Connect with us

BiH

Ivančić: “Patrijarh Porfirije Federaciju BiH naziva ‘takozvanom’ jer je za njega ‘takozvano’ sve što nije srpsko”

Published

prije 7 mjeseci

on

Napadno prisutan u javnim istupima Porfirija i njegovih pobočnika, “Hrist” je klasična žrtva otmice: božanstvo kidnapirano zbog toga da bi, umjesto u transcendentalne tričarije, bilo upregnuto u “srpsku stvar”. “Hrist” je maskota pomoću koje se obavlja svođenje duhovnog života na nacionalnu mobilizaciju.

Piše: Viktor IVANČIĆ (Novosti)

Prije neku godinu, povodom nekog od važnih datuma, patrijarh Srpske pravoslavne crkve Porfirije Perić nazvao je Republiku Srpsku “djelom pravde”.

Prije nekoliko dana, u saopćenju Svetog arhijerejskog sinoda SPC-a, kojim predsjedava patrijarh Porfirije Perić, Federacija Bosne i Hercegovine nazvana je “takozvanom”.

Zašto je za rukovodstvo Srpske pravoslavne crkve Federacija Bosne i Hercegovine “takozvana”, dok Republika Srpska ne samo što nije “takozvana”, nego je u svojoj konkretnosti još i “djelo pravde”?

Najjednostavniji, a i najtočniji odgovor glasio bi da u “takozvano” spada sve što nije srpsko. Prema stavu vrhovnog uma SPC-a, srpstvo je esencija koja presudno definira realnost, a izvan granica toga opipljivog svijeta prostire se čista apstrakcija, nepoznata, nepriznata i prijeteća.

Nezgoda je što se to ne odnosi samo na administrativne jedinice, geopolitičke tvorevine ili paradržavne kreacije, trajne ili privremene, već i na istinu kao takvu. Vrhovni um SPC-a smatra da je jedino ono što je srpsko, odnosno pravoslavno, odnosno srpsko-pravoslavno, ujedno i istinito, dok je sve ostalo “takozvano”. Nema objektivnih uvida, nema dokaznih materijala, nema činjenične građe koja će uzdrmati taj čelični zakon, jer on i nije ništa drugo nego religijom zamaskirana faktofobija.

Onaj tko, na primjer, ne usvoji zdravo za gotovo mit o (barem) sedamsto hiljada Srba mučki ubijenih u Jasenovcu, najzloglasnijem ustaškom logoru, ne može biti ni dobar Srbin ni dobar pravoslavac. On je, može se reći, takozvani čovjek: ljudsko biće kao utjelovljenje neljudskosti.

Istini za volju, distinkcija između Srbina i pravoslavca, po sudu vrhovnog uma SPC-a, potpuno je suvišna, jer vjera u Boga, iako poželjna, nije obavezna dok god se slijede upute njegovih zemaljskih agenata o bespogovornoj odanosti naciji. Napadno prisutan u molitvama i javnim istupima Porfirija i njegovih pobočnika, “Hrist” je utoliko klasična žrtva otmice: božanstvo kidnapirano zbog toga da bi, umjesto u transcendentalne tričarije, bilo upregnuto u “srpsku stvar”. “Hrist” je maskota pomoću koje se obavlja svođenje duhovnog života na nacionalnu mobilizaciju.

Saopćenje Sinoda SPC-a, osim što još jednom utvrđuje nedodirljivost mita o 700.000 jasenovačkih žrtava, zapravo je retroaktivni obračun s Jovanom Ćulibrkom, episkopom slavonskim, i upućuje na pičvajz u višim odajama klera, vjerojatno još uzbudljiviji u backstageu nego na javnoj sceni. Ćulibrk je, naime, prije nekoliko godina na jednoj tribini konstatirao kako “postoji državni projekt preuveličavanja broja žrtava Jasenovca” i kako “imamo slučaj revizionizma u Srbiji i Republici Srpskoj koji je masivan s naše strane”, da bi neki portali te izjave aktualizirali ovoga ljeta.

Tada se Ćulibrk referirao na srpsku promociju izraelskog povjesničara Gideona Greifa: “Svi znamo ko je, svi profesionalni istoričari znaju ko je, svi znaju da je cirkus, jer Greif već govori o milion i 400 hiljada žrtava Jasenovca. Ne više ni o 700 hiljada, nego o milion i 400 hiljada, a nauka, struka šuti.” Pa još: “Postavlja se pitanje etike u struci istoričara. Imamo državni projekt revizije, nemojmo se zavaravati, i struka se ponaša kao da se to dešava u nekoj drugoj državi.”

