Connect with us

Religija

Ramazan u Gazi i Gaza u ramazanu

Published

on

Piše: Senada Tahirović

Onaj ko se bude za dobro zalagao – biće i njemu udio u nagradi, a onaj ko se bude za zlo zauzimao – biće i njemu udio u kazni. – A Allah nad svim bdi! (Sura Žene, 85)

Mjesec ramazan je, to svi muslimani znaju, vrijeme dubokog promišljanja sebe i svijeta. Glad koju osjećamo tokom posta nije samo fizička – trebala bi biti i glad za poštenijim i iskrenijim pozicioniranjem sebe prema Gospodaru svih svjetova, ali i Njegovim stvorenjima na zemlji. Otuda nam ramazan dolazi i kao vrijeme posebne spoznaje i bereketa koji se iznova spušta na nas još od početka objave. Stoga se, u ramazanu, prisjećamo intenzivnije nego u drugim periodima godine, životnog puta našeg Poslanika, alejhisselam, i njegovih ashaba – pamtimo njihove nevolje, borbe, stremljenja, odricanja i iznad i ispred svega – iskrenosti.

Otuda je vrijeme da se u ramazanu, svako za sebe, zapitamo gdje je naša iskrenost. Budući je iskrenost vezana i za odnos prema svijetu, propitivanje u nekoj mjeri valja kontekstualizirati. Posebno u doba prijelomnih događaja kakav je sigurno genocid koji Izrael, nesmiljeno i nesmetano, čak uz podršku velikih svjetskih sila – navodnih čuvarica ljudskih prava, provodi u Gazi i diljem okupirane Palestine, žešće nego ikad. Pošto je Palestina – danas više nego ikada – lakmus papir i ummeta i čovječanstva, pitanje naše iskrenosti se veže upravo za ono što se u javnom govoru spominje kao “palestinsko pitanje”. Ovogodišnji ramazan, dakle, dolazi u vrijeme kada su stanovnici, muslimani, Gaze izloženi neopisivim patnjama. Glad, razaranja i gubitak najmilijih postali su surova svakodnevica za milione Palestinaca, postavljajući pitanja o našem poimanju solidarnosti i vjerskih praksi.

Ljudi u Gazi prisiljeni su jesti divlje bilje i koristiti hranu za životinje kako bi napravili “hljeb”, dok izraelske snage sprečavaju pristup humanitarnoj pomoći. Realnost izraelske agresije rezultirala je masovnim gubitkom života, razaranjem domova i infrastrukture, te namjernim izgladnjivanjem Palestinaca pa izaziva duboka moralna i etička pitanja. Dok se u Gazi umire, i od toga okreće glava, na kojoj smo, iskreno, strani? Drugim riječima, šta nam zaista znači genocid koji se provodi nad Palestincima? Da bismo bolje shvatili, trebamo se podsjetiti da ove okrutne činjenice nisu samo statistike već su svjedočanstvo o dubokoj ljudskoj patnji. Nijedan segment postojanja Palestinaca nije ostao neizložen brutalnom nasilju. Vidimo li to?

Od oktobra prošle godine, prema posljednjim izvještajima, izraelska agresija rezultirala je smrću 29.092 Palestinaca, među kojima je najmanje 12.000 djece i 8.000 žena, dok je 69.028 ozlijeđeno. Najmanje 7.000 ljudi je još uvijek pod ruševinama, prema Uredu za medije Vlade Gaze. Osim toga, ubijeno je 130 novinara, najmanje 340 zdravstvenih radnika i 46 službenika civilne zaštite. Izraelska vojska je uništila 70.000 kuća, dok je 290.000 oštećeno, toliko da su nenastanjive. Prema podacima UN-a glad i teška pothranjenost su rašireni u Gazi, gdje 2,2 miliona Palestinaca pati zbog ozbiljnih nedostataka hrane, lijekova i drugih humanitarnih zaliha. Namjerno izgladnjivanje civila, uskraćivanjem neophodnog za opstanak i preživljavanje, prepoznato je kao ratni zločin prema Ženevskim konvencijama i Rimskom statutu. I Vijeće sigurnosti UN-a je to prepoznalo kao ratni zločin i opću povredu međunarodnog prava. Velike sile se, skupa s Izraelom, svojski trude da te konvencije ostanu mrtvo slovo na papiru, barem kada je u pitanju Palestina. No, gdje smo mi muslimani koji smo prema drugim muslimanima, a i prema Palestini, obavezani nečim mnogo utemeljenijim i većim od konvencija?

