Connect with us

USK

‘Fikrete, gore nema nikoga, svi su pobijeni’: U jednom danu izgubio 29 članova porodice, preživio jer je radio u Njemačkoj (VIDEO)

Published

on

Supruga i dvoje djece Fikreta Bačića ubijeni su u ljeto 1992. godine od snaga Vojske Republike Srpske, u okolini Prijedora. 32 godine kasnije, još traga za posmrtnim ostacima. U Prijedoru i okolnim mjestima ubijeno je 3.176 osoba. Blizu 30.000 osoba nesrpske nacionalnosti prošlo je i kroz prijedorske logore Trnopolje, Omarska i Keraterm. Gradske vlasti ne dozvoljavaju nijedno spomen-obilježje u znak sjećanja na ubijene Prijedorčane.

“Nema potrebe za strah i paniku, a od građana koji su lojalni srpskoj republici Bosni i Hercegovini traži se da na svoje kuće na vidnom mjestu istaknu bijele zastave”, putem radija upućen je poziv nesrpskom stanovništvu u Prijedoru u maj 1992. godine.

“Bačić Nermina i Nermin imali su šest i 13 godina kada su ubijeni, zajedno sa majkom Enisom. Ubili su ih pripadnici Vojske Republike Srpske ispred porodične kuće u selu Zecovi, u julu 1992. Fikret Bačić je u jednom danu izgubio 29 članova porodice. Ubijeno je 15 djece i 14 žena, a u selu je ukopno ubijeno 159 mještana. Najmlađa žrtva imala je dvije godine. Preživio je jer je radio u Njemačkoj. Sudbinu porodice saznao je u telefonskom razgovoru s rođakom u avgustu 1992.

Nermina i Nermin Bačić ubijeni u maju 1992. u Prijedoru (N1)

“I on je meni rekao: ‘Fikrete, gore nema nikoga, svi su pobijeni. I tvoji i ostali’. Znači, kompletno je pobijeno. Tada kad sam to saznao, taj jedan mjesec dana, ja ne mogu opisati šta se sa mnom dešavalo.

Znači, jednostavno nemam filma tog šta je sve bilo, kako je. Nakon toga, kad sam došao sebi jedostavno mislio sam da je moj život bezvrijedan i da ne treba da nastavim da živim”, ispričao je za RSE Fikret Bačić.

Posljednji put sa suprugom je telefonirao u maju ‘92., dogovarajući da sa djecom dođe u Njemačku.

“Poslala mi je tada pismo i poslala mi je te dvije slike i te dvije slike ima, što su slikane za pasoš. I imam jednu sliku kad smo bili nekada kod tetke moje, kad nas je ona slikala, imama od supruge i kćerke. To mi je ona dala da imama za uspomenu. Drugo nemam ništa”, priča Bačić.

Opširnije u prilogu Radija Slobodne Evrope.

USK

Zbog učešća u ubistvima 78 bošnjačkih civila kod Ključa 11. jula bit će izrečene presude pripadnicima VRS-a

Published

on

By

Sud Bosne i Hercegovine naredne sedmice će izreći prvostepenu presudu trojici bivših pripadnika Vojske Republike Srpske koji su optuženi za učešće u ubistvima civila u Velagićima kod Ključa 1992. godine.
Izricanje presude Bošku Unčaninu, Marinku Miljeviću i Draganu Despotu zakazano je za četvrtak, 11. jula.
Optuženi su za učešće u ubistvima 78 bošnjačkih civila počinjenim 1. juna 1992. u Velagićima. Prema optužnici, bili su pripadnici Vojne policije Drugog inžinjerijskog puka.
Istog dana, u predmetu protiv sedmorice optuženih za zločine počinjene nad srpskim civilima u Lukavcu 1992. godine, Odbrane će nastaviti sa izlaganjem završnih riječi.
Za nečovječna postupanja, mučenja i ubistva civila u školama u Lukavcu i objektu “Klaonica” u Modracu počinjena od juna do oktobra 1992. optuženi su Zijad Srabović, Refik Morankić, Ahmet Bajrić, Abid Arapčić, Pašaga Čajić, Samir Džambić i Mirsad Žilić.
Prema optužnici, Srabović je bio pomoćnik komandanta za bezbjednost Štaba Teritorijalne odbrane u Lukavcu, Morankić komandant “Fikine jedinice” i Hrvatskog vijeća obrane Modrac, a ostali pripadnici te jedinice ili vojni policajci.
Sljedeće sedmice u Sudu BiH nastavit će se suđenja za ratne zločine počinjene i u drugim gradovima, javlja Detektor.
Nastavi čitati

USK

Tužna priča Zekerijaha Okića iz Bihaća koji je u jednom danu izgubio sve!

Published

on

By

Čovjek nikada ne zna šta će ga snaći u životu. Kako ona stara kaže, ‘čovjek snuje a Bog određuje’ se još jednom ispostavila tačnom.

