Piše: MAJA RADEVIĆ

U aprilu 2001. godine, članovi tada najpopularnije dance grupe u Bosni i Hercegovini Seven Up posjetili su u Beogradu srbijansku folk pjevačicu Svetlanu Cecu Ražnatović.

– Čuvena sarajevska dens grupa “Seven Up” je vjerovatno najpoznatiji bosanskohercegovački pop sastav u periodu poslijeratne Bosne. Grupa je osnovana 1993. godine i u narednih devet godina postala je idol mladih širom zemlje, ali i u zemljama okruženja. Tako je za njih čula i srpska folk pjevačica Ceca, koja je aprila 2001. godine poželjela da ih ugosti. I to je i uradila. Članovi popularnog sastava, koji su domaćici poklonili buket cvijeća, posjetili su pjevačicu u prostorijama fudbalskog kluba Obilić. Nakon prijatnog razgovora, uslijedio je i zajednički ručak. Sve to ispratili su, kako bosanskohercegovački, tako i srpski mediji – zabilježeno je o ovom susretu na jednoj od fan stranica srbijanske folk zvijezde.

Niko se danas gotovo i ne sjeća ovog srdačnog, prijateljskog susreta Fuada Backovića Deena, Elvira Hadžijamakovića Lile, Gordana Radića i ostalih članova nekada omiljenog postratnog bh. sastava sa „srpskom majkom“, udovicom ratnog zločinca Željka Ražnatovića Arkana. Bilo je to vrijeme u kojem čitaoci nisu mogli komentarisati na internet-portalima, a društvene mreže na našim prostorima još uvijek su bile nepoznanica, pa se tako nije ni mogao čuti “glas javnosti” o tom događaju. Da se takva jedna posjeta desila danas, vrlo je vjerovatno da bi Deen, Lilo, Gordan i drugi bili proglašeni “personama non grata” u svome gradu i državi, zauvijek anatemisani i osuđeni na propast, a odrekao bi ih se i veći dio rodbine, kolega i prijatelja…

Ono što su članovi Seven Upa za dlaku izbjegli zahvaljujući, valjda, nedovoljno naprednoj tehnologiji, nažalost nije zaobišlo mladu bh. pjevačicu Šejlu Zonić, pobjednicu ovogodišnjeg regionalnog muzičkog showa “Zvezde Granda”. Zbog toga što joj je u pomenutom showu mentorica bila Ceca Ražnatović, na Šejlu se posljednjih dana sručila sva sila osuda javnosti i kritika „ogorčenih građana“. Paradoksalno, upravo su ti isti građani svojim glasovima mahom presudili da „naša“, bosanskohercegovačka pjevačica pobijedi na takmičenju koje se danas smatra najboljom odskočnom daskom za mlade talente narodne muzike „od Vardara do Triglava“.

Uzalud su Šejla i njen tim javnosti pokušavali objasniti kako pravila showa nalažu da pjevači ne mogu sami birati svog mentora/mentoricu, nego su im oni dodijeljeni pa kako koga zapadne, uzalud su demantovane lažne vijesti i spekulacije koje su brojni mediji ovih dana raspirivali o mogućem nastupu omražene Arkanove udovice negdje na teritoriji Federacije BiH, uzalud je bila mudra šutnja mentorice Cece i idejnog tvorca „Zvezda Granda“ Saše Popovića o svemu navedenom, uz kratku opasku kako u fokusu priče treba biti samo i jedino pjesma, a ne politika… Budućoj karijeri Šejle Zonić nanesena je tako nepopravljiva šteta zbog nečega na što ona sama nije imala previše uticaja, a glavni argument za to bio je samo jedan: sa ženama ratnih zločinaca ne treba sarađivati, od njih se treba ograđivati – uvijek i bez izgovora.

No, jesu li takve ograde moguće u svijetu estradne umjetnosti i umjetnosti uopće? I zašto je jedna „kućna posjeta“ poznatih bh. muzičara Ceci Ražnatović prije više od 20 godina protekla bez gotovo ikakve reakcije javnosti, dok je danas ta javnost spremna „razapeti“ Šejlu Zonić zbog (ne)željenog Cecinog mentorstva? Kako to da se jedan od najvećih Cecinih hitova, pjesma „Kukavica“, puštao i slušao usred opkoljenog Sarajeva 1993. i nikome to nije smetalo, a danas bijesni roditelji prekidaju zabave maturanata koji slave uz Cecine pjesme, kao što je zabilježeno prije nekoliko dana u Vogošći:

Video: Crna hronika

Ako će građani u svojim zabranama biti dosljedni do kraja, hoćemo li onda ubuduće zabraniti i koncerte i nastupe, recimo, Harisa Džinovića, jednog od dugogodišnjih, najbližih prijatelja Svetlane Ražnatović? Hoćemo li na stub srama „retroaktivno“ staviti i Dinu Merlina, našeg „Čarobnjaka“ koji je napisao jedan od najvećih Cecinih hitova, pjesmu „Beograd“?

Jedna od najvećih glumica bivše Jugoslavije Mira Furlan u svojoj autobiografiji pisala je o „lovu na vještice“ kojem je bila izložena u osvit rata na ovim prostorima kao umjetnica koja je paralelno radila između Zagreba i Beograda, a uz to je imala i tu „nesreću“ da se uda za srbijanskog reditelja Gorana Gajića. Tih dana, dok se od Mire Furlan očekivalo da se jasno opredijeli za jednu ili drugu stranu – rodni Zagreb u kojem je provela veći dio života ili Beograd, u kojem je tada tek počinjala novi život sa suprugom, poznata hrvatska novinarka Tanja Torbarina u „Globusu“ je napisala članak koji je Furlanova u svojoj knjizi citirala po sjećanju:

„Dok hrvatska djeca pogibaju od srpskih bombi, Mira Furlan paradira golih grudi po srpskim pozornicama i čestitaju joj srpski ubojice, rukujući se svojim krvavim rukama. Ona ne razmišlja kako se njezini hrvatski kolege skrivaju u skloništima u Zagrebu.“

Danas, čini se, živimo u vremenu u kojem je postalo još važnije svrstati se na jednu ili drugu stranu nego tih ratnih godina. Koncerti „nepoželjnih“ izvođača zabranjuju se u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini, političari sebi daju za pravo da nam određuju šta ćemo za svoj novac slušati i gledati i kakva bismo uvjerenja trebali imati. Takve su zabrane, razumljivo, nespojive sa državama i društvima koja sebe smatraju demokratskim, ali mi se valjda još uvijek privikavamo na demokratiju, pa je onda to u redu.

Što se tiče Svetlane Ražnatović, ona dobro zna da je u dijelu BiH na listi „nepoželjnih“ i stoga joj vjerovatno nikad nije ni palo na pamet da nastupi na pobjedničkom koncertu Šejle Zonić. Iako, bez ikakve sumnje, ima onih koji bi je rado slušali. Samo takvi ne smiju to glasno reći, jer će proći baš kao i pobjednica „Zvezda Granda“.