Piše: Šejh Selman el-Avde / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Jedna od izreka koju je Šerif er-Rida u djelu Nehdžu-l-belaga, kao i drugi, pripisao hazreti Aliji, radijallahu anhu, jeste: ”Dunjaluk i ahiret su dvije suparnice; ko zavoli jednu, zamrzit će drugu.”

Ovo shvatanje se u tradicionalnim vazovima često prenosi bez dubljeg promišljanja, a nemarni i oni koji su se predali pasivnosti prihvataju ga kao utjehu za ono što su propustili od dunjalučkih dobara, uspjeha i ostvarivanja svojih interesa. Nerijetko to prikrivaju nazivajući ga zuhdom, zadovoljstvom onim što se ima ili nekim drugim pohvalnim izrazom.

Takvo shvatanje čovjeka ostavlja rastrzanog između dunjaluka i ahireta, kao da među njima nužno postoji sukob i kao da se čovjek mora opredijeliti za jedno nauštrb drugoga.

Među često navođenim predajama u ovom smislu jeste i ona: ”Dunjaluk je proklet i prokleto je sve što je na njemu, osim spominjanja Allaha i onoga što je tome blisko, učenjaka i onoga koji uči.” Ovu predaju bilježe et-Tirmizi, Ibn Madže i drugi od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, kao riječi pripisane Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. Međutim, ova predaja je slaba (daif) i po pitanju lanca prenosilaca (sened) i po pitanju samog teksta (metn).

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije bio onaj koji proklinje i vrijeđa, kako se navodi u predaji koju bilježe imami el-Buhari i Muslim u svojim Sahihima. Pa ako je prokleo cijeli dunjaluk i sve što je na njemu, šta je onda uopće preostalo da nije obuhvaćeno prokletstvom? Zar bi takvo što učinio onaj koji je zabranjivao da se proklinje čak i životinja?

Povezivanje pobožnosti sa siromaštvom, bolešću, slabošću, povlačenjem iz života i nemarom – sve su to negativna značenja koja su se vremenom uvukla u poimanja nekih dobrih ljudi. Ponekad su za takva shvatanja oslonac nalazili u nevjerodostojnim predajama, a ponekad u vjerodostojnim tekstovima kojima su pripisivali značenja koja oni zapravo ne nose.

Otklanjanje takvih shvatanja jedna je od nužnosti vjerske i društvene obnove. Uspjeh na dunjaluku ne znači neuspjeh na ahiretu. Naprotiv, oni koji su bili najbolji u džahilijjetu mogu biti najbolji i u islamu, ako ga istinski razumiju i primijene.

Najveći dunjalučki uspjeh jesu sreća, radost i smirenost srca, a udio bogobojaznih u tome je najveći, shodno ajetu: ”Onome ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, Mi ćemo dati da proživi lijep život i doista ćemo ih nagraditi boljom nagradom nego što su zaslužili.” (En-Nahl, 97.)

Iako i vjernike, kao i druge ljude, mogu zadesiti tjelesne ili duševne bolesti, poput depresije i tjeskobe, oni su, općenito, spremniji da iz životnih okolnosti crpe nadahnuće za sreću i zadovoljstvo.

Bogatstvo je, također, oblik dunjalučkog uspjeha. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Divan li je dobar imetak u rukama dobrog čovjeka!” (Hadis bilježi imam Ahmed)

A ashabi su govorili: ”Allahov Poslaniče, imućni ljudi odniješe nagrade!” Bogati udjeljuju sadaku, obavljaju hadž, troše na Allahovom putu i učestvuju, zajedno s ostalim vjernicima, u namazu i zikru. To je Allahova blagodat koju daje kome hoće.

I djeca su jedan od najljepših dunjalučkih darova. Uzvišeni Allah kaže: ”Onima koji su vjerovali i za kojima su se djeca njihova u vjerovanju povela priključićemo djecu njihovu, a djela njihova nećemo nimalo umanjiti – svaki čovjek je odgovoran za ono što sâm čini.” (Et-Tur, 21.)

Uspješan brak je također blagodat i uspjeh. On je sredstvo očuvanja čednosti, zaštite od grijeha i podizanja čestitog i zdravog potomstva. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bračnu intimnost učinio je vidom sadake, kako se navodi u hadisu koji bilježi imam Muslim od Ebu Zerra, radijallahu anhu. To značenje strano je onima koji vjeru nastoje odvojiti od života, jer ne razumiju istinsku prirodu pobožnosti.

