Mladost

datum objavljivanja: 27.11.2023.

Iako se u Kurʼānu ne spominje riječ šabāb (شَبَابٌ),  koja u svome prasemitskom korijenu znači mladost, ali ujedno označava i mlade ljude ili mladiće općenito, odnos Kurʼāna prema čovjekovoj mladosti je itekako blagonaklon, bodreći i posve pozitivan.

Kao što će se moći vidjeti iz ove kratke odrednice, u Kurʼānu se mladost posredno hvali kad  se govori o nekom mladiću ili nekim mladim ljudima, sve to različitim povodima.  Štaviše, dionice Kurʼāna u kojima Božija Riječ blisko oslovljava stvaranje čovjeka, zapravo, govore na način očitovanja ʼcjelovitih himniʼ,  tu oduševljeno kazanih u pohvalu mladosti kao očitovanja Božanskog stvaranja, ili stvaranja kao očitovanja mladosti na iznimnom stvorenju zvanom čovjek (al-insān).

Sūra Vjernici/al-Muʼminūn (23:12-17), upravo na mjestu gdje se govori o stvaranju čovjeka ili al-insāna,  spominje Boga kao ʼnajljepšeg Stvoriteljaʼ (aḥsanu l-ḫāliqīn – أَحْسَنُ الْخَالِقيِىنَ ).

Tu se veli da Bog čovjeka stvara od ʼsuštine zemljeʼ, potom ga kao ʼkaplju sjemenaʼ stavlja na sigurno mjesto, sjemena kaplja postaje potom ʼzametakʼ, nakon toga zametak postaje ʼgruda mesaʼ, a domalo zatim ta se gruda mesa preobraća u kosti koje Bog zaodijeva mesom, a potom se to sve, Božijom moći i odredbom,  rađa i oživljava kao jedno ʼdrugo stvorenjeʼ ili kao [malodobni] čovjek! U ovim alinejama Kurʼāna prisutna je skrovita poruka: Upravo se čovjek, kao i sve što je u svijetu flore i faune stvoreno i Božanskom odredbom nastalo, rađa kao jedno mlado biće, stasa i uspravlja se ulazeći u mladost. Naravno, ʼprincip kretanja se nastavljaʼ (kako bi rekao Muḥammad Iqbāl), to mlado biće stari, biva sve starije što s većim brojem godina ide prema svome ovozemnom skončanju i smrti.

Unatoč uvjerljivim kazivanjima o starosti (npr. u sūri Vjernik/al-Muʼmin, 40:67., spominju se starci – šuyūḫan), u Kurʼānu je čuvena i slavna mladost Kurʼāna, ona koja je oslovljena u likovima mladih ljudi na njegovim stranicama. Sūra Vjerovjesnici/al-Anbiyā (21:56-70) govori o Ibrāhīmu i njegovom uvjeravanju svoga naroda da odbace politeizam i idolopoklonstvo. Tu se Ibrāhīm naziva fatan (فَتًى) ili mladićem. Jedna od poruka ovog mjesta Kurʼāna je: Iako još mladić, Ibrāhīm je već zreo da bude monoteist, on među svojim narodom širi jednoboštvo. Na drugom mjestu u Kurʼānu (Stoka/al-Anʻām, 6:74-80) donose se žive slike o tome kako je mladiću Ibrāhīmu sam Bog pokazao Carstvo nebesa i Zemlje (malakūtu s-samāwāti wa l-arḍi – مَلَكوُتُ السَّمَاوَاتِ وَ الْأَرْضِ). Mladić Ibrāhīm odbacuje, zaredom, mogućnosti da zvijezda, Mjesec ili Sunce mogu biti božanstva, te ʼnaravnim zrenjem mladićaʼ zaključuje da je sve njih stvorio jedan jedini Bog!

U Kurʼānu se (usp. dvanaestu sūru Jūsuf/Yūsuf)  i Božiji poslanik Yūsuf   naziva mladićem (fatan). Sūra Jūsuf/Yūsuf svjedoči da je  Yūsuf, baš kao mladić,  zaimao svoje znamenite snove i Božijim darom stekao kompetencije njihova tumačenja. Također,  u njega se kao mladića zaljubljuje jedna mlada dvorkinja iz faraonove svite (komentatori Kurʼāna dali su joj ime Zulejha/Zulayḫā), ali Yūsuf ostaje pri odbrani svoje čednosti i neporočnosti (usp. Jūsuf/Yūsuf, 12:23-36). Vrlo je zanimljivo da sa Yūsufom u tamnici bivaju zatvorena ʼdvojica mladićaʼ (fatayān), gdje njih Yūsuf podučava jednoboštvu. Iz konteksta Kurʼāna (12:36-42)  vidi se da se na mlade ljude gleda kao na one u kojima se nahodi jedna naravna ʼpredisponiranost za vjeru u jednoga Bogaʼ.  Ista sura (12:62) spominje da Božiji poslanik Yūsuf ima svoje službenike koji su mladići (fityān), tj. momci koji su mu pri ruci. U Kurʼānu se ovim  sugerira da je itekako pohvalno da se (kada se) mladići druže sa Božijim poslanicima. K tome, ovim se mladiće ili mlade ljude ohrabruje da od Božijih poslanika slušaju temeljne istine o Bogu.

