Crni vrh i Tomašica. Lanište i Jama Bezdana. Vilina Vlas i Čelopek. Keraterm i Omarska. Heliodrom i Dretelj. I živa lomača u kući Mehe Aljića. Suha, Blječeva, Kamenica 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, 10, 11, 12, 13. Branjevo i Pilica. I most Mehmed paše Sokovića. Brčanska Luka i bijeljinski Batković. DTV Partizan, Hadži-pašina džamija, Hotel Posavina i zgrada Policijske uprave Brčko. I zvornički Bijeli Potok, i Skočić, i Snagovo. Bratunački “Vuk Karadžić”, bratunačka Glogova. I vlasenička Sušica. Pionirska ulica i lomača u kući Adema Omeragića. I fočanski most na Drini. I opsada Goražda. I čajnička Mostina. Gatački Avtovac, kalinovički Barutni magazin i Jelašačko Polje. Logor Bileća. Nevesinjsko Zijemlje i nevesinjska Kljuna.  I Koštana bolnica u Stocu. Mostar i “Vranica”. Markale 1 i 2., i škola Fatima Gunić. I desetine takvih.  Stupni Do i Ahmići. Ljutočka dolina i hale Agrokomerca. I Manjača i Trnopolje. Večići i Kotor Varoš, dobojska Bosanka, Centralni zatvor i logor Bare. Šamačka Crkvina. I, na kraju,genocid u Srebrenici.

Piše: Avdo Avdić, Istraga

Crni vrh je danas “samo prevoj” između Tuzle i Zvornika. Tomašica je novinska priča. Za Lanište i Jamu Bezdanu znaju samo Krajišnici. U Vilinoj Vlasi, mjestu masovnog silovanja Bošnjaka, danas je “centar za rehabilitaciju”. Dom kulture u Čelopeku gdje su seksualno zlostavljali muškarce je srušen. Na mostu Mehmed paše Sokolovića pale baklje u čast Republike Srpske. Za Bijeli Potok i 650 ubijenih zvorničkih Bošnjaka skoro da niko i ne zna. Živih lomača se sjećamo samo na godišnjicu. U Foči skoro da i nema Bošnjaka. U Stocu i dalje vrše segregaciju Bošnjaka. Zločinac iz Mostrine (Duško Kornjača) liječi ljude u Novom Sadu. Za snajperisanje granatiranje Sarajeva domaće pravosuđe nikog nije procesuiralo. Agrokomerc je propao, ali Velikom Kladušom vlada ratni zločinac Fikret Abdić. Vlasenicom vlada optuženi ratni zločinac. Srebrenicom – negatori genocida.

Sudovi su utvrdili jedan genocid i dva udružena zločinačka poduhvata. I istrebljenje. I etničko čiščenje. I zločin protiv čovječnosti. Slike logora su obilazile svijet. A svijet četiri godine nije dopuštao da se branite oružjem.

Graničila je sa dvije države. I obje su je napale istovremeno. Jedna je susjedna država provela udruženi zločinački poduhvat, a druga je počinila genocid.  Pa, opet je opstala.

Ratko Mladić je i danas heroj jednih. A Dario Kordić prijatelj kojeg se ne odriču drugi. Danas imamo i visokog predstavnika koji je u istom redu sa ratnim zločincima. Imamo i one koji nas tjeraju da prvi pružimo ruku onima koji je još uvijek žele odsjeći. Danas se u Bosni i Hercegovini više pitaju Beograd i Zagreb nego Sarajevo. Danas ste velik ako odete svojim dželatima na noge. Danas je onaj koji je prijetio smrću stotinama muslimana za jednog mrtvog Srbina – partner i Istoka i Zapada. A onaj koji je slao zarobljene Bošnjake na radnu obavezu – pronositelj evropskih vrijednosti. Danas je Hrvat Željko Komšić, zlatni ljiljan Armije RBiH, samo “alkoholičar” i “privjesak Bošnjak”. A Dragan Čović je poželjan partner. Danas je logoraš Husein Kavazović tek “eksponent” “radikalnih islamista”, koji idu u džamiju, a mitropolit Hrizostom – žrtva “islamista”. Danas su žrtve genocida u Republici Srpskoj – manjina. I zbog njih se ne mijenja izborni zakon. Zakon se mijenja tamo gdje su se Bošnjaci i Bosanci odbranili kako bi vrijedili manje od onih koji su ih napali. Danas su Bosanci i Hercegovci u Bosni i Hercegovini samo “ostali”. Bez prava da budu birani. I nisu konstitutivni u vlastitoj državi. Danas je Milorad Dodik “reformska snaga”, a Fadil Novalić tek obični “crnolistaš”. Danas su bošnjački radikali Melina Borčak, Jasmin Mujanović, Reuf Bajrović, Andrej Nikolaidis, Emir Suljagić, Dragan Bursać. Danas su demokrate Ivan Šušnjar, Zoran Krešić, Mato Đaković, Srđan Puhalo. Danas tvrde da Bosnu i Hercegovinu više voli Josip Juratović nego Adis Ahmetović. Danas je Dan nezavisnosti i red je prisjetiti se rečenica tuzlanskog ratnog gradonačelnika Selima Bešlagića izgovorenu u telefonskom razgovoru sa oficirom JNA Tomislavom Pračerom u maju 1992. godine.

“Neka je rat, Pračer. Neka je rat. Ja nemam druge države osim Bosne i Hercegovine. I boli me više k…. ko će me zajebavat”!