Connect with us

Svijet / Zanimljivosti

Edo iz Bužima nikad nije vidio unuka: Život i smrt dječaka Nuha porijeklom iz BiH

Published

on

Tridesetčetverogodišnja Edina je u zatvorenom kampu, koji kontroliraju kurdske snage, s troje djece već šest godina, otkako je grupa, koju su Ujedinjeni narodi proglasili terorističkom, teritorijalno poražena u Siriji i Iraku

Nuh je preselio, rekla je Edina Mulalić drhtavim glasom u glasovnoj poruci ocu koju je poslala početkom februara iz kampa Roj na sjeveru Sirije.

“On je sad dženetska ptičica”, kazala je o svome sinu Nuhu, dječaku od sedam i po godina, objašnjavajući kako je nastradao u nesreći s kamionom u ovom kampu, u kojem su, osim raseljenih Sirijaca, osobe, uglavnom žene i djeca, koji su živjeli na teritoriji tzv. Islamske države.

Među njima i državljanke Bosne i Hercegovine s djecom koje godinama čekaju na repatrijaciju, u čemu bh. vlasti oklijevaju.

Tridesetčetverogodišnja Edina je u zatvorenom kampu, koji kontroliraju kurdske snage, s troje djece već šest godina, otkako je grupa, koju su Ujedinjeni narodi proglasili terorističkom, teritorijalno poražena u Siriji i Iraku.

Bosanka je sa suprugom, jedna od desetaka hiljada ljudi iz više od 60 zemalja, koji su se od 2011. do 2019. pridružili tzv. Islamskoj državi. Militanti ove grupe ratovali su protiv sirijske vojske, ali i drugih sirijskih pobunjeničkih i kurdskih grupa u Siriji.

‘Nikad ga niste vidjeli’

Edinin otac Edo Mulalić iz Bužima, na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine, nikad nije uživo vidio svog unuka Nuha, rođenog u Siriji.

Za njegovu smrt saznao je, ispričao je za Radio Slobodna Evropa (RSE), kad se Edina javila iz kancelarije u kampu Roj.

“Prvo se javila Edina iz kancelarije i rekla samo šta se desilo. A poslije su nam se javili i iz administracije u kampu. Poslali su mi nalaz na arapskom o tome šta se desilo Nuhu”, ispričao je Mulalić.

Edina je u glasovnoj poruci ispričala da je kamion s pijeskom bio u kampu 1. februara. O nesreći u kojoj joj je tog dana nastradao sin saznala je od drugih koji su bili prisutni, dok je ona bila u šatoru.

“Djeca su trčala i hvatala se za kamion, uvijek to rade kad dođe auto. Kamion je krenuo nazad i Nuh je odletio pod točak. Čovjek (vozač) nije namjerno. Nikad ga niste vidjeli, nije vam lako, ali saburajte”, govorila je o nesreći Edina.

Nakon nesreće, Edinu i Nuha su odveli u bolnicu. Tamo, međutim, nisu uspjeli pomoći dječaku.

Na papiriću, koji je djedu u Bužimu poslala kurdska uprava kampa Roj, fotografiranom mobitelom na arapskom piše:

“Dijete Nuh stiglo je na odjel hitne pomoći bolnice Al-Hayat, područje Ma’bada, u 13:20 1. februara 2024. godine. Uočeno je više modrica. Odsutnost perifernog pulsa. Srce i disanje prestaju. Nakon nekoliko pokušaja reanimacije, njegovu smrt objavili smo 20 minuta nakon dolaska na hitnu”. Potvrdu o smrti potpisao je dr. Shaker Abdullah.

Mulalić kaže da je Edina ispričala i da su je, nakon nekoliko pokušaja oživljavanja u bolnici, s mrtvim djetetom vratili u kamp.

“Kad smo se vratili, okupali smo ga, imaju neke sestre koje znaju, pa smo ga gasulili. Tijelu mu nije ništa, imao je tragova od nesreće, ali lijep je bio. Elhamdulillah”, poslala je u poruci Edina.

