Prije 31 godinu u Višegradu su počinjeni neki od najvećih ratnih zločina tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu.

Zločin poznat kao Živa lomača desio se 14. juna 1992. godine kada su pripadnici paravojne formacije Osvetnici, na čelu sa najokrutnijim zločincima iz Višegrada Milanom i Sredojem Lukićem, natjerali oko 70 bošnjačkih civila u kuću Adema Omeragića, u Pionirskoj ulici u Višegradu, većinom žene i djecu, gdje su ih zaključali, a nakon toga zapalili kuću.

U kuću su ubacili granatu, te pucali na one koji su pokušali spasiti se bijegom kroz prozor. Većina žrtava je bila iz sela Koritnik gdje su po njih došli Lukić i Vasiljević i naredili im da uđu u autobuse, koji su navodno trebali ići za slobodnu teritoriju – Kladanj. Najmlađa žrtva je imala svega dva dana.

Samo dvije sedmice kasnije, 27. juna, izvršen je sličan zločin. Tada je zapaljeno 70 bošnjačkih civila u kući Mehe Aljića, u naselju Bikavac u Višegradu. O strahotama na Bikavcu je pred Haškim tribunalom svjedočila Zehra Turjačanin. Spaljivanja civila vršena su na još desetak drugih lokacija.

Zehra Turjačanin, jedina preživjela iz kuće u višegradskom naselju Bikavac, na suđenju Milanu i Sredoju Lukiću opisala je “kako je to kada te živog zapale”. Svoje potresno svjedočenje o živoj lomači na Bikavcu u kojoj je izgorjelo više članova njene porodice a ona sama zadobila teške opekotine završila je riječima: “Još sam živa, život je lijep i ja još uvijek želim živjeti punim životom.”

“Ja moram da živim”, rekla je Zehra Turjačanin kada joj je rečeno da su “lijekovi potrebniji drugima” jer ona svakog trenutka može umrijeti od posljedica teških opekotina zadobijenih u kući koju su u višegradskom naselju Bikavac 27. juna 1992. godine zapalili Milan Lukić i njegovi “Beli orlovi”. Šesnaest godina nakon zločina došla je u Hag kako bi na suđenju Milanu i Sredoju Lukiću svjedočila o tome “kako je to kada te živog zapale”.

“Kad tijelo poliješ benzinom i zapališ ono gori”, rekla je svjedokinja opisujući ubistvo dvojice Bošnjaka u Višegradu u junu 1992. godine. Noćima je sa balkona svoje kuće posmatrala ubistva bošnjačkih muškaraca na višegradskom mostu i bacanja njihovih tijela u Drinu. “Atmosfera je bila čudna, ljudi su pričali da se nešto događa, vladao je strah”, navela je.

U predvečerje 27. juna 1992. godine pred njenu kuću na Bikavcu u automobilu iz kojeg je treštala “nacionalistička” muzika dovezao se Milan Lukić sa grupom vojnika. U kući su se nalazile još i njena majka, dvije sestre i snaha sa svojom djecom, te komšinica i njena maloljetna kćerka. Lukić i njegovi ljudi su ih najprije izveli van, a potom, uz objašnjenje da su “organizovali konvoj za Bajnu baštu”, sproveli u kuću Mehe Aljića.

Iako u sudnici nije prepoznala Milana Lukića, svjedokinja je sigurna da je upravo on sa svojim “Belim orlovima” upao u njenu kuću na Bikavcu. Tvrdi da ga je dobro poznavala pošto su išli u istu srednju školu i često se viđali na odmorima. Njen brat je, kako je navela, s Milanom Lukićem sjedio u istoj klupi. Prisjetila se da joj je Milan Lukić, kada su ih uvodili u Aljićevu kuću, prišao i strgnuo s vrata zlatni lančić.

“Nažalost, u toj kući je bilo mnogo djece“, rekla je svjedokinja i dodala da najmlađe od njih nije imalo ni godinu dana. Većinom su bile mlade žene sa djecom, a pored njih je bilo i starijih muškaraca i žena. Srpski vojnici su izvana najprije kamenjem porazbijali prozore, a onda ubacili ručne bombe. Neko vrijeme su pucali po ljudima koji su se nalazili u kući, a potom su je zapalili. “Ljudi su živi gorjeli, svi su jaukali, naprosto ne mogu opisati ono što sam tada čula“, rekla je svjedokinja.

Kada je plamen zahvatio i njenu odjeću svjedokinja se sa jednom od sestara uspjela probiti do ulaznih vrata, ali su ona spolja bila blokirana teškim, željeznim garažnim vratima. Ona sama se nekako uspjela provući kroz mali otvor na vratima, dok je sestra ostala u kući. Bježeći prema kućama na Mejdanu, vidjela je srpske vojnike kako leže na travi i piju.

Uprkos teškim opekotinama na licu i rukama, svjedokinja se nakon nekog vremena vratila na Bikavac i išla od kuće do kuće upozoravajući ljude na ono što im se može dogoditi, a u posljednjoj od njih je i ostala. Sutradan ujutro je otišla u zapovjedništvo srpske vojske i, očajna, tražila da je strijeljaju. Niko joj nije pružio nikakvu pomoć, a nakon jedanaest dana jedan od srpskih vojnika ju je upozorio da bježi pošto Milan Lukić zna gdje se nalazi i namjerava doći da je dokrajči.

Svjedokinja se, nakon tog upozorenja, s preostalim muslimanima iz Višegrada pješice uputila prema Međeđi. Izdržala je uprkos dijagnozama ljekara da je “na pragu smrti” i da se na nju ne isplati trošiti lijekove. Zbog opekotina i rana koje su se u međuvremenu inficirale u Međeđi je nije prepoznao ni muž njene najbolje prijateljice koji ju je dobro poznavao. On je, inače, u ovom predmetu svjedočio pod pseudonimom VG-32.

“Još uvijek sam živa. Život je lijep i ja još uvijek želim živjeti punim životom”, rekla je Zehra Turjačanin koja je svoj iskaz na suđenju Milanu i Sredoju i Lukiću dala na francuskom jeziku. U Francuskoj, gdje se već godinama liječi, je pronašla “svoju novu domovinu” u kojoj nastoji da zaboravi sve što joj se dogodilo na Bikavcu 1992. godine.

Za zločine u Višegradu suđeno je pred međunarodnim i sudovima u Bosni i Hercegovini. Haški tribunal je osudio Milana Lukića na doživotnu kaznu zatvora, Sredoja Lukića na dvadeset i sedam godina, te Mitra Vasiljevića na petnaest godina zatvora.