Connect with us

BiH

Aličković protiv spomenika Bošku i Admiri: ‘Švercao je naftu po Sarajevu, bježali su prema agresorskoj strani’

Published

on

Na inicijativu načelnika Općine Centar Srđana Mandića, a uz prethodni dogovor sa porodicom Ismić, na mjestu pogibije Admire Ismić i Boška Brkića bit će podignuta spomen ploča.

Nedreta i Amela Ismić, Admirina majka i sestra, odobrile su idejno rješenje za spomen ploču, čiji je autor priznati bosanskohercegovački skulptor Adis Lukač.

Davor Sučić, frontmen grupe Zabranjeno pušenje, dao je saglasnost da se na spomen ploči ispišu stihovi njegove pjesme posvećene Bošku i Admiri.

Spomen ploča bi trebala biti podignuta na lijevoj obali Miljacke u neposrednoj blizini mosta Suade Dilberović i Olge Sučić.

Nihad Aličković iz Antidayton pokreta jedan je od onih koji su protiv spomenika Bošku i Admiri.

U razgovoru za Source.ba portal je objasnio i zašto.

“Radi se o tome da je ta priča izmanipulisana putem određenih medija u Bosni i Hercegovini. Ja razumijem da postoji od strane velikosrpske ideologije interes da se podvali priča koje brišu istinu o izvršenoj agresiji na BiH sa ovakvim pričama kao što je ova. Naravno, ova priča iz njihove perspektive daje sliku o jednom građanskom ratu iz kojeg su htjeli navodno da pobjegnu Boško i Admira što je van pameti. Na taj način pravdajući njihov taj pokušaj bjekstva i njegovo dezerterstvo je automatski priča o građanskom ratu što je van pameti i uvreda za sve branioce opkoljenog Sarajeva i same države Bosne i Hercegovine”, kazao je Aličković.

Ističe da se s pričom o “podizanju spomenika Bošku i Admiri definitivno vrijeđaju svi branioci”.

“Vrijeđamo i sve civilne žrtve opkoljenog Sarajeva, invalide, ratne vojne invalide itd, zato što te kategorije u Sarajevu pa i šire nemaju svoja spomen-obilježja. Civilne žrtve rata opkoljenog Sarajeva nemaju svoje centralno spomen-obilježje, RVI koji su cijele četiri godine branili grad Sarajevo od agresije nemaju svoje spomen-obilježje. Čak i ono spomen-obilježje koje ima 1601 ubijeno dijete Sarajeva bi trebalo biti puno veće i bolje, sa puno više simbolike i tuge prema ubijenoj djeci. Tako da je ova ideja sama o pravljenju spomenika Admiri i Bošku je van pameti i falsifikovanje historijskih fakata i činjenica a to je da su Boško i Admira bile dvije ličnosti koje su bježale prema agresorskoj strani. Znači ono što je fakt i činjenica i što je najveći detalj koji zamijeraju svi građani opkoljenog Sarajeva je da su oni krenuli u taj bijeg na Grbavicu. Taman da se radilo isključivo o nekom bijegu i ljubavi, taman da se radilo o odlasku njihovom iz opkoljenog Sarajeva u Njemačku, to neko sigurno sa takvim odlukama ne bi uradio preko Grbavice. Znalo se da takav bijeg je jedino mogao preko Igmana, preko UN-a, preko piste i takvim nekim kanalima, ali nikako definitivno, pogotovo Admira koja je bila Bošnjakinja, da ide s jednim Boškom preko Grbavice gdje se nalazio njegov brat, koji je bio u takozvanoj VRS”, zaključio je Aličković.

On je i na svom Facebook profilu iznio nekoliko verzija priče koje su mu, kako navodi, ispričali poznanici Boška, te branioci Sarajeva.

