni da ginu za BiH, mi bismo da živimo za RS”

Published

on

By

U kasarni Kozara obilježena je godišnjica osnivanja tzv.Vojske Republike Srpske, čiju tradiciju baštini 3. RS puk Oružanih snaga Bosne i Hercegovine.

Služenjem parastosa poginulim borcima i civilnim žrtvama rata počelo je obilježavanje Dana Vojske Republike Srpske.

Raport je predat članici Predsjedništva BiH Željki Cvijanović.

Pritisci traju i danas, nećemo da se odreknemo naše imovine, nadležnosti. Pritiske trpimo i zato što nećemo da priznamo pravo neizabranom strancu koji se ponaša kao kolonijalni upravnik. Dok mnogi zveckaju oružjem i prijete ratom, mi odbacujemo sukobe i pozivamo na mir. Dok neki u FBiH kažu da bi im bilo drago da poginu za BiH, mi kažemo da nam je drago da živimo za RS“, istakla je.

Obilježavanju su prisustvali predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, član Predsjedništva Željka Cvijanović, premijer Radovan Višković, predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske Nenad Stevandić, ministri, poslanici, ali i načelnik Generalštaba Vojske Srbije general Milan Mojsilović.

Komandant Trećeg pješadijskog puka Sreten Milošević rekao je da se sa ponosom sjeća “osnivanja VRS 12.maja 1992”.

“Ova slavna vojska dala je ogroman doprinos stvaranju RS. Velika je cijena slobode, ogromne su žrtve”, naglasio je Milošević.

Kroz Vojsku Republike Srpske je prošlo 210.000 boraca, a 23.801 njenih pripadnika poginulo je tokom rata, navedeno je.

Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik uputio je čestitku komandantu Trećeg pješadijskog puka Oružanih snaga BiH brigadiru Sretenu Miloševiću, pripadnicima puka Oružanih snaga BiH, kao i nekadašnjim pripadnicima Vojske Republike Srpske povodom 12. maja.

“U ime građana Republike Srpske i u svoje ime, upućujem vam iskrene čestitke povodom obilježavanja 12. maja”, Dana Vojske Republike Srpske, rekao je Dodik.

Istakao je da je Vojsku Republike Srpske stvorio srpski narod.

“Ona je narodna i odbrambena, a 12. maj, dan kada je formirana Vojska Republike Srpske je jedan od važnijih datuma u našoj istoriji”, naveo je Dodik.

Naglasio je da je pod vodstvom Vojske Republike Srpske odbranjena Republika Srpska koja je formirana 9. januara.

“Odbranjeni su životi, vjekovna ognjišta i materijalna sredstava. Nikada ne smijemo zaboraviti herojstvo, hrabrost, čast i odvažnost pripadnika Vojske Republike Srpske koja je časno branila svoj narod u proteklom ratu. Izražavam posebnu zahvalnost svima koji su svoje živote i zdravlje ugradili u temelje Republike Srpske, a naša dužnost je da čuvamo tekovine i sjećamo se”, naveo je u čestitci.

Zamjenik ministra odbrane BiH Aleksandar Goganović istakao je dobru saradnju sa Euforom i misijom Altea.

N1

Nastavi čitati

Najčitanije