Država Srbija i bosanskohercegovački entitet Republika Srpska na nogama su otkako je najavljeno da se u Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda priprema rezolucija kojom se poziva na proglašenje 11. jula za dan sjećanja na Srebrenicu. Isto kao što postoje Dan sjećanja na holokaust, na genocid u Ruandi ili genocid nad Armencima.

U rezoluciji je genocid naveden kao pravna činjenica, koju je takvom proglasio Haški sud i dobar dio međunarodne zajednice, a što mnogi na Balkanu sve jače poriču.

Nacrt rezolucije bit će izložen 17. aprila, predstavit će ga Njemačka i Ruanda uz snažnu grupu zemalja-prijatelja i sponzora rezolucije.

Vučićeva najava “nove borbe”

Nedugo poslije najave, uslijedila je kanonada iz Beograda i Banje Luke. Predsjednik entiteta Republike Srpske Milorad Dodik požurio je reći da „nije bilo genocida u Srebrenici“, dodajući da je genocid „izmišljena forma koja služi pokušajima da se satanizuje čitav srpski narod“.

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić najavio je „novu borbu“, rekavši da Srbija „nikad neće biti pokorena“.

Izjava je bilo mnogo, sve u istom tonu i sa istim porukama, a Vučić se dotakao i mogućnosti nove tužbe Bosne i Hercegovine protiv Srbije, pa i zahtjeva za ratnom odštetom iz Sarajeva.

Na pitanje da li je Vučićev strah opravdan, postoji mnogo spekulativnih odgovora, no, dr. Nevenka Tromp, predavačica na Evropskim studijima Univerziteta u Amsterdamu, tvrdi da – jeste.

Tromp je autorica knjige Smrt u Hagu – nezavršeno suđenje Slobodanu Miloševiću i bivša je članica Tužilaštva Haškog tribunala. Značajan dio svoje karijere posvetila je istragama o Srebrenici za Nizozemski institut za ratnu dokumentaciju i Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju (ICTY).

U intervjuu za Al Jazeeru govori o rezoluciji o Srebrenici, uz konstataciju da se Srbija prevarila kada je pomislila da je neuspjehom revizije presude iz 2007. sa sebe skinula teret odgovornosti za genocid u Srebrenici, te da postojanje Republike Srpske može biti dovedeno u pitanje.

Zašto se baš u ovom periodu, toliko godina nakon presude Međunarodnog suda o genocidu u Srebrenici, pokrenula ideja o rezoluciju o Srebrenici u Generalnoj skupštini UN-a?

– Nije slučajno da se sada razmišlja o Srebrenici. Uobičajeno je da se svakih pet godina napravi iskorak u obilježavanju genocida u Srebrenici na globalnom nivou. Kao što znamo, 2015. godine je to bila inicijativa da se preko Vijeća sigurnosti UN-a izglasa rezolucija o genocidu, iza koje je stajala Velika Britanija. Ta rezolucija je trebala potvrditi da se u Srebrenici desio genocid. To je bio logičan slijed obilježavanja godišnjice 2015. s obzirom na to da su u nekoliko presuda na ICTY-u zločini u Srebrenici pravno kvalificirani kao genocid.

Isto tako, najvažniji sud na svijetu, Međunarodni sud pravde (ICJ), u presudi protiv države Srbije, potvrdio je da su u Srebrenici u julu 1995. srpske snage izvršile zločin genocida. Ovaj UN-ov sud je potvrdio kvalifikaciju zločina kao genocid, ali nije potvrdio u presudi da je Srbija kao država odgovorna za planiranje i izvršenje zločina genocida nego je ona proglašena odgovornom što nije spriječila zločin. Za zločine genocida po ovoj presudi ICJ-a tereti Republiku Srpsku, odnosno njeno političko i vojno vodstvo. Ove presude nisu spriječile Rusiju da upotrijebi svoje pravo veta, kao stalna članica Vijeća sigurnosti, i blokira donošenje rezoluciju 2015. godine. Rusija je tada još imala reputaciju i snagu da se odluči na ovaj korak. Jer trebamo znati da niti jedna stalna članica Vijeća Sigurnosti UN-a (SAD, Velika Britanija, Francuska, Kina i Rusija) ne upotrebljava rado pravo veta.