Ugled, slava i poznatost mogu biti među dunjalučkim težnjama, ali sami po sebi predstavljaju neutralno sredstvo. Štaviše, mogu postati i veliki razlog čovjekovog uspjeha i na ahiretu. Dova vjernika sadrži i ove riječi: ”Učini nas predvodnicima bogobojaznih.” (El-Furkan, 74.)

Poznato je da je predvodništvo povezano sa znanjem; predvodnici su svojim sljedbenicima poznati po mnogim pojedinostima svoga znanja i svojih djela, a kamoli po svojim ličnostima i imenima. Stoga su najpoznatiji ljudi u historiji bili upravo vjerovjesnici: Muhammed, Ibrahim, Musa, Isa i ostali poslanici, neka je Allahov mir i blagoslov na sve njih.

Činiti dobro ljudima – kroz dobročinstvo, pružanje pomoći, mirenje zavađenih ili popravljanje odnosa među ljudima – spada u djela za koja čovjek biva nagrađen, čak i kada ih učini spontano, bez posebne namjere. U tome je poticaj čovjeku da požuri činiti dobro i da ne oklijeva kada mu se pruži prilika: ”I dobra djela činite da biste postigli ono što želite.” (El-Hadždž, 77.)

Ako ti srce omekša prema siromahu, jetimu, nemoćnom ili beskućniku, ili mu pritekneš u pomoć riječju, suzom, imetkom ili bilo kojim drugim oblikom podrške, to je djelo kojim se približavaš Allahu i tražiš Njegovu blizinu, a ujedno jedan od najvećih razloga uspjeha, spasa i sreće na dunjaluku.

Među zanimljivim pitanjima o kojima su učenjaci raspravljali jeste i pitanje ko je bolji: zahvalni bogataš ili strpljivi siromah, odnosno strpljivi bolesnik ili zdravi čovjek koji je zahvalan Allahu. Ibnul-Kajjim je o tome spomenuo opširnu raspravu i naveo različita gledišta. Najbliže istini, međutim, jeste da se prednost među njima ne određuje ni bogatstvom ni siromaštvom, ni bolešću ni zdravljem, nego bogobojaznošću, kao što Uzvišeni Allah kaže: ”Najugledniji među vama kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji.” (El-Hudžurat, 13.)

Riječ je o dvije skupine ljudi, ali i o dva različita stanja kroz koja čovjek može prolaziti. Isti čovjek može nekada biti imućan, a nekada siromašan; zdrav, a potom bolestan; u obilju, a zatim u oskudici. Ono što se mijenja jesu okolnosti, dok mjerilo čovjekove vrijednosti ostaje isto – njegova bogobojaznost.

Dunjalučki uspjeh, koji se ogleda u širini životnih mogućnosti, obilju imetka, zdravlju tijela, dobrom bračnom i porodičnom životu, potomstvu i uspjehu u onome čime se čovjek bavi, lijep je i vrijedan dar. Ljudi mu, po svojoj prirodi, teže i nastoje ga ostvariti. Među njima ima onih kojima je to omogućeno, ali i onih kojima je uskraćeno.

Postoji, dakle, pozitivna povezanost između dunjalučkog i ahiretskog uspjeha. Uzvišeni Allah kaže: ”I neka se ničega ne boje i ni za čim neka ne tuguju Allahovi štićenici, oni koji budu vjerovali i koji se budu Allaha bojali, za njih su dobre vijesti i na ovome i na onome svijetu – Allahove riječi niko ne može izmijeniti – to će, zaista, velik uspjeh biti.” (Junus, 62–64.)

To nipošto ne znači da su vrata Dženneta, Allahove milosti, dobrote i ahiretskih darova zatvorena pred onima kojima je uskraćeno uživanje u dunjalučkim blagodatima ili koji su iskušani njegovim nedaćama. Naprotiv, vrata Dženneta su širom otvorena i pred onima koji trpe glad i oskudicu, bolest, gubitak imetka, teškoće u porodici ili iskušenja s potomstvom, kao i pred siromašnima koji od dunjalučkih užitaka nisu zadobili gotovo ništa.

