DA JE SVIJET idealno mjesto, Edin Salaharević danas bi imao 51 godinu. Iza sebe bi možda imao uspješan život i fantastičnu košarkašku karijeru. Tko zna, možda bi se mogao pohvaliti da je igrao i u NBA ligi i u najvećim europskim klubovima. Jer, s obzirom na potencijal koji je imao, ne bi to bilo ništa neobično.

Možda bi, baš kao i veliki Dejan Bodiroga, s kojim je trebao igrati za zadnju juniorsku reprezentaciju Jugoslavije na EP-u 1992., danas imao neku važnu funkciju u europskoj košarci ili bi pak bio na klupi reprezentacije BiH, koju u studenom očekuju ključni dvoboji s Hrvatskom za plasman na Eurobasket.

S druge strane, tko će ga znati, da je svijet idealno mjesto, pitanje je bi li Salaharević uopće igrao ozbiljnu košarku. Možda bi se rano zaljubio, oženio, dobio djecu, našao posao, pronašao neke druge životne prioritete. A basket bi s prijateljima s kojima je odrastao često zaigrao sebi za gušt.

Jedan od najboljih mladih košarkaša Jugoslavije divljački je ubijen zbog dva razloga

Svašta je moglo biti da je svijet idealno mjesto. Ali – nije. Edin Salaharević, veliki talent tuzlanske Slobode i bh. košarke, na današnji dan, 13. rujna 1992. u rodnoj Vlasenici odveden je u smrt. Tamo su ga odveli najbolji prijatelji, momci s kojima je odrastao i s kojima je čitav svoj kratki život igrao košarku. Imao je samo 19 godina, a brutalno je ubijen iz dva razloga.

Najprije, zvao se Edin, a te 1992. u Istočnoj Bosni sama ta činjenica bila je dovoljna da svatko tko je htio, bez straha za bilo kakve posljedice svog čina, mogao je drugoj osobi samo zbog imena oduzeti život. Ipak, što je još važnije, a i morbidnije, Edin Salaharević morao je umrijeti jer je, praktički još kao dječak, već tada bio netko i nešto.

Lice s naslovnica, reprezentativac, mladić pred kojim je bio cijeli svijet. Bijednici iz Vlasenice to nikako nisu mogli progutati. Jasno im je bilo da Edin ima nešto što oni neće imati nikad – budućnost. Zato su ga ubili.

Najbolji prijatelji su ga danima mrcvarili prije nego što su ga pogubili

Jedan od najboljih mladih košarkaša Jugoslavije Edin Salaharević je 13. rujna 1992. zajedno s ocem Muhamedom u dvorištu vlastite kuće najprije odvojen od majke Hatidže i pet godina mlađeg brata Nedima, a onda su ga najbolji prijatelji uz udarce kundacima pušaka odveli u logor Sušica u centru Vlasenice i poslije višednevnih stravičnih tortura i iživljavanja pogubili.

Kosti nesretnog Salaharevića pronađene su tek 2009. u nekoliko grobnica u okolini Vlasenice, a izvještaj s obdukcije kaže da je prije smrti bio strahovito mučen.

“Kad su pronašli kosti, pravilo je da član obitelji mora prisustvovati identifikaciji. Liječnik koji je napravio obdukciju pitao me želim li čuti izvještaj. Rekao sam mu da nema šanse. Da ne želim slušati kako mi je brat ubijen, kako su ga mrcvarili. Kasnije mi je rekao da sam dobro postupio što sam odbio. Svašta su mu radili. Možda je grubo ovo što ću sad reći, ali sretan je onaj tko je tih dana u Vlasenici bio ubijen metkom”, za Index je rekao Edinov brat Nedim Salaharević.