“Jedan pripadnik ARBiH, branilac Sarajeva, ispričao mi je još prije nekoliko godina baš kada je bila godišnjica smrti Boška i Admire, pitavi me zašto ja ne obilježavam taj datum. Rekoh “zato što znam da je ta priča izmanipulisana, ali i bez poznavanja detalja rekoh svjestan sam da je Boško dezerter i da je pošao bratu na Grbavicu odakle se nije gađalo na Sarajevo cvijećem i čokoladama, već granatama i pucalo snajperima”. A onda mi je on ispričao priču o Boškovom bratu.
Kazao mi je da je Boškov brat uspio na početku agresije da na ko zna kakve načine sve zaradi neke ogromne njemačke marke i s većinom tog novca ode na Grbavicu. Boškov brat je kako se priča bio jako dobar prijatelj Ismeta Bajramovića Ćele prije agresije, te je samo zbog tog nekadašnjeg prijateljstva na neki način čuvao Boška u opkoljenom Sarajevu. Pričaju branoci Sarajeva da je Bošku bio zadatak da sa sobom kada bude takođe prelazio na Grbavicu ponese i ostatak novca. Taj dan kada je krenuo na Grbavicu s njim je krenula i Admira njegova djevojka.
Boškov brat jeste otišao na Grbavicu, jeste bio dobar sa Ismetom Ćelom i Ćelo jeste na određen način štitio Boška za radi prijateljstva koje je imao sa Boškovim bratom. Ali Boško je kako akteri odbrane kažu tu zaštitu iskoristio da ne bude pripadnik Armije, da ne ide u odbranu grada kao i mnogi njegovi prijatelji, već je Boško počeo da radi šverc i poslove sa naftom po Sarajevu te je ušao u veze sa UN-ovim vojnivima s kojima je to i radio. Do pokušaja prelaska na Grbavicu 1993. gorine kada gotovo ni golub nije mogao izaći Boško je kažu imao oko 100.000 DM (njemačkih maraka) što svojih zarađenih što bratovih dijelom te se počeo isticati po gradu trošeći novac a ne učestvujući u odbrani grada. To je kako branioci kažu zasmetalo i naljutilo mnoge jer su mnogi već ostavljali živote i zdravlje i dijelove tijela pa i mladost na obroncima Sarajeva čuvajući grad pa su se žalili i samom Ismetu Ćeli. Nakon što ga je Ćelo kako kažu opomenuo u par navrata zbog toga, Boško je shvatio da je previše upadan i da treba da ide. Boško i Admira su krenuli skupa na Grbavicu”, naveo je, između ostalog, Aličković u svojoj objavi.

BiH

Bizarna izjava Milorada Dodika: “Pet milijardi ljudi neće podržati Rezoluciju o Srebrenici”

Published

on

By

Predsjednik entiteta Republika Srpska Milorad Dodik je danas, 1. maja, imao bizarnu izjavu u vezi s Rezolucijom o genocidu u Srebrenici, o kojoj će raspravljati Generalna skupština UN-a sredinom maja.

Na postavljanju kamena temeljca za stadion u Surčinu kod Beograda, Dodik je govorio o ovoj rezoluciji, ali nije posve jasno kako je došao do brojke koju je spomenuo.

“Postoji mogućnost da predstavnici više od pet milijardi ljudi u svijetu ne budu iza te rezolucije. Dakle, jedna dramatična manjina će biti za tu rezoluciju, bez obzira što su iza nje SAD i ostale moćne zemlje, ali neće biti Rusija, Kina i mnoge druge države”, rekao je predsjednik RS.

Kako je Dodik došao do brojke od pet milijardi, niko ne može reći sa sigurnošću.

Čak i ako u matematiku uključimo Kinu, koja ima oko jedne milijarde stanovnika, skoro je nemoguće doći do cifre koju je spomenuo Dodik.

Kako bi njegovu izjavu stavili u puni kontekst, u dvije najmnogoljudnije zemlje na svijetu, Kini i Indiji, živi “samo” nešto više od dvije milijarde ljudi. Čak i uz glas protiv svih država u Africi, brojka bi stigla tek do tri i po milijarde stanovnika.

U deset najmnogoljudnijih zemalja na svijetu živi oko 4.6 milijardi ljudi, ali su među ovim državama tek dvije koje se otvoreno protive Rezoluciji o genocidu u Srebrenici, a to su Kina i Rusija, u kojoj živi “tek” 147 miliona ljudi, piše Klix.

Tu su i države poput SAD-a, jednog od kosponzora rezolucije, u kojoj živi 336 miliona osoba. Ostatak liste pune Indonezija (278 miliona), Pakistan (229 miliona), Brazil (217 miliona), Nigerija (216 miliona), Bangladeš (168 miliona) i Meksiko (128 miliona stanovnika). Niti jedna od ovih država nije javno izrazila svoj stav o Rezoluciji o genocidu u Srebrenici.

Podsjetimo, očekuje se da će se o ovoj rezoluciji u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija raspravljati sredinom maja. Poznato je da su autori rezolucije Njemačka, Ruanda i BiH, dok su na listi kosponzora, barem onih koji su potvrdili svoj status, Slovenija, Sjedinjene Američke Države, Italija, Francuska, Čile, Lihtenštajn, Novi Zeland, Vanuatu i Turska.