Rastao, nastradao i sahranjen u kampu

Mali Nuh sahranjen je tamo gdje je proveo djetinjstvo – mjestu koje su Ujedinjeni narodi i brojne humanitarne organizacije ocijenile kao mjesto gdje su “stalna i nečuvena kršenja prava djeteta”.

Djeca u kampovima nastavljaju se svakodnevno suočavati s rizicima s izvješćima o ubijenoj djeci, umiranju u požarima u šatorima, utapanju i udarima vozila u pokretu. Također nemaju pristup najosnovnijim potrebama poput liječenja, prijeko potrebnog savjetovanja i psihosocijalne podrške, čiste vode, hrane, skloništa i obrazovanja, naveli su iz “Save the Childrena” više puta.

Od 2019. godine više stotina djece stradalo je u kampovima, podaci su više humanitarnih organizacija.

Za smrt dječaka Nuha saznali su i u Ministarstvu sigurnosti BiH, kako kažu, iz komunikacije s članovima porodice koji žive u BiH.

“Druge zvanične informacije po ovom pitanju Ministarstvo sigurnosti BiH nije zaprimilo”, napisali su u odgovoru na upit RSE.

Ministarstvo vanjskih poslova BiH o nesreći u kampu Roj obavijestio je Semir Halilović, ambasador BiH u Kataru, koji je informaciju dobio od porodice jedne od žena koje s Edinom žive u kampu.

“Meni se javila jedna majke čija je kćerka s djecom u Siriji. Ja nisam diplomatski i konzularno zadužen za Siriju, ali su se ljudski javili i meni, jer su, kako mi je rečeno, vidjeli da sam angažiran kad je riječ o povratku ljudi iz Gaze u BiH”, rekao je Halilović.

Ambasador je obavijestio Ministarstvo o ovome i kako kaže zamolio za hitnu intervenciju i spašavanje ljudi iz Sirije.

O smrti dječaka obaviješteni su i u Federalnoj upravi policije, i to iz Ministarstva vanjskih poslova BiH, iz kojeg nisu odgovorili na upit RSE o ovom slučaju.

Iz Rojava centra za informiranje (RIC), nezavisne organizacije sa sjedištem u sjeveroistočnoj Siriji, koja ima uvid u situaciju u kampovima, za RSE su napisali da nisu uspjeli dobiti informaciju o nesreći od administracije kampa Roj.

“Nikad ga nisam vidio. Možda bi čovjeku bilo manje teško da smo ga bar koji put vidjeli. Ovako još teže bude čovjeku”, kaže Mulalić i priča kako je Nuh bio “dobar dječak, pomagao majci u svemu”.

Edina je u Siriju otišla sa suprugom 2014. godine. Njen muž, koji je prema sigurnosnom izvorima i dostupnim propagandnim materijalima grupe bio jedan od militanata “Islamske države”, tamo je poginuo 2018. godine, a Edina je ostala s djecom. Pri pokušaju da napusti Siriju i pređe u Tursku, uhapsile su je kurdske snage i od tada do danas je u kampu Roj.

“Teško je”, kratko kaže Mulalić. “Znate li vi šta je kamp? I u kući hladno, a ne u šatoru. Šest godina.”

Edina je pri pokušaju bijega iz Sirije zadobila i tešku povredu glave prije dolaska u kamp, uslijed čega je izgubila oko.

Osim kampa Roj, u ovom dijelu Sirije koji kontroliraju kurdske snage, je i kamp Al-Hol. U ova dva zatvorena mjesta je oko 30 žena iz BiH s više od 60 djece. U kampu Al-Hol je u decembru 2021. godine nastradao četverogodišnji dječak čiji je otac iz BiH.

“Oni propadaju tamo i zdravstveno i psihički. Stalno me pita – tata, ima li nešto novo za povratak”, kaže Mulalić.

Novo, kažu iz Ministarstva sigurnosti BiH, koje bi trebalo rukovoditi procesima repatrijacije osoba iz Sirije – nema ništa.

