Connect with us

Magazin

VIDEO Nevjerovatna priča o dervišu iz Beograda, ima svoju džamiju: ‘Kuranom uništim svaku magiju’

Published

on

On je hodža, derviš i lider. Libanac sa srpskim državljanstvom i čovjek koji Beograd voli više od svog rodnog kraja, a ime mu je Muhamed Naser

Za njega kažu da je vođa sekte, magičar i stranac koji je došao u Srbiju da ovdje mijenja istoriju poslije 150 godina. Međutim, istina je potpuno drugačija. On je jedan od onih koji iskorijenjuju sve ono što je danas ekstremno, a dovodi se u vezu sa islamom i muslimanima.

 

S obzirom na činjenicu da nema podršku nijedne islamske zajednice na ovim prostorima, napravio je svoju džamiju na Dušanovcu.

 

Potiče iz porodice u kojoj su svi po muškoj liniji bili hodže zaključno sa njim i tamo se tačno znalo kad ima, a kad ne pravo glasa, pa i ne samo koliko vremena njegova koljena nisu ispravljena već i kako će se obući.

 

– U slobodno vrijeme pričam viceve, gledam viceve na Jutjubu i smijem se sam. U Libanu nikada nisam nosio farmerke, to je za obične momke, a ne za hodžinog sina. Otac me još uvijek nije vidio u farmerkama, a da me je vidio rekao bi mi da sam se pokvario u Evropi. U Libanu nikada nisam ušao u kafić, a ovdje su u kafići na svakom ćošku. Kad sjednem u kafić pijem moku, grešnici su oni koji piju alkohol – rekao je Muhamed Naser.

Evropa je, to je činjenica, neku vrstu uticaja imala i na njemu. Srećom njegov otac ovu priču neće čitati. Sve je počelo prije više od 10 godina kada je sticajem nesrećnih okolnosti završio najprije u Subotici, onda Novom Pazaru i na kraju Beogradu.

 

– U Srbiji sam se liječio, zaposlio, dobio stipendiju za master i doktorat. U Srbiji sam se oženio, dobio dijete, kupio auto i kuću. U Srbiji sam dobio državljanstvo. Kako sam zaradio u Srbiji? Nije lako, ali nije nemoguće – priznaje on za UNU.

 

nova životna etapa za Muhameda Nasera počela je onog momenta kada se borio za život poslije teške saobraćajne nesreće koju je imao u Libanu 2011. godine. Stigao je ovdje kao Arapin, filolog arapskog jezika, između ostalog.

 

Ima pravo, prema vjeri i šerijatskom zakonu, na četiri žene, a još uvijek je u braku samo sa jednom. Ali da ostavimo sve ono sa čime bismo se mi najradije šalili po strani, život je pred njim. Vraćamo se deceniju i koju godinu više unazad.

 

Život u Srbiji nije mu bio lak. Došao je bez dinara u džepu. Ostavio svoju gotovo pedesetočlanu porodicu. Sjeća se da je kao dijete svjedočio 15 godina dugom ratu u Libanu i danas kada se opet puca na sve strane misli su mu svakodnevno baš tamo – više od 3.000 kilometara od Beograda.

 

– Iz Libana sam porijeklom, rođen sam na sjeveru, u gradu Tripoli. Daleko je od Bejruta 80 kilometara, tamo sam rođen u porodici gdje su moji porijeklom svi hodže. Otac, djeda i pradeda, svi su bili u vjerskim naukama, pisali knjige, vodili džamije i tako sam se ja rodio u toj velikoj porodici, imam pet sestara i tri brata. Ja sam najstariji – govori Muhamed i dodaje:

 

– Bio sam prvi unuk u porodici, rodio se plav, to je mnogo rijetko među Arapima i onda se to gleda kao da sam najljepši. Imao sam mnogo lijepo djetinjstvo, bio sam više ljudima u rukama nego što sam bio na nogama i na zemlji. Moj otac ima dvije žene, ali nema djecu sa tom drugom ženom, tako da smo nas devetoro od iste majke i oca.

 

U Libanu i Siriji se školovao i završio dva fakulteta. Bio je zaposlen u šerijatskom sudu i vjenčavao ljude. U Beograd ga dovodi sudbina.

 

– U Beogradu najviše volim Stari grad. Živio sam na Dorćolu kod Kalemegdana, pet godina sam tu živio, tu sam radio u Bajrakli džamiji. Odatle sam studirao cijeli master, a onda i dio doktorata, tu sam i naučio jezik.