Potrošeni ruski veto

Nerado uložen, ali taj veto bio je velika usluga Srbiji?

– Rusija je to učinila kao uslugu Srbiji. Da, i to joj nikada nije zaboravila. Jer, to je drastična mjera koja povlači posljedice jer time potiče druge stalne članice da se „oduže“ upotrebom svog prava veta u nekom budućem glasanju. To što se u slučajevima neslaganja najčešće dešava je da ta država iskoristi pravo suzdržavanja, a ne da spriječi odluku pravom veta. Eventualne posljedice nisu beznačajne – ta država tada zna da može očekivati ‘odmazdu’ od stalnih članica Vijeća sigurnosti kada na dnevnom redu bude neka rezolucija koja je važna za Rusiju. Rusija nije rado upotrijebila pravo veta i bila je iziritirana time što Srbija nije znala diplomacijom spriječiti da se o rezoluciji uopće glasa.

Rusija je svakako razlog zašto rezolucija sada ne ide ponovno pred Vijeće sigurnosti, ali šta može Generalna skupština UN-a?

– Danas Rusija više nije ono što je bila 2015. godine. Još uvijek je tu kao stalna članica Vijeća sigurnosti sa pravom veta, ali njen položaj je znatno oslabio 2022. godine, jer je ona invazijom na Ukrajinu prekršila Povelju UN-a, temeljni dokument UN-a koji je Rusija (tada SSSR) aktivno pomogla sročiti 1945. godine. Od 2022. se generalno mijenja odnos zapadnog svijeta prema Rusiji, ali i jugoistočnoj Evropi, odnosno Balkanu. Države koje podržavaju nastavak međunarodnog liberalnog poretka kakav je stvaran od 1918. pod vodstvom SAD-a, od 2022. su pristupile ubrzanom procesu euroatlantskih integracija Zapadnog Balkana. Ubrzani proces davanja statusa kandidata BiH za članstvo u EU je jedan od primjera toga.

Sa druge strane, Velika Britanija je opet preuzela vodstvo u pripremanju obilježavanja 30. godišnjice genocida u Srebrenici. Poučena neugodnim iskustvom iz 2015. godine, ova inicijativa neće ići preko Vijeća sigurnosti, nego preko Generalne skupštine UN-a jer u odlučivanju u ovom forumu nema prava veta. Rezolucije koje su donesene u Generalnoj skupštini nemaju političku snagu kao rezolucije izglasane u Vijeću sigurnosti UN-a.

Važnost rezolucije

Koliku će onda važnost imati ta rezolucija, ako nije obavezujuća?

– U ovom slučaju to (što rezolucija nije obavezujuća op.a.) ne bi trebalo biti važno, jer sama činjenica da će postojati rezolucija o obilježavanju dana sjećanja na Srebrenicu 11. jula će imati veliki odjek i postat će dio godišnjeg kalendara UN-a. S ovom rezolucijom UN će zaustaviti zlonamjerne i oportunističke manipulacije o prirodi rata u Bosni i Hercegovini, čime će genocid u Srebrenici ući u globalne povijesne arhive UN-a i tamo ostati zauvijek za generacije koje dolaze.

Sve ovo događa se kada BiH ima veliku podršku na putu ka EU i drugim integrativnim procesima. Zelenim svjetlom za otvaranje pristupnih pregovora, Zapad je već simbolično ukazao dobrodošlicu BiH.

Zašto se u Srbiji i bh. entitetu Republika Srpska podiglo toliko buke u vezi s ovom rezolucijom kada je, kao što ste i sami rekli, davno presuđeno da se u Srebrenici desio genocid? Zašto rezolucija tako dramatično mijenja stvari?