“Dodatnih informacija po pitanju povratka u ovom trenutku nemamo, u odnosu na informacije koje smo vam dostavili u ranijem periodu”, napisali su u odgovoru na upit RSE.

Ranije su o ovim pitanjima iz Ministarstva uglavnom govorili da su prvi koraci učinjeni – formiran koordinacioni tim, izrađen plan povratka, ali dalje od toga se nije otišlo.

Ministar Nenad Nešić je, pak, od preuzimanja funkcije, više puta rekao da neće dozvoliti povratak bilo koga iz Sirije “dok se ne provedu sigurnosne provjere”, iako su provjere trajale godinama ranije prije prve organizirane deportacije 2019. godine i nakon toga.

Od maja 2023. kada je prvi put rekao da će tražiti dodatne sigurnosne provjere do objave ovog teksta – to se, prema odgovoru iz Ministarstva, nije desilo.

Edinin otac kaže da je razmišljao i da se pokuša obratiti vlastima Hrvatske čije državljanstvo, osim bosanskog, ima njegova kćerka.

UN: Situacija u kampovima sve složenija

Ujedinjeni narodi su više puta od 2019. i teritorijalnog pada “Islamske države” apelirali na zemlje da vrate svoje državljane iz kampova i zatvora gdje su zadržani “pod okrutnim i nehumanim uvjetima”, navodi se u izvještajima UN-a.

U ovim kampovima djeca i žene su, prema UN-u, “neograničeno i proizvoljno zadržani”, kao i muškarci u zatvorima bez suđenja. Human Rights Watch je zadržavanje stranaca u Siriji opisao kao nezakonito.

Takozvanoj Islamskoj državi su se od 2011. do 2019. pridružili deseci hiljada muškaraca, žena i djece, iz više od 60 zemalja, napustivši svoje domove. Među njima i više od 300 osoba iz BiH.

U februaru 2021. stručnjaci UN-a objavili su popis od 57 zemalja s državljanima u kampovima Al Hol i Roj. Od ovog dana do danas najmanje 39 vlada je vratilo više od 8.000 svojih državljana.

Međutim, broj zatočenih u kampovima i dalje ostaje visok – gotovo 50.000 članova porodica osumnjičenih militanata “Islamske države” ostaje u Al-Holu u pokrajini Hasaka, i nekoliko hiljada u kampu Roj.

“Otprilike 35.000 osoba iz više od 60 zemalja izvan Sirije i dalje je u kampovima Al-Hol i Roj, od kojih su većina ugrožena djeca mlađa od dvanaest godina. Repatrijacija je jedino trajno rješenje”, naveli su iz Koalicije za borbu protiv “Islamske države” u decembru 2023. godine.

Iz Ujedinjenih naroda su u februaru 2024. upozorili da borba protiv terorizma ne smije zanemariti humanitarno i međunarodno pravo.

“Među tim neželjenim posljedicama (borbe protiv terorizma) je teška i sve gora situacija pojedinaca, većinom ženama i djecom, koji su još uvijek zarobljeni u logorima i drugim objektima na sjeveroistoku Sirije”, rekao je Vladimir Voronkov, zamjenik glavnog sekretara Ujedinjenih naroda i šef Ureda UN-a za borbu protiv terorizma.

Voronkov je istaknuo da je nekolicina zemalja napravila važan napredak u repatrijaciji ovih osoba, ali da je tempo ipak prespor.

“Podržavam opetovane pozive glavnog tajnika državama članicama koje imaju državljane (u Siriji) da razmotre implikacije trenutne situacije i povećaju svoje napore kako bi olakšali siguran, dobrovoljan i dostojanstven povratak tih osoba. Ujedinjeni narodi ostaju na raspolaganju za podršku državama članicama”, rekao je Voronkov.