Nastavi čitati

BiH

Koja Vam je prva misao kad osjetite zemljotres?

Published

on

Zemljotres
Kao muslimani i muslimanke vjerujemo da se sve dešava Božijom voljom i određenjem, i naravno da imamo svoju odgovornost u svemu.
Ako je vaša prva pomisao bila kad ste osjetili zemljotres, da je to zbog drugih, u krivu ste i imate jako puno posla u radu sa samim sobom.
Ako ste pomislili na svoje vlastite propuste u odnosu prema Stvoritelju, stvorenjima, svojim obavezama na dobrom ste putu da budete mnogo bolji.
Najlakše je ”svaliti” sve na druge, da biste sebi ”dušu olakšali”.
Prihvatimo u svemu svoju odgovornost. Ako to uradimo, biće nam svima bolje.
Veličajmo Boga, i zahvaljujmo Mu na blagodati kad je najbolje pa se imamo pravo nadati da ne bude teških sikušenja.
Uzvišeni Allaha u Kur'anu kaže:”I kad je Gospodar vaš objavio: Ako budete zahvalni, Ja ću vam zacijelo još više dati; budete li nezahvalni, kazna Moja doista će stroga biti.” ( Sura Ibrahim 7. ajet)
Nastavi čitati

BiH

Muslimanska radna etika

Published

on

Muslimanska radna etika

datum objavljivanja: 1.05.2024.

Donacije poslodavaca zarađene na muci i nepravdi radnika, bez obzira koji cilj imale, jesu donacije ljudi koje Allah ne voli / Raditi i biti vrijedan radnik samo ako je šef prisutan, znači biti licemjer i stjecati nedozvoljenu zaradu.

Bez obzira što je vrijeme robovlasništva daleko iza nas, danas se određeni poslodavci prema radnicima nerijetko odnose kao robovlasnici prema robovima.

Navedimo nekoliko primjera u tom kontestu. Iako je radno vrijeme naznačeno u ugovoru, radnik je obavezan ostati dokasno navečer. Poslodavac ne pomišlja na obaveze koje njegov radnik ima, naročito ako se radi o porodičnom čovjeku.

Ovo je naročito važno u proljetno doba kada radnici s minimalcima pokušavaju nakon radnog vremena obrađivati zemlju, jer njegov budžet ne dozvoljava kupovinu svježeg voća i povrća, kao i zimnice, u bilo koje doba godine. Od radnika se zahtijeva da za minimalnu platu obavlja posao više ljudi, a često prihod ne odgovara zakonom utvrđenim platnim listama.

Poslodavac nije svjestan da upravo ovom nepravdom stavlja u iskušenje radnika da ne obavlja svoj posao revnosno, ili štaviše da počne ga potkradati. Postoje poslodavci koji daju zakonom zagarantiranu plaću, ali nakon njene isplate radnici su obavezni vratiti određenu sumu poslodavcu.

Kao da je riječ o haraču. Te obespravljene radnike svakodnevno gledamo u našim porodicama, familijama džamijskim odborima, prvim saffovima…

Naravno, u sveopćoj paranoji poslodavac će tražiti od bližih saradnika, ili radnika koje smatra povjerljivim, da špijuniraju pa čak i podmeću robu drugim radnicima testirajući ih da li će pokušati krasti.

 

Također, poslodavci često traže od radnika da skrivaju sve propuste firme; porez, nehigijenske uvjete i rok trajanja robe itd.

Mnogi radnici rade “nacrno” bez ikakvog osiguranja, a da bi se ispunila zakonska obaveza poslodavac će umjesto radnika “prijaviti” sebe, svoju porodicu i bližu rodbinu, čak i ako ne rade. Radnik će razumjeti situaciju kada je firma u krizi, ali kako će razumjeti ako se poslodavac razmeće skupocjenim novim autima dok govori o krizi?

Možda izgleda suvišno govoriti o hrani, ali danas još postoje poslodavci koji ne obezbjeđuju radnicima adekvatnu hranu, ili je riječ o jednoličnoj hrani koju radnici mogu uzeti ili odbiti, jer druge nema.

Postoje slučajevi kada poslodavci ne dozvoljavaju radnicima napuštanje radnog mjesta čak i kada im se u porodici desi nesretan slučaj, a iznimke, što je zapravo obaveza, prave samo ako se nešto desi radniku. Naravno, radnici s povredama ili težom bolešću ostaju bez posla, jer bolovanje nije ekonomski isplativo, dok majke nakon porodiljskog ne dobivaju mogućnost povratka na radno mjesto. Da se radniku omogući obavljanje namaza…

Radnik može biti sretan ako mu se uopće dozvoli odlazak na bajram-namaz.