Njihova najveća utjeha i ohrabrenje jeste spoznaja da ih na ahiretu čeka trajno uživanje i da nijedna tegoba koju strpljivo podnesu na dunjaluku neće biti uzaludna. Upravo su takvima upućene kur'anske poruke o strpljivosti: ”Samo oni koji budu strpljivi biće bez računa nagrađeni.” (Ez-Zumer, 10.)

Vjernik prolazi kroz različita životna stanja, a u svakom od njih postoji oblik robovanja Allahu koji odgovara njegovim okolnostima.

Na to ukazuju riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ”Čudna je stvar vjernika, njemu je uvijek dobro. Takvo stanje nije ni kod koga osim kod vjernika. Kad je u izobilju, on zahvaljuje Allahu i bude mu dobro, a ako ga snađe kakva nevolja, on se strpi u ime Allaha i opet mu bude dobro.” (Hadis bilježi imam Muslim)

Plemenito natjecanje u onome što donosi dunjalučku korist i uspjeh je pohvalno. Ono je jedan od razloga unapređenja života, boljeg djelovanja ljudi, razvoja društva, otkrivanja skrivenih sposobnosti i rađanja novih ideja i stvaralaštva. Allah je čovjeku dao mogućnost da koristi svijet koji ga okružuje i podredio mu ono što je na nebesima i na Zemlji.

Uzvišeni kaže: ”On vam je Zemlju pogodnom učinio, pa hodajte predjelima njezinim i hranite se onim što On daje, Njemu ćete poslije oživljenja odgovarati.” (El-Mulk, 15.)

Zatim: ”I daje vam da se koristite onim što je na nebesima i onim što je na Zemlji, sve je od Njega. To su, zaista, pouke za ljude koji razmišljaju.” (El-Džasije, 13.)

Siromaštvo, bolest, uskraćenost i životni neuspjeh mogu, međutim, biti praćeni nevjerstvom, nepravdom, nezadovoljstvom Allahovom odredbom i nemoći. Tada čovjek gubi i dunjaluk i ahiret.

I obrnuto, bogatstvo, zdravlje i snaga mogu postati uzrok oholosti, nezahvalnosti i nasilnog prekoračivanja granica. Stoga je jedna od vjerničkih dova: ”Gospodaru naš, podari nam dobro i na dunjaluku i dobro na ahiretu i sačuvaj nas patnje u Vatri.” (El-Bekare, 201.)

Prema tome, potrebno je iznova urediti naše predstave o dunjaluku i ahiretu, ispraviti pogrešna shvatanja i otkloniti zabune koje su se s vremenom nataložile. Tako ćemo na dunjaluku biti među onima koji se nadmeću u dobru, a na ahiretu među onima koji su uspjeli.

A Allah je zaštitnik i pomagač Svojih čestitih robova.

Izvor:saff.ba

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Uzvišeni Allah objavio je: ”O Vjerovjesniče, zašto sebi uskraćuješ ono što ti je Allah dozvolio – u nastojanju da žene svoje zadovoljiš? A Allah prašta i samilostan je. Allah vam je propisao kako da svoje zakletve iskupite; Allah je vaš Gospodar; On sve zna i mudar je. Kada je Vjerovjesnik jednoj od svojih žena jednu tajnu povjerio pa je ona odala – a Allah je to njemu otkrio – on joj je bio jedan dio kazao, a ostalo prešutio. I kad je on s tim nju upoznao, ona je upitala: ‘A ko ti je to kazao?’ – on je rekao: ‘Kazao mi je Onaj Koji sve zna i Kome ništa nije skriveno.’ Ako vas dvije učinite pokajanje Allahu, pa – vi ste bile učinile ono zbog čega ste se trebale pokajati. A ako se protiv njega udružite, pa – Allah je zaštitnik njegov, i Džibril, i čestiti vjernici; najposlije, i svi meleki će mu na pomoći biti.” (Et-Tahrim, 1.-4.)

Na prvi pogled, sura Et-Tahrim govori o događaju koji se odigrao u domu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Međutim, već nakon nekoliko ajeta postaje jasno da Kur'an ne želi našu pažnju zadržati na samom tom događaju. Ono što se zbilo u Poslanikovoj kući nije tema sure, nego njena polazna tačka. Kroz taj događaj Uzvišeni Allah odgaja cijeli ummet i otkriva zakonitosti koje upravljaju ljudskim srcem, porodičnim odnosima i društvenim životom.