Sūra Lukmān/Luqmān (31:12-19) donosi savjete i mudrost (al-ḥikma) koje Luqmāni Hakīm (Mudri Lukmān) daje svome mladome sinu. Savjeti Luqmāni Hakīma  izlažu se u rasponu od monoteističkih načela do poštovanja roditelja i, napokon, lijepog ophođenja prema ljudima. Općenito uzev, Božija poruka Kurʼāna pohvalno gleda na mlade ljude kao razumne, pametne, oštroumno blage i staložene. Na primjer, u Kurʼānu se (15:53) za Ibrāhīmova sina Isḥāqa kaže da je gulām ʻalīm (غُلاَمٌ عَليِمٌ), ʼznan dječakʼ, ʼučen mladićʼ. Dočim se za Ismāʻīla, također Ibrāhīmova sina, u Kurʼānu  (37:101) kaže da je gulām ḥalīm (غُلاَمٌ حَليِمٌ), ʼoštroumno blag dječakʼ, ʼstaložen mladićʼ, ʼmladić stišljive naraviʼ, ʼprisebanʼ i ʼpribranʼ.  Klasični arapsko-arapski rječnici podsjećaju da se naspram osornog, razmetljivog, inadžijskog i nadmenog neznanja (al-ğahl – الْجَهْلُ)  nalazi staložena i umna blagost, stišljiva umnost (al-ḥilm – الْحِلْمُ ) i pronicljivost.

Nadalje, u Kurʼānu se posebno ukazuje na dva mlada Božija poslanika, ʻYaḥyāa i ʻĪsāa,  oba se hvale  jer oni su već kao djeca,  ili, pak, kao dječaci,   itekako bili znani i učeni. Za Yaḥyāa se veli (u 19:12) da se ʼprihvati Knjige snagom svomʼ, k tome se dodaje Božija obznana:

“A podarismo mu i mudrost još dok je dijete bio!“ (Wa ātaynāhu l-ḥukma ṣabiyyā – وَ آتَيْنَاهُ الْحُكْمَ صَبِيًّا).

U Kurʼānu (19:19)  ʻĪsā  je nazvan gulāman zakiyyan (غُلاَمًا زَكِيًّا –  ʼčist dječakʼ, ʼoštrouman dječakʼ – možda u značenju one vrste oštroumnosti koja se izravno napaja na Božanskim vrelima, znanjima i objavama), a iz 19:29-30. vidi se da ʻĪsā govori ʼiz bešike kao dijeteʼ (fī l-mahdi ṣabiyyā).

Ova i druga mjesta u Kurʼānu jamačno ukazuju na vrjednote one mladosti koja se napaja Božanskim objavama, mudrostima i smjerokazima. Kurʼānom se ta   mladost posredno hvali, glorificira, uzdiže i pokazuje uzorom  u koji se treba ugledati.

Parabola iz sūre Pećina/al-Kahf (18:60-82) spominje, iako neizravno, kako je važno da mladi ljudi slijede učenije od sebe. Naime, na jednom putovanju, Božijeg poslanika Mūsāa koji traži al-Ḫiḍra (ili tajanstvenog čovjeka kojemu su data izravna znanja od Boga – ʻilm min ladunnā)  prati jedan  mladić (fatāhu), neki komentatori dali su mu ime Yašūʻa ibn Nūn (ili Yušuʻu ibn Nūn). Poruka Kurʼāna ovdje je posredno data: Kao što Mūsā traži al-Ḫiḍra, osobu velikih znanja da od nje nauči, tako i Mūsāov mladi pratilac (fatāhu) treba da uči od Mūsāa, Božijeg poslanika.