Dosad je u BiH organizirano iz Sirije vraćeno 25 državljana, u decembru 2019. godine. Ovo je učinjeno uz pomoć Sjedinjenih Američkih Država i sudjelovale su sigurnosne i druge institucije iz BiH. Muškarci su po povratku, njih sedam, osuđeni na kazne zatvora zbog ratovanja na strani terorističkih grupa od jedne i pol do šest godina. Žene i djeca su u BiH prošli programe resocijalizacije i reintegracije.

Edinin sin Nuh ni nakon šest godina života u kampu nije dočekao repatrijaciju. Oko 60 njegovih vršnjaka, među njima i Nuhov mlađi brat i starija sestra, kao i drugi mlađi i stariji sunarodnjaci ostaju u dva kampa gdje čekaju spas.

Svijet / Zanimljivosti

O stavu roditelja ovisi hoće li dijete imati radne navike

Published

on

Mnogim roditeljima je već dosta 15-godišnjaka koji ne znaju složiti krevet za sobom, koji ne peru suđe, koji ne posuđuju sami knjige za lektire već čekaju da sve to obave njihovi roditelji. Roditelji, sada već srednjovječni, koji su sve to činili u tih 15 godina sada žele malo odmora i vremena za sebe i smatraju da je red na njihovoj djeci. No pitanje je kako?

Piše: Kristina Bačkonja, dipl. psiholog

U svojoj praksi često se srećem s vrlo sličnim pitanjima i problemima roditelja. Jedno od njih, koje se opetovano ponavlja jest kako da njihova djeca – koja su sada već dovoljno odrasla – počnu konačno preuzimati odgovornost za kućne poslove i postanu samostalnija.

Mnogim roditeljima je već dosta 15-godišnjaka koji ne znaju složiti krevet za sobom, koji ne peru suđe, koji ne posuđuju sami knjige za lektire već čekaju da sve to obave njihovi roditelji. Roditelji, sada već srednjovječni, koji su sve to činili u tih 15 godina sada žele malo odmora i vremena za sebe i smatraju da je red na njihovoj djeci. No pitanje je kako? – prenosi ordinacija.vecernji.hr

Iako bi bilo idealno da dolaskom kod stručnjaka možemo dobiti recept nakon čije primjene stvari funkcioniraju bez problema, to je gotovo nemoguće. Taj “kako“ ne stane u jedan savjet i jednu pilulu koju je dovoljno jednom popiti da bi došlo do promjene. Taj “kako“ se gradi godinama, puno prije nego do problema uopće dođe.

Ako ste ikada pokušali promijeniti neku svoju naviku koja egzistira već godinama, sigurno ste primjetili da to baš i nije jednostavno. Ako već godinama imamo običaj popiti kafu prije doručka, trebat će nam neko vrijeme da se naviknemo na promjenu u kojoj ćemo prvo doručkovati a tek potom popiti kafu. Nije nemoguće, no isto tako je i prilično nerealno za očekivati da ćemo nakon prvog puta odmah usvojiti novi obrazac.

Navike se usvajaju od najranije dobi

Iz navike radimo puno stvari: zaključavamo vrata po izlasku iz stana, palimo svjetla na automobilu, zatvaramo vodu kada operemo ruke… Ali isto tako navika je i spremiti tanjir za sobom, oprati posuđe, složiti krevet, brinuti o svojim obavezama. Navika koja se usvaja od najranije dobi.

Kako to da onda nemaju svi 15-godišnjaci te navike? Odgovor na to pitanje imaju roditelji koji tih 15 godina sve čine umjesto djece.

Mogu razumjeti roditelje koji su sami imali teško djetinjstvo i stroge roditelje i koji su željeli svoju djecu osloboditi obaveza, dopustiti im da uživaju kako oni nikada nisu mogli. Mogu razumjeti roditelje u procesu rastave braka ili samohrane roditelje koji pokušavaju djetetu smanjiti stres i pritom čine sve kako bi ono bilo sretno. Međutim, ako dijete godinama nije imalo obaveze, ako nikada nije moralo pospremiti krevet, oprati suđe ili posuditi knjigu za lektiru (neovisno o razlozima) zašto bi ono odjednom to htjelo (ili znalo) u starijoj dobi?