Ako to promislimo u svetome mjesecu ramazanu, možda ćemo osvijetliti činjenicu da post, iako je lični ibadet, ima duboki društveni kontekst, naročito kada se uzme u obzir patnja onih u Gazi. Ramazan nas poziva na suosjećanje s gladnima i siromašnima, uči nas važnosti dobrotvornosti, altruizma i ljubavi. Međutim, kako naša vjerska praksa odražava naše odnose prema onima koji trpe? Jesmo li spremni preći granicu površnog suosjećanja i poduzeti konkretne akcije koje bi mogle ublažiti njihove patnje? Nekako tiho promiču među nama – red ograda u glavi, koje opravdavamo svojom nemoći pa red onih stvarnih ograda na kapijama Gaze, koje, kao ne vidimo.

Islamska filozofija posta ilustrira humanizam i potvrdu života, transformirajući umijeće samoodricanja u instrument samokontrole i plemenitosti. Ova filozofija nas poziva da iz svog posta izlazimo pročišćeni, bolje pripremljeni za obavljanje dužnosti prema u svijetu koji nas okružuje. Da, ramazanski post nas uči odricanju, ali također zahtijeva od nas da širimo istinu i pravdu. Naša vjera i djela moraju se spojiti u silu za dobro, podstičući nas da preispitamo kako možemo doprinijeti da surovost bude izolirana i kažnjena.

U kontekstu Gaze, to znači prepoznavanje patnje palestinskog naroda i traženje načina kako im pomoći, ne samo kroz molitve i finansijski, već i kroz aktivno zagovaranje pravde i ljudskih prava. I dalje, ne samo kroz zagovaranje koje se, nažalost i najčešće, ispuše na društvenim mrežama nego i vršenje aktivnog pritiska – kako se to kaže građanskog – na sve institucije koje mogu i trebaju učiniti nešto po pitanju Palestine. I istovremeno trebamo skretati pažnju svima koji imaju moć, posebno muslimanima, na njihovu odgovornost za Palestinu. Jer, lažni govor i postupanje po njemu, na koji smo upozoreni u hadisima našeg Poslanika, a.s. – a koji dovodi upitanje naš post budući da našem Gospodaru nisu potrebni naši glad i žeđ – nije samo iznošenje tračeva. Lažni govor je i proizvodnja relativizatorskih i narativa kojima nas moćnici ubjeđuju da oni i ne mogu baš pomoći Palestini jer… složeno je to. Kao da je u slučajevima genocida ikada i postojala složena slika.

Ovo, pak, ne znači kako treba potcijeniti moć malih doprinosa. Koliko je samo gladnih usta nahranjeno i koliko rana previjeno od priloga koje su skupljali dobri i pošteni, a takozvani mali i obični ljudi širom svijeta? Svaki doprinos, bez obzira koliko malen bio, ima vrijednost. Od donacija humanitarnim organizacijama do obrazovanja drugih o situaciji u Gazi – svaki korak prema solidarnosti i pomoći je korak prema ispunjenju naših dužnosti prema čovječanstvu.

Dovoljno je da par puta umjesto raskošnog iftara koji ćemo podijeliti na društvenim mrežama pojedemo nešto jednostavnije i razliku doniramo nekoj od organizacija koje vrijedno prikupljaju pomoć za Palestinu. Ili, dovoljno je da naše javne ličnosti koje gostuju na iftarskim programima umjesto prepričavanja svojih porodičnih tradicija i načina spremanja jela iskoriste prostor da skrenu pažnju na neke od manje poznatih detalja o genocidu u Palestini. Nadati se da ćemo tako, svako u domeni u kojoj može, pomoći našim braći i sestrama u Palestini. Pomaknut će se neka “ograda”, a i post će nam biti ljepši. Jer, u konačnici, prava mjera naše vjere nije samo u našoj odluci da se odreknemo hrane ili pića, već u spremnosti da djelujemo u ime pravde i čovječnosti. (IIN Preporod)

akos.ba

Nastavi čitati

Religija

Za bereket i blagostanje u kući, svaki dan, neko od ukućana, treba da…

Published

on

– prouči barem jednu stranicu Kur'ana (što više to bolje)

– pročitati i po mogućnosti, naučiti jedan hadis Poslanika, a.s.

