Jedan od naših najvećih živućij pisaca, pjesnika i scenarista, akademik Abdulah Sidran poznat je i po svojoj živpoisnoj biografiji.

Sve ono važno što je proživio Sidran je sad ispričao piscu Ruždiju Adžoviću, koji je sjećanja pretočio u knjigu naslova “Sidran – živjeti, svjedočiti epohu”, koju je izdala izdavačka kuća Connctum.

Raport uz dozvolu autora prenosi dio priče koju Sidran govori o svom nekadašnjem saradniku Emiru Kusturici s kojim je napravio velike filmove.

Sidram otkriva do sada nepoznate detalje iz Kusturičine biografije, ali i njihove saradnje.

Evo tih dijelova:

“Televizija Sarajevo je stipendirala najdarovitije po njihovom shvatanju, što se kasnije pokazalo tačnim. Među njima je bio Emir Kusturica. Prije njega je Ivica Matić iz Vareša, koji je bio, nesumnjivo, ogromne darovitosti. Jedan mlad čovjek, umro je sa dvadeset i osam godina, a već je praktično legendarna ličnost u bh. kinematografiji. Imao je onaj fini film Žena s kra- jolikom, o naivnom slikaru, o tome šta doživljava u selu. On je istovremeno i šumar, pa je to čudesan spoj. Poetičan film, prekrasnih kadrova.

Dakle, nakon Ivice Matića, Sarajevo je imalo mnogo darovitih mladih režisera, i Zlatka Lavanića i ostale, ali je bilo očigledno i izrazito da je među njima za dvije-tri glave možda odskakao taj čupavac, zvao se Emir Kusturica.

A saradnja sa Emirom Kusturicom je, praktično, bila na pomolu. Mi se već tu zagledamo, njuškamo. Ko umije napisati jedan scenarij, umjeće i drugi. U tom smislu sam s Emirom i sjedio i popio koju kafu. Nismo se družili intenzivno, jer generacijski smo različiti i po navikama smo različiti, pa se meni nije sviđao ni humor njegove raje i njegove generacije koja se okupljala u kafani Šetalište, ispod Gorice. Pokušavo sam se uklopiti.

Bilo je u njegovoj raji i ovih fistadžija, ko što sam i ja. Ja tražim partnere za aklohol. On nije pripadao tom svijetu. Ja sam se probao koji put ukopčat u njegovu raju, pa odsjediti po sat-dva, popit pet-šest pića… Međutim, odbilo me od te raje, višestruko je to iz današnjeg aspekta kad se analizira, ali tad sam sve razloge natovario u taj jedan razlog da mi se nije sviđao njihov humor.

Recimo, sjedimo za stolom, ljetnji dan, široka kafana Šetali šte. Pa ako bi između stolova prođi neko dobro pijan, pa tetura desno-lijevo i udara o stolice, oni dobacuju: Popijeee li se šta!? Meni to nije bilo smiješno. Ili ako naiđe izrazito debeo čovjek, totalno tamo, mimo kafane, oni će mu se derati i vikati: Pojedeee li se šta!? E to je ta nova generacija u kojoj je humor sadržavo jednu notu grubosti, na koju ja nisam bio spreman. Lako je zajebavati čovjeka zbog njegovih nevolja, mahana, hendikepa, nesreće. I tada sam ja vidio da je razlog mog neuklapanja, moje nemogućnosti da se uklopim u tu raju, bio u tome.

Međutim, kasnije, možda protokom vremena, mic po mic, stvar sam postavio na način sociološke analize. Ja sam, ne- sumnjivo, ostao zakovan u onome što se zove dijalektički materijalizam i vaspitanje u skladu sa temeljnim postavkama hegelijanskim: šta su kauzaliteti, kako ide uzrok, kako posljedica, takozvano strogo dijalektičko mišljenje. I u tom smislu, konsek- venca jeste ona konačna, ta konačna promišljanja da su klasni sukobi u društvenim zajednicama temeljni društveni sukobi, da je svojinsko pitanje temeljno društveno pitanje, i tako dalje. I onda sam razumio da sam ja, zapravo, bio u tome društvu Emirovom klasno podređen. Kad Emir govori o Gorici kao nekom socijalno marginalnom kvartu propalica, lopova, džeparoša, to je jedna mistifikacija, da ne kažem, laž. Gorica je bila elitno sarajevsko naselje partijskih, policijskih, vojnih rukovodilaca, a samo je na njenom vrhu, gore, bilo desetak kuća u kojima su ostale nekolike romske porodice. A ovo sve okolo bili su reprezenti vladajuće klase socijalističkog društvenog uređenja: partijaši, policajci, udbaši i svi su oni oko mene, osim poneko ko se tu utrefio kao ja, kao jedan Nedim Jabaković Čuka, krasni mladi delinkvent, talentovan za Itali ju, talentovan za Švicarsku, da obleti, da obavi poslove, da s se poti-legendarna ličnost. On je bio spreman stotinu puta poginuti za Emira, toliko ga je volio.