 

Želio je više za islamski svijet u Srbiji, a učinio je bolje. Nije do kraja sproveo sve svoje namjere, ali je poslije 150 godina na čelu organizacije koja okuplja derviše na ovim našim prostorima. Nimalo slučajno vodili smo ga pred zgradu u kojoj je živio Meša Selimović. Muhamed ima i prijatelja Srbina, Marka Bašovića.

 

– Meša Selimović i njegova knjiga ‘Derviš i smrt‘ je prva knjiga koju sam pročitao, a da je na srpskom jeziku. Alah da mu se smiluje. Sa Markom sam duhovno povezan, osjećam toplotu i energiju, osjećam njegovu iskrenost. Riječ je kod nas dvojice dovoljna za sve, ako kaže – ja sam siguran, to je tako.

 

Onako kako je i obećao prvi put za neki medij otvorio je vrata svoje džamije koja ne pripada nijednoj islamskoj zajednici u Srbiji, već radi sama za sebe i dozvolio da snimimo i njegove sljedbenike i molitvu i način na koji se bori sa magijom. Oni koji ga poštuju i slijede njegovo učenje nisu ljudi koji padaju u trans niti se probadaju.

 

– Nikada ne smijem da prekinem ono što sam u nekom momentu života prihvatio, rođen sam u tome, u tome sam živio i u tome ću da umrem. Istorijski, sve hodže, cijeli islam na Balkanu, šerijatske sudije, svi su bili sufije. Prethodni reis je bio u tarikatima, samo što oni to ne kažu javno. Ja sam derviš među vehabijama, a među dervišima ja sam vehabija. Ispada kao da sam ja neko čudovište. Zvao sam derviše i rekao im da se sakupe ponovo i da se vratimo u naše knjige stare sufije. Pokušavam i meni je čast ako mogu da vratim nešto što je bilo u istoriji. Kritikujem ih veoma strogo, okupio sam ih oko 40 do 50, sa Karaburme, Koteža, Mladenovca, a ima ih i u Subotici, Novom Sadu, Malom Iđošu – otkriva za UNU Muhamed Naser i dodaje:

 

– Nismo ekstremni ni sa državom, niti smo daleko od države. Nisam od onih hodža koji uđu u vlast, nisam previše ni na jednoj strani da bih bio ekstreman. Registrovao sam svoju zadužbinu vjersku, moja vjerska škola i govori su sve vrijeme protiv terorizma i ekstremizma. Planiram i da otvorim vrtiće za našu djecu i starački dom za muslimane, volio bih i da imam televizijski kanal islamsko vjerski, ciljna grupa da budu muslimani, a pošto košta puno za sada nemam para, ali otvoriću je nekada. Otvoriću islamsku televiziju.

 

Do doktorata na Filološkom fakultetu i to ni manje ni više, već na Odsjeku srpski jezik i književnost, ostalo mu je još malo, a prema Srbiji ima ljubav do kraja života.

Libanac sa srpskim državljanstvom po mnogo čemu je interesantan ovdašnjem stanovništvu, između ostalog i zbog magije.

 

– Kuranom uništim svaku magiju, baš svaku. Magija postoji, ljudi koji su obrazovani i na funkcijama dolaze kod mene da im pomognem. Stidim se pred novinarima, a i kada dođu školovaniji od mene, ali sada u posljednje vrijeme prečesto dolaze kod mene. To je veliki posao za mene, ali uglavnom njihovi problemi budu od stresa, a ne od magije – kaže misteriozno za kraj hodža Muhamed Naser, prenosi UNA TV.

Magazin

(VIDEO) Majka Donne Ares kroz suze emitovno o njenoj borbi s bolešću: Zadnjih šest mjeseci bila je kod mene, teret njene duše uzela sam na sebe

Published

on

By

Nakon nastupa u emisiji „Nikad nije kasno“ Ajka Kolaković, majka pokonje pevačice u Done Ares stala je pred kamere Granda i ispričala kako je izgledala borba njene nasljednice sa opakom bolešću.

Ajka je kroz suze govorila o bolu sa kojim živi već sedam godina, koliko je prošlo od smrti pjevačice koju je volio čitav region.