Granice halala i harama ne određuju se ljudskim osjećajima

Već prvi ajet uspostavlja jedno od najvažnijih načela vjere: ”O Vjerovjesniče, zašto sebi uskraćuješ ono što ti je Allah dozvolio – u nastojanju da žene svoje zadovoljiš? A Allah prašta i samilostan je.” (Et-Tahrim, 1.)

Ovdje se ne raspravlja samo o jednom dopuštenom postupku koji je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sebi uskratio. Kur'an odgaja svijest da se granice halala i harama ne određuju ljudskim osjećajima, pa makar oni bili najplemenitiji. Ljubav, obzirnost i želja da usrećimo one koje volimo imaju svoje mjesto, ali ne mogu postati mjerilo po kojem čovjek sebi uskraćuje ono što mu je Allah dozvolio. Allah ne želi da Njegov rob živi pod teretom tuđih očekivanja. Želi da njegovo srce bude vezano samo za Gospodara svjetova.

Odmah nakon toga Kur'an nas uči drugoj velikoj zakonitosti: ”Allah vam je propisao kako da svoje zakletve iskupite; Allah je vaš Gospodar; On sve zna i mudar je.” (Et-Tahrim, 2.)

Jedna od veličina islamskog zakonodavstva upravo je u tome što čovjeka ne ostavlja zarobljenikom riječi izgovorenih u trenutku slabosti ili pritiska, već mu otvara vrata preispitivanja i ispravljanja te ostavlja mogućnost da se vrati onome što je ispravno. Time nas uči da je povratak istini najveća pobjeda koju čovjek može ostvariti nad samim sobom.

Potom sura ulazi u područje povjerenja i čuvanja tajne: ”Kada je Vjerovjesnik jednoj od svojih žena jednu tajnu povjerio pa je ona odala – a Allah je to njemu otkrio – on joj je bio jedan dio kazao, a ostalo prešutio.” (Et-Tahrim, 3.)

Kur'an ovdje ne govori samo o jednoj riječi koja je izašla izvan kruga kojem je bila namijenjena. On otvara pitanje jedne od najvažnijih moralnih vrijednosti bez koje nijedna zajednica ne može opstati – pitanje emaneta. Kada se povjerenje iznevjeri u najužem krugu, tada problem više nije samo lični; on postaje prijetnja cijelom poretku međuljudskih odnosa i odgovornosti. Nijedna zajednica ne može opstati ako njeni članovi izgube sigurnost da će ono što im je povjereno ostati sačuvano.

Zatim sura otkriva da svako skretanje najprije nastaje u srcu, prije nego što postane stav ili djelo: ”Ako vas dvije učinite pokajanje Allahu, pa – vi ste bile učinile ono zbog čega ste se trebale pokajati. A ako se protiv njega udružite, pa – Allah je zaštitnik njegov, i Džibril, i čestiti vjernici; najposlije, i svi meleki će mu na pomoći biti.” (Et-Tahrim, 3.–4.)

Ovaj ajet ruši iluziju da bliskost sama po sebi donosi sigurnost. Blizina Poslaniku nije nikoga oslobodila odgovornosti, kao što ni blizina vlasti, porodice ili određene zajednice nikome ne daje pravo da bude iznad istine. U ovoj suri mjerilo nije položaj koji čovjek zauzima, nego njegova iskrenost i dosljednost istini.

Ovo je jedan od najveličanstvenijih principa kur'anske pravde. Allah nikome ne uskraćuje nagradu zbog njegovog porijekla, niti ikome daje prednost zbog tuđih zasluga. Svaki čovjek ima svoj put prema Allahu, svoj izbor i svoju odgovornost.

Kuća je prva škola odgovornosti

Iz kuće Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, govor se potom širi na svaku muslimansku porodicu: ”O vi koji vjerujete, sebe i porodice svoje čuvajte od vatre čije će gorivo ljudi i kamenje biti, i o kojoj će se meleki strogi i snažni brinuti, koji se onome što im Allah zapovjedi neće opirati, i koji će ono što im se naredi izvršiti.” (Et-Tahrim, 6.)

U kur'anskoj viziji, dom nije samo mjesto stanovanja, nego prva škola u kojoj čovjek uči istinoljubivost ili licemjerstvo, istinsku slobodu ili pokornost ljudima, povjerenje ili izdaju.

I zato odgoj ne počinje pozivanjem drugih, nego vlastitim popravljanjem. Najprije: ”Čuvajte sebe…”, pa tek onda: ”…i svoje porodice.”

