Connect with us

Svijet / Zanimljivosti

Kada je svijet bio najbliže nuklearnom ratu? Jeste li čuli za Stanislava Petrova?

Published

on

Nivo nuklearnog rizika drastično je porastao zbog destruktivne politike Zapada i može sa sobom da nosi opasnost od direktnog vojnog sukoba nuklearnih sila, saopštila je portparol ruskog Ministarstva spoljnih poslova Marija Zaharova. Opasnost od nukleranog sukoba, uništenje svijeta kakvog poznajemo u nuklearnom ratu, prijetnja je za čovječanstvo još od prvih detonacija atomskih bombi koje su ekplodirale u Hirošimi i Nagasakiju.

Polarizacija svijeta, na one koji su uz Rusiju (Sovjetski savez) i one koji su uz SAD, od kraja Drugog svjetskog rata zapravo nikad nije prestala. Borba Amerikanaca i Rusa za globalnu prevlast rezultirala je utrkom u naoružavanju i razvijanju različitih vrsta nuklearnih bombi, srećom osim onih u Japanu niti jedna nije, osim kada su testiranja u pitanju, eksplodirala, piše N1.

Nuklerne sile svoje bombe najčešće koriste kao prijetnju i svi se nadamo da neće doći do trenutka da neko pritisne crveno dugme.

Ipak, od 1947. godine koja se smatra početkom Hladnog rata, pa sve do danas svijet je nekoliko puta bio na ivici uništenja. Jedna od najvećih kriza bila je početkom 60. godina.

Kubanska kriza

Kubanska raketna kriza dogodila se u oktobru 1962. godine i predstavlja jedan od najdramatičnijih trenutaka Hladnog rata. Kriza je svijet dovela na rub nuklearnog sukoba. Kriza je počela kada su američki izviđački avioni otkrili sovjetske balističke rakete na Kubi, samo 90 milja od obale Floride. Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država John F. Kennedy odgovorio je uspostavljanjem pomorske blokade oko Kube kako bi spriječio dolazak dodatnih sovjetskih vojnih materijala. Nakon intenzivnih pregovora i javnih kao i tajnih komunikacija između Kennedyja i sovjetskog vođe Nikite Hruščova, postignut je dogovor: Sovjeti će povući svoje rakete iz Kube, a SAD će javno obećati da neće napasti Kubu. Dodatno, SAD je tajno pristao povući svoje rakete iz Turske, što je takođe bila bitna komponenta sporazuma koja je pomogla u deeskalaciji krize. To da je Kennedy pristao povući svoje projektile iz Turske saznalo se godinama kasnije. Potezi američkog predsjednika koji je na nagovor svog brata odlučio da ne bombarduje Kubu pokazali su se kao ključni.

Reuters

Indijsko-pakistanska kriza

Nakon Kubanske raketne krize, jedna od značajnih nuklearnih kriza tokom Hladnog rata bila je Indijsko-pakistanska kriza 1971. godine. Ova kriza nije bila direktno vezana za konfrontaciju između Sjedinjenih Američkih Država i Sovjetskog Saveza, ali je predstavljala regionalni sukob sa potencijalnim nuklearnim implikacijama, posebno nakon što su i Indija i Pakistan kasnije razvili nuklearno oružje.

Rat Izraela i arapskih zemalja predvođenih Egiptom

Međutim, ako se gledaju krize direktno povezane sa SAD i Sovjetskim Savezom, onda je značajan i tzv. Jomkipurski ili Ramazanski rat iz 1973. godine, kada su Sjedinjene Države stavile svoje nuklearne snage u stanje povišene pripravnosti kao odgovor na sovjetsku prijetnju da će intervenisati vojno u ratu između Izraela i koalicije arapskih država predvođenih Egiptom i Sirijom. Ovo je pokazalo da su globalne nuklearne sile i dalje bile spremne na upotrebu ili prijetnju upotrebom nuklearnog oružja u kontekstu međunarodnih sukoba. Sirija je godinama kasnije iako je nije pogodila nuklearna bomba potpuno razorena zemlja.