-U zadnje vrijeme sam dobro, neke stvari sam položila. Tuga će i dalje trajati, cijeli moj život, ali čovjek mora da nađe mehanizme, da se sam bori i da sam sebe pobijedi. Ipak imam i dalje da živim za svoju kćerku, unuka. Ponosna sam na sebe što sama sebe na tom putu pobjeđujem, snimila sam dvije sevdalinke i svoju autorsku pjesmu, koja sa malo riječi koliko može da stane u pjesmu opjevan moj život. Dio teksta glasi ‘Svoje suze ne krijem, osmjehom ih pokrijem’. Možda plačem i sada, ali ću se nasmijati i tako pobjeđujem – počela je ona ispovijest za Grand kroz suze.

Iako je doživjela najveću bol koju jedan roditelj može da doživi, Ajka kaže da je ponosna što publika i danas čuva uspomenu na njenu kćerku.

-Publika čuva to divno sjećanje na nju, ja to isto u sebi nosim i želim da podijelim sa njima. Kako vrijeme više prolazi, imam osjećaj kao da je ovdje, kao da me gura. Sve sam oblike tuge prošla, one najgore, pomisliš nekada da bi volio da te nema, imaš osjećaj kao da ćeš da padneš, idem ulicom, a sve vrišti u meni. To je strašno, izgledaš normalno, neko kad te gleda vidi to, a ne zna šta ti u svojoj duši proživljavaš – rekla je Ajka.

Majka Donme Ares u razgovoru za Grand otkrila je i kako su izgledali posljednji dani pjevačice koja se pune tri godine borila sa opakom bolešću.

-2. oktobra bilo je sedam godina kako nas je napustila. Našla sam mehanizme kako da se nosim sa tim, a ta tuga nikada neće nestati. Tuga će ostati zauvijek, samo što svaki dan nastojim da radim na sebi, da ona tamo negdje ako gleda, bude ponosna na mene – kazala je Ajka i otkrila koliki je Donna zapravo bila borac:

-Bolovala je tri godine sa usponima i padovima. Nekada je to bilo zaliječeno, kažu da se to nikada ne može izliječiti. Bili su dobri nalazi, onda je uslijedio prvi, pa drugi recidiv i na kraju kad se dogodio treći, bio je kraj. Najteži trenutak u svemu tome je bio je to što je ona zadnjih godinu i po dana živjela u Danskoj. Zbog nekih osoba koje ne želim da pominjem, ona je pobjegla i vratila se kući kod mene. Zadnjih šest mjeseci bila je kod mene, dan i noć smo pričale i govorila mi je sve ono što ju je tištilo. Ona je svoju dušu očistila, a ja sam teret njene duše uzela na sebe. Mogu reći da mi je drago što je otišla čiste duše, prenijela je na mene sve što ju je brinulo, a meni kao majci to nije nikakav teret, to sam primila.

N1

Nakon kćerkine smrti, Ajki, ali i čitavoj porodici bilo je potrebno dosta vremena da bar jednim dijelom vrate život u kolosijek, a to nije bilo lako.

-Suze i suze sam prolila. Prve tri godine nakon njene smrti provela sam u Švajcarskoj i Njemačkoj. Hvala svima koji su mi prilazili i davali podršku. Međutim, nisam mogla toliku podršku da primim, previše je emocija bilo. Išla sam u prirodu, šetnje, pomjerila sam se malo i to je prijalo mojoj duši. Pomogla mi je dosta i mlađa kćerka, one su bile mnogo vezane, dok je studirala, ona je sa njom pjevala kao prateći vokal. Cijeli svijet je sa njoj proputovala, onda je završila fakulet, udala se i imam unuka na koga sam ponosna. Kažem opet, ne daj Bože da jedan roditelj to doživi – priznala je Ajka.

Ajka je otkrila i koju Doninu pesmu najviše voli i koja numera njene kćerke kod nje izazove suze kad god je čuje.

-Volim sve njene pjesme, i one lagane imaju neku poruku. I dok je bila mlađa, bila je nekako zrelija po pitanju muzike, živjela je muziku. Nekada kada sjedim negdje a ide neka njena pjesma, ja to normalno primim, a nekada samo da pođe jedan takt, krenu mi nenormalne suze. To su sve osjećanja, ali nastojim svoje suze da pokrijem osmjehom – rekla je Ajka za Grand.

U ispovijesti Ajka je otkrila i da li ima nešto što kćerki prije smrti nije rekla, a da se danas kaje zbog toga.

-Nisam joj ostala dužna, razmjenjivale smo ljubav i danas je ljubav tu i neće nikada nestati – zaključila je ona za Grand.

