“Komšije, do sada smo za vas navijali, a nakon ovoga nema šanse! Ponižavate Bosnu i Bosance”, “Nacionalisti, primitivci, opet prijetnje podjelom Bosne i Hercegovine” …

Piše: Zoran Krešić, Večernji list BiH

To su samo neki od komentara dijela građana BiH nakon što je iz svlačionice Vatrenih iz Katara procurio videozapis, a onda i s njihova veličanstvenog dočeka u Zagrebu kada su najprije Dejan Lovren, a onda i klapa Sv. Juraj Hrvatske ratne mornarice te kapetan Luka Modrić i drugi glasno zapjevali Thompsonov hit “Lijepa li si”, što je neslužbena himna reprezentacije.

Simbol slobode

Radi se o domoljubnoj pjesmi koja pobraja regije u kojima žive Hrvati. Od Istre, Zagorja, Dalmacije, Like, ali i Bosne i Hercegovine, odnosno Herceg Bosne. Ima li razloga za osude, nerijetko prijetnje, psovke i druge slične komentare na spomen Herceg Bosne? Ovisno o kojem se kutu radi – kod Hrvata je uvriježeno da je Herceg Bosna općenito simbol borbe za slobodu i jednakopravnost, a kod Bošnjaka je ugrađen osjećaj kako se radi o simbolu stradanja i njihova progona, uz dominantnu ocjenu kako je presuđeno toj tvorevini. A je li to baš tako i otkuda takve ocjene?

Nesporna je činjenica kako je šestorici visokih dužnosnika, od bivšeg premijera do ministra obrane i dva načelnika Glavnog stožera HVO-a presuđeno u sudskom postupku vođenom pred Haaškim sudom. Oni su proglašeni krivim za ratne zločine nad Bošnjacima, što uključuje ubojstva, progone, osnivanje zatočeničkih centara… Čak i unatoč tome što je “šestorka” osuđena po krajnje upitnom pravnom konceptu udruženog zločinačkog pothvata (UZP) kakav se, osim pred ICTY-jem i na Sudu BiH, ne primjenjuje ni na jednome od sudova u svijetu. No, kada se uđe u analizu te presude, posve je jasno kako nije presuđeno Herceg Bosni, niti je moglo biti, jer Sud sudi pojedincima. Uz to, presuda se odnosi na postojanje tzv. UZP-a na području osam od 30-ak općina, koliko ih je HVO nadzirao tijekom rata. I to u razdoblju od sedam mjeseci.

To pak sugerira da Herceg Bosna i UZP u Orašju, Odžaku, Širokom Brijegu, Čitluku, Neumu… nisu postojali. Zanimljivo je da su upravo u općinama i gradovima koji su navedeni u sklopu UZP-a pripadnici Armije BiH počinili desetke masovnih zločina od Viteza (Križančevo, Buhine Kuće…), preko Rame (Uzdol), Jablanice (Doljana), Mostara (Grabovica), za koje u Haagu nitko nije odgovarao. Znači, presuda Haaškog suda ne daje nikakve argumente da se na Herceg Bosnu i Hrvate krene “đonom”, osim ako ne postoje pozadinski razlozi koji, eto, iskrsnu kao alibi.

A takav alibi koristio se i za preglasavanje Hrvata, pokušaj njihova nasilnog izbacivanja iz vlasti. A sve pod egidom kako su dopušteni svi potezi kako bi se porazio UZP. Odnosno Hrvati. No, kada se stvari izmaknu iz hrvatsko-bošnjačkog sukoba, onda se dolazi do povijesnih činjenica kako je Herceg Bosna nastala potkraj 19. stoljeća u vremenu opadanja utjecaja otomanske vlasti.

Mehmed Kapetanović

Po jednim izvorima, upravo je Mehmed Kapetanović Ljubušak, bošnjački pisac, političar i sakupljač duhovnog narodnog blaga, autor ove kovanice. Nju su poslije prigrlili i bosanski franjevci, a uoči neovisnosti BiH 1992. godine taj su pojam za zemlju koristili hrvatski političari u BiH.

Nakon što se dogodio napad na selo Uništa u Bosanskom Grahovu u svibnju 1991. godine te zločini i progon tamošnjih Hrvata, a sve se još drastičnije ponovilo u Ravnome u listopadu 1991. godine, na što nije bilo nikakve reakcije državnoga vrha, dapače bošnjački predsjednik Alija Izetbegović je rekao: “Nije to naš rat”, uslijedilo je političko i vojno organiziranje Hrvata kroz Herceg Bosnu, a poslije i kroz HVO.

Sve institucije Herceg Bosne nastavile su funkcionirati unutar novouspostavljene Federacije, ali i BiH. Njezine, ali i simbole Hrvata u BiH nitko ne može zatrti

Na ovaj Krešićev tekst ipak treba dodati ove činjenice:

Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić, nekadašnji politički i vojni lideri takozvane „Herceg-Bosne“ – proglašeni su krivim za udruženi zločinački poduhvat protjerivanja i ubijanja Bošnjaka u Bosni i Hercegovini.

Bivšem predsjedniku Vlade Hrvatske zajednice Herceg-Bosne Jadranku Prliću haški suci su dodijelili 25 godina zatvora, ministru obrane Bruni Stojiću 20 godina, dvojici načelnika Glavnog stožera HVO-a Milivoju Petkoviću i Slobodanu Praljku također svakom po 20 godina, zapovjedniku Vojne policije HVO-a Valentinu Ćoriću 16 godina te predstojniku Odjela za zatočene Berislavu Pušiću 10 godina zatvora.