Sa sigurnošću mogu reći da se nijedno dijete neće samoinicijativno uhvatiti posla u starijoj dobi ako do tada nije steklo radne navike i ako su do tada roditelji sve radili za njega. Godine same po sebi ne znače ništa ako tokom njih nismo ništa naučili. Drugim riječima, same godine ne garantiraju da će  20-godišnjak znati oprati posuđe a 10-godišnjak neće. To ovisi o njegovom prijašnjem iskustvu i stavu roditelja.

Sjećam se posjeta prijateljici koja je sa svojom trogodišnjom kćerkicom spremala posuđe u mašinu za pranje suđa – ponos koji je u tom trenutku zasjao na malom licu ne može se ni opisati. Prijateljica mi je tada objasnila da se njezina kćerkica voli tako igrati s njom: kada je mama pospremala kuću, malena je imala svoju igračku metlu koju je vukla po podu; kada je mama slagala ormar i malena je s veseljem i ponosom pomagala. Je li dijete od tri godine pomelo pod? Nije. Je li to isto dijete dobro posložilo posuđe u stroj za pranje? Nije. Jesu li majice u ormaru bile dobro posložene? Nisu. No to nije ni bila poenta. Majčin cilj nije bio da njezino dijete odradi posao umjesto nje; cilj je bio da dijete kroz igru i druženje stiče radne navike koje ne možemo usaditi nabrzinu i odjednom. Za to je potreban dobar primjer nas odraslih i vrijeme.

Nikada nije kasno

Rekla bi da nikada nije prerano (a ni prekasno) da se bavimo djetetom i naučimo ga sve što želimo da usvoji. Dok će nam u mlađoj dobi biti jednostavnije (dijete će vjerojatno s guštom i ponosom učiti kako se slaže krevet i veseliti se malim ritualima čišćenja, kuhanja i slično), u starijoj dobi se stvari malo kompliciraju. Da bi privolili našeg adolescenta da se osamostali potrebno je osluškivati što je njemu važno, kakav je njegov tempo. Primjer, ako znamo da je naše dijete jako motivirano da se jednog dana odseli od nas, tada mu i obaveze kao što su kuhanje i pospremanje možemo prezentirati kao nešto u čemu će jednog dana uživati u vlastitom domu. Rečenica poput “Pa sigurno nećeš visiti kod mame na ručku svaki dan – to nije cool” itekako bi ga mogla nagnati da uzme stvari u svoje ruke. Naravno da se stvari neće promijeniti preko noći i da ih neće prihvatiti s oduševljenjem – no, ništa se ne usvaja preko noći.

Na kraju bih voljela reći svim roditeljima da ne vjerujem u greške – samo u povratne informacije koje dobivamo od okoline. Neka svoju djecu i godine do kojih su došli iskoriste kao povratnu informaciju koja će im dati odgovor na pitanje kako (ne) dalje.

akos.ba

Nastavi čitati

Svijet / Zanimljivosti

5 navika za zdraviji um i život

Published

on

Top pet navika za neurološki napredak. Ove navike će značajno smanjiti stres, povećati sive mase mozga, pomoći vam da iskoristie vašu podsvijest za rješavanje problema i da otkrijete nevjerovatani potencijal.

Napade sam počela dobivati u dobi od 5. godina. One napade kakve ste gledali u filmovima: padanje na tlo, tresenje kao da vas struja udara, kolutanje očima… Ovakvi napadi danas se nazivaju toničko-klonički napadi, a kad sam bila mala te napade su nazivali “grand mal” što znači “big bad” – veliki belaj.

Možda su promijenili ime iz razloga što kada nešto nazivate “big bad” pacijentu ne ostavlja baš puno nade. Niko još nije sa sigurnošću utvrdio zašto sam počela da dobivam te napade. Međutim, ta bolest me natjerala da već u ranoj dobi shvatim kako ta kašasta masa unutar naše lobanje funkcionira.

