Piše: Rasim Belko, Patria

Koska razdora, najljepša kurva i majka svih pohlepa, toliko je očarala lidere i one koji se tako zovu da im je država Bosna i Hercegovina i njena opstojnost koju nijansu bitnija od prošlogodišnjeg snijega.

Ko će s kim i ko će s koga pitanje je svih pitanja, u trenutku dok baš te sile koje nasrću na državu Bosnu i Hercegovinu filigrantski precizno pogađaju sve slabe tačke, realizirajući planove za koje su i sami vjerovali da su teško izvodivi.

No, uvidjevši s kim imaju posla, Vučić, Plenković, Milanović, Čović i Dodik, potpomognuti utjecajnim prijateljima sa Zapada krenuli su u politički blitzkrig kodnog imena Bljesak.

Prvi je bljesnuo Christian Schmidt, lažni Europljanin, skriveni pristaša AFD-a i sličnih, nametnuvši endemski zakon u noći kada su se svi bavili brojevima i izbornim pobjednicima.

Operaciju Bljesak nastavili su Amerikanci i Britanci, podržavši Schmidta, ali i spremajući planove kako da s političke pozornice sklone sve one koji se Schmidtovom (Plenkovićevom) Izbornom zakonu budu protivili. Ti planovi prošireni su i u domene real politika, jer sada duo SAD – Ujedinjeno Kraljevstvo, barem kuloari tako pričaju, sprema postizborni politički bend za ispunjenje preostalih želja dvojca Dragan Čović – Milorad Dodik.

A ni trun sumnje nema da su te njihove želje kartografsko cijepanje Bosne i Hercegovine, prvo u troentitetsku konsocijacijsku zajednicu, a potom po slijedu stvari i konačnu disoluciju Bosne i Hercegovine. I ništa sporno, znamo ih.

Ono što nismo znali ili pak nismo očekivali je politička kapitulacija zakletih patriota, onih koji svakodnevno tvrde da su spremni na sve u odbrani državnosti, teritorijalnog integriteta i suvereniteta naše domovine. Po onoj “svi junaci nikom ponikoše i u crnu zemlju pogledaše” nestalo je snage i volje za suprotstavljanje paklenim planovima Christiana Schmidta.

Pred izbore protesti, poslije izbora muk i mucanje, bez odvažnosti da se politička karijera stavi na son i konačno pokaže ta spremnost za odbranu države. Nemušto i nespretno djelovali su svi do jednog iznoseći stavove o južnoafričkom modelu za pokoravanje crnaca, u ovom slučaju bijelih muslimana, uglavnom Bošnjaka, dijelom i Bosanaca i Hercegovaca.

Jer kada se oni pokore, pokorena je i Bosna i Hercegovina. Takva BiH bit će servirana na pladnju hegemonizmima koji nas okružuje i krstaškim antagonizmima koji nam takvu sudbinu već odavno sprema.

Već sam pisao da ne postoji toliko politički podijeljen narod kao što su Bošnjaci uz dio Bosanaca i Hercegovaca. Kreatori geopolitika i strategija još devedesetih su shvatili da vojno, ma koliko snažni, ne mogu poraziti snage koje Bosnu brane. No, mogu ih umoriti, na interesnom principu podijeliti, te stvoriti snažan front onih koji će biti spremni isporučiti očekivano i zahtijevano.

Zapad, oličen u PIC, OHR, Delegaciju EU i ambasade najjačih zemalja je tolerišući anticivilizacijsko, antidržavno i retrogradno djelovanje političkih snaga unutar BiH uveliko pomogao umaranju tih probosanskih i bošnjačkih političkih snaga. Kontinuirana borba sa secesionističkim, velikosrpskim politikama Milorada Dodika, koja je ovu državu ostavila u zapećku svih integracija uveliko je usporila širok spektar integracijskih projekata na kojima je nekada Bosna i Hercegovina bila. A onda je Dragan Čović odlučio da skrene s “prvaka evropskih integracija” i ode za Putinovim Dodikom.

Iznoseći maksimalističke zahtjeve oko Izbornog zakona, blokirao je sve što se može blokirati, od kantonalnog i entitetskog nivoa, do vrha države. Blokade u kreaciji SNSD-a i HDZ-a osuđivane su formalno, protiv njih se niti u jednom trenutku nije djelovalo efektivno. Po svijetu su se na beznačajne liste sankcionisanih stavljali Dodik i njegovi kadrovi, poneki Čovićev, ali efektivnog rezultata nema ni u tragovima.

Međunarodna zajednica ponajviši je krivac za ustavne i političke krize koje uzrokuju tenzije i otvaraju prostor ruskom djelovanju, od kojeg strepe u Briselu i šire. Međutim, ta njihova prividna diplomatska mutavost, a zapravo skriveni planovi podrške anarhističkom dvojcu, prilično je onesposobila i umorila prodržavničke snage.

A onda su na scenu stupili kreatori paklenih planova. Potražili su i po svemu sudeći u probosanskom/bošnjačkom korpusu pronašli realizatore. Pažljivo su ih birali kako bi sve izgledalo kao prirodan slijed događaja. Takve je lako uočiti, ne treba vam lupa. Mnogo pričaju, malo rezultata daju.

Svi ostali, zatečeni stanjem, pogubljeno i ishitreno djeluju od pitanja do pitanja. Najčešće, ako ne i uvijek, reakcijski. Preventivno djelovanje, akcija, odavno već nije odličje tih prodržavničkih snaga.

Malo kome to djelovanje ulijeva nadu da konačni plan, skrojen vjerovatno i prije 1992. godine, neće biti realiziran mirnim putem, prihvatanjem faktičkog stanja na terenu. A to stanje je takvo da ko hoće jasno na horizontu može vidjeti podijeljenu Bosnu i Hercegovinu.

Ipak smo se umorili. Svojom i zaslugom drugih. Takvi umorni zadovoljavamo se ublehama iz Brisela, vjerujući u čuda. Valjda zato nam ispred nosa prolazi Schmidtov uvod u ambis. Zbog toga nas nema ispred OHR-a, zbog toga su nam intelektualci, aplikanti i najzagovorniji protivnici tog uvodnika u ambis oborili glavu i prihvatili ono zbog čega su nekoć jutro čekali pred Schmidotvim vratima.

Umorili smo se! Izgubili smo snagu jedinstva! Pocijepali su nas, sad lako ovladavaju svakim pokušajem našeg buđenja. Oni s druge strane su nikad jači i jedinstveniji. A njihova snaga usmjerena je u jednom pravcu – nestanku Bosne i Hercegovine.

Ko slavi sretan mu kandidatski status, preporuka ili šta već! Samo ne znam hoćemo li tamo ući kao država ili bh. Osetija i Abhazija? A s balkanskom Palestinom šta bude!