Dakle, tvrdim da ja tu nisam socijalno pripadao. Oni su, ipak, djeca privilegovane društvene klase, pa možda i otuda ta vrsta humora. Meni ne bi naumpalo da se zajebavam sa taromahom, vakim-nakim. Prema tome, fabula o Emiru kao nekom pripadniku jalijaša, fakina, i tako dalje, je jedna dobra holivudska šminka. Kad ti prave biografiju, onda prave da to ide maherski, a nema veze sa istinom.

Emirov otac je bio visoki funkcioner obavještajnih službi, tajnih, ovih, onih: ne znamo je li KOS, je li UDBA, to je nama bilo svejedno. A, naravno, imao je i normalna, fiktivna zaposle- nja u državnim službama u Sarajevu. Tako da nije istina ono što je Emir uvijek govorio novinarima da mu je otac novinar, kad ga oni pitaju o njegovom zanimanju. Ne postoji nigdje ni jedan jedini tekst da ga je napisao Murat Kusturica.

Murat Kusturica je bio sarajevska dobra raja. S njim sam ja pio barem desetinu puta. Volio je dobro popiti, i umio je popiti, bio je akšamlija, imao je dobro društvo. Režiser Hajrudin Šiba Krvavac mu je bio jedan od najboljih prijatelja. Možda je i to bila putanja kojom je Emir ulazio u svijet filma, ako mu je uz oca Murata bio legendarni Šiba Krvavac.

Nešto mu je Šiba i pomogao kad se vagala Emirova darovi- tost, toga se dobro sjećam. Emir je napisao neki scenarij za kratki film, vrlo zanimljivo i govori lijepo o tom talentu. On je ko balavac napisao neki scenarij u kome je sarajevski tramvaj pravio neki krug i onda je ulazio u neki prostor koji ne postoji.

A Šiba je to čitao, pa mu je rekao:

“Kako će tu ovaj tramvaj ući, kad toga nema?”

A Emir, ko balavac, kaže:

“Napraviću”.

Tad je Šiba ustao i rekao Muratu:

“Ovaj će ti sin biti pravi režiser, jer na taj način rezonovati to je nešto predivno”.

Emirov otac je, dakle, radio povjerljive državne poslove i, u tom smislu, Sarajevo ga zna kao takvoga. To ne mora biti javna stvar, ali mnogo pomaže svima koji hoće odgovor na pitanje zašto je Emir tako i tako postupio, zašto nije ostao sa svojim narodom, sa svojim prijateljima u Sarajevu. Murat nije mogao postupati drukčije nego što mora postupati jedan službenik saveznih državnih organa. Ja stvarno ne znam, bilo bi bezobrazno da kažem koja je to bila služba, da li vojna, da li civilna, ova, ona, ali je sigurno bilo da je on bio čovjek držav- ne policije koji je figuriro na mjestima, recimo, pomoćnik sekretara za informisanje. To je bio godinama na ovim ili onim nivoima: Skupština, Vijeće, Sekretarijat za informisanje. Iz te leksike se može izvući ovo da je bio novinar. Ali ne, on je mogao kontaktirati novinare, zvati ih na sjednice i tako dalje, a novinar nije bio, to je jedna mistifikacija, korisna ako se ne želi kazati istina.

Helem, kad smo mi odgonetavali kako i zašto to da se Emir opredijeli za Beograd, umjesto za svoje Sarajevo, tu činjenicu niko ne uzima u obzir, a ona je kapitalna. Ne postoji primjer da je neka služba nekoga poklopila, pa da joj se on izmakao iz ruku. Onaj ko se izmakao glavu je gubio, stradavale su porodice”, ispričao je Sidran.

U nastavku ovog poglavlja, Sidran nudi i neke teorije koje podupiru tu priču, pa tako se prisjeća pisma kojeg je Kusturica objavio u Oslobođenju na početku rata o potkovanom Rasimu.

“Moja je pretpostavka da su mu nakon tog pisma koje je odmah odjeknulo i na zapadu i svugdje, došli ‘prijatelji’ iz Službe u posjetu i da su mu rekli što si pisao, pisao si, od sad je to pod našoj kontroli, ne možeš ti jesti pare beogradske. To je mi je potpuno logično, Milošević mu daje pare neograničeno za snimanje filmova”, naveo je Sidran.

Opisao je i svoj posljedni razgovor s Kusturicom:

“I, pamtim da je naš zadnji razgovor bio, to je bila 2010. godina, kada je on zarovio da pravi Andrićgrad, tada se zvao Kamengrad. Tu nije bilo moguće nijedne replike napraviti, a da se ne posvađamo. Kazao sam mu:

Pa, znaš da je tri i po hiljade Višegrađana pobijeno, znaš li da su tu pod nogama? Znaš za kuću u pionirskoj, znaš li za spaljivanje, znaš li za Vilinu vlas…? Možeš li napraviti neki spomenik?

Kaže:

Ako neko bude zahtijevao, ja mu neću braniti. Ja mogu staviti spomenik kakav god hoćeš, ali da na njemu piše: Svim žrtvama, iz svih vremena proteklih na ovom prostoru.

Pa nije to to. I tu je bilo nešto s moje strane što on nije mogao svariti. Tad smo se, pravo rečeno, popičkarali, nije imalo više svojstva normalnog razgovora. I nikad se više nismo čuli, nikad!