Iz saopćenja saznajemo da je Sinod SPC-a još tada episkopu slavonskom “oduzeo pravo da se u javnosti oglašava o tom pitanju, znajući unapred da će svi dežurni napadači na Srpsku Pravoslavnu Crkvu i na srpski narod, kako oni iz takozvanog regiona tako i oni iz same Srbije, izvršiti zamenu teza i usamljeno lično mišljenje prikazati kao stav same naše Crkve”.

Ćulibrk se pridržavao zabrane, ali sada – nakon što je njegov davni istup izvađen iz naftalina, nakon što ga je javno napao Milorad Dodik, nakon što je 80-ak “srpskih intelektualaca”, predvođenih jednim od potpisnika famoznoga Memoranduma SANU-a Vasilijem Krestićem, uputilo javno pismo državnom i crkvenom vrhu, tražeći da se suprotstave “zlu koje je posijao episkop Jovan”, odnosno “umanjivanju srpskih žrtava Jasenovca” – blasfemija nije mogla ostati prešućenom.

Vrhovni um SPC-a tako navodi da je Ćulibrkova izjava “potpuno netačna i krajnje štetna”, da je “proizvoljna” i “historijski neutemeljena”, da pravoslavni episkop iznosi ordinarnu laž, “natežući se silogizmima i klevetajući sopstveni narod i njegove države, Srbiju i Republiku Srpsku”. SPC, kaže Porfirijev Sinod, “u potpunosti i bez ostatka, kao netačnu, protivnu istorijskoj istini, odbacuje izjavu koja je svojevremeno pokrenula danas aktuelnu medijsku kampanju, ali i sve druge slične izjave koje, ma od koga poticale, relativiziraju genocid izvršen u NDH”.

U stilskom pogledu, pak, saopćenje Sinoda SPC-a neodoljivo podsjeća na domoljubnu umobolju kakvu u svojim “polemikama” njeguju, na primjer, Penavine mladoustaše ili katolički falangisti s portala Narod.hr, jer sve vrvi od neprijatelja srpskog naroda, srpske crkve i srpskih država, pa je tu “takozvana” Federacija BiH, pa su tu “krugovi Crne Gore koji funkcionišu kao Antisrbija”, pa je tu “beogradska CNN affiliate grupa sa trabantima” i “tutti quanti”, cijela lepeza srdžbom natopljenih klišeja čija se banalnost grije i baškari pod jarkim otadžbinskim suncem.

Ironija sudbine htjela je da etiketom heretika i nacionalnog izdajnika bude okićen onaj kojemu nije manjkalo nacionalističkog oduševljenja. Višegodišnji javni rad Jovana Ćulibrka, doduše – zbog navade da historijske drame i lomove tumači u ključu pop-kulture – ima odlike svojevrsnog ideološkog bućkuriša u kojemu je, kao na švedskom stolu, svatko mogao naći nešto za sebe, ovisno o afinitetima: od veličanja Karadžića i Mladića, preko uglazbljivanja stihotvorina vodećega pravoslavnog hitleroljupca i antisemita Nikolaja Velimirovića, pa do principijelne kritike srpske žrtvoslovne mitomanije.

Ta mitomanija, kako pokazuje očitovanje Svetog arhijerejskog sinoda, žanrovski se sve više približava pornografiji, između ostalog i zbog toga što hiperinflacija mučenika neizbježno vodi u dosadu. Ipak, žestina nastupa iznova svjedoči o nepomirljivome nesporazumu između crkve i istine, a u krajnjoj liniji i naporu da se u javnom prostoru obesmisli sama kategorija istine.

U okviru crkveno-državnoga bračnog saveza, to je već zaista kućni posao primjereniji crkvi: inzistiranje na religioznom pristupu serviranome povijesnom gradivu, na dužnosti da se u isto bespogovorno vjeruje, bez obzira na činjeničnu neutemeljenost onog što se propovijeda. To što istina da je jasenovačkih žrtava bilo nekoliko puta manje nego što stoji u svetim spisima (700.000) uopće ne dovodi u pitanje zločinački karakter ustaške NDH, pravoslavni komitet tiče se koliko i crno ispod nokta. Realno je ono srpsko, a sve drugo je “takozvano”.