Počela sam da studiram i učim o nervima, nakon što sam uradila prvi EEG (snimak glave) u dobi od 11. godina. Na glavu su mi zalijepili masu nekih malih žica. Izgledala sam poput dijeteta vanzemaljaca iz naučno-fantastičnih filmova. To me nagnalo da se zapitam – Što oni s tim ispitivaju? Zašto? i Kako mogu kontrolirati te stvari koje nazivaju moždani valovi i električni impulsi? Strašno je imati takve napade koji su nalik na smrt i shvatiti kako ste bespomoćni. Kasnije

sam otkrila da bi ovi napadi možda mogali i biti pod kontrolom bez lijekova. Tada je nauka postala ustvari moj spasitelj. Kada sam imala 15. godina, bez znanja mog doktora i mojih roditelja, prestala sam uzimati lijekove i nisam ih od tada nikada više trošila.

Uporedo sa sticanjem doktorske titule iz oblasti kliničke psihologije i aktivnog učešća u neuro-naučnim studijima, te rada na UCLA neuropsihijatrijskom Institutu, naučila sam kako možemo proširiti kapacitet našeg mozga, ne samo zbog našeg zdravlja, već i zbog napredovanja na način na koji to prije nismo mogli ni zamisliti.

Tako sam otkrila pet top navika za neurološki napredak. Ove navike su bile uzrok da napadi koje sam imala prestanu. U posljednjih 25. godina, imala sam samo dva toničko-klonična napada.

Za vas, ove navike će značajno smanjiti stres, povećati sive mase mozga, pomoći vam da iskoristite vašu podsvijest za rješavanje problema i da otkrijete nevjerovatani potencijal.

Evo pet dnevnih navika koje već danas možete započeti praktikovati u okviru vaših svakodnevnih navika:

1. Spavanje umanjuje stres

Da li ste se ikada zapitali šta se dešava sa svim tim stresom kojeg akumuliramo u toku jednog dana? To auto koje ste skoro udarili? Vaše dijete koje vrišti na vas? Postoji čak i nesvijesni stres u vidu samokritike i osude? Gdje to sve odlazi?

Vaš mozak to prikuplja i čuva za onaj period kada budete spavali, a zatim to dalje obrađuje. Da ponovim još jednom. Kada spavate, vi obrađujete stres i traume koje ste doživjeli. Dakle, jedna od najjednostavnijih i najefikasnijih stvari koje možete učiniti, jeste da u vremenskom periodu od punih sedam do devet sati zatvorite vaše oči i spavate.

2. Budite se sa prvim izlaskom sunca

Vaš mozak koristi splet nervnih ćelija koji se zove suprahijazmatska jezgra i nalazi u se vašem hipotalamusu, a služi za regulaciju nečeg što se zove “cirkadijski ritam.” to je neka vrsta “sata” u vašem mozgu koji sinhronizuje sve ostale “satove” (ritmove) vašeg tijela. Abnormalni cirkadijalni ritam je povezana sa gojaznosti, dijabetesom, depresijom, poremećajima sna, hormonskim poremećajima, bipolarnim poremećajima i sezonskim afektivnim poremećajima.

Drugim riječima, probudite se u vrijeme izlaska sunca i nemojte više spavati. Ako ste roditelj, ova navika će vam dobro doći, jer većina djece se budi u to vrijeme.

3. Konzumirajte riblje ulje

Riblje ulje ima pozitivne efekte na zdravlje mozga. Moja djeca su veliki ljubitelji fermentiranog (visoko kvalitetna i ekstra obrađena hrana) bakalara i jednostavno smo ih navikli tokom godina da to jedu svakodnevno, iako ukus nije baš prijatan. Uzimajte to po kašiku, ali možete ga koristiti i u obliku kapsula dostupne su na tržištu i imaju ugodan limunski ukus.