U noći 15. oktobra izraelske oklopne jedinice, kojima je zapovedao Arijel Šaron, iskoristile su slabo branjeni prostor između egipatske 2. i 3. armije na području Gorkih jezera na Sinajskom poluostrvu i ušle duboko u teritoriju koji su držali Egipćani. Došli su do Sueckog kanala i prešli ga. Nakon stvaranja mostobrana na zapadnoj obali kanala, Izraelci su napredovali egipatskom stranom obale prema gradu Suezu, pa su 21. oktobra okružili cijelu egipatsku 3. armiju. Izraelskim snagama je time bio otvoren put do Kaira. Egipatska vojska našla se u teškoj poziciji, suočena sa mogućnošću katastrofalnog poraza i gubitka cijele armije na Sinajskom poluostrvu. U takvoj situaciji je američki državni sekretar Kisindžer otputovao u Moskvu, gdje je sa sovjetskim liderom Brežnjevom dogovorio prekid vatre.

No, primirje je bilo prekinuto a Izrael je nastavio stezati obruč oko egipatske armije. Sovjetski Savez je Sadatu (Egipatski predsjednik) obećao da će 3. armija biti sačuvana i zaprijetio da će u slučaju nastavka izraelskog napada poslati u Egipat svoje vazdušno-desantne jedinice. Moskva je Sjedinjenim Američkim Državama predložila zajedničku američko-sovjetsku vojnu akciju u regiji, što u Vašingtonu nije primljeno sa odobravanjem. Nikson je u telefonskom razgovoru pokušavao odgovoriti Brežnjeva od vojnog angažmana a istovremeno je stavio američke nuklearne snage u stanje pripravnosti. Konfrontacija Sjedinjenih Američkih Država i Sovjetskog Saveza oko Jomkipurskog rata bila je najveći sukob supersila nakon završetka Kubanske krize.

Kako je tehničar Stanislav Petrov spasio svijet?

Jedan od najdramatičnijih incidenata hladnog rata, koji je mogao dovesti do nuklearne katastrofe, dogodio se 26. septembra 1983. godine, kada je sovjetski vojni tehničar Stanislav Petrov bio dežuran u nuklearnom kontrolnom centru. Te noći, sovjetski sistem ranog upozorenja, poznat kao OKO, pogrešno je detektovao lansiranje američkih interkontinentalnih balističkih raketa prema Sovjetskom Savezu. Umjesto da automatski izvjesti svoje nadređene o detekciji, što bi moglo dovesti do uzvratnog nuklearnog udara, Petrov je procijenio situaciju kao lažni alarm.

Petrov je smatrao da je mala vjerovatnoća da bi SAD pokrenule napad sa samo nekoliko raketa i da bi napad bio masovniji. Odlučio je da pričeka dodatne potvrde o napadu, koje nikada nisu došle. Njegova procjena je bila tačna – “napad” je bio uzrokovan tehničkom greškom u sovjetskom satelitskom sistemu, koji je sunčevu refleksiju na oblacima pogrešno interpretirao kao lansiranje raketa. Petrovova smirenost i sposobnost da preispita tehnologiju spriječili su potencijalnu nuklearnu katastrofu između dvije supersile.

Uprkos prevenciji potencijalne nuklearne katastrofe, odbijajući da obavesti svoje pretpostavljene o upozorenjima računarskog sistema, pukovnik Petrov je prekršio svoja naređenja i vojni protokol. Kasnije su ga ispitivali nadređeni o njegovim akcijama tokom događaja, što je dovelo do toga da ga više nisu smatrali pouzdanim vojnim oficirom. Sovjetska vojska nije kaznila Petrova za njegove akcije, ali ga nije ni nagradila niti mu dala odlikovanja. Njegova akcija je otkrila nesavršenosti sovjetskog vojnog sistema, što je prikazalo njegove pretpostavljene u lošem svjetlu. Dobio je negativnu ocjenu za loše urađen pisani zadatak i njegova jednom obećavajuća vojna karijera stigla je do kraja. Prekomandovan je na manje povjerljiv posao, a potom i penzionisan. Petrov je do kraja života živio u priličnom siromaštvu.

Dobio je brojne međunarodne nagrade a o njemu je snimljen i film The Man Who Saved The World.

Preminuo je 2017. godine.

stanislav-petrov

Norveška raketna kriza

Tog 25. januara 1995. godine, ruski radarski sistemi detektovali su lansiranje rakete iz pravca Norveške, koje je bilo usmjereno ka Rusiji. Raketa je bila zapravo istraživačka raketa, lansirana u svrhu naučnih istraživanja visokih atmosferskih slojeva, koja je nosila opremu za proučavanje sjeverne svjetlosti. Raketa je lansirana sa otoka Andøya u Norveškoj, a ruski sistem ranog upozorenja je pogrešno interpretirao njenu putanju kao mogući nuklearni napad.