– donijeti najmanje 100 salavata i selama na Poslanika, a.s.

– izgovoriti najmanje 100 x riječ istigfara: “estagfirullah”

– udijeliti nešto sadake ( nije nužno svaki dan)

Spomenute radnje, bilo bi najbolje raditi porodično u halki, jer će tada efekat biti bolji ako Bog da.

Saudin Cokoja,prof. islamske vjeronauke

Nastavi čitati

Religija

Poučna priča o mladiću koji je putovao sa Isaaom alejhiselam

Published

on

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Prenosi se da je jedan mladić tražio od Isaa, a.s., da zajedno sa njim putuje kako bi se uvjerio u njegove poslaničke mu'džize (čuda), te postao vjernik i njegov sljedbenik. Isa, a.s., mu je dozvolio i krenuli su na put. Nakon izvjesnog vremena sjeli su na jednom mjestu da se odmore.

Isa, a.s., je abdestio i ustao da klanja namaz, a svom saputniku je dao novac da ode kupiti tri somuna za ručak. On je to prihvatio, otišao je i kupio somune, ali kad se vratio Isa, a.s., je još uvijek klanjao. Mladić je bio jako gladan, nije mogao čekati dok Isa, a.s., klanja namaz, pa je pojeo jedan somun. Nakon što je Isa, a.s., klanjao, sjeli su da jedu. U toku jela Isa, a.s., je upitao mladića za treći somun, a on mu je rekao da je kupio samo dva. Nedugo zatim naišla je gazela i stala je ispred Isaa, a.s. On ju je oborio na zemlju i zaklao, a zatim je uputio dovu Allahu, dž.š., da je oživi i ona je oživjela. Misleći da će ga mu'džiza i čudo koje je vidio svojim očima natjerati da bude iskren, Isa, a.s., je ponovo upitao mladića za treći somun, a on je odgovorio: ”Allaha mi, bila su samo dva somuna.” Zatim su naišli pored rijeke i tu se odmorili. Dok su sjedili na obali rijeke, Isa, a.s., je napravio tri mala brežuljka od pijeska, a onda je uputio dovu Allahu, dž.š., i brežuljci su se pretvorili u zlato. Nakon toga ih je podijelio i rekao mladiću: ”Jedan zlatni brežuljak tebi, jedan meni, a jedan vlasniku trećeg somuna.” Tada je mladić uzviknuo: ”Tako mi Allaha, ja sam vlasnik trećeg somuna!” Pošto se uvjerio u njegovo nevjerstvo, tvrdoglavost i opijenost dunjalukom, Isa, a.s., mu je rekao: ”Nema problema, tebi pripadaju sva tri zlatna brežuljka, ali ja te napuštam i ne želim da s tobom nastavim putovanje.” Isa .a.s. je otišao svojim putem, a mladić je, sav sretan, prebacivao hrpe zlata preko svojih ruku, govoreći: ”Ovo je nevjerovatno, ovo je istinska sreća, postao sam bogat čovjek!” Dok se on radovao svom bogatstvu, naišla su trojica drumskih razbojnika i ubili ga, a zlato podijelili na tri jednaka dijela. Bili su umorni i gladni i odlučili su da se odmore i ručaju. Jednog su spremili po hranu, a druga dvojica su naložili vatru i čekali da se treći vrati sa hranom. Nakon toga je jedan od one dvojice rekao: ”Mislim da bi bilo najbolje da ubijemo našeg druga kad se vrati sa hranom i da njegov dio zlata međusobno podijelimo.” To je drugi razbojnik sa zadovoljstvom prihvatio. Što se tiče razbojnika koji je otišao po hranu, on je, razmišljajući kako da se domogne cijelog bogatstva, odlučio da u hranu stavi otrov i da se tako riješi svojih saputnika. Kada je on donio hranu, ona dvojica su odmah skočili i ubili ga. Nakon toga su podijelili njegov dio i sjeli da ručaju. Pošto je hrana bila otrovana obojica su, nakon što su se najeli, umrli.”