Vrhunac sure dolazi u pozivu na iskreno pokajanje: ”O vi koji vjerujete, učinite pokajanje Allahu iskreno, da bi Gospodar vaš preko ružnih postupaka vaših prešao i da bi vas u džennetske bašče, kroz koje će rijeke teći, uveo, na Dan u kojem Allah neće osramotiti Vjerovjesnika i one koji su zajedno s njim vjerovali.” (Et-Tahrim, 8.)

Pokajanje nije samo prolazni osjećaj grižnje savjesti, nego novi početak života. Ono je obnova čovjekove nutrine, preokret koji raskida s pogrešnim putem i vraćanje svjetlu.

Zato Allah opisuje vjernike riječima: ”Svjetlo njihovo će ići ispred njih i s njihove desne strane. ‘Gospodaru naš’ – govorit će oni – ‘učini potpunim svjetlo naše i oprosti nam jer Ti, doista, sve možeš.”’ (Et-Tahrim, 8.)

Čovjeku nije dovoljno samo da mu grijesi budu oprošteni. Potrebno mu je i svjetlo kojim će raspoznavati put, kao i svijest koja će ga osloboditi tame što je stvaraju strah, strasti i pritisak društva.

Porijeklo i blizina nikoga ne mogu spasiti

Na kraju sura donosi tri primjera koji ruše duboko ukorijenjene zablude: da porijeklo, pripadnost ili blizina nekoga mogu spasiti, kao i da ga sredina u kojoj živi nužno mora upropastiti. Pred istinom nema povlaštenih: ni blizina, ni porijeklo, ni položaj, ni okolnosti ne mogu čovjeka osloboditi njegove odgovornosti pred Allahom.

Nuhova, alejhis-selam, i Lutova, alejhis-selam, žena živjele su u kućama dvojice Allahovih vjerovjesnika, ali im ta blizina nije bila od koristi: ”Allah navodi kao pouku onima koji ne vjeruju ženu Nuhovu i ženu Lutovu: bile su udate za dva čestita roba Naša, ali su prema njima licemjerne bile – i njih dvojica im neće ništa moći kod Allaha pomoći, i reći će se: ‘Ulazite vas dvije u vatru, sa onima koji ulaze!”’ (Et-Tahrim, 10.)

Nasuprot njima stoji faraonova žena. Živjela je u samom središtu tiranije, ali je sačuvala svoju vjeru i slobodu svoje duše: ”A onima koji vjeruju – Allah kao pouku navodi ženu faraonovu, kad je rekla: ‘Gospodaru moj, sagradi mi kod Sebe kuću u Džennetu i spasi me od faraona i mučenja njegova, i izbavi me od naroda nepravednog!”’ (Et-Tahrim, 11.)

Ona nije molila samo da bude spašena od faraona kao osobe, nego i od njegovih djela, jer tiranija nije samo jedan čovjek; ona je sistem, način ponašanja i kultura zasnovana na strahu.

Treći primjer jeste Merjema, alejhas-selam: ”I Merjemu, kćer Imranovu, koja je nevinost svoju sačuvala, a Mi smo udahnuli u nju život i ona je u riječi Gospodara svoga i knjige Njegove vjerovala i od onih koji provode vrijeme u molitvi bila.” (Et-Tahrim, 12.)

Merjema, dakle, nije samo oličenje čednosti, već i primjer svijesti koja ostaje postojana pred pogrešnim shvatanjima, te dostojanstva koje ne podliježe pritisku društva; nije pokleknula pred neosnovanim optužbama niti se prepustila sudu mase.

U tom smislu, sura Et-Tahrim predstavlja projekt oslobađanja čovjeka od triju zabluda: zablude da ljubav opravdava odustajanje od istine, zablude da bliskost čovjeku daje imunitet od odgovornosti i zablude da je sredina u kojoj čovjek živi jača od njegovog vlastitog izbora.

To je sura koja porodični dom pretvara u ogledalo svijeta, povjerenu tajnu u ispit civilizacijske zrelosti, a pokajanje u put svjetlosti. Ko je bude čitao s takvim razumijevanjem, shvatit će da ona ne govori o ”zabrani” u njenom uskom značenju, već o oslobađanju istine od svih okova koje joj nameće strah i od svake vlasti koja čovjeka želi pretvoriti u svog poslušnog sljedbenika, umjesto u svjedoka koji će pred njom odlučno i dostojanstveno stati na stranu istine.