Manje od dva mjeseca prije smrti Edin je proživljavao najljepše trenutke u životu

Za mladog košarkaša ta je 1992. počela da bolje nije mogla. Koncem ožujka, dakle manje od dva mjeseca prije nego što će biti ubijen, juniori Slobode su senzacionalno osvojili naslov prvaka Jugoslavije. Završni turnir igrao se bez ekipa iz Hrvatske i Slovenije. Sloboda je najprije na polufinalnom turniru u Zrenjaninu šokirala Partizan i Zvezdu, da bi na finalnom turniru u Tuzli prvo pobijedila Lokomotivu iz Mostara, a u utakmici za zlato bila bolja od momčadi Užica.

Uz Edina, kojeg pamtimo po stravičnoj sudbini, iz te momčadi Slobode kasnije su velike karijere napravili Asim Pars (rođen kao Asim Paščanović, osvajač europskog srebra 2001. s reprezentacijom Turske) i legendarni bivši hrvatski reprezentativac Damir Mulaomerović.

Mula i Edo su osvojili zlato i dobili poziv da se priključe zadnjoj reprezentaciji SFRJ u kojoj je bio Dejan Bodiroga

U finalnoj utakmici najbolji igrači na terenu bili su Mula i Edo. Play Slobode je ubacio 31 poen, dok je centar tuzlanske ekipe ostvario double-double učinak od 22 poena i 14 skokova. Obojica su dobila poziv da se priključe juniorskoj reprezentaciji Jugoslavije u Beogradu koja se spremala kvalifikacijski turnir u Poljskoj za plasman na EP. U toj su reprezentaciji, između ostalih, igrali Dejan Bodiroga, Milan Tomić, Dejan Tomašević, Miroslav Berić, Miroslav Radošević…

“Edin je bio neviđen potencijal. Velik, jak, bio je dominantna petica i siguran sam, da se nije dogodilo ono što se dogodilo, pred njim bi bila velika karijera”, za Index priča Damir Mulaomerović s kojim smo razgovarali o jednoj od najtužnijih sudbina krvavog rata u BiH.

“Film o Edinu snima naš poznati glumac Emir Hadžihafizbegović i to je sjajna stvar, da se napokon ispriča priča o Edinoj sudbini jer smatram da bi bilo dobro da za nju svi čuju. Na stranu što smo bili najbolji prijatelji. Ja sam ga i zadnji vidio prije nego li je pred Bajram otišao u Vlasenicu da posjeti obitelj.

Edin je bio izvanserijski talent. Obožavao je Dina Rađu. Dino mu je bio idol i svaki put kad se sretnem s njim, sjetim se Edina. Čitava ta priča tako je bolna. Koliko su samo propatili Edinova pokojna majka i brat Nedim. Često se čujem s Nedimom. Kad stignem, dođem u Vlasenicu i obiđemo Edin grob. Da se nikome nikad nešto tako više ne ponovi”, kaže Mulaomerović.

Pakao u Vlasenici je počeo nakon masakra u Bijeljini

Na prvi dan Ramazanskog bajrama, 4. travnja 1992. godine, u vrijeme dok agresija na Bosnu i Hercegovinu još uvijek nije bila službeno počela, u Bijeljinu su ušli Arkanovi kriminalci i napravili su neviđen zločin. Na ulicama grada danima su ležala tijela 48 građana nesrpske nacionalnosti. Tada je i onim najvećim optimistima postalo jasno kakva krvava tragedija čeka BiH.

Nažalost, Edin Salaharević toga nije bio svjestan. Čak i onda kad je pred njegovim očima zlo ušlo u njegovu mahalu. A i kako je mogao biti? Bio je samo razigrani klinac koji je u životu vidio samo košarku i želio je što prije doći kući kako bi vidio obitelj i kako bi s prijateljima podijelio sreću zbog zlatne medalje i poziva u reprezentaciju.

Da je poslušao Mulaomerovića i ostao u Tuzli, Edin Salaharević danas bi bio živ

Naivnom, nevinom i dobroćudnom, nije mu ni na kraj pameti bilo da ti prijatelji već dugo planiraju nešto zlokobno i užasno. Odluka da ipak ode u Vlasenicu, pokazat će se, bila je pogubna. Trebao je poslušati Mulaomerovića i ostale suigrače i ostati u Tuzli.