Dunjaluk je ahiretska njiva

Iz ove priče mogu se uzeti mnogobrojne pouke. Prva od njih jeste prolaznost ovog svijeta koju musliman i muslimanka uvijek moraju imati na umu. Dunjaluk je ahiretska njiva, a nije kuća vječnog ostanka. On je od početka do kraja samo jedan trenutak, poslije kojeg neminovno dolazi dan u kojem će se ljudi sjećati tog života i gorko se kajati što ih je taj prolazni užitak obmanuo. Opisujući dunjaluk, Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je: ”Njegov početak je zaokupljenost srca njime, a njegov kraj je konačni nestanak. Za njegov halal će se polagati račun, a za haram slijedi kazna. Ko ga bude imao u izobilju bit će iskušan, a ko bude čeznuo za njim osjetit će žalost i tugu.”

Ljudska pohlepa je nezasita

Druga pouka iz ove priče jeste nezasitna ljudska pohlepa za dunjalukom i njegovim čarima, ukrasima i bogatstvom. Sa te strane dunjaluk je uistinu iskušenje zbog kojeg veliki broj ljudi tumara u tminama zablude i nevjerstva i zbog njega su spremni da pogaze sve moralne principe i da se upuste u najveće grijehe.

Opisujući ovaj svijet, jedan islamski učenjak je rekao: ”Dunjaluk je poput zmije, njegova vanjština je glatka i nježna, a njegova nutrina krije smrtonosni otrov od kojeg strahuju razboriti, a oni koji posjeduju dječiju pamet ne obraćaju pažnju na njega.” Istinu je rekao Muhammed, s.a.v.s.: ”Kada bi čovjek imao jednu dolinu zlata on bi poželio da ima drugu, i treću. Zaista čovjeka ne može zasititi ništa osim zemlja.”

Šta posiješ to ćeš i požnjeti

Treća pouka jeste način iskorištavanja dunjalučkih blagodati. Islam ne zabranjuje rad, niti stjecanje bogatstva. U Kur'anu se spominje da je Allah dž.š. podučio Davuda, a.s., izrađivanju pancira i obradi metala, Zekerija, a.s., bio je stolar, Muhammed, s.a.v.s., je čuvao ovce i bavio se trgovinom, itd. Sve to upućuje na zaključak da je zarađivanje za život vlastitim rukama i trudom vrlina i osobina istinskih vjernika.

Seid ibn Musejjeb je rekao: ”Nema dobra u onom čovjeku koji ne radi da bi vratio dug ako je dužan i da bi zaštitio svoju čast i obezbjedio sebi i svojoj porodici sredstva za život.” Abdurahman ibn Eslem prenosi da je rekao poznatom učenjaku Ebu Hazimu: ”Ja osjećam nešto što me rastužuje.” Ebu Hazim je upitao: ”A šta je to?” Odgovorio sam: ”Ljubav prema dunjaluku.” On mi je onda rekao: ”Znaj sinko, da ja sebe ne korim zbog ljubavi i naklonosti koju ju je Allah stvorio u nama, a Allah je dao da volimo dunjaluk. Mi trebamo sebe koriti onda kada nas ta ljubav navede da radimo ono što Allah mrzi i da ne izvršavamo ono što Allah voli. U suprotnom, ljubav prema dunjaluku ne škodi.”

saff.ba

Nastavi čitati

Religija

Prvi imam Aja Sofije danas predvodi džuma-namaz u bihaćkoj Fethiji

Published

on

By

Prvi imam Aja Sofije Ferruh Mustuer sutra će predvoditi džuma-namaz u Fethiji – bosanskoj Aja Sofiji u Bihaću.

