Piše: HRVOJE PRNJAK / Slobodna Dalmacija

U BiH još uvijek, gotovo dva puna tjedna nakon izlaska građana na birališta, nema potpunih izbornih rezultata.

Između ostaloga i zbog neizvjesnosti u Republici Srpskoj, gdje se jučer po naredbi Središnjeg izbornog povjerenstva pristupilo ponovnom prebrojavanju glasova. Nakon silnih kontroverzi, prigovora i optužbi, pa i prosvjeda oporbe, vreće s glasovima su se ponovno otvorile! 

U izbornoj noći, sjećate se, pobjedu su proglasili i kandidatkinja oporbe Jelena Trivić i dosadašnji srpski član Predsjedništva BiH Milorad Dodik. Očekivano, Dodik se žestoko pobunio protiv ponavljanja prebrojavanja glasova, ali uzalud. 

“Što ima komisija u Sarajevu s izborom za Narodnu skupštinu Srpske, za predsjednika Srpske? To je stvar Republike Srpske”, kazao je nervozni lider, zaboravljajući da je, prema Izbornom zakonu BiH, Središnja izborna komisija BiH nadležna za raspisivanje izbora na teritoriju čitave države, njihovo provođenje, kao i objavljivanje konačnih rezultata. 

A onda je pojasnio i tko stoji iza svega, rekli bi sveznajući teoretičari urota: 

“Јelena Trivić je na fonu njemačke politike, a ne politike Republike Srpske! Ne branimo se mi ni od koga, jer ja i SNSD smo apsolutni pobjednici proteklih izbora“, ocenio je Dodik. 

Predsjednika Središnje izborne komisije Suada Arnautovića je nazvao “čovjekom koji je negativno raspoložen prema srpskom narodu“ i koji, kako je kazao Dodik, “juri osvetu, a ne pravdu i pravičnost“. 

“Mislim da je on poslušnik kojem je netko rekao da tako radi, a to najčešće dolazi iz britanske ambasade koja se umiješala u izbore i od veleposlanstava koja je podržavaju“, dodao je sad već razljućeni Dodik. 

Sve je ocijenio pokušajem “potpune destabilizacije u kojoj bi se trebala proizvesti nekakva ‘žuta revolucija‘“. 

Strahovi su zeznuta stvar, zar ne… Ali vratimo se izbornoj matematici: Dodik je nakon prvog prebrojavanja imao 28.946 glasova više od “izazivačice” Jelene Trivić. Podsjetit ćemo da je prije četiri godine u utrci za predsjednika RS-a, Željka Cvijanović također poprilično tijesnim rezultatom pobijedila Vukotu Govedaricu. Naime, Cvijanović je imala 319.618 glasova, a Govedarica 284.195. Prema tome prednost Cvijanović je bila veća od 35.000 glasova, Oporba je i tada dovodila u sumnju regularnost i rezultate izbora. 

No, Dodik se tresao i 2014.: tada je pobijedio Ognjena Tadića s viškom od nekih sedam tisuća glasova. (303.496 naspram 296.021). Dodik je uvjerljivo slavio 2010. godine, kada je osvojio 319.618 glasova… 

Nego, možda je i vama prošlo ispod radara, Dodik je u četvrtak dobio neupitnu i podršku – iz Hrvatske. I to od predsjednika Zorana Milanovića! Istina, često su se njih dvojica sastajali od dolaska Milanovića na vlast, ali većina medija je jučer prenijela Milanovićevo izlaganje o HDZ-u i njemu omiljenom ministru Mariju Banožiću, a tek su rijetki zabilježili i sljedeće riječi: 

“Dodik je od svih mogućih opcija za Hrvate naprihvatljiviji. Središnja izborna komisija, koja nije pod njegovom kontrolom, izbrojala je 30 tisuća glasova prednosti u odnosu na Trivićku. Na biračkom tijelu manjem od 600 tisuća. Kakav je to kriterij i kakva je to uopće država u kojoj se ponovno prebrojavaju glasovi? To je suludo. To potkopava demokraciju. Dodik je uvjerljivo dobio te izbore. Kome je u interesu kaos i da se gura bog te pitaj kakva kandidatkinja koja priča monumentalne gluposti, zato što se Dodik zamjerio SAD-u. Govorite što hoćete, postoje izborna pravila. On ih nije mogao prekršiti” – rekao je predsjednik RH u četvrtak, dovodeći u pitanje dobronamjernost Izborne komisije u BiH, ali nipošto i pobjedu samog Dodika. 

Ne znamo čime ga je nacionalistički lider bosanskih Srba toliko zadužio, jer ovakva izjava uistinu spada u onu famoznu i često spominjanu kategoriju miješanja u unutarnje stvari neke suverene države, ali činjenica je da se Milanović baš ničega ne boji. Pa ni blamiranja, u slučaju da se pokaže kako prvotni rezultat nije bio točan i slika volje birača koji su izašli na izbore.  

Rečenica “on nije mogao prekršiti izborna pravila” zvuči kao pristranost, navijačka subjektivnost u trenutku kad se svi glasovi još jednom kontroliraju. I kad bi minumum pristojnosti bio – pričekati da Izborna komisija obavi svoj posao do kraja.  

Čak i ako na trenutak zanemarimo duboko kompromitirajuću činjenicu da nam predsjednik države unaprijed staje na stranu jednog od rijetkih političara u Europi koji nekritički i podanički podržava agresora Vladimira Putina i bez ikakvih dokaza proziva i okrivljuje Njemačku i druge zapadne demokracije, stvarajući valjda tako alibi za svoj eventualni neuspjeh, ujedno pokušavajući zaraditi još koji poen u očima Kremlja.  

Predsjednik jedne demokratske države bi o takvim stvarima jednostavno morao povesti računa. Osim ako nema iste političke ciljeve kao i notorni lider bosanskih Srba.