Zbog nekih razloga, međutim, vrhovni um SPC-a uvjeren je da se njegova rabota razlikuje od one hrvatskih revizionista, čija je tradicija iznimno bogata: od Tuđmanova besramnog umanjivanja broja žrtava Jasenovca u “Bespućima povijesne zbiljnosti”, preko upinjanja hrvatske ekspoziture Katoličke crkve da se pobožni ustaški suradnik Alojzije Stepinac proglasi svecem, pa do djelovanja “Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac”, sa “znanstvenim ciljem” pripisivanja logorskih zlodjela partizanima, a čiji je rad budžetskim novcem financirala hrvatska vlada.

No, iskustvo nas uči da se radi o dvije oštrice istog mača, da se sumanuto preuveličavanje i sumanuto poricanje strateški pothranjuju, i da je, uostalom, brojčano pumpanje genocida u Jasenovcu u najužoj vezi s negiranjem genocida u Srebrenici.

Također se pokazalo da je faktofobija neizbježna stavka nacionalističke operative, kakvoj je Porfirijeva crkva, s onim “Hristom” umotanim u trobojnu zastavu, svim srcem predana. A tu je i iskustvo vlastite kože: zlosretni episkop Jovan iz prve ruke može posvjedočiti da je, posegnuvši za istinom, namaknuo sebi omču oko vrata.

Sve to s tradicionalnim poimanjem “uloge vjere u sekularnom društvu” odavno nema nikakve veze. Nametati laž kao kolektivnu obligaciju, kao svetu dužnost, nije ni kršćanski ni hrišćanski. To je idiotski.

Povezane teme:

BiH

Bizarna izjava Milorada Dodika: “Pet milijardi ljudi neće podržati Rezoluciju o Srebrenici”

Published

prije 7 sati

on

1. Maja 2024.

By

Predsjednik entiteta Republika Srpska Milorad Dodik je danas, 1. maja, imao bizarnu izjavu u vezi s Rezolucijom o genocidu u Srebrenici, o kojoj će raspravljati Generalna skupština UN-a sredinom maja.

Na postavljanju kamena temeljca za stadion u Surčinu kod Beograda, Dodik je govorio o ovoj rezoluciji, ali nije posve jasno kako je došao do brojke koju je spomenuo.

“Postoji mogućnost da predstavnici više od pet milijardi ljudi u svijetu ne budu iza te rezolucije. Dakle, jedna dramatična manjina će biti za tu rezoluciju, bez obzira što su iza nje SAD i ostale moćne zemlje, ali neće biti Rusija, Kina i mnoge druge države”, rekao je predsjednik RS.

Kako je Dodik došao do brojke od pet milijardi, niko ne može reći sa sigurnošću.

Čak i ako u matematiku uključimo Kinu, koja ima oko jedne milijarde stanovnika, skoro je nemoguće doći do cifre koju je spomenuo Dodik.

Kako bi njegovu izjavu stavili u puni kontekst, u dvije najmnogoljudnije zemlje na svijetu, Kini i Indiji, živi “samo” nešto više od dvije milijarde ljudi. Čak i uz glas protiv svih država u Africi, brojka bi stigla tek do tri i po milijarde stanovnika.

U deset najmnogoljudnijih zemalja na svijetu živi oko 4.6 milijardi ljudi, ali su među ovim državama tek dvije koje se otvoreno protive Rezoluciji o genocidu u Srebrenici, a to su Kina i Rusija, u kojoj živi “tek” 147 miliona ljudi, piše Klix.

Tu su i države poput SAD-a, jednog od kosponzora rezolucije, u kojoj živi 336 miliona osoba. Ostatak liste pune Indonezija (278 miliona), Pakistan (229 miliona), Brazil (217 miliona), Nigerija (216 miliona), Bangladeš (168 miliona) i Meksiko (128 miliona stanovnika). Niti jedna od ovih država nije javno izrazila svoj stav o Rezoluciji o genocidu u Srebrenici.

Podsjetimo, očekuje se da će se o ovoj rezoluciji u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija raspravljati sredinom maja. Poznato je da su autori rezolucije Njemačka, Ruanda i BiH, dok su na listi kosponzora, barem onih koji su potvrdili svoj status, Slovenija, Sjedinjene Američke Države, Italija, Francuska, Čile, Lihtenštajn, Novi Zeland, Vanuatu i Turska.

Nastavi čitati

BiH

Koja Vam je prva misao kad osjetite zemljotres?