Fethija je sagrađena 1266. godine u gotičkom stilu te je i jedna od rijetkih evropskih džamija u gotičkom arhitektonskom stilu.

Današnja Fethija džamija se smatra najstarijom građevinom gotičkog stila na području Bosne i Hercegovine. Proglašena je za nacionalni spomenik BiH, a Krajišnici je zadnjih godina nazivaju i bosanskom Aja Sofijom, zbog njene historije.

Osmanska vojska, koju predvodi segedinski sandžak-beg Hasan-paša Predojević, zauzima Bihać juna mjeseca 1592. godine i tad crkva postaje džamija. Takva je bila praksa i šire, slično se desilo u s crkvom u Beogradu 1521. godine pa sa crkvom sv. Luke u Jajcu, sv. Petra u Livnu, sv. Barbare u Bihaću, pa tako i sa crkvom sv. Ante u Bihaću. Zato je ponijela ime Fethija (Osvojena).

Na Fethiji džamiji nalaze se dva natpisa. Stariji je smješten u podnožju munare i isklesan u kamenoj ploči. Ispod toga je manja ploča sa datumom.

Adnan Bajrić, inicijator posjete zainteresirao je prvog imama Aja Sofije tokom jednog susreta u Istanbulu, pokazujući kako je nastalo poređenje Aja Sofije u Istanbulu koja je 24. jula 2020. godine, nakon 86 godina ponovo otvorena za vjerske obrede i Fethije, koja nikada nije bila zatvorena – muzej, nego uvijek aktivna džamija.

A to poređenje među prvima je podržao i Abdul Aziz, imam Fethije i Kenan Šurković, glavni urednik časopisa Islamic Arts Magazine.

Nastavi čitati

Religija

Krajiški gradić čuva najstariju i najveću drvenu evropsku džamiju sagrađenu bez ijednog eksera

Published

on

By

Sve vrijeme obnove temelja u njoj se i dalje klanjalo. Proglašena je nacionalnim blagom BiH.

Džamija na Starom gradu u Bužimu, smještenom na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine, najstarija je i najveća drvena džamija u Evropi.
Džamija je vezana za Džemat “Stari Grad Bužim”, za kojeg se vjeruje da je jedan od najstarijih džemata na ovim prostorima, prema zapisima i predanjima, formiran još 1571. godine.
Izgrađena je 1838. godine na mjestu gdje je ranije stajala duga džamija, kada je osmanska vlast izdvojila 2.500 akči za gradnju. Sagradio ju je i iz temelja rekonstruisao Mehmed Vedžihi-paša, tada namjesnik bužimske kapetanije.
Džamija je posebna i po tome što je sagrađena bez ijednog eksera, od endemske vrste hrasta koji raste jedino u području Šajrovače uz granicu s Hrvatskom, piše Krajina.
Dimenzije džamije su 18 sa 16 metara. Prilikom gradnje nisu korišteni ekseri, već usjeci i drveni klinovi.
U gradnji je primijenjen sistem višerednih, 78 drvenih stubova, koji se protežu se od suterena do krova, a na koje je oslonjena cijela konstrukcija džamije.
Sagradio ju je i iz temelja rekonstruisao Mehmed Vedžihi-paša, tada namjesnik bužimske kapetanije.
Obnovljena je polovinom 20. vijeka kada je kompletna džamija odignuta od zemlje radi zamjene dotrajalih drvenih temelja. Tada su izvučene drvene grede, podzidan kameni zid i džamija je potom spuštena. Sve vrijeme obnove temelja u džamiji se i dalje klanjalo.
Džamija je sa starim gradom, kao cjelinom, 2003. upisana u nacionalno blago Bosne i Hercegovine. Tada je munara obložena drvetom, a na krov vraćena šindra, da bi joj se vratio prvobitni izgled.
Nastavi čitati

Religija

Poznata cijena hadža u 2025. godini: Uplate do 24. decembra

Published

on

By

Cijena putovanja na hadž 2025. godine iznosi 13.950 KM, hodočasnici iz BiH uplate mogu izvršiti od 3. do 24. decembra ove godine.

