“Taj period, koji su obilježili surova policijska tortura, hajke na Bošnjake, hapšenja i prijetnje, ostao je kao trajna rana u sjećanju mnogih”, pisao je Vesković u podgoričkim Vijestima u januaru ove godine.

Prema izvještaju Helsinškog odbora za ljudska prava, 15.000 ljudi doživjelo je neki oblik torture tokom ovog perioda.

Operacionalizacija akcije odvijala se na sastanku šefova službi bezbjednosti Srbije i Crne Gore, osuđenog ratnog zločinca Jovice Stanišića i Boška Bojovića, održanog 15. aprila 1993. godine na Ribnjaku u Novom Pazaru. Srbijanski dio akcije započeo je odmah, dok je crnogorski dio krenuo 25. januara 1994. godine.

“Pod komandom Vasa Baošića, Specijalna jedinica MUP-a hapsi rukovodstvo političke partije Bošnjaka, SDA Crne Gore, koje je tada imalo plebiscitarnu podršku u Crnoj Gori. Načelnik Prve uprave SDB Radivoje Martinović vodio je hapšenja i zlostavljanja drugih predstavnika Bošnjaka. Cijela akcija pratila se medijski, stvarajući atmosferu linča i straha. Poslije neviđene torture nad uhapšenim u policijskoj vili ‘Jelika’ na Žabljaku, predstavnici SDA za Crnu Goru, njih 21, pritvoreni su u bjelopoljski kazamat, u jezivim ćelijskim uslovima, bez grijanja, toaleta, kreveta i posteljine”, pisao je Vesković na godišnjicu slučaja.

Suđenje, koje je održano nakon nečuvene torture, bilo je farsa, a uhapšeni su, njih 21, osuđeni na ukupno 86 godina zatvora. Poslije dvoipogodišnjeg robijanja u Spužu, Bijelom Polju, pa i Foči, uhapšene je abolirao tadašnji predsjednik Crne Gore Momir Bulatović.

Od 21 uhapšenog u Bijelom Polju četvoro je umrlo, četvoro još uvijek nosi teške traume u Crnoj Gori, a 13 je napustilo Crnu Goru zbog “demokratske vlasti” u Crnoj Gori.

Inspiratori, nalogodavci i počinioci ovog zločina nikad nisu privedeni pravdi, ostavljajući tragično sjećanje na ovu epizodu u historiji Bošnjaka, zaključuje Vesković.

“Ko ti je hapsio oca, Moamere?”

Kada je prije osam godina, 2016. godine, Moamer Kasumović govorio na konvenciji Demokratske partije socijalista (DPS) Mila Đukanovića u Bijelom Polju, to je naišlo na osude upravo od sapadnika njegovog babe Mevludina. Posebno na društvenim mrežama. Naime, pisac Ibrahim Čikić koji je hapšen u akciji “Lim” 90-tih zbog čega je prošao golgotu u bjelopoljskom zatvoru napisao je:

“Bruka oca i sina. Ko ti je hapsio oca 1994., Moamere? On je sin Meka Kasumovića, čelnika SDA za Crnu Goru, “Stradalnika” policijske akcije Lim ‘94”.

Čikić je tada podsjetio da je hapšenje Meka Kasumovića naredio upravo Milo Đukanović, predsjednik DPS-a, kasniji premijer i predsjednik Crne Gore, dugogodišnji vladar u susjednoj zemlji, koji će se kasnije razići s Miloševićem.

Nekako u ovom periodu progona njegovog oca ranih 90-tih Moamer Kasumović je, i to kao 14. godišnjak, napustio Crnu Goru i nastavio školovanje u Sarajevu, gdje je našao sigurnost, ali mnogi, očito, od njega nisu bili sigurni. To potvrđuju i sudske presude.

Danas zato rođaci i poznanici Mevludina Kasumovića s tugom kažu kako je možda bolje da nije dočekao sramotu koju je njegovoj, kako nam vele poznanici, inače čestitoj porodici – nanio jedini mu sin Moamer.