Bliži se kolektivna dženaza za četiri pronađene prijedorske žrtve. “Sav teret sjećanja, istrage i borbe za pravdu podnijelo je samo tamošnje stanovništvo. Mislite li da će biti proglašen dan žalosti?”, pitaju sagovornici N1 na ovu temu – Jasmin Medić, doktor historijskih nauka i naučni saradnik za modernu historiju Instituta za historiju na Univerzitetu u Sarajevu, te Hikmet Karčić, doktor nauka i naučni saradnik pri Institutu za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Univerziteta u Sarajevu. “Kao da smo navikli na zločine protiv čovječnosti, kao da smo navikli na masovne grobnice”, upozorili su, dok napominju da brojna mjesta mučenja i silovanja ne samo da nisu ni obilježena – nego su čak i uređena (ponekad i međunarodnim sredstvima), da bi služila kao prostori za različite manifestacije i aktivnosti.

“Upravo zahvaljujući radu ljudi iz Prijedora, i novinarima koji su sve otkrili, je i osnovan Haški tribunal. Mi obično kažemo da je Prijedor zapostavljen u bh. javnosti. U zapadnim naučnim krugovima u kojima se izučava genocid on ima puno veću pažnju nego među naučnicima u Bosni i Hercegovini. Činjenica je da godišnje pedesetak univerziteta dolazi na prijedorska stratišta – samo otprilike dva su iz BiH, ostali iz svijeta”, započeo je Medić.

No, šta to govori o ovdašnjem stanovništvu – pitanje je koje se samo nameće.

Karčić naglašava da narodi po prirodi imaju problema sa suočavanjem s onim što im se dogodilo.

“Naročito jer su zločini u Prijedoru i Podrinju mahom počinjeni od ljudi koji su poznavali svoje žrtve. To zločine čini još strašnijim, a traume većim. To je samo jedan od razloga u nizu njih, poput nezainteresovanog kadra u obrazovnim institucijama. Ja sam prije dva mjeseca imao grupu studenata iz SAD-a koji obilaze svake godine sve logore sa područja Krajine, zašto domaći ne dolaze? Mislim da će mlađe generacije u tome biti hrabrije”, nada se Karčić.

Dakle, sagovornici N1 su saglasni – zbog činjenice da nije došlo do proglašenja zločina u ovom kraju BiH genocidom, dolazi do njihovog umanjivanja i zanemarivanja opsega i strahote, te zaboravljanja.

“Kao da zločini protiv čovječnosti nisu dovoljno strašni. Masakar na Koričanskim stijenama je toliko strašan da zaslužuje posebnu pažnju. Kao da smo navikli na masovne grobnice. Mi smo normalizovali brutalnost do te mjere da je nama svejedno što imamo skoro 90 lobanja zakopanih pod kamenjem. Da se ovo negdje drugo u svijetu dešavalo, mi bismo izražavali otpor i zabrinutost. Ovdje je i Tomašica prošla, i jezero Peručac – bez ikakvih reakcija u javnosti”, podsjeća Karčić.

Još jedno od pitanja koje se nameće je i ono – šta na ovom polju čine, a šta bi trebali da čine političari?

“Bošnjačkim političarima je ova tema teret. Oni bi htjeli da odu i uslikaju se u Srebrenicu…To je naše lično iskustvo s njima. Oni da su htjeli, do sada bi napravili Memorijalni centar u Prijedoru. Mogli su očuvati povratak u Kozarcu. Pravili su kratkoročne dogovore sa lokalnim srpskim političarima u tim gradovima – zato oni imaju odgovornost. Kada bi i htjeli da rade nešto, to bi ih dovelo u situaciju da gube političke poene. Zato mi sve ovo možemo i bez njih”, naglasio je Karčić, dok Medić dodaje da je pamćenje, istraga i borba za pravdu nakon svih gnusnih zločina u Prijedoru spala samo na tamošnje stanovništvo.

“Odu 31. maja, naprave selfie i poruče ‘da se nikad ne zaboravi’. Sa time se sve završava, a ljudi s tog područja sav teret nose skoro tri decenije. Koliko je puta 20. juli (u znak sjećanja na žrtve u prijedorskoj općini op.a.) bio dan žalosti u FBiH? Samo jednom, 2014. godine. Ove godine je donesena odluka samo za Unsko-sanski kanton”, poentira Medić.

Jedan od posljednjih radova Hikmeta Karčić upravo je na ovu temu i nastao je nakon što je autor primjetio da je najmanji broj publikacija posvećen onim zločinima iz 1992. – kada ih je najviše i počinjeno.

“U cijeloj BiH tada su se koristili logori u svrhu kolektivne traumatizacije, a sa ciljem da se stanovništvo više nikada ne vrati u svoj rodni kraj. To se vidi u Foči, Višegradu, Bratuncu, bosanskoj Krajini – gdje su ljudi u logorima bili izloženi masovnim torturama, silovanjima, zlostavljanjima – koji su za cilj imali da vam potpuno zgade rodni kraj. To su i priznali ljudi koji su sada vani i koji ni sa svojom djecom nisu pričali o onom što im se desilo. Dosta djece mi se javilo nakon čitanja knjige, tek tada su počeli ispitivati i roditelje”, istaknuo nam je Karčič.

Brojni objekti u kojima se navedeno dešavalo u RS, danas ne samo da nisu obilježeni spomen pločom, nego se i dalje koriste kao škole, domovi kulture, sportske sale. Drugim riječima, sjećanja na one koji su patili ostaje jedino s njima.

I aktualnim skorim dešavanjima u Prijedoru, među kojima je svakako i paradiranje kadeta Srbije, sagovorinici N1 imaju usaglašen stav: “Cilj je poslati poruku da je Prijedor srpski.”

“Pitanje trijumfalizma Haris Halilović je uvrstio kao 11. fazu genocida. Ja bih sve ovo što se dešava nakon ‘svesrpskog saobra’ ocijenio kao tihu agresiju na Bosnu i Hercegovinu’. Ona je pokazala koliko je nemoćna vlast na nivou države, odnosno probosanski blok. Svi su tvrdili da nemaju ništa s tim”, podsjetio je Medić.

Opširnije u videu gostovanja koji će biti dostupan uskoro.