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Uzvišeni Allah objavio je: “Tako Mi vremena! Čovjek je, doista, na gubitku, osim onih koji vjeruju, čine dobra djela, jedni drugima preporučuju istinu i jedni drugima preporučuju strpljivost.”

Premda je cijeli Kur'an spušten odjednom iz Levhi-mahfūza na najbliže nebo u Noći kadra, njegova objava Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, trajala je dvadeset i tri godine. Ajeti i sure objavljivani su postepeno, kako bi Objava bila povezana sa životnim okolnostima, a vjernici mogli lakše razumjeti njene poruke i živjeti po njoj. Zbog toga redoslijed objavljivanja sura nije isti kao redoslijed u kojem se one danas nalaze u Mushafu.

Taj raspored nije slučajan, već nosi duboke značenjske i odgojne poruke.

Jedna od tih poruka jasno se uočava u nizu sura Et-Tekāsur, El-‘Asr i El-Humeze, koje se nadovezuju jedna na drugu i iz različitih uglova govore o uzrocima, oblicima i posljedicama čovjekovog gubitka.

Središnja tema sure El-‘Asr jeste gubitak koji nastaje onda kada čovjek promaši pravi smisao svog postojanja i svoj život podredi prolaznim ciljevima, zanemarujući ono što mu donosi istinski uspjeh.

Prije nje nalazi se sura Et-Tekāsur, koja otkriva uzrok tog gubitka. Čovjek se toliko zaokupi nadmetanjem u stjecanju imetka, potomstva, položaja i dunjalučkog ugleda da zaboravi cilj zbog kojeg je stvoren. Zaokupljen prolaznim, propušta priliku da stekne Allahovu milost i ostane ustrajan na Pravome putu. Tek kada mu smrt pokuca na vrata, postaje svjestan koliko je bio obmanut i koliko je skupo platio svoju nemarnost.

Nakon sure El-‘Asr dolazi sura El-Humeze, koja prikazuje kako izgleda čovjek koji nije poslušao njenu poruku i zato ostao na gubitku. Njegovo srce postalo je rob imetka, pa sav svoj život provodi u njegovom gomilanju, uvjeren da će mu bogatstvo osigurati sigurnost i besmrtnost. Istovremeno, njegov jezik postaje oruđe ismijavanja, ogovaranja i ponižavanja drugih ljudi, dok traganje za njihovim mahanama postaje njegova svakodnevna preokupacija. Zaboravio je na Allaha, na pokornost Njemu i na Dan polaganja računa, pa će iza sebe ostaviti ono što je cijelog života sakupljao, dok će pred sobom naći kaznu koju nije očekivao.

Jedna od posebnih odlika kur'anskog izraza jeste da se Uzvišeni Allah zaklinje nekim od Svojih stvorenja kada želi skrenuti pažnju na istinu od naročite važnosti. U suri El-‘Asr zakletva glasi: ”Tako Mi vremena!”

Riječ el-‘asr može značiti cjelokupno vrijeme ili ljudski vijek, ali i vrijeme ikindije, a oba značenja prihvatljiva su i međusobno se nadopunjuju. Vrijeme je najvjerniji svjedok istinitosti poruke ove sure, jer upravo ono razotkriva stvarni ishod ljudskih djela. A ako se pod el-‘asrom misli na ikindijsko vrijeme, i tada je veza s temom sasvim jasna: veći dio dana već je prošao, tako da čovjek može sagledati šta je tokom njega stekao, ali i šta je nepovratno izgubio.

Riječi Uzvišenog: ”Čovjek je, doista, na gubitku”, znače da se čovjek nalazi usred gubitka, da ga on obuhvata i prožima. Ovakva općenita tvrdnja ukazuje na mnoštvo stranputica kojima ljudi idu mimo Allahove upute i zato obuhvata sve koji ne slijede Njegov put.

Uzvišeni Allah kaže: ”Reci: ‘Pravi gubitnici su oni koji na Sudnjem danu izgube i sebe i svoje porodice. Eto, to je očiti gubitak.”’ (Ez-Zumer, 15.)

Iz tog općeg stanja gubitka spašavaju se samo oni koji u sebi objedine četiri osobine. Prva od njih – ispravno vjerovanje – temelj je bez kojeg ostale nemaju vrijednosti, dok preostale tri predstavljaju potvrdu i plod iskrenog imana. Što ih čovjek više zapostavlja, njegov gubitak postaje veći.

