Ako pogledamo današnju toponimiju Cazinske krajine, onda primjećujemo da je ona uglavnom slavenskog govornog područja, uz poneki osmanski toponim, koji se zadržao na ovim prostorima i nakon odlaska Osmanlija. Jedan od važnih toponima je i toponim, odnosno ime grada Cazina, koje egzistira preko 11 stoljeća, a kuriozitet je da je od tolikog areala slavenskih toponima na ovom području ovo romanski toponim u nazivu mjesta i grada Cazina, pa su ga kasnije svi osvajači prihvatili, sačuvavši ga sve do danas.
Toponimi i imena dosta su zanimljiva i specifična, te često u svom imenu nose mnoge historijske i kulturološke posebnosti kraja. Znači, toponim, odnosno ime grada Cazina je dosta staro, što smo naprijed istaknuli, i nastanak toponima i imena seže u daleku prošlost. Mnogi naši arheolozi i historičari, koji su pisali o ovim krajevima, negdje u svojim pisanim djelima ne spominju porijeklo imena grada Cazina, te niti s jezikoslovnog stanovišta spominju ovaj specifični jezični oblik imena grada Cazina. Donekle je izuzetak hrvatski historičar Radoslav Lopašić, koji u djelu “Bihać i Bihaćka krajina“, Zagreb 1890., samo stidljivo spominje “da je možda ime naziva grada Cazina izvedeno iz latinsko-talijanske riječi „Casino“ ili „Monte Casino“, te spominje i “povratnu seobu Zapadnih Gota preko ovoga područja“. On za ovu tvrdnju nije iznio niti jedan historijski dokument, koji bi ovo doista i potvrdio. On piše na temelju nekih kaptolskih izvora, jer je zagrebački kaptol imao u svojem vlasništvu imanja u Koprivnici, kako on navodi, a dakako to je područje mjesta Koprivne (Gornja i Donja Koprivna).
Prvi poznati kninski biskup u Cazinu bio je Andrija Tuškanić, koji u jednom biskupskom pisanom dokumentu Cazin naziva “oppidum Cazin“, lat. oppidum, i. n. >utvrda, grad. Pretpostavlja se da su „cazinsko imanje“ kninskome biskupu kao posjed darovali hrvatski narodni vladari (knezovi, a kasnije kraljevi), koji su vladali ovim područjem. Vidi opširnije u: Radoslav Lopašić, Bihać i Bihaćka krajina, Zagreb, 1890., str. 23., 26., 32., 129. i 157. i Bosanska vila, Sarajevo, 1887., str. 264. te Štajerski arhiv, Miscellanea, fasc. 26., broj 35.
Sa jezikoslovnog stanovišta ime grada Cazina možemo objasniti veoma lako temeljem historijske logike i analogije u postojanju istog toponima i gradića “Monte Casino“ u Italiji na cesti Rim-Napulj, iako za sve ove tvrdnje nemamo do sada pronađenog ni jednog relevantnog pisanog dokumenta. Lat. riječ mons, montis, m. znači u prijevodu: brdo, brežuljak, uzvisina, gora i planina, a latinska i talijanska riječ, casa, ae, f. znači: koliba, kuća, dok se npr. u talijanskom jeziku deminutiv ili umanjenica tvori dodavanjem nastavka –ino, pa otuda imamo casa+ino=Casino, u prijevodu: kućica, mala građevina, a zajedno s riječju monte, kućica na brdu (Monte Casino), što doista i jeste Stari grad Cazin, a ovakav deminutiv je čest u tal- ijanskom jeziku. Ovo ime je, dakle, prilagođeno domaćim fonetskim i akcentualnim osobinama. Znači, ime grada je nastalo po građevini na brijegu-brežuljku, odnosno prema latinskom imenu građevine, utvrde ili zidina. Od ovakvih toponima i imena, koja su nastala po nekim građevinama, može se lahko i jednostavno bar približno odrediti vrijeme njihova nastanka.
Smatra se da je ta kućica u 9. ili 10. stoljeću bila jedna mala skromna benediktinska redovnička crkvica. Naime, historija nas uči, da su ovim područjem u 9. i 10. stoljeću vladari bili hrvatski knezovi i kraljevi. Tadašnja srednjovjekovna Hrvatska bila je podijeljena na Panoniju ili Slavoniju te Primorsku Hrvatsku ili Dalmaciju, a današnje područje Cazinske krajine bilo je pod Slavonijom, u sastavu starohrvatske srednjovjekovne župe Pset. Hrvatski knez Trpimir, utemeljitelj dinastije Trpimirovića, pozvao je iz Italije svećenike redovnike benediktince da šire kršćanstvo. Zato se pretpostavlja da su ti redovnici benediktinci došli i na ovo područje te sagradili malu crkvicu na brdu-brežuljku, otkuda se lijepo vidi cijeli današnji Cazin.
Benediktinski crkveni red je najstariji crkveni red na Zapadu. Iznjedrila ga je najranija monaška tradicija prvih stoljeća Crkve, a utemeljio ga je sv. Benedikt oko 529. godine u Monte Cassinu u Italiji, pod geslom “Ora et labora” (Moli i radi). Sveci, blaženici i sluge božje iz njihovih redova: sv. Benedikt, sv. Skolastika, Sveti Ivan Trogirski. Kasnije je ovdje izgrađen i samostan još i prije dolaska kninskih biskupa u Cazin.
Kasnije se ispod Starog grada razvija podgrađe s kućama za stanovanje. Sve to su zatekli i Osmanlije, odnosno Ferhad-paša Sokolović, koji je Cazin zauzeo 1578. godine. Osmanlije su također popravile Stari Grad Cazin, te ga učvrstili i osigurali novim bedemima, a samostan je pretvoren u džamiju.
Iz svega navedenoga može se konstatirati da je ime grada Cazina importirani romanski toponim, koji je ostao u upotrebi sve do danas te nije zamijenjen slavenskim nazivom, što je doista jedan raritetni slučaj.
Evo, to je jedna historijska priča o nastanku imena grada Cazina, a jezične korijene imena svakako treba tražiti u latinskom i talijanskom jeziku, što je neuobičajeno u nas.
(Enver Ljubović)