Zabrinutost je nastala zbog toga što su Rusi smatrali da bi takva raketa mogla biti korištena za opremanje radara sa elektromagnetskim impulsom, što bi moglo biti uvod u nuklearni napad. Predsjednik Boris Jeljcin je aktivirao svoj “nuklearni kofer”, a ruski nuklearni snage su bile stavljenje u stanje pripravnosti.

Šta se točno dogodilo?

Ono što Rusi nisu uočili je da je raketa krenula prema moru na sjever, a ne prema Rusiji. Praćenje putanje u trajanju od 8 do 10 minuta bilo je krucijalno za donošenje odluke hoće li uslijediti napad. Jeljcin je po prvi puta u povijesti, u samo nekoliko minuta od obavijesti o uočenom projektilu, dobio crnu aktovku za pokretanje nuklearnog napada. Ipak, prvo se savjetovao sa svojim ministrom obrane. Svjedoci navode da je u Kremlju vladala totalna zbrka. Nije poznat tačan redoslijed događaja, no Jeljcin je pratio putanju projektila od početka od kraja te je i sam mogao vidjeti da se raketa udaljava od zračnog prostora Rusije. Ispaljena raketa je pala na zemlju blizu Spitsbergena, najvećeg otoka na Svalbardu, i to samo 24 min nakon lansiranja.

U novijoj historiji nuklearni rat se spominje najčešće od početka agresije Rusije na Ukrajinu. Spomenula ga je danas Zaharaova, svoje projektile često pokazuje i spominje Putin, no gledajući kroz historiju svjetski lideri koji su bili tvrdokorniji od današnjih bili su svijesni da pritisnuti crveno dugme znači i kraj svijeta i nisu to učinili. Nukelarne bombe kao sredstvo zastrašivanja koriste i prečesto.

Svijet / Zanimljivosti

O stavu roditelja ovisi hoće li dijete imati radne navike

Published

on

Mnogim roditeljima je već dosta 15-godišnjaka koji ne znaju složiti krevet za sobom, koji ne peru suđe, koji ne posuđuju sami knjige za lektire već čekaju da sve to obave njihovi roditelji. Roditelji, sada već srednjovječni, koji su sve to činili u tih 15 godina sada žele malo odmora i vremena za sebe i smatraju da je red na njihovoj djeci. No pitanje je kako?

Piše: Kristina Bačkonja, dipl. psiholog

U svojoj praksi često se srećem s vrlo sličnim pitanjima i problemima roditelja. Jedno od njih, koje se opetovano ponavlja jest kako da njihova djeca – koja su sada već dovoljno odrasla – počnu konačno preuzimati odgovornost za kućne poslove i postanu samostalnija.

Mnogim roditeljima je već dosta 15-godišnjaka koji ne znaju složiti krevet za sobom, koji ne peru suđe, koji ne posuđuju sami knjige za lektire već čekaju da sve to obave njihovi roditelji. Roditelji, sada već srednjovječni, koji su sve to činili u tih 15 godina sada žele malo odmora i vremena za sebe i smatraju da je red na njihovoj djeci. No pitanje je kako? – prenosi ordinacija.vecernji.hr

Iako bi bilo idealno da dolaskom kod stručnjaka možemo dobiti recept nakon čije primjene stvari funkcioniraju bez problema, to je gotovo nemoguće. Taj “kako“ ne stane u jedan savjet i jednu pilulu koju je dovoljno jednom popiti da bi došlo do promjene. Taj “kako“ se gradi godinama, puno prije nego do problema uopće dođe.

Ako ste ikada pokušali promijeniti neku svoju naviku koja egzistira već godinama, sigurno ste primjetili da to baš i nije jednostavno. Ako već godinama imamo običaj popiti kafu prije doručka, trebat će nam neko vrijeme da se naviknemo na promjenu u kojoj ćemo prvo doručkovati a tek potom popiti kafu. Nije nemoguće, no isto tako je i prilično nerealno za očekivati da ćemo nakon prvog puta odmah usvojiti novi obrazac.