4. Budite koncentrisani i meditirajte

Meditacija je odmah ispod svijesti i ima bezbroj neuroloških prednosti. Ne znate kako to svakodnevno postići i kako da na najjednostavniji način meditirate? Ja volim “Headspace”(čisto razmišljati i biti slobodan od pristiska) to je za vaš um kao odlazak u teretanu. Putem meditiranja i tehnika za postizanje svijesti i sabranosti, možete istrenirati vaš um za sretniji, zdraviji i ugodniji život.

5. Kreirajte sebi neugodnosti

Vašem um su potrebe nove stvari kako bi napredovao. Kako znati da li je ono što radite dovoljno? Kada se osjeća nelagodno, neugodno, čudno ili vas nešto plaši. Radeći svakodnevno stvari koje zahtjevaju veći napor a samim tim uzrokuju i neugodnost, stvarate vašem umu podlogu za razvoj novih grana na neuronskom stablu, umjesto da uništavate to vaše stablo.

Da budem iskrena, mogla sam i knjigu napisati o ovome, jer cijeli moj život živim vrteći se oko ovoga. Iako ima još mnogo stvari, voljela bi za početak da počnete sa ovih pet. Na kraju, možete li samo zamisliti koliko bi čudesno bilo da svi živimo u okviru naših potencijala koje imamo?

Izvor: success.com
Autor: Jennifer Jones

Za Akos.ba preveo Fahrudin Vojić

Nastavi čitati

Svijet / Zanimljivosti

Zabavni načini da djeci odagnate dosadu

Published

on

Iako je roditeljstvo definitivno najodgovorniji posao koji ćete u životu raditi, ponekad je potrebno da se poslužite nekim zabavnim metodama da dijecu naučite pameti. Djeci je tokom zime kada ne mogu napolje stalno dosadno i od nas očekuju da ih zabavimo.

Iako je roditeljstvo definitivno najodgovorniji posao koji ćete u životu raditi, ponekad je potrebno da se poslužite nekim zabavnim metodama da dijecu naučite pameti. Djeci je tokom zime kada ne mogu napolje stalno dosadno i od nas očekuju da ih zabavimo. Slijedeći put kad se djeca požale da im je dosadno predložite im neke od slijedećih „zanimacija“.

Autor: Jelena Računica

Grlite se. Insistirajte na tome da se stalno grlite sa djecom. Kad god klinci zakukaju da im je dosadno vi ih zovite da se mazite. Ovo će biti posebno odbojno tinejdžerima.

Igrajte se k’o pisne… Ovo uvijek pali jer djeca ne mogu dugo da šute, a ne vole ni da gube zato kad god klinci požele da ih zabavljate predložite igru šutnje i veoma brzo će naći način da se zabave sami.

Gledajte najdosadnije i najdugotrajnije filmove. Iz arhive izvucite sve one stare, dosadne filmove koji traju duže od dva sata i predložite filmski maraton tokom hladnih večeri.

Igra skrivača, ali ne ona klasična igra skrivača, već vi sjedite na kauču, brojite do sto, a klinci treba da vas sakriju jastucima sa sofe i svim onim što nađu u dnevnom boravku, ako ne uspiju dok izbrojite do 100, igra prestaje.

Čitajte sastojke sa namirnica. Ako predložite djeci da razgovarate o zdravoj harni i kako bi bilo dobro da čitate sastojke sa omiljenih prehrambenih proizvoda sigurno će glavom bez obzira pobjeći u svoju sobi i naći neku zanimaciju.

Pričajte o tome kako nastaju bebe. Ako vaše dete tinejdžerskog uzrasta stalno kuka kako mu je dosadno, predložite da razgovarate o tome kako dijeca dolaze na svijet i kažite da imate i film koji baš o tome govori. Vjerujte nam na riječ, više vas neće gnjaviti.

Ovo su sve mali zabavni trikovi namenjeni za nešto stariju decu koja bi trebalo da znaju kako da se zabave sami bez pomoći roditelja i koji na kraju krajeva razumiju ironiju i šalu. I ne brinite zbog ovoga nećete biti loš roditelj, naprotiv.

akos.ba

Nastavi čitati

Najčitanije