Published

prije 12 sati

on

1. Maja 2024.

By

Zemljotres
Kao muslimani i muslimanke vjerujemo da se sve dešava Božijom voljom i određenjem, i naravno da imamo svoju odgovornost u svemu.
Ako je vaša prva pomisao bila kad ste osjetili zemljotres, da je to zbog drugih, u krivu ste i imate jako puno posla u radu sa samim sobom.
Ako ste pomislili na svoje vlastite propuste u odnosu prema Stvoritelju, stvorenjima, svojim obavezama na dobrom ste putu da budete mnogo bolji.
Najlakše je ”svaliti” sve na druge, da biste sebi ”dušu olakšali”.
Prihvatimo u svemu svoju odgovornost. Ako to uradimo, biće nam svima bolje.
Veličajmo Boga, i zahvaljujmo Mu na blagodati kad je najbolje pa se imamo pravo nadati da ne bude teških sikušenja.
Uzvišeni Allaha u Kur'anu kaže:”I kad je Gospodar vaš objavio: Ako budete zahvalni, Ja ću vam zacijelo još više dati; budete li nezahvalni, kazna Moja doista će stroga biti.” ( Sura Ibrahim 7. ajet)
Nastavi čitati

BiH

Muslimanska radna etika

Published

prije 12 sati

on

1. Maja 2024.

By

Muslimanska radna etika

datum objavljivanja: 1.05.2024.

Donacije poslodavaca zarađene na muci i nepravdi radnika, bez obzira koji cilj imale, jesu donacije ljudi koje Allah ne voli / Raditi i biti vrijedan radnik samo ako je šef prisutan, znači biti licemjer i stjecati nedozvoljenu zaradu.

Bez obzira što je vrijeme robovlasništva daleko iza nas, danas se određeni poslodavci prema radnicima nerijetko odnose kao robovlasnici prema robovima.

Navedimo nekoliko primjera u tom kontestu. Iako je radno vrijeme naznačeno u ugovoru, radnik je obavezan ostati dokasno navečer. Poslodavac ne pomišlja na obaveze koje njegov radnik ima, naročito ako se radi o porodičnom čovjeku.

Ovo je naročito važno u proljetno doba kada radnici s minimalcima pokušavaju nakon radnog vremena obrađivati zemlju, jer njegov budžet ne dozvoljava kupovinu svježeg voća i povrća, kao i zimnice, u bilo koje doba godine. Od radnika se zahtijeva da za minimalnu platu obavlja posao više ljudi, a često prihod ne odgovara zakonom utvrđenim platnim listama.

Poslodavac nije svjestan da upravo ovom nepravdom stavlja u iskušenje radnika da ne obavlja svoj posao revnosno, ili štaviše da počne ga potkradati. Postoje poslodavci koji daju zakonom zagarantiranu plaću, ali nakon njene isplate radnici su obavezni vratiti određenu sumu poslodavcu.

Kao da je riječ o haraču. Te obespravljene radnike svakodnevno gledamo u našim porodicama, familijama džamijskim odborima, prvim saffovima…

Naravno, u sveopćoj paranoji poslodavac će tražiti od bližih saradnika, ili radnika koje smatra povjerljivim, da špijuniraju pa čak i podmeću robu drugim radnicima testirajući ih da li će pokušati krasti.

 

Također, poslodavci često traže od radnika da skrivaju sve propuste firme; porez, nehigijenske uvjete i rok trajanja robe itd.

Mnogi radnici rade “nacrno” bez ikakvog osiguranja, a da bi se ispunila zakonska obaveza poslodavac će umjesto radnika “prijaviti” sebe, svoju porodicu i bližu rodbinu, čak i ako ne rade. Radnik će razumjeti situaciju kada je firma u krizi, ali kako će razumjeti ako se poslodavac razmeće skupocjenim novim autima dok govori o krizi?

Možda izgleda suvišno govoriti o hrani, ali danas još postoje poslodavci koji ne obezbjeđuju radnicima adekvatnu hranu, ili je riječ o jednoličnoj hrani koju radnici mogu uzeti ili odbiti, jer druge nema.

Postoje slučajevi kada poslodavci ne dozvoljavaju radnicima napuštanje radnog mjesta čak i kada im se u porodici desi nesretan slučaj, a iznimke, što je zapravo obaveza, prave samo ako se nešto desi radniku. Naravno, radnici s povredama ili težom bolešću ostaju bez posla, jer bolovanje nije ekonomski isplativo, dok majke nakon porodiljskog ne dobivaju mogućnost povratka na radno mjesto. Da se radniku omogući obavljanje namaza…

Radnik može biti sretan ako mu se uopće dozvoli odlazak na bajram-namaz.