Navike se usvajaju od najranije dobi

Iz navike radimo puno stvari: zaključavamo vrata po izlasku iz stana, palimo svjetla na automobilu, zatvaramo vodu kada operemo ruke… Ali isto tako navika je i spremiti tanjir za sobom, oprati posuđe, složiti krevet, brinuti o svojim obavezama. Navika koja se usvaja od najranije dobi.

Kako to da onda nemaju svi 15-godišnjaci te navike? Odgovor na to pitanje imaju roditelji koji tih 15 godina sve čine umjesto djece.

Mogu razumjeti roditelje koji su sami imali teško djetinjstvo i stroge roditelje i koji su željeli svoju djecu osloboditi obaveza, dopustiti im da uživaju kako oni nikada nisu mogli. Mogu razumjeti roditelje u procesu rastave braka ili samohrane roditelje koji pokušavaju djetetu smanjiti stres i pritom čine sve kako bi ono bilo sretno. Međutim, ako dijete godinama nije imalo obaveze, ako nikada nije moralo pospremiti krevet, oprati suđe ili posuditi knjigu za lektiru (neovisno o razlozima) zašto bi ono odjednom to htjelo (ili znalo) u starijoj dobi?

Sa sigurnošću mogu reći da se nijedno dijete neće samoinicijativno uhvatiti posla u starijoj dobi ako do tada nije steklo radne navike i ako su do tada roditelji sve radili za njega. Godine same po sebi ne znače ništa ako tokom njih nismo ništa naučili. Drugim riječima, same godine ne garantiraju da će  20-godišnjak znati oprati posuđe a 10-godišnjak neće. To ovisi o njegovom prijašnjem iskustvu i stavu roditelja.

Sjećam se posjeta prijateljici koja je sa svojom trogodišnjom kćerkicom spremala posuđe u mašinu za pranje suđa – ponos koji je u tom trenutku zasjao na malom licu ne može se ni opisati. Prijateljica mi je tada objasnila da se njezina kćerkica voli tako igrati s njom: kada je mama pospremala kuću, malena je imala svoju igračku metlu koju je vukla po podu; kada je mama slagala ormar i malena je s veseljem i ponosom pomagala. Je li dijete od tri godine pomelo pod? Nije. Je li to isto dijete dobro posložilo posuđe u stroj za pranje? Nije. Jesu li majice u ormaru bile dobro posložene? Nisu. No to nije ni bila poenta. Majčin cilj nije bio da njezino dijete odradi posao umjesto nje; cilj je bio da dijete kroz igru i druženje stiče radne navike koje ne možemo usaditi nabrzinu i odjednom. Za to je potreban dobar primjer nas odraslih i vrijeme.

Nikada nije kasno

Rekla bi da nikada nije prerano (a ni prekasno) da se bavimo djetetom i naučimo ga sve što želimo da usvoji. Dok će nam u mlađoj dobi biti jednostavnije (dijete će vjerojatno s guštom i ponosom učiti kako se slaže krevet i veseliti se malim ritualima čišćenja, kuhanja i slično), u starijoj dobi se stvari malo kompliciraju. Da bi privolili našeg adolescenta da se osamostali potrebno je osluškivati što je njemu važno, kakav je njegov tempo. Primjer, ako znamo da je naše dijete jako motivirano da se jednog dana odseli od nas, tada mu i obaveze kao što su kuhanje i pospremanje možemo prezentirati kao nešto u čemu će jednog dana uživati u vlastitom domu. Rečenica poput “Pa sigurno nećeš visiti kod mame na ručku svaki dan – to nije cool” itekako bi ga mogla nagnati da uzme stvari u svoje ruke. Naravno da se stvari neće promijeniti preko noći i da ih neće prihvatiti s oduševljenjem – no, ništa se ne usvaja preko noći.

Na kraju bih voljela reći svim roditeljima da ne vjerujem u greške – samo u povratne informacije koje dobivamo od okoline. Neka svoju djecu i godine do kojih su došli iskoriste kao povratnu informaciju koja će im dati odgovor na pitanje kako (ne) dalje.

akos.ba

Nastavi čitati

Svijet / Zanimljivosti

5 navika za zdraviji um i život

Published

on

Top pet navika za neurološki napredak. Ove navike će značajno smanjiti stres, povećati sive mase mozga, pomoći vam da iskoristie vašu podsvijest za rješavanje problema i da otkrijete nevjerovatani potencijal.