”Što smo mi znali, bili smo djeca. Jedan dan došao sam u školu i vidio sam da nedostaje pola razreda. Iz današnje perspektive je jasno što se dogodilo, ali tada nisam imao pojma o čemu se radi. Stariji su vjerojatno shvaćali što se događa, mi nismo. No, bilo mi je čudno. Mogla se osjetiti ogromna napetost. Edo i ja smo iz Tuzle trebali zajedno krenuti za Beograd, na pripreme reprezentacije, ali je on odlučio da će najprije otići u Vlasenicu kod svojih.

Osjećao sam da se neko zlo sprema i nakon zadnjeg treninga u Tuzli sam ga molio da ne ide. Ipak, inzistirao je. Bio je to kraj ožujka, 24. ili 25.  Kasnije smo se još jednom čuli telefonom, dok su još telefonske veze radile. Tada su već bili u kućnom pritvoru. Bio sam sav u brizi, a zamislite, on je mene tješio.

Kao, ‘Mula, sve će biti u redu, nemoj se brinuti’. Čak ni tada, dok je bio zatočen u vlastitoj kući, nije mogao vjerovati da će mu se nešto dogoditi. Pa to su bili ljudi koji su do jučer živjeli s Edinom i Nedom. To je ono što je najtragičnije od svega. S Edom sam stvarno bio veliki prijatelj. Družili smo se, voljeli se, odrastali smo skupa. Svake godine kad dođe taj 13. rujna, uhvati me ogromna tuga.”

Mulaomerović se prije početka napada na Tuzlu 15. svibnja priključio reprezentaciji u Beogradu, koja je u Poljskoj osvojila turnir i plasirala se na EP. Nije ga odigrala zbog sankcija Jugoslaviji. U ekipi nije bilo Edina.

“Da nije otišao za Vlasenicu, da je otišao sa mnom u Beograd, bio bi s nama u Poljskoj. Danas bi bio živ. Kasnije sam se čuo s jednim čovjekom koji je bio u to doba visoko rangiran u KSJ. Sa suzama mi je pričao o Edinu. Pokušavali su sve da ga spase, ali, nažalost, nisu uspjeli.

Nakon što smo odigrali taj turnir u Poljskoj, rat se zahuktao u cijeloj BiH i problem je bio kako ćemo se vratiti. Odnosno, kako ćemo se moj suigrač Vladimir Vukićević i ja vratiti u Tuzlu. Kako sam tada kao junior igrao i za prvu momčad Slobode kod trenera Bore Đakovića, nakon povratka iz Poljske sam se priključio A ekipi koja je tada igrala u Beogradu.

Na povratku smo prošli kroz Bijeljinu, koja je bila puna četnika. Tu je veliku stvar odigrao Boro Đaković. Siguran sam da su nas pustili da prođemo samo zbog njega. Par dana poslije, 15. svibnja, počeo je napad na Tuzlu”, ispričao nam je Mulaomerović.

“Svi možete izaći, cijela obitelj, ali Edin ostaje”

Neposredno nakon masakra u Bijeljini četnici su podigli barikade oko Vlasenice i blokirali svaki put prema Zvorniku i Tuzli. Grad je bio opkoljen. Obitelj Salaharević je više puta pokušala izaći iz grada, ali svaki puta ih je zaustavljao isti odgovor. “Vi možete, cijela obitelj, ali Edin ostaje.” Naravno, obitelj je odlučila ostati zajedno i čekati što će im sudbina donijeti.

Vlasenica je pala 21. travnja 1992., a vlast je došla u ruke Novosadskom korpusu i lokalnim četnicima. Dok je JNA bila u gradu, život je za Bošnjake bio još koliko toliko podnošljiv, ali nakon njihovog odlaska, poslije nekih desetak dana, nastupio je pakao. Posebice za Edina.

