Među najveličanstvenijim zajedničkim odlikama i cjelovitim temeljima koji su vrijedili za svaku nebesku poslanicu su potvrđivanje monoteizma Allahu Uzvišenom, čvrsto ubjeđenje da on vlada svim stvorenjima te da se obavezno samo Njemu moraju izvršavati svi ibadeti.

Na čelu svih ovih ibadeta – kao što smo to maločas kazali – nalazi se namaz čiji propis nije dokinut ni u jednom Božijem Šerijatu. Takvo stanje, kao i poziv na njegovo praktikovanje, biva po svim učenjima i objavljenim knjigama, obzirom da „nema dobra u vjeri u kojoj ne postoji ruku’ (pregibanje)“, kao što je to kazao Mustafa, sallallahu’alejhi we selleme, delegaciji plemena Sekif, onda kada su od njega zatražili da im udovolji izuzećem klanjanja namaza, a da zauzvrat prihvate islam. (Hadis su zabilježili Ebu Davud, Ahmed, et-Tajalusi, ibn el-Džarud, i drugi)

Nema sumnje da nema vjere koja u sebi nije sadržavala namaz. Zbog toga su svi poslanici, ‘alejhimu-s-selam, ukazivali na njegovu važnost, podstičući svoje narode da ga dosljedno praktikuju.

Prenoseći molitvu oca vjerovjesnika, Ibrahima el-Halila, alejhi-s-salatu we-s-selam, Uzvišeni je rekao: „Gospodaru moj, daj da ja i neki potomci moji obavljamo molitvu; Gospodaru naš, Ti usliši molbu moju!“ (Prijevod značenja, Ibrahim, 40)

Uzvišeni Allah je iskazao veliku pohvalu Ismailu, alejhi-s-selam, u riječima: „I spomeni u Knjizi Ismaila! On je ispunjavao dato obećanje i bio poslanik, vjerovjesnik,

i tražio je od čeljadi svoje da molitvu obavljaju i da milostinju udjeljuju, i Gospodar njegov je bio njima zadovoljan.“ (Prijevod značenja, Merjem, 55)

Obraćajući se direktno Musau, alejhi-s-selam, kada mu naređuje obavljanje namaza, Uzvišeni je rekao: „Ja sam, uisitnu, Allah, drugog boga, osim Mene, nema; zato se samo Meni klanjaj i molitvu obavljaj – da bih ti uvijek na umu bio!“ (Prijevod značenja, Taha, 14)

Kada je Isa, alejhi-s-selam, govorio o blagodatima koje mu ukazuje njegov Gospodar i o oporuci koju mu je oporučio, rekao je: „…i učiniće me, gdje god budem, blagoslovljenim, i narediće mi da dok sam živ molitvu obavljam i milostinju udjeljujem.“ (Prijevod značenja, Merjem, 31)

Rekao je sallallahu’alejhi we selleme: „Nama, skupini vjerovjesnika, je naređeno da naš iman i naše vrline iskazujemo u sklopu namaza!“ (Zabilježili su ga Ibn Hibban u svome Sahihu, et-Taberani u djelu „Mu’džemu-l-Kebir we-l-Ewsat“)

U „Svetom pismu“, svejedno da li u „Starom zavjetu“ ili u „Novom“, nalaze se mnogobrojni stihovi koji ukazuju na vrijednost namaza, na prisutnost činjenja ruku’a i sedžde u sklopu njega, i da to nije samo skrušeno obraćanje Bogu i molitva. Takvi su i slijedeći stihovi:

U prvoj poslanici Vladarima se kaže: „AIlijasepopenavrhKarmela, prignusekzemljiilicesvojestavimeđukoljena.“ (18/42)

U poslanici Brojevi stoji: „Mojsije i Aron u makošeispredzajednicekulazuuŠatorsastankaipadošeničicenasvojelice.“ (20/6)

U poslanici Jošui se kaže: „A Jošua pade na zemlju na svoje lice, pokloni se…“ (5/14)

Davudovim, alejhi-s-selam, psalmima, navodi se: „Svinarodi, kojesistvorio, pridolaze, padaju pred tobom ničice, Svemogući, imenu tvoje mu iskazuju čast.  Jer si ti velik i tvoriš čudesa velika: jedini si ti Bog!“ (86/9-10)

U Indžilu po Mateju se kaže: „I otiđe malo dalje, pade ničice na svoje lice, i pomoli se.“ (26/39)

Radi svega ovoga, mnogi židovi i kršćani koji iščitavaju „Sveto pismo“, ostaju zadivljeni kada vide islamski namaz, naročito onda kada se obavlja u velikom džematu uz prisustvo dojmljive skrušenosti i smiraja, obzirom da on nije nešto nepoznato niti daleko od namaza koji je bio prisutan među prijašnjim vjerovjesnicima o čemu su prethodno čitali u njihovim svetim poslanicama.

Polazeći od te osnove, ovako divljenje neprestano ostaje jedan od glavnih poticaju upute onima među njima koji se ne ohole da prihvate istinu.

Jedan židov iz grada Aleksandrije opisuje svoje iskustvo, pa kaže: „…Kada sam unišao u džamiju, ugledao sam vjernike kako su poredani u saffove radi obavljanja namaza. Stajaše poput meleka. Tada sam začuo glas kako me neko doziva, govoreći: Ovo je zajednica o kojoj su obavjestili vjerovjesnici, neka su na njih sve Allahovi salawati i selami! Kada sam vidio imama koji pristupa hutbi, na kojem je bio crni ogrtač, u mojoj duši se pojavilo strahopoštovanje i bojazan. Ali, kada je završio sa hutbom sa plemenitim ajetom u kojem Uzvišeni Allah kaže: „Allah zahtijeva da se svačije pravo poštuje, dobro čini, i da se bližnjima udjeljuje, i razvrat i sve što je odvratno i nasilje zabranjuje; da pouku primite, On vas savjetuje.“ (Prijevod značenja, En-Nahl, 90) i kada je, nakon nje, proučen ikamet za namaz, osjetio sam u svojoj duši da je se uveliko usplahirila i uzdignula. Ukazaše mi se saffovi muslimana kao da su to, zapravo, saffovi meleka, te kao da se Uzvišeni Allah njima ukazuje na njihovim sedždama i ruku’u… Tada sam postao posve ubjeđen da ja nisam ni zbog čega drugog stvoren do da budem musliman!“

Sve navedeno samo potvrđuje prisustvo otrovnih ideja kojima se pokušava ocrniti namaz u islamu. Posljednji koncentrirani napadi na našu veličanstvenu vjeru i na našeg plemenitog vjerovjesnika, sallallahu’alejhi we selleme –onda kada je prikazan na odvratnim karikaturama, čak toliko podrugljivim da ironično prikazuju namaz – zapravo su, pored napada na njega, napadi i na Ibrahima, Musaa i Isaa, alejhimus-s-salatu we-s-selam. Čak štaviše, to su napadi koji su usmjereni protiv svih vjerovjesnika i svih svetih koji vjeruju u njih i respektuju ih, pa čak i više od toga, obzirom da ih neki i obožavaju – da nas Allah sačuva! Zar postoji veća kontradiktornost od ove?

Iz knjige ‘’Namaz, vjernikov miradž’’

Autor: Nedžmuddin ibn Abdul-Hadi Eš-Šazili

akos.ba