Ispovijest majke Donne Ares, Ajke Kolaković pogledajte u videu.

Nastavi čitati

Magazin

VIDEO Volkswagen priprema revolucionarnu novost, ovo će spasiti milione života

Published

on

By

VOLKSWAGEN je prije nekoliko tjedana objavio kako bi trebao izgledati njegov budući sustav za pomoć u slučaju nužde. Automobil će, vidi se na kratkom videu iz Volkswagena, prepoznati kad vozač nije pri svijesti i sustav će preuzeti potpunu kontrolu nad vozilom.

Uz pomoć zvučnih signala automobil će pokušati probuditi vozača. Istovremeno će sustav preuzeti kontrolu nad automobilom i parkirati ga na prvoj sigurnoj i slobodnoj lokaciji.

Iz Volkswagena ipak naglašavaju kako je riječ o tehnologiji budućnosti. Koliko daleke budućnosti? Vjerojatno ne predaleke, ali još nije točno poznato.

@volkswagen

Your safety always first – Even when you can’t take the wheel 🚗⚡ Our Emergency Assist continuously monitors the driver's activity and takes control of the car and brings it to a safe stop in case the driver is not reacting anymore 🆘 *Passat R-Line – Combined fuel consumption 5.1 l/100 km; combined CO2 emissions 135 g/km; CO2 class: D. *Future functions of Emergency Assist are shown, which are not available yet. #volkswagen #safety #techinnovation #passat

♬ Originalton – volkswagen – volkswagen

Nastavi čitati

Magazin

Najveća noćna mora: Europski narod koji ne voli kad stanete kraj njih na autobusnoj stanici

Published

on

By

Iza ovakvog ponašanja ne skriva se aroganicija, već želja da se ne gubi vrijeme na nevažne stvari. Nađete li se na nekom druženju s pripadnikom ovog naroda, očekujte tišinu.

Znate li šta je najveća finska noćna mora? Previše se približiti Fincu dok čeka autobus na stanici. Iako je ovo šala koja svako malo kola internetom, zapravo odlično oslikava kulturu tog naroda sa sjevera Europe, piše Punkufer.

Finci će uistinu radije stajati raštrkani po stanici nego se grijati ispod krova kućice u društvu surodnjaka.

Problem nije u fizičkoj bliskosti – ipak je Finska zemlja s dva milona sauna u kojoj je stanovništvo naviklo golo sjediti u relativno malom prostoru – oni ne vole situacije u kojima su prisiljeni razgovarati s nepoznatim ljudima.

Finci ne vjeruju u neiskrenu komunikaciju te čavrljanje o nebitnim stvarima. Ako mogu izbjeći razgovor s nepoznatim ljudima, svakako će to učiniti.

I ne, iza ovakvog ponašanja ne skriva se aroganicija, već želja da se ne gubi vrijeme na nevažne stvari. Nađete li se na nekom druženju s nepoznatim Fincima očekujte tišinu. Šutnja je zlato, a govor je srebro, jedna je od njihovih popularnih izreka.

Finci će čavrljati samo s najbližim prijateljima, a svoje vrijeme radije će potrošiti na duboke i smislene razgovore o životu. U kafiću će naručiti piće bez ikakvih uvoda, a u trgovini kupiti potrebne namirnice bez ijedne izgovorene riječi.

Pitanje “Kako si?” u većini zemalja predstavlja svojevrsnu vrstu pozdrava koje ne iziskuje stvaran odgovor. No ako prijatelj postavi ovo pitanje (na finskom Mitä kuuluu?) Fincu on će uistinu reći kako se osjeća i što se zbiva u njegovom životu.

Jedni vjeruju da je manjak čavrljanja u finskoj kulturi posljedica velike udaljenosti između naseljenih mjesta. Naime, nekoć su ljudi morali dugo putovati u okrutnim meteorološkim uvjetima da bi došli do drugog naseljenog mjesta. Umorni i pothlađeni nisu imali strpljenja ni vremena za čavrljanje.

Drugi pak vjeruju da su Finci svjesni kompleksnosti vlastita jezika, pa se ne vole koristiti drugim jezicima u društvu stranaca jer se boje da će biti pogrešno shvaćeni.

Na šutljivost Finaca vjerojatno djelomično utječe i loše vrijeme te manjak sunčanih sati, ali i činjenica da oni ne vole uznemiravati druge samo zato da bi komentirali kako već peti dan zaredom pada snijeg.

Nastavi čitati

Najčitanije