“Nas su puštali, mene, oca i majku, ali Edina nisu. U redu što ga nisu puštali prema Tuzli, čak i to mogu razumjeti. Rat je bio, Tuzla je bilo za njih neprijateljsko područje, ali nisu ga htjeli pustiti ni u Beograd da se priključi reprezentaciji”, priča nam Edinov brat Nedim.

“Radomir Šaper, legenda jugoslavenske košarke, i Branislav Rajačić, dugogodišnji glavni koordinator za sve omladinske selekcije Jugoslavije, stalno su zvali i apelirali da se Edina pusti. Ništa nije pomagalo. Štoviše, svaki put kad netko zvao iz KSJ-a, situacija bi za nas u kući postala sve gora. Čuli smo da su zvali i iz Crvene zvezde i Partizana. Preklinjali su da se Edina pusti. Ništa nije pomagalo.

“Kakvi ste vi Srbi kada se toliko borite za jednog muslimana?”

Branislav Drakulić, tadašnji predsjednik Osnovnog suda u Vlasenici, na molbe iz Beograda odgovorio je ovim riječima: ‘Kakvi ste vi Srbi kada se toliko borite za jednog muslimana?’ Svim Bošnjacima su bili isključeni telefoni. Ne znam sjećate li se, u Jugoslaviji su tada postojali telefonski dvojnici.

Mi smo još imali vezu jer smo bili dvojnici s našim susjedom Stanislavom. Stalno su zvali iz Saveza i objašnjavali nam da će napraviti sve da nas izvuku. U posljednjem razgovoru rekli su da nema pomoći, da ne postoji nikakva šansa za dogovorom s vlaseničkim Srbima. Jednostavno, naši susjedi nisu željeli ni čuti da bi Edin mogao živ napustiti grad.”

“Svi mogu izaći, Edin ne može”, važilo je jezivo pravilo kojeg su se slijepo držali vlasenički Srbi. Pitali smo Nedima Salaharevića zbog čega im je Edin bio poseban trn u oku.

“Uz to što je bio Bošnjak, bio je uspješan. Ta ljubomora je prerasla u neviđenu mržnju. Gotovo svi članovi specijalnih jedinica, koji su činili pokolje u gradu, bili su nekadašnji Edinovi prijatelji s kojima je igrao košarku u lokalnom klubu. Najžalosnije je to što su mi brata ubili ljudi koje je Edin dovodio kod sebe u Tuzlu, vodio ih je na utakmice, nosio im je dresove. Sjećam se da je nekima na dar donio Draženove tenisice s potpisom.”

Predrag Bastah je jedan od onih koji su osuđeni za zločine u Vlasenici. Nakon nekoliko različitih presuda dobio je pravomoćnu kaznu od 22 godine zatvora. Na suđenju je vlasenički krvnik u plaču govorio da nije kriv, prebacivao je krivnju na sve žive i nežive, optuživao ove i one, tvrdio je da se i sam grozio zločina koje su činili njegovi suborci, kukao je da su ga pravi krivci izdali i žrtvovali, a na samom početku svog patetičnog monologa, valjda kao nekakav jadan argument nevinosti, naglasio je da je, citiramo, “vjernik i obiteljski čovjek.”

Osuđeni krvnik iz Vlasenice Edinu je rekao jezivu istinu

Taj isti Bastah je u rujnu 1992. Edinu Salahareviću, sa smiješkom na licu, rekao: “I kad bi svi izašli, ti nećeš izaći. Što si igrao košarku, igrao si.”

“Bastah nam je često upadao u kuću i maltretirao nas. No nije samo on to rekao. Istu su rečenicu stalno govorili Edinovi bivši prijatelji. ‘Što si igrao košarku, igrao si. Gotov si s karijerom.’ Stalno su isticali riječ košarka. Na njoj su inzistirali. Kao da su s tim željeli nešto poručiti”, kaže nam naš sugovornik.