Sve su ovo karakteristike prakse oholog poslodavca kojem je ponižavanje radnika postala praksa, naročito onog koji je bez temeljnog obrazovanja i odgoja spletom okolnosti stekao određeni kapital. Poslodavac će birati turističke destinacije i bogato provesti blagdane i praznike, jer njegova plata ne kasni, ali njegovim radnicima, ako ne budu obavezni raditi i tokom praznika, datum isplate mjesečnog primanja će se pomjeriti.

S tim konstantnim pomjeranjem dana isplate radnik izgubi u toku godine bar jednu platu.

Poslodavac će provesti svaki blagdan u odmoru, s bogatim jelovnikom, dok će njegov radnik nastojati posuditi novac kako bi obezbijedio osnovne namirnice svojoj porodici, kao da Poslanik, a.s. nije poručio: “Daj radniku njegovu zaradu prije nego mu se znoj osuši”.

Ove i slične slične situacije možda su strane onima koji dobivaju platu iz sigurnog budžeta određenih institucija, ali to je realnost koja se zanemaruje u našim razgovorima, sohbetima, hutbama. Odgovorne osobe ne obraćaju pažnju na ove situacije, ili su u strahu od svađe s poslodavcima od kojih su dobili donaciju za lični ili društveni interes.

Donacije poslodavaca zarađene na muci i nepravdi radnika, bez obzira koji cilj imale, jesu donacije ljudi koje Allah ne voli. Poslodavci kao da nisu svjesni da su Božijom odlukom i milošću samo u prednosti nad radnicima, a nikako njihovi vlasnici.

Kada bismo pratili život i smrt nepravednog poslodavca, te stanje njegove porodice možda bismo se uvjerili u Allahovu pravednu odredbu već na Ovom svijetu. Prilikom razmatranja odnosa poslodavac – radnik ljudi uglavnom imaju više naklonosti prema radnicima, jednim dijelom što je većina ljudi na svijetu radnici, a drugim dijelom što se nepravda uglavnom čini nad radnicima. Ipak, treba imati na umu da mnogi radnici svojim riječima, djelima, neradom, lijenošću čine nepravdu poslodavcu svakog (ne)radnog dana.

Jedna od nepoželjnih osobina radnika koja može štetiti poslodavcu, ali i radniku naročito u smislu njegovog radnog ambijenta, jeste neopravdano konstantno nezadovoljstvo.

Ako bismo ilustrirali ovu osobinu najbolji primjer bi nam bio slučaj kada poslodavac omogući povišicu radniku, a ovaj se upita: “Ako je meni povećao plaću, koliko li je tek onda on zaradio ovaj mjesec?!” Ako je poslodavac pravedan, konstantno nezadovoljstvo radnika može biti samo posljedica zavisti i ljubomore, a imati takvog radnika je kao zaposliti nezrelo i nestručno dijete, jer neopravdana zavist je jedna od osobina nezrelog djeteta.

Raditi i biti vrijedan radnik samo ako je šef prisutan, znači biti licemjer i stjecati nedozvoljenu zaradu. Krasti od vlasnika, bez obzira da li je riječ o doslovnoj krađi materijalnih stvari ili, pak, obavljanje ličnih poslova tokom radnog vremena ili na radnom mjestu, znači varati.

Radnik može nemarno da se odnosi prema imovini vlasnika, svojim ponašanjem da udaljava poslovne partnere od vlasnika; širi laži i dezinformacije o vlasniku; u trgovini ili na pijaci može prodavati svoje proizvode umjesto vlasnikove; posluživati u restoranu svoju hranu i piće bez znanja vlasnika… sve su to osobine varalica, naroda koje je Uzvišeni prokleo, a u Kur’anu donio opis njihovih osobina: “Dolazi vam jasan dokaz od Gospodara vašeg, zato pravo na litri i na kantaru mjerite i ljudima stvari njihove ne zakidajte, i red na Zemlji ne remetite kad je već na njoj uspostavljen red.

To je bolje za vas ako vjerujete.'“ (El-A'raf, 85) Radnikova plata može biti halal, islamom dozvoljena samo ako bude radio na poslu kao da radi za sebe, za svoju firmu i trgovinu.

Hadis Niko od vas neće vjerovati dok svome bratu ne bude volio ono što i sam sebi voli, i radnik i poslodavac mogu uvrstiti u lični poslovni kodeks.

Nastavi čitati

Najčitanije

✕