Putnici na hadž spomenuti iznos uplaćuju na žiro-račun nadležne organizacione jedinice putem koje su se hadžije prijavile za putovanje i u istu, lično ili elektronskim putem predaju primjerak potvrde o uplati.

Organizaciona jedinica (medžlis, muftijstvo, mešihat, krovna organizacija u dijaspori) putem koje se putnik prijavio za putovanje, budućim putnicima će na prigodan način proslijediti broj žiro-računa i instrukciju za uplatu.

Putnici na hadž ne predaju pasoš niti potvrdu o vakcinaciji.

Ured za hadž i umru Rijaseta islamske zajednice u Bosni i Hercegovini izražava zahvalnost svim budućim putnicima na hadž, koji su u predviđenom vremenu izvršili upis i dostavili potrebne dokumente., saopćeno je iz Ureda za hadž i umru.

Iz Bosne i Hercegovine na hadž putuju 2.222 hodočasnika. Njih će pratiti 79 vodiča Rijaseta Islamske zajednice u BiH i ljekara. O zdravlju hodočasnika vodit će brigu ljekarski tim specijalista i medicinskih tehničara.

Pri izboru ljekarskog tima, raspisan je konkurs na kojem su prednost imali ljekari opće prakse, specijalisti interne, urgentne i porodične medicine i specijalisti opće hirurgije.

FENA

Nastavi čitati

Religija

Bol i patnja nas uče da budemo zahvalni kad smo dobro

Published

on

Bolest i bol nas podsjećaju koliko su naša tijela krhka i koliko je život kratak. Kada se mi ili neko koga volimo povrijedi ili ozbiljno razboli, to nas podstakne da na svaki slijedeći dan gledamo kao na poklon – što on i jeste.

Umjesto da život prihvatimo zdravo za gotovo, osvrćemo se oko sebe, diveći se čudima svakodnevnog života. Kada se suočimo s bolešću, mnogi od naših takozvanih problema gube na značaju, iako su do maloprije izgledali veliki i nesavladivi.

Moja baka Emili mi je jednom rekla: „Stvarno je odlično što je Bog stvorio patnju i bol. Oni nas opominju da budemo zahvalni kada se osjećamo dobro.“

Nedavno sam dobio modrice na oba koljena. Kada su me bolovi počeli prolaziti, sjetio sam se ove bakine mudrosti. Zapanjio sam se koliko sam postao zahvalan na poklonu što opet mogu normalno da hodam. Postavio sam sebi zanimljivo pitanje. „Zašto nisam bio zahvalan na poklonu zdravlja prije nego što sam se povrijedio?“

Postavite sebi slična pitanja. Da li i vi određene poklone i blagodati uzimate zdravo za gotovo?

Bolest i bol nas podsjećaju koliko su naša tijela krhka i koliko je život kratak. Kada se mi ili neko koga volimo povrijedi ili ozbiljno razboli, to nas podstakne da na svaki slijedeći dan gledamo kao na poklon – što on i jeste. Umjesto da život prihvatimo zdravo za gotovo, osvrćemo se oko sebe, diveći se čudima svakodnevnog života. Kada se suočimo s bolešću, mnogi od naših takozvanih problema gube na značaju, iako su do maloprije izgledali veliki i nesavladivi.

Bolest nas uči i da mi nismo samo tijela, već da imamo dušu. Mi smo duhovna bića, koja obitavaju u tijelima. Jedan od mojih omiljenih duhovnih učitelja, Ram Das, imao je običaj da se učenicima zagleda u oči i kaže: „Jesi li tu? Ja sam ovdje. Kako ti je unutra?“ To je zabavan način isticanja činjenice da smo mi duhovna bića na Zemlji – koja žive svoje ljudske živote u oklopima koje zovemo tijelima. Iz nekog razloga, dio iskustva života u tijelu je da ono nije savršeno i da prolazi kroz razna iskušenja, probleme i da se ono troši. Kraće rečeno, tijela se razbolijevaju i pate.
Autor: dr. Richard Carlson, „Kako ne gubiti živce zbog velikih stvari“

Za Akos.ba pripremio: Nedim Botić

Nastavi čitati
Advertisement

Najčitanije