Zadnji pogled Edina s bratom i majkom

Salaharevići su do sredine rujna bili u kućnom pritvoru, izloženi svakodnevnom maltretiranju i zastrašivanju, a onda su vodeći ljudi Vlasenice zaključili da to nije dovoljno i odlučili su da se jednom zauvijek mora riješiti muslimansko pitanje u gradu. U noći između 12. i 13. rujna četnici su išli od kuće do kuće kako bi što detaljnije očistili grad.

“Tu je noć pobijeno nekoliko obitelji u našoj ulici. Neki su odvedeni u logor Sušicu, neke su po kućama ubijali. Otac, majka, brat i ja, kad smo vidjeli što se događa, skrili smo se u dvorištu ispod jedne ograde. Taj Bastah je upao u našu kuću i, kad je vidio da nas nema, izletio je u dvorište i ispalio je nekoliko rafala. Nismo znali što da radimo. Jedna opcija je bila da se bijegom kroz noć i šumu pokušamo probiti do slobodnog teritorija. Druga opcija je bila predaja.

Kako smo znali da nismo krivi ni za što, odlučili smo se predati. Majku i mene su poslali na slobodno područje u Kladanj, a oca i brata su odveli u logor. Sjećam se zadnjeg pogleda. Otac mi je poručio da pazim na majku, a Edin me pogledao, nasmiješio se i rekao mi da se ništa ne brinem. Da će sve biti u redu. U smrt je otišao noseći trenirku KK Sloboda”, kroz suze nam priča Nedim.

Obitelj Salaharević je prije osam godina predala Edinov dres i zlatnu medalju osvojenu sa Slobodom u ožujku 1992. Muzeju zločina protiv čovječnosti i genocida 1992-1995 u Sarajevu, a majka Hatidža umrla je 2019., sretna što je barem mogla sahraniti kosti svog starijeg sina.

Edinov brat svjedok je u brojnim postupcima protiv zločinaca iz Vlasenice

Datum smrti se ne zna, kao ni ime onoga tko je Edinu zadao zadnji udarac. U smrtovnici stoji 13. rujna 1992., datum kad je zadnji put viđen živ, a za ubojstvo Edina i stotina drugih građana Vlasenice bošnjačke nacionalnosti dosad su osuđeni Dragan Nikolić – Jenki, Predrag Bastah – Car i Goran Višković – Vjetar.

Mnogi od ubojica i dalje žive u Vlasenici. Mirno, čiste savjesti, kao da se prije 32 godine nije dogodilo baš ništa. Štoviše, aktualni načelnik općine je stanoviti Miroslav Mićo Kraljević, ondašnji gospodar života i smrti u Vlasenici, kojem još uvijek traje suđenje za počinjene zločine.

“Zamislite, čovjek koji je naređivao najveća zvjerstva u Vlasenici danas obnaša funkciju načelnika, iako se protiv njega vodi suđenje za najteže ratne zločine u tom gradu. Možete li uopće pojmiti kakvi su to ljudi koji iz godine u godinu dižu ruku za tog zločinca? Nema li većeg dokaza od tog da u Vlasenici i danas vlada ideologija fašizma?” priča nam Nedim, koji je svjedok u slučaju protiv Kraljevića.

“Nije u pitanju samo Kraljević. Ako padne on, past će i svi ostali koji su sudjelovali u ubojstvu mog brata i ostalih Bošnjaka iz Vlasenice. A među njima je puno onih koji su Edinu bili najbolji prijatelji.”

Nedim Salaharević danas živi i radi u Tuzli. Prošle godine prvi put se nakon više od 30 godina vratio u Vlasenicu gdje je odlučio renovirati rodnu kuću. Ideja mu je u dvorištu postaviti koš, isti onaj kojeg je Muhamed Salaharević davnih, predratnih dana postavio za svoje sinove, piše Index.hr.

Nedimov povratak šokirao je stanovnike Vlasenice. U njemu su vidjeli prijetnju, živući dokaz svojih nedjela i svjedoka onoga što su radili te 1992. Njegov povratak probudio je kod dobrog dijela vlaseničkih Srba nečistu savjest.