Napade sam počela dobivati u dobi od 5. godina. One napade kakve ste gledali u filmovima: padanje na tlo, tresenje kao da vas struja udara, kolutanje očima… Ovakvi napadi danas se nazivaju toničko-klonički napadi, a kad sam bila mala te napade su nazivali “grand mal” što znači “big bad” – veliki belaj.

Možda su promijenili ime iz razloga što kada nešto nazivate “big bad” pacijentu ne ostavlja baš puno nade. Niko još nije sa sigurnošću utvrdio zašto sam počela da dobivam te napade. Međutim, ta bolest me natjerala da već u ranoj dobi shvatim kako ta kašasta masa unutar naše lobanje funkcionira.

Počela sam da studiram i učim o nervima, nakon što sam uradila prvi EEG (snimak glave) u dobi od 11. godina. Na glavu su mi zalijepili masu nekih malih žica. Izgledala sam poput dijeteta vanzemaljaca iz naučno-fantastičnih filmova. To me nagnalo da se zapitam – Što oni s tim ispitivaju? Zašto? i Kako mogu kontrolirati te stvari koje nazivaju moždani valovi i električni impulsi? Strašno je imati takve napade koji su nalik na smrt i shvatiti kako ste bespomoćni. Kasnije

sam otkrila da bi ovi napadi možda mogali i biti pod kontrolom bez lijekova. Tada je nauka postala ustvari moj spasitelj. Kada sam imala 15. godina, bez znanja mog doktora i mojih roditelja, prestala sam uzimati lijekove i nisam ih od tada nikada više trošila.

Uporedo sa sticanjem doktorske titule iz oblasti kliničke psihologije i aktivnog učešća u neuro-naučnim studijima, te rada na UCLA neuropsihijatrijskom Institutu, naučila sam kako možemo proširiti kapacitet našeg mozga, ne samo zbog našeg zdravlja, već i zbog napredovanja na način na koji to prije nismo mogli ni zamisliti.

Tako sam otkrila pet top navika za neurološki napredak. Ove navike su bile uzrok da napadi koje sam imala prestanu. U posljednjih 25. godina, imala sam samo dva toničko-klonična napada.

Za vas, ove navike će značajno smanjiti stres, povećati sive mase mozga, pomoći vam da iskoristite vašu podsvijest za rješavanje problema i da otkrijete nevjerovatani potencijal.

Evo pet dnevnih navika koje već danas možete započeti praktikovati u okviru vaših svakodnevnih navika:

1. Spavanje umanjuje stres

Da li ste se ikada zapitali šta se dešava sa svim tim stresom kojeg akumuliramo u toku jednog dana? To auto koje ste skoro udarili? Vaše dijete koje vrišti na vas? Postoji čak i nesvijesni stres u vidu samokritike i osude? Gdje to sve odlazi?

Vaš mozak to prikuplja i čuva za onaj period kada budete spavali, a zatim to dalje obrađuje. Da ponovim još jednom. Kada spavate, vi obrađujete stres i traume koje ste doživjeli. Dakle, jedna od najjednostavnijih i najefikasnijih stvari koje možete učiniti, jeste da u vremenskom periodu od punih sedam do devet sati zatvorite vaše oči i spavate.

2. Budite se sa prvim izlaskom sunca

Vaš mozak koristi splet nervnih ćelija koji se zove suprahijazmatska jezgra i nalazi u se vašem hipotalamusu, a služi za regulaciju nečeg što se zove “cirkadijski ritam.” to je neka vrsta “sata” u vašem mozgu koji sinhronizuje sve ostale “satove” (ritmove) vašeg tijela. Abnormalni cirkadijalni ritam je povezana sa gojaznosti, dijabetesom, depresijom, poremećajima sna, hormonskim poremećajima, bipolarnim poremećajima i sezonskim afektivnim poremećajima.

Drugim riječima, probudite se u vrijeme izlaska sunca i nemojte više spavati. Ako ste roditelj, ova navika će vam dobro doći, jer većina djece se budi u to vrijeme.

3. Konzumirajte riblje ulje

Riblje ulje ima pozitivne efekte na zdravlje mozga. Moja djeca su veliki ljubitelji fermentiranog (visoko kvalitetna i ekstra obrađena hrana) bakalara i jednostavno smo ih navikli tokom godina da to jedu svakodnevno, iako ukus nije baš prijatan. Uzimajte to po kašiku, ali možete ga koristiti i u obliku kapsula dostupne su na tržištu i imaju ugodan limunski ukus.