Proglašeni su krivim zbog sudjelovanja u udruženom zločinačkom poduhvatu (UZP) čiji je cilj bio da se politički i vojno potčine, trajno uklone i etnički očiste Bošnjaci iz onih dijelova BiH koji su proglašeni Herceg-Bosnom, te da se ta područja pripoje državi Hrvatskoj, ili da se proglase državom unutar BiH (po uzoru na Republiku Srpsku).

Jadranko Prlić (53): Imao je velike ovlasti u koordinaciji i vođenju HVO-a i Vlade. Imao je ovlasti u vezi sa zatočeničkim centrima i igrao je ključnu ulogu u odnosima HVO-a, Herceg-Bosne i Hrvatske. Svjesno je zatvarao oči pred etničkim čišćenjem koje se događalo u Mostaru. Podržavao je i politiku protjerivanja zatočenih Bošnjaka i njihovih obitelji.

Bruno Stojić (58): Imao je velike ovlasti nad većinom sastavnica vojnih snaga i vojne policije u Herceg-Bosni. Donosio je odluke o vojnim operacijama u Mostaru i deložiranju. Nije ulagao značajne napore da se stane na kraj zločinima.

Slobodan Praljak (68): Imao je velike ovlasti nad oružanim snagama i vojnom policijom HVO-a. Kao zapovjednik glavnog stožera HVO-a je vršio kontrolu i zapovijedao HVO-om. Bio je informiran o tome da HVO premješta i zatočava Bošnjake u Prozoru, znao je da će u Mostaru biti počinjeni zločini, znao je za ubojstva i ranjavanje članove međunarodnih organizacija. Dao doprinos u nastojanjima HVO-a u sakrivanju zločina u Stupnom Dolu. Djelovao je i kao posrednik između Hrvatske i HVO-a sa ciljem ostvarivanja ciljeva zločinačkog pothvata.

Milivoj Petković (63): Mogao je predvidjeti da će djela seksualnog nasilja biti počinjena tijekom deložiranja Bošnjaka i vojnih akcija. Omogućio akcije općini Gornji Vakuf i općini Jablanica, onemogućio je pristup međunarodnin snagama i promatračima u nekim selima, sudjelovao je u granatiranju Mostara, planirao ofenzivu na stari dio Mostara koja je dovela do rušenja Starog mosta, naredio uhićenje muškaraca u nekim općinama iako oni nisu bili vojnici, sudjelovao je u fingiranjima istraga.

Valentin Ćorić (56): Imao je velike ovlasti nad vojnom policijom HVO-a. Imao je ovlasti da sudjeluje u borbi protiv kriminala u HVO-u, raspolagao je važnim ovlastima nad funkcioniranjem mreže zatočeničkih logora HVO-a. Ništa nije poduzeo kako bi spriječio zlostavljanje i ubijanje zatočenika. Jedinice vojne policije je angažirao za deložiranja u općinama Stolac, Čapljina, Mostar i Gornji Vakuf.

Berislav Pušić (60): Znao je za masovna uhićenja Bošnjaka u Herceg-Bosni, znao je i za vrlo teške uvjete u kojima su Bošnjaci bili zatočeni, a znao je i za zlostavljanje te slanje zarobljenika na prisilan rad na frontu. Nije poduzeo mjere da bi se uvjeti popravili i zlostavljanja prekinula.

Na čelu UZP Tuđman

Na čelu udruženog zločinačkog pothvata, prema presudi, bio je prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, koji je s liderima Herceg-Bosne dogovorio etničko čišćenje Bošnjaka s teritorija BiH kojeg su smatrali hrvatskim.

Franjo Tuđman, Gojko Šušak (hrvatski ministar obrane), Janko Bobetko (Glavni stožer HV), Mate Boban (predsjednik tzv.Herceg-Bosne), Jadranko Prlić, Slobodan Praljak i ostali su postigli međusobni dogovor u kojem su se organi i strukture ljudstva HVO-a (Hrvatskog vijeća obrane) koristili za zajednički zločinački cilj, naveo je predsjedavajući sudac Žan-Klod Antoneti (Jean-Claude Antoanetti).

Prilikom podužeg čitanja presude, sudac je naveo niz zločina pripadnika HVO-a u koje su se suci uvjerili da su se dogodili. Pogotovo u zatočeničkim objektima, logorima kao što su bili Heliodrom, Dretelj, Ljubuški, Gabela…

„Pripadnici HVO-a redovno su tukli zarobljenike. Jednog zatočenika u Heliodromu su natjerali da poliže vlastitu krv jer – balijska krv ne smije ostati na hrvatskom tlu.“, naveo je Antoneti naglašavajući kako se pri tom nije radilo o individualnim zločinima nediscipliniranih vojnika, već o organiziranoj akciji.

„Vojne kampanje pratilo je iseljavanje i premještanje stanovništva sa ciljem da odnosi snaga prevagnu u korist Hrvata.“, pojasnio je.

Sudac Antoneti je opisao i pojedinačnu odgovornost optuženih za određene zločine, kao što je primjerice rušenje Starog mosta u Mostaru (uništavanje kulturnih obilježja) za što je prema presudi odgovoran general Praljak, kao i za zločine u Stupnom Dolu.

Francuski sudac Antoneti je imao, inače, izdvojeno mišljenje o obliku odgovornosti optuženih, vezanog za UZP. On je predsjedao i suđenju vođi srbijanskih radikala Vojislavu Šešelju, za kojeg je zaključio na polovici suđenja 2011.godine, također različito od kolega iz sudskog vijeća – da nije bio član UZP-a predvođenog bivšim srbijanskim predsjednikom Slobodanom Miloševićem.

Budući da je tužiteljstvo zatražilo duplo veće kazne za Prlića i ostale, a njihove obrane oslobađanje – na prvostupanjsku odluku se očekuju žalbe, nakon čega slijedi poduži žalbeni postupak do konačne, drugostupanjske presude.