“Općenito postoji nezainteresovanost ili čak odobravanje političkog vrha u vezi nasilja prema onima koji su označeni kao ‘drugi’. Nasilje prema strancima je u slučaju izbjeglica već normalizovano, pa se sada prenosi na strane radnike. U javnosti nema osude od strane politike, a ima i huškanja od političkih stranaka”, smatra Mulalić.

Hrvatska treba strane radnike

Istovremeno, Hrvatska je upućena na priliv radne snage iz inostranstva. Procjenjuje se da je od pristupanja zemlje Evropskoj uniji prije 11 godina Hrvatsku napustilo oko 400 hiljada ljudi u potrazi za poslom, uglavnom u Austriju, Njemačku i Irsku. Mnoge privredne grane, naročito građevina, turizam i industrija, bez stranih radnika ne bi mogle normalno funkcionisati.

Dok je 2021. izdano više od 80 hiljada radnih dozvola za strane radnike, prošle godine taj broj je porastao na nešto više od 174 hiljade, a procjenjuje se da bi ove godine moglo biti čak 200 hiljada. S obzirom na oko milion i 600 hiljada zaposlenih u zemlji, to čini 12,5 % aktivne radne snage.

Najveći broj izdatih dozvola odnosi se na radnike s prostora bivše Jugoslavije. Od oko 159 hiljada dozvola izdatih do kraja septembra ove godine, na građane Bosne i Hercegovine otpada 30 hiljada, iz Srbije 24 hiljade, Sjeverne Makedonije 12 hiljada, a s Kosova više od 6 hiljada.

Samo nešto manji je ukupan broj dozvola izdatih radnicima iz Nepala, Indije, Filipina, Bangladeša, Uzbekistana i Egipta.

Ranjiva grupa

Iako strani radnici u Hrvatskoj formalno imaju slična prava kao i domaći, u stvarnosti su često diskriminisani. Njihov pravni status je vrlo nesiguran: dozvola boravka je vezana ne samo uz dozvolu za rad, već i za zapošljavanje kod određenog poslodavca. Dozvole se izdaju na godinu dana, a potom ih treba obnavljati. Ako izgube posao, imaju 14 dana da pronađu novi, ili gube dozvolu boravka. To širom otvara vrata mogućnostima diskriminacije.

“Ljudi se ne žele žaliti na kršenje radničkih prava, recimo kada kasne plate, kada im se ne plaćaju prekovremeni sati ili ih se na poslu diskriminiše, jer se boje da će izgubiti posao, a onda i boravak”, kaže Mulalić. “Ljudi su uplašeni zbog ranjivosti svog statusa.”

Strah od uticaja na kulturni identitet

S obzirom na to da se uglavnom radi o nekvalifikovanim ili slabo kvalifikovanim radnicima, u hrvatskoj javnosti ih se ne percipira kao prijetnju za ekonomski položaj domaćeg stanovništva, već ih se posmatra u kontekstu percipiranog uticaja na kulturu i identitet te na sigurnost, objašnjava za DW Vedrana Baričević, docentica Fakulteta političkih nauka u Zagrebu i istraživačica Centra za istraživanje državljanstva, etničnosti i migracija.

“Postojeća istraživanja pokazuju da onaj dio javnosti koji imigraciju vidi kao problem, preferira osobe koje dolaze iz zemalja i kultura koje smatra kulturološki srodnima. Stoga su osobe iz hrvatskog susjedstva, recimo Bosne i Hercegovine ili Srbije, bolje prihvaćene od onih koje dolaze iz kultura koje se smatraju dalekima ili stranim”, navodi Baričević. Naročito se “muslimani, posebno oni izvan našeg susjedstva, smatraju retrogradnima i potencijalno opasnima.”

Kada se radi o ljudima iz Nepala, Indije ili Filipina, postoji sumnja “u mogućnost njihove integracije u društvo, odnosno prilagodbu ovoj kulturi. No, ovdje tek predstoje istraživanja”, napominje Baričević.

Potrebni integracijski programi

Da bi se to pospješilo, potrebna je smislena i sistemska politika integracije onih stranaca koji namjeravaju ostati u zemlji, ali toga u Hrvatskoj nema, napominje Mulalić. Ključni faktor integracije je poznavanje jezika. Međutim, javno finansirani programi učenja jezika i integracije dostupni su prema zakonu samo priznatim izbjeglicama, ali u stvarnosti ni oni ne funkcionišu.

Hrvatska je po pitanju azila učinila ono što mora zbog evropskog zakonodavnog okvira, a po pitanju rada ponaša se kao što su to činile imigrantske zemlje prije nego što je integracija postala ključna tema, kaže Vedrana Baričević. “O samim stranim radnicima kao ljudima se vrlo malo razmišlja – to pokazuje i termin ‘uvoz stranog radnika'”.

U konačnici, to dovodi do zatvaranja stranih radnika, naročito iz azijskih zemalja, u svoje zajednice, jer je to jedino što poznaju. Malo je kontakata s domaćim stanovništvom, a ljudi se boje odbijanja.

Stoga bi, naglašava Lucija Mulalić, trebalo učiti iz iskustva Hrvata koji su sedamdesetih godina prošlog stoljeća i kasnije odlazili u Njemačku. “Njemačka se ponašala kao da su ljudi došli privremeno i nije razmišljala o njihovom punom uključivanju u društvo. Slično sada postupa i Hrvatska. Nastavljamo politike iz kojih bismo trebali učiti kako ne treba raditi”, upozorava aktivistica iz Centra za mirovne studije.

U kontekstu aktuelnih ksenofobnih napada, predviđa Baričević, neophodna je “jasna i snažna osuda ksenofobnih i rasističkih poruka i napada, ali i otvaranje javnog dijaloga o migracijama i životu u društvu u kojem će sve više biti prisutni ljudi različitih kulturnih, etničkih i religijskih pozadina”.