Nadalje, sūra Pećina/al-Kahf (18:9-28) pohvalno govori o jednoj grupi mladića (18:10; 18:13), nazvani su skupnim imenom al-fityatu ili fityatun (الْفِتْيَةُ – فِتْيَةٌ), doslovno: mladići. Objava ih naziva i Aṣḥābu l-kahf (Ljudi koji su se sklonili u pećinu), Max Henning prevodi tu sintagmu na njemački riječima die Leute der Höhle. Usljed vjerskih progona oni su se sklonili u jednu pećinu, sve to da bi sačuvali vjeru jednoboštva. Tu su bili uspavani za dugo vremena, njihovo spavanje posljedica je čudotvorne Božanske odluke. Ovim Mladićima iz pećine potrebno je posvetiti posebnu odrednicu, a u komentarima Kurʼāna poznati su ponekada i kao Sedam mladića spavača iz Efesa. Iz Kurʼāna se vidi da se ovi mladići hvale, posredno se razumije da su se na krjepostan način odrekli svega kako bi ostali bliski Bogu.

U Kurʼānu se na dva mjesta (4:25; 24:33) spominje i riječ fatayāt što je ženski gramatički oblik od fityah. Riječ fatayāt doslovno znači djevojke, ali komentari Kurʼāna riječ fatayāt   pretežno tumače u značenju robinje.

Kurʼānska podsjećanja na Božije poslanike, kao i njihove  plemenite postupke  kad su bili mladi, jednim dijelom utjecala su na tradiciju viteštva ili futuwwah (فُتُوَّةٌ) u klasičnim muslimanskim društvima.

IZVORI:

Burūsawī, Ismāʻīl   Ḥaqqī Burūsawī, Rūḥu l-bayān, Istanbul, 1421 (H.)

Der Koran (arabisch – deutsch),  Aus dem Arabischen von (s arapskog preveo) Max Henning,  Cagri Yayinlari, Istanbul,  2009.

Dimišqī, ʻAlī ibn ʻAlī ibn Muḥammad ibn Abī l-ʻIzz ad-Dimišqī, Šarḥu l-ʻaqīdati ṭ-ṭaḥāwiyyah, II,  izd. Muʼassasatu r-risālah, Bejrut, 1997.

Ibn Manẓūr, Lisānu l-ʻarab al-muḥīṭ (لِسَانُ الْعَرَبِ الْمُحيِطِ), I, Dāru l-ğīl, Bejrut, 1988.

Isfahānī, ar-Rāgib al-Isfahānī, Muʻğamu mufradāti alfāẓi l-qur’ān, Bejrut, 1972.

Qušayrī,   Laṭāʼifu l-išārāt, I – III, izd. Dāru l-kutubi l-ʻilmiyyah, Bejrut, 2007.

Zamaẖšarī, ʻUmar az-Zamaẖšarī, al-Kaššāfu ʻan ḥaqāʼiqi tanzīli wa ʻuyūni l-aqāwīli fí wuğūhi t-ta’wīli, Bejrut, 2001.

Autor: Enes Karić

islam.ba

Allah nas nije stvorio savršenima. Allah ne traži od nas da se ne bojimo. Allah ne traži od nas da smo poput blistavog bisera svakog sata pa ni dana. Allah traži da pokušavamo i da, bez obzira na okolnosti, ne odustajemo jer sve naposljetku prođe i sve se računa, i nijedna borba nije uzaludna.

U muslimanskim društvima nerijetko ćemo naići na stigmu vezanu za mentalno zdravlje. Ljude koje imaju psihički poremećaj ili bolest gleda se sa čuđenjem i neodobravanjem, često sa popratnim izjavama kako je to sve samo u glavi i kako tome nema mjesta u islamu. No, naprotiv. Islam ne odgaja čovjeka da negira svoje emocije i stanja, nego ga odgaja da ih nauči usmjeriti u pravom smjeru i da iz njih izađe kao pobjednik, ako treba i uz pomoć stručne osobe.

Stigma vezana uz mentalne poremećaje i bolesti prisutna je u svakom društvu. Svega nekoliko desetljeća prije današnjeg modernog doba, točnije 1950.godine neurolog Walter Freeman liječio je psihičke bolesnike vrstom lobotomije gdje bi tankom iglom ulazio do mozga kroz očnu jabučicu. Tada su vjerovali da takav tretman liječi depresiju i druge teže psihičke bolesti što je mnoge pacijente ostavljalo sa teškim posljedicama. U današnje vrijeme javnost je više otvorena za razgovor o mentalnom zdravlju, iako još uvijek postoji mnogo zajednica i pojedinaca koji psihički dio čovjeka odbijaju promatrati jednako kao i njegov fizički dio. U ovom tekstu osvrnut ću se na emocije poput straha i zabrinutosti kroz neke primjere iz života poslanika.