Edin Salaharević je 31 godinu nakon smrti još jednom zaklan

Prilikom jednog obilaska kuće u Vlasenici Nedim je u dvorištu, odmah pred kućnim pragom, ugledao nožem rasparanu košarkašku loptu. Poruka nije mogla biti jasnija i direktnija. Zločinci su po drugi put zaklali Edina Salaharevića i poručili su njegovom bratu da će proći jednako ako ne ode.

“Bila je to nova, prava kožna lopta. Da biste probušili takvu loptu, trebate biti snažni ili imati dobar nož. Ne znam tko je to napravio. Je li to počinio pojedinac ili više njih. Nije ni bitno. Poruka te probušene lopte je jasna. Ne žele me tu, ne žele me vidjeti, ne žele da dolazim u Vlasenicu.

Ne znam je li taj čin napravljen zbog toga što sam svjedok na suđenju Kraljeviću ili zbog Edina. Iskreno, nije mi svejedno kad znam da ubuduće mogu zateći bombu u kući. Ne mogu reći da se bojim, ali sam oprezan. No odustati neću. To je naša kuća, tu sam posljednji put vidio Edina. Nudili su mi čak i novac, samo da se izgubim odavde. Nema šanse”, priča Nedim i dodaje:

“Dobio sam puno poruka košarkaša iz Srbije, Edinove generacije. Žao im je, ispričavaju se. S predsjednikom Crvene zvezde Nebojšom Čovićem sam za BH basket radio jedan intervju. Čovjek se usred razgovora ustao i od mene je tražio oprost.

‘Ako ti išta znači, ja ti se ispričavam zbog onoga što ti se dogodilo bratu’, tada mi je rekao. Što se on, ni kriv ni dužan, ima ispričavati? Pa nije on ubio mog brata niti je imao išta s tim zločinom.

Opet, imao je potrebu izraziti mi sućut. A nitko iz Vlasenice mi se nikad nije ispričao. Sad više ni ne želim njihovu ispriku. Ne treba mi neka lažna, nakon 30 godina iznuđena isprika. Kad sam Kraljevića i ostale na suđenju pitao zašto su mi ubili brata, šutjeli su. Ništa nisu rekli.

Njegov prvi trener u lokalnom klubu u Vlasenici Radovan Perendić je izjavio da nikad nije trenirao Edina. Ljudi koji snimaju film o Edinu, kojeg režira Emir Hadžihafizbegović, čuli su da je Edin prve košarkaške korake napravio u Vlasenici i došli su do telefonskog broja Perendića. Čovjek im je hladno lagao da nikad nije trenirao mog brata. Takvi su to ljudi. Moj brat nije zaslužio onakav kraj. Nikome ništa loše nije napravio.”

Sanjao je Split, bio je opsjednut Hajdukom, a nikad Poljud nije vidio. Zlotvori mu to nisu dopustili

Na samom kraju razgovora, Nedim Salaharević je želio da čujemo još jednu stvar vezanu za Edina. Uz košarku, njegov mlađi brat bio je fanatični navijač splitskog Hajduka. Kaže nam da je cijela obitelj Salaharević disala hajdučki, rekao nam je da su se kao klinci doma često zezali da je splitski klub peti član njihove obitelji. Svi su bili veliki navijači, no samo je Edin bio zaražen i opsjednut Hajdukom i Splitom.

“Sjećam se da smo Edin i ja crtali grbove, na majice pisali imena Asanovića, Bokšića, Vulića… Svi smo u kući voljeli Hajduk, ali Edin je bio njime opsjednut. Obožavao je sve što je dolazilo iz Splita. Hajduk, Jugoplastiku, čak i muziku iz Splita. Stalno je govorio da će se jednom preseliti u Split.”

Edin Salaharević u Splitu je bio samo jednom. Na jednom turniru sa Slobodom kad su igrali s Jugoplastikom. Bio je dječak tek. Nikad nije vidio ni grad, a ni Poljud, koji je toliko sanjao. Nažalost, zlotvori mu to nisu dozvolili.