Zekerijah Okić, koji se sa svojom porodicom preselio u Sloveniju, doživio je još jednu tragediju. Nakon ratnih dešavanja u kojima je izgubio porodicu, ponovo jed doživio istu sudbinu. U jednom danu izgubio je sve što je imao.

-Dan je bio sasvim običan. Boravio sam u Sloveniji na privremenom radu zajedno sa suprugom i ćerkicom od tri godine. Oko 22:00 sata otac moje duše mog anđela, moje supruge Simbade, je javio da je na granici pa je pitao da dođe po njega. Iako je bila u šestom mjesecu trudnoće, Simbada je zajedno sa svojim amidžom sjela u auto i otišla po svog oca. Kad je pokupila oca krenuli su nazad. Međutim, tada nastaje pakao. Blizu Klokočkog mosta na moju suprugu nailazi auto slovenskih registarskih tablica kojim je upravljala Alma Duraković gdje je policija utvrdila da se kretala brzinom 147 kilometara na sat dok je moja duša išla 51 kilometar na sat. Moj punac je poginuo odmah dok je Simbada bila živa 20 dana. Nažalost, izgubila je bitku za život.

Moje dijete su izvadili sedam dana nakon udesa, mog Davuda koji je imao 6 mjeseci. Čim sam saznao šta se desilo krenuo sam iz Slovenije gdje sam radio. Zamolio sam Gospodara da mi se smiluje, samo malo.U ratu sam izgubio sve. A očito da to nije bio kraj mojih gubitaka. Želio sam biti podrška svom djetetu a ja, ja sam umro onu noć kada sam dobio ovu vijest samo što još to niko ne vidi. Ovo sve pričam jer ne mogu više da šutim – rekao je Okić za Facebook stranicu Fikro Boss Team.

Nastavi čitati

Magazin

Profesor Dupanović iz Bihaća: Uprkos šundu i konzumerizmu uspijevamo poticati ljubav djece prema umjetnosti i muzici

Published

on

By

Almir Dupanović (46), profesor Umjetničke škole “Nusret Keskin – Braco“ u Bihaću, ističe kako je najveći izazov u radu s djecom usmjeriti ih ka pravoj umjetnosti u svijetu preplavljenom šundom.

Nakon završetka Osnovne škole AVNOJ i Srednje muzičke škole koju je pohađao tokom rata u Bihaću, Dupanović je nastavio svoje obrazovanje na Muzičkoj akademiji u Sarajevu. Tokom svoje dvadesetogodišnje karijere, predavao je predmete “Solfeđo” i “Horsko pjevanje” te podučavao sviranje klavira i harmonike.

“Najveći izazov u radu je kako usmjeriti djecu koja su danas bombardirana ogromnom količinom šunda. Problem je što se toj djeci taj šund predstavlja kao nešto potpuno normalno, a da je bilo kakav vid umjetnosti staromodan, potpuno najzanimljiv i samim time apsolutno nije vrijedan njihove pažnje”, kaže Dupanović za Fenu.

Jedan od najvećih uspjeha Umjetničke škole “Nusret Keskin-Braco” je organizacija i održavanje područnih odjeljenja u svim općinama i gradovima Unsko-sanskog kantona.

“U ova teška vremena, uspijevamo okupiti veliki broj djece i poticati njihovu ljubav prema umjetnosti i muzici”, ističe Dupanović.

Dodaje kako svako dijete ima svoj poseban način motivacije za rad i učenje, a samim tim je uslovljeno i napredovanje učenika kako u muzici tako i u svim ostalim segmentima njihovog razvoja.

Dupanović je tokom svoje karijere ostvario brojne uspjehe, kako osobne, tako i sa svojim učenicima. Njegovi učenici su redovno nastupali solo na klaviru i harmonici, kao i sa školskim horovima područnog odjeljenja Ključ i centralne škole u Bihaću.

“Među najvažnijim dostignućima istakao bih članstvo u radnoj grupi Federalnog aktiva za predmet solfeđo, gdje sam bio jedini predstavnik iz USK-a. Radna grupa je imala zadatak da osmisli propozicije za prvo federalno takmičenje iz solfeđa, što je bio historijski događaj”, kaže on.

Za svoj rad u Komisiji dobio je certifikat od Federalnog aktiva i zahvalnicu od Ministarstva kulture i  obrazovanja Unsko-sanskog kantona.

Vjeruje da umjetnost i muzika uprkos šundu i konzumerizmu, imaju perspektivu.

“Umjetnost nije ništa staromodno ili nezanimljivo. Umjetnost, a pogotovo muzika je nešto što pomjera granice kako našeg uma tako i našeg društva. Vjerujem i vidim kroz svoje i učenike svojih kolega i kolegica, kroz svoj i njihov rad, da umjetnost i muzika imaju svijetlu budućnost i u našem kantonu, ali i u našoj lijepoj BiH”, naglasio je.

Kroz svoje predano zalaganje i rad s učenicima, Dupanović nastavlja da potiče mlade generacije na ljubav prema umjetnosti i muzici, čime doprinosi očuvanju kulturnog naslijeđa i razvoja kreativnosti.

FENA

Nastavi čitati

Najčitanije