Na pisanje ovog teksta zapravo me potakla dova Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, u kojoj, međuostalim, traži zaštitu od tuge i straha:

„Allahu moj! Sklanjam ti se u okrilje Tvoje pred brigama i tugom, pred nemoći i lijenošću, škrtosti i panikom, teretom duga i nasilja ljudi.“

Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, bio je najbolji čovjek sa najljepšim ahlakom. No, iako je bio vođa, savjetnik, prijatelj, otac, zaštitnik i sa svim drugim ulogama koje su od njega zahtijevale veliku snagu i požrtvovnost, bio je samo čovjek koji je osjećao sve ono što i mi osjećamo u svakodnevnom životu. Čitajući njegovu biografiju, vidimo da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, često osjećao tugu, a iako je bio hrabar u svojim djelima, osjećao je i strah pa čak i usamljenost misleći da ga je Allah, džellešanuhu napustio u periodu kada mu objava nije spuštana nekoliko mjeseci. Bitno je da čitamo isječke Poslanikovog, sallallahu alejhi we sellem, života. Muhammed, sallallahu alejhi we sellem, prošao je kroz razna iskušenja u svom životu, no ono što je bitno za nas ovdje jest to da on nije dopustio da ga problemi savladaju. Da, kroz njega prsa prošla je tuga, prošao je strah, prošla je briga, ali on nije dopustio da te emocije ovladaju njegovim mislima u toliko mjeri da ga spriječe u svakodnevnim aktivnostima.

Ono što se danas događa u muslimanskim zajednicama  jest pogrešna interpretacija imanskog stanja koja se povezuje sa nečijom tendecijom ka anksioznosti i depresiji. Obično se vjeruje da se sa visinom nečijeg imana smanjuje mogućnost nastanka negativnih misli i strahova, kao i depresije. No, da li je to uistinu tako? Činjenica jest da što je čovjek bliži Allahu, zaštićeniji je od napada ružnih misli i strahova. Što imamo veći oslanac na Allaha, džellešanuhu, lakše nam je o situaciji koja nas muči razmišljati pozitivno i biti poduzetniji. Kroz više ajeta u Kur’anu nas Allah, džellešanuhu savjetuje i naređuje da se oslanjamo na Njega. Navest ću nekoliko izjava o tevvekulu islamskih velikana:

Ibn Redžeb, rahimehullahu te’ala, kaže: „Tevvekul je istinski oslonac srcem na Uzvišenog Allaha prilikom postizanja koristi i odagnavanja štete, na dunjaluku ili ahiretu.“ (Ibn Redžeb, Džami’ul-ulumi vel-hikemi, 409.)

Ibnul-Kajjim, rahimehullahu te’ala, rekao je: „Kada bi čovjeku bilo naređeno da ukloni neko brdo i kada bi se on istinski oslonio na Allaha u tom djelu, zasigurno bi ga i uklonio.“ (Ibnul-Kajjim, Medaridžus-salikin, 1/81.)

Ibn Tejmijje, rahimehullahu te’ala, kaže: „Uistinu je oslonac na Allaha obavezan, naprotiv to je jedna od najvećih obaveza, upravo kao što je i iskrenost prema Allahu obavezna. Uzvišeni Allah naređuje tevekkul u brojnim ajetima više i strožije nego što naređuje abdest i kupanje od dženabeta, kao što također, zabranjuje oslanjanje na nekoga drugog mimo Njega Uzvišenog.“ (Ibn Tejmijje, El-Iman, 2/13.)

Nakon iščitavanja kur’anskih ajeta i definicije tevvekula, jasno nam je zašto je takva osobina vjernika povezana sa većom srećom na ovom svijetu i zašto je svaka situacija na neki način i olakšana za iskrenog vjernika. Jer je vjernik svjestan Allaha i Njegove moći i za sve se u svom životu obraća jedino svom Gospodaru. Takvo razmišljanje uistinu ostavlja malo prostora mislima koje nagrizaju naš um i cijelo tijelo.

Pa ipak, osjećati razne emocije je sasvim normalan i sastavni dio svakog čovjeka što ovim tekstom želim i reći.  Na emocije straha iznenada sam naišla u priči o Musi, alejhiselam koja je iskazana kroz ajete koji sadrže razgovor Muse, alejhiselam i Allaha, džellešanuhu o Musainom odlasku kod Faraona. Musa, alejiselam tražio je svog brata kao pomoćnika izražavajući strah i nesigurnost u pogledu odlaska na dvor. Iako je Musa, alejhiselam direktno ovu zapovijed primio od Allaha, džellešanuhu ipak je osjećao strah i nesigurnost u svojim prsima, a već i sami možemo zaključiti kolika je bila visina imana takvog čovjeka kojem se Allah upravo obratio.