Sve su ovo karakteristike prakse oholog poslodavca kojem je ponižavanje radnika postala praksa, naročito onog koji je bez temeljnog obrazovanja i odgoja spletom okolnosti stekao određeni kapital. Poslodavac će birati turističke destinacije i bogato provesti blagdane i praznike, jer njegova plata ne kasni, ali njegovim radnicima, ako ne budu obavezni raditi i tokom praznika, datum isplate mjesečnog primanja će se pomjeriti.

S tim konstantnim pomjeranjem dana isplate radnik izgubi u toku godine bar jednu platu.

Poslodavac će provesti svaki blagdan u odmoru, s bogatim jelovnikom, dok će njegov radnik nastojati posuditi novac kako bi obezbijedio osnovne namirnice svojoj porodici, kao da Poslanik, a.s. nije poručio: “Daj radniku njegovu zaradu prije nego mu se znoj osuši”.

Ove i slične slične situacije možda su strane onima koji dobivaju platu iz sigurnog budžeta određenih institucija, ali to je realnost koja se zanemaruje u našim razgovorima, sohbetima, hutbama. Odgovorne osobe ne obraćaju pažnju na ove situacije, ili su u strahu od svađe s poslodavcima od kojih su dobili donaciju za lični ili društveni interes.

Donacije poslodavaca zarađene na muci i nepravdi radnika, bez obzira koji cilj imale, jesu donacije ljudi koje Allah ne voli. Poslodavci kao da nisu svjesni da su Božijom odlukom i milošću samo u prednosti nad radnicima, a nikako njihovi vlasnici.

Kada bismo pratili život i smrt nepravednog poslodavca, te stanje njegove porodice možda bismo se uvjerili u Allahovu pravednu odredbu već na Ovom svijetu. Prilikom razmatranja odnosa poslodavac – radnik ljudi uglavnom imaju više naklonosti prema radnicima, jednim dijelom što je većina ljudi na svijetu radnici, a drugim dijelom što se nepravda uglavnom čini nad radnicima. Ipak, treba imati na umu da mnogi radnici svojim riječima, djelima, neradom, lijenošću čine nepravdu poslodavcu svakog (ne)radnog dana.

Jedna od nepoželjnih osobina radnika koja može štetiti poslodavcu, ali i radniku naročito u smislu njegovog radnog ambijenta, jeste neopravdano konstantno nezadovoljstvo.

Ako bismo ilustrirali ovu osobinu najbolji primjer bi nam bio slučaj kada poslodavac omogući povišicu radniku, a ovaj se upita: “Ako je meni povećao plaću, koliko li je tek onda on zaradio ovaj mjesec?!” Ako je poslodavac pravedan, konstantno nezadovoljstvo radnika može biti samo posljedica zavisti i ljubomore, a imati takvog radnika je kao zaposliti nezrelo i nestručno dijete, jer neopravdana zavist je jedna od osobina nezrelog djeteta.

Raditi i biti vrijedan radnik samo ako je šef prisutan, znači biti licemjer i stjecati nedozvoljenu zaradu. Krasti od vlasnika, bez obzira da li je riječ o doslovnoj krađi materijalnih stvari ili, pak, obavljanje ličnih poslova tokom radnog vremena ili na radnom mjestu, znači varati.

Radnik može nemarno da se odnosi prema imovini vlasnika, svojim ponašanjem da udaljava poslovne partnere od vlasnika; širi laži i dezinformacije o vlasniku; u trgovini ili na pijaci može prodavati svoje proizvode umjesto vlasnikove; posluživati u restoranu svoju hranu i piće bez znanja vlasnika… sve su to osobine varalica, naroda koje je Uzvišeni prokleo, a u Kur’anu donio opis njihovih osobina: “Dolazi vam jasan dokaz od Gospodara vašeg, zato pravo na litri i na kantaru mjerite i ljudima stvari njihove ne zakidajte, i red na Zemlji ne remetite kad je već na njoj uspostavljen red.

To je bolje za vas ako vjerujete.'“ (El-A'raf, 85) Radnikova plata može biti halal, islamom dozvoljena samo ako bude radio na poslu kao da radi za sebe, za svoju firmu i trgovinu.

Hadis Niko od vas neće vjerovati dok svome bratu ne bude volio ono što i sam sebi voli, i radnik i poslodavac mogu uvrstiti u lični poslovni kodeks.

Nastavi čitati

Najčitanije