– Svojom politikom ekvidistance kojom Srbija balansira svoje odnose prema Zapadu, odnosno, SAD-u i EU, sa jedne, i prema Rusiji, sa druge strane, Srbija je sebe stavila u veoma nezavidan položaj. Cjenjka se, taktizira i odgađa dugoročno važne odluke, kalkulirajući kada i kako se prikloniti jednoj od dvije strane. Srbija je ovom taktikom izgubila jako puno vremena i smanjila svoje političke i strateške opcije. Moskva Srbiji nije nikad bila realna politička i ekonomska opcija. Ako Srbija čeka neku pobjedu Rusije u ‘civilizacijskom’ ratu protiv Zapada da bi uz njenu pomoć pripojila teritorije entiteta Republika Srpska i Kosova, to je nerealno. Šansa za približavanje EU ostaje za Srbiju najlogičnija opcija, ali bez obzira na to koja je vlada na vlasti, Beograd je dosljedan u odgađanju toga.

Aleksandar Vučić daje veoma nervozne komentare o rezoluciji, kao i cijeli vrh Srbije. Zašto?

– Svojom dvostrukom politikom Srbija je završila bez podrške moćnih zemalja. Nervoza u Beogradu i riječi Aleksandra Vučića o implikacijama ove buduće rezolucije vraćaju Srbiju u diskurs odgovornosti za ratove iz 1990-ih i pitanje krivične i pravne odgovornosti Srbije i Republike Srpske za zločine i u Bosni i Hercegovini, i na Kosovu. Jer, sada i Vlada Kosova povlači pitanje odgovornosti Srbije za zločin genocida na području Kosova. Također, vraćanjem na implementaciju već postojećih presuda za genocid dovodi se u pitanje nikada nenapuštena ideja o srpskim integracijama, što ne bi bilo moguće ako BiH zatraži implementaciju presude ICJ-a iz 2007. i zahtijeva ukidanje entiteta Republika Srpska.

Ukidanje Republike Srpske? Kako?

– Zabrinutost Srbije je jako realna. Svi se sjećamo presude iz 2007. godine, kada je Međunarodni sud pravde presudio da se u Srebrenici desio genocid. Presuda nije Srbiju direktno implicirala kao odgovornu za genocid u Srebrenici, nego da nije spriječila genocid. Srbija je tada mislila da se riješila velikog bremena genocida, jer presuda direktno navodi Republiku Srpsku, njene institucije i vođe kao odgovorne za genocid. Pošto entitet Republika Srpska nije država, ispalo je da se genocid planirao i izvršavao na nivou države Bosne i Hercegovine i da se time potvrdila teza popularna u službenom Beogradu da nije bilo međunarodnog oružanog sukoba i da Srbija kao država nije imala ništa s ratom u BiH.

Iako je prema mnogo parametara, presuda iz 2007. trebala implicirati i državu Srbiju u planiranje i izvršavanje genocida, to se nije dogodilo. No, činjenica da ta presuda implicira RS i njene institucije otvara pitanje prava postojanja Republike Srpske, kao takve.

To objašnjava Dodikov strah, ali kako bi se taj entitet mogao ukinuti?

– Presuda iz 2007. trebala bi poslužiti kao činjenica i argument za zahtjev države BiH o ukidanju Republike Srpske zbog kriminalnog načina na koji je nastala. Ovo isto tako objašnjava nervozu čelnika Republike Srpske kada se javno suprotstavljaju sintagmi da je “RS genocidna tvorevina“ i prijete tužbama za govor mržnje. To govori da su čelnici Srbije i Republike Srpske svjesni koje posljedice potvrda genocida na nivou RS-a može imati za stvaranje neke buduće srpske države koja bi uključivala i teritoriju RS-a.

Dakle, Bosna i Hercegovina bi u potpunosti trebala iskoristiti sve pravne i političke opcije koje proizlaze iz presude 2007. Za početak, ovom presudom bi se trebao osporiti status Republike Srpske kao teritorijalno-političkog entiteta.

Kojim sredstvima?