„Gospodaru naš,“-rekoše oni – „bojimo se da nas odmah na muke ne stavi ili da svaku mjeru zla ne prekorači.“

„Ne bojte se!“ – reče On – „Ja sam s vama, Ja sve čujem i vidim.“ (Taha, 45-46)

Na faraonovom dvoru Musa, alejiselam osjetio je ponovno zebnju i uplašio se vradžbina što se navodi u suri Taha, no Allah, džellešanuhu mu je ponovno rekao da se ne boji.

Kada je Musa, alejiselam izveo narod iz Egipta te došao do obale mora ne znajući gdje da ide, bio je sasvim drugačiji čovjek od onog koji je bio na dvoru i plašio se. Ovog puta je pred njim bila naizgled nepremostiva prepreka, no on je „narastao“ do stepena gdje više nije osjećao strah, gdje je bio odlučniji i sigurniji te je rekao kako zna da će mu Allah pokazati put, nakon čega je Allah otvorio more.

Zašto navodim ove primjere? Poslanici su osjećali strah pa kako nećemo mi? Kada je točno postalo negativno pokazati i reći ono što osjećamo? Uvijek se plašimo osuda okoline. Što će reći ljudi, što će reći još bliži nama, naša obitelj? Ovo je posebno vezano uz naše misli.

Ponekad korelacija između visine imana i osjećaja straha i brige ne može biti točna. Tevvekul nas štiti od negativnosti, to smo već iznijeli kao vjersku činjenicu, no mnogi od nas su rođeni sa predispozicijom da osjećaju više od drugih. Još davno su se psiholozi zapitali zašto su neki ljudi zabrinutiji od drugih? Postoji nekoliko teorija, jedna od njih je i da se kemija mozga mijenja nakon primjerice traume što ljude koji su doživjeli neko loše iskustvo neprestano tjera na anksioznost i brigu. Još neki od uzroka na koje mi ne možemo utjecati u svim situacijma jest kronični stres, ali najšokantnija teorija zapravo je ona u kojoj se misli da su neki ljudi jednostavno rođeni s tom podložnošću. Istraživanje je rađeno na bebama koje su u djetinjstvu imala jake reakcije na drugačije situacije.

U muslimanskim društvima nerijetko ćemo naići na stigmu vezanu za mentalno zdravlje.
Netko bi rekao vjernik ne smije biti anksiozan, depresivan, ma ni samo tužan, ali svako je ljudsko biće u nekoj situaciji u životu podložno određenim emocijama i stanjima, a neki od nas su i rođeni sa takvom vrstom odgovora. Ono što želim reći, to je normalno. Ono što ne bi bilo normalno za čovjeka jest da očekuje od sebe i drugih da je stalno sretan, neustrašiv i pun energije i elana. Mnoge nam naše emotivne reakcije zapravo govore o onom skrivenom u nama. Tuga, lijenost, bijes su, ako se pravilno shvate i osluhnu, naši saveznici u borbi sa samima sobom.

Allah nas nije stvorio savršenima. Allah ne traži od nas da se ne bojimo. Allah ne traži od nas da smo poput blistavog bisera svakog sata pa ni dana. Allah traži da pokušavamo i da, bez obzira na okolnosti, ne odustajemo jer sve naposljetku prođe i sve se računa, i nijedna borba nije uzaludna. Sva ova stanja nisu bila strana onom koga slijedimo. Poslanik, sallallahu alejhi we sellem nas je uputio na učenje dove kojom se utječemo Allahu od strahova, panike i tuge koju sam gore spomenula. Mnogo struja će proći kroz naše misli i tijelo. Na nama je da se borimo da neke puteve ostavimo prohodnima, a neke zakrčimo. No, kao i do svega u životu, do određenih stepena trebamo prvo narasti.

Uočavanje problema kojeg imamo, pogrešaka kojih konstatno pravimo prvi je korak ka boljim verzijama sebe. Nemojmo se ograničavati drugima. Pokušajmo misliti na sebe. Allah džellešanuhu utješio je Musu, alejhiselam rekavši mu da se ne boji. Nikada nismo sami. I zasigurno nismo „čudni“ jer se ponekad bojimo i više brinemo, a vjernici smo.

Piše: Nermina Piragić Hadžović

Akos.ba