4. Budite koncentrisani i meditirajte

Meditacija je odmah ispod svijesti i ima bezbroj neuroloških prednosti. Ne znate kako to svakodnevno postići i kako da na najjednostavniji način meditirate? Ja volim “Headspace”(čisto razmišljati i biti slobodan od pristiska) to je za vaš um kao odlazak u teretanu. Putem meditiranja i tehnika za postizanje svijesti i sabranosti, možete istrenirati vaš um za sretniji, zdraviji i ugodniji život.

5. Kreirajte sebi neugodnosti

Vašem um su potrebe nove stvari kako bi napredovao. Kako znati da li je ono što radite dovoljno? Kada se osjeća nelagodno, neugodno, čudno ili vas nešto plaši. Radeći svakodnevno stvari koje zahtjevaju veći napor a samim tim uzrokuju i neugodnost, stvarate vašem umu podlogu za razvoj novih grana na neuronskom stablu, umjesto da uništavate to vaše stablo.

Da budem iskrena, mogla sam i knjigu napisati o ovome, jer cijeli moj život živim vrteći se oko ovoga. Iako ima još mnogo stvari, voljela bi za početak da počnete sa ovih pet. Na kraju, možete li samo zamisliti koliko bi čudesno bilo da svi živimo u okviru naših potencijala koje imamo?

Izvor: success.com
Autor: Jennifer Jones

Za Akos.ba preveo Fahrudin Vojić

Nastavi čitati

Svijet / Zanimljivosti

Zabavni načini da djeci odagnate dosadu

Published

on

Iako je roditeljstvo definitivno najodgovorniji posao koji ćete u životu raditi, ponekad je potrebno da se poslužite nekim zabavnim metodama da dijecu naučite pameti. Djeci je tokom zime kada ne mogu napolje stalno dosadno i od nas očekuju da ih zabavimo.

Iako je roditeljstvo definitivno najodgovorniji posao koji ćete u životu raditi, ponekad je potrebno da se poslužite nekim zabavnim metodama da dijecu naučite pameti. Djeci je tokom zime kada ne mogu napolje stalno dosadno i od nas očekuju da ih zabavimo. Slijedeći put kad se djeca požale da im je dosadno predložite im neke od slijedećih „zanimacija“.

Autor: Jelena Računica

Grlite se. Insistirajte na tome da se stalno grlite sa djecom. Kad god klinci zakukaju da im je dosadno vi ih zovite da se mazite. Ovo će biti posebno odbojno tinejdžerima.

Igrajte se k’o pisne… Ovo uvijek pali jer djeca ne mogu dugo da šute, a ne vole ni da gube zato kad god klinci požele da ih zabavljate predložite igru šutnje i veoma brzo će naći način da se zabave sami.

Gledajte najdosadnije i najdugotrajnije filmove. Iz arhive izvucite sve one stare, dosadne filmove koji traju duže od dva sata i predložite filmski maraton tokom hladnih večeri.

Igra skrivača, ali ne ona klasična igra skrivača, već vi sjedite na kauču, brojite do sto, a klinci treba da vas sakriju jastucima sa sofe i svim onim što nađu u dnevnom boravku, ako ne uspiju dok izbrojite do 100, igra prestaje.

Čitajte sastojke sa namirnica. Ako predložite djeci da razgovarate o zdravoj harni i kako bi bilo dobro da čitate sastojke sa omiljenih prehrambenih proizvoda sigurno će glavom bez obzira pobjeći u svoju sobi i naći neku zanimaciju.

Pričajte o tome kako nastaju bebe. Ako vaše dete tinejdžerskog uzrasta stalno kuka kako mu je dosadno, predložite da razgovarate o tome kako dijeca dolaze na svijet i kažite da imate i film koji baš o tome govori. Vjerujte nam na riječ, više vas neće gnjaviti.

Ovo su sve mali zabavni trikovi namenjeni za nešto stariju decu koja bi trebalo da znaju kako da se zabave sami bez pomoći roditelja i koji na kraju krajeva razumiju ironiju i šalu. I ne brinite zbog ovoga nećete biti loš roditelj, naprotiv.

akos.ba

Nastavi čitati

Najčitanije