– Iako nije dokazano da je Srbija kao država učestvovala u genocidu, Bosna i Hercegovina ima opcije. Da bi prekinula ovakvo ponašanje Milorada Dodika, BiH može upotrijebiti detalje iz presude ICJ-a iz 2007. To ne bi imalo samo posljedice na RS-a nego i Srbiju jer njeno političko vodstvo nikada nije odustalo od proširenja svojih granica na dijelove teritorije BiH, odnosno, Republiku Srpsku. Isto tako, službeni Beograd nikada nije odustao od Kosova, najradije u cjelokupnom obliku ili, ako to ne ide, onda bar pripajanjem sjevera Kosova Srbiji. Iako Srbija u presudi iz 2007. nije implicirana kao počinilac genocida u BiH, zbog realne mogućnosti da Kosovo pokrene tužbu protiv Srbije za genocid, stvara se tolika nervoza u Beogradu.

Iako su mnogi stručnjaci govorili da je to nemoguće, jer je proces praktično završen neuspjelom revizijom tužbe iz 2017. godine, Bosna i Hercegovina bi, prema Vašem mišljenju, ponovno mogla tužiti Srbiju za genocid?

– Da. Bosna i Hercegovina može ponovo tužiti Srbiju za genocid i oživjeti tu priču dokazivanja odgovornosti Srbije za zločine i genocid nad Bošnjacima, ali je važno da u BiH ima političke volje za tim. Taj proces bi bio sasvim novi proces i ne bi imao veze s onim koji je počeo 1993. i završio onom neslavnom epizodom nepodnošenja revizije 2017. godine na presudu istog suda iz 2007.

Kojim pravnim putem?

– Bosna i Hercegovina može pronaći treću, prijateljsku zemlju, koja bi počela proces od početka, kao da se ranije takav proces nije niti vodio. Do 2019. godine to nije bila praksa, a onda je Gambija tužila Mijanmar zbog genocida nad Rohinja stanovništvom Mijanmara. Sada imamo još jedan primjer, jer je Južnoafrička Republika u ime Gaze tužila državu Izrael za genocid.

Srbija sve to prati s velikom nervozom, jer ovaj razvoj događaja znači da ta priča o odgovornosti za genocid za državu Srbiju nije završena. Sada bi i Kosovo moglo pokrenuti proces protiv Srbije za genocid na teritoriji Kosova 1990-ih. Sada je pitanje političke volje i institucionalnih kapaciteta i vještog diplomatskog poduzetništva da se nađe jedna takva treća država koja bi preuzela ovu ulogu kao članica Ujedinjenih naroda i da kao takva ima pristup Međunarodnom sudu pravde.

Kako je uopšte rezolucija o danu sjećanja na genocid u Srebrenici vezana za te pravne mogućnosti o kojima govorite?

– Ovo tehnički gledano nisu povezani procesi. Ali kao trend su povezani i govore da državama koje su planirale i izvršavale genocid pa ga pokušavale poricati i skrivati dokaze od sudova to nije, i neće uspjeti. Države kao jako moćni politički akteri mogu samo privremeno potiskivati istinu o genocidu. Na slučaju Srbije se sad pokazuje kako istina prije ili kasnije ipak ispliva na površinu. Jer genocid je jako ozbiljan zločin koji nikad u povijesti nije izveden u nekom apsolutnom obliku. Nemoguće je u potpunosti uništiti genocidom ciljanu skupinu. Tragovi genocidnih zločina ostaju neizbrisivi u sjećanjima generacija i nasljednika onih koju su pored svih strahota uspjeli preživjeti genocid. Istina ostaje zabilježena i u dokumentima, slikama, filmskim zapisima i u državnim arhivima i arhivima UN-a. Inicijativa za dan sjećanja na genocid u Srebrenici je jako važan doprinos neizbrisivosti tragova genocida i to da sjećanje na genocid ne može suzbiti niti najekstremniji način poricanja.

U jednom od početnih obraćanja nakon najave rezolucije Vučić je spomenuo i mogućnost da BiH, nekada nakon mogućeg usvajanja rezolucije, od Srbije traži ratnu odštetu. Da li je taj njegov strah opravdan?

– Naravno, u nekom stadiju može uslijediti i pitanje ratne odštete i to ne samo od strane BiH i Kosova kao država, nego bi i oni koji su preživjeli genocid, kao i porodice žrtava genocida mogle tražiti odštetu od Srbije, i to na sudovima u Srbiji.