Posebnu pažnju privlači i izbor riječi el-husr (الخسر). Kur'an njome označava gubitak u njegovom općem značenju, bez obzira na to koliki on bio. Zato nije upotrijebljen izraz koji označava djelimičan gubitak, niti riječ koja bi označavala potpuni i konačni poraz. A kada Kur'an želi opisati krajnji ishod nevjerovanja i neposlušnosti, tada koristi izraz el-husrān (الخسران), koji označava potpun, konačan i nenadoknadiv gubitak. Zato se on često javlja uz opis ”očiti” (el-mubīn), jer će njegova stvarnost postati potpuno jasna tek nakon polaganja računa na Sudnjem danu.

I kako smo već kazali, iz općeg zakona ljudskog gubitka izuzeti su samo oni koji u sebi objedine četiri osobine koje Uzvišeni Allah navodi u suri El-‘Asr. To nisu slučajno poredani uvjeti, već potpuna slika puta spasa: od ispravnog odnosa čovjeka prema njegovom Gospodaru, preko izgradnje vlastite ličnosti, pa sve do njegove odgovornosti prema drugima i ustrajnosti na tom putu.

Prvi uvjet je vjerovanje u Allaha. To je temelj na kojem počiva sve ostalo i bez kojeg nijedno djelo nema svoju pravu vrijednost. U njega ulazi vjerovanje u meleke, Allahove knjige, sve Njegove poslanike, kader, proživljenje, Sudnji dan, Džennet i Džehennem. Ovo vjerovanje predstavlja osnovni uvjet za prihvatanje svih ostalih uvjeta, jer poricanje bilo kojeg njegovog temelja ruši njegovu potpunost i ispravnost.

Drugi uvjet odnosi se na lični trud čovjeka, a to je činjenje dobrih djela. Naime, nakon što iman uspostavi ispravan odnos između čovjeka i njegovog Stvoritelja, dobra djela potvrđuju iskrenost tog odnosa. To su djela kojima vjernik traži Allahovo zadovoljstvo, a ne ljudsku pohvalu i priznanje. Ona su ono što će biti stavljeno na vagu na Sudnjem danu, ono što povećava težinu čovjekovih dobrih djela i ono čime se vjernik uzdiže na visoke stepene u Džennetu. Vjera bez dobrih djela ostaje samo tvrdnja, a dobra djela bez imana gube svoj smisao.

Treći uvjet predstavlja društvenu odgovornost vjernika i njegovu obavezu popravljanja stanja u zajednici. On znači da se vjernik ne zadovoljava samo time da popravi sebe i da se okoristi mnoštvom dobrih djela, nego svoju brigu širi i na druge ljude kroz međusobno savjetovanje i podsticanje na slijeđenje Allahovog puta, pridržavanje Njegovih naredbi i klonjenje Njegovih zabrana. Jer to je istina koju je Allah objavio: ”I reci: ‘Istina dolazi od Gospodara vašeg…”’ (El-Kehf, 29.) Zato zajednica vjernika nije zajednica pasivnih pojedinaca, već zajednica koja se međusobno pomaže u dobru i čuva vrijednosti koje joj je Allah povjerio.

Četvrti uvjet također je zajedničke prirode, a to je međusobno preporučivanje strpljivosti. Ono obuhvata strpljenje na teškoćama i neugodnostima koje će vjernik susretati od onih koji odbijaju slijediti Uputu, ali i strpljenje u pokornosti Allahu, kao i ustrajnosti u dobrim djelima, u borbi sa samim sobom, te savladavanju vlastitih strasti i prohtjeva koji ga udaljavaju od Njegovog zadovoljstva. Sabur je snaga koja čuva iman, održava djelo i omogućava čovjeku da ostane na Pravom putu kada naiđu iskušenja.

Tako sura El-‘Asr u nekoliko kratkih ajeta obuhvata cijeli put ljudskog spasa: iman koji čovjeka povezuje s Allahom, djelo kojim taj iman potvrđuje, istinu koju slijedi i druge njoj poziva i sabur kojim sve to čuva i održava. Bez jednog od ova četiri temelja čovjek se približava gubitku, a njihovim objedinjavanjem izlazi iz općeg zakona propasti i ulazi među one kojima je obećan uspjeh i spas na ahiretu.

saff.ba