Connect with us

BiH

Suljagić: “Gdje su srpski književnici koji će reći i napisati da ‘onaj arkanovac nije udarao leš žene u Bijeljini u njihovo ime?'” (VIDEO)

Published

prije 11 mjeseci

on

Emir Suljagić, direktor Memorijalnog centra Srebrenica, gostovao je večeras u programu BIR Televizije, gdje je komentarisao nedavnu konačnu presude rukovodiocima srbijanske Službe državne bezbjednosti Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću, koje je Žalbeno vijeće Mehanizma za međunarodne krivične sudove osudilo na po 15 godina zatvora i proglasilo krivim da su učestvujući u udruženom zločinačkom poduhvatu (UZP) izvršili deportaciju, prisilno premještanje, progon i ubistva.

“Kome je trebala ova presuda da se uvjeri u međunarodni karakter sukoba u Bosni i Hercegovini, da se uvjeri u to da je na našu zemlju izvršena agresija, taj ni s ovom presudom neće promijeniti mišljenje”, kazao je Suljagić.

Smatra da ova presuda, koja se dogodila više od 30 godina nakon početka agresije na našu zemlju, omogućava da svi raspoloživi dokazi sada budu sagledani u jednom potpuno drugačijem svjetlu.

“Na činjeničnom nivou je jako važno da je ustanovljeno nekoliko stvari, a to je da je postojala zavjera, da je ta zavjera dijelila namjeru i da je namjera trajala tri i po godine i da je namjera glasila da se iskorijeni nesrpsko, primarno bošnjačko stanovništvo iz dijelova Bosne i Hercegovine koje je srpsko rukovodstvo kaparisalo za sebe. A, u jednom trenutku je to bila cijela Bosna i Hercegovina”, istakao je Suljagić.

Osvrnuo se i na šutnju Srbije, s obzirom na to da su ovom presudom Stanišić i Simatović postali prva dva dužnosnika Srbije osuđena za zločine u Bosni i Hercegovini.

“Srbijanska i srpska historiografija ima tendenciju da zaobilazi činjenice koje se ne slažu sa narativom i u tome treba gledati i ovu šutnju. Dakle, govor o ovoj presudi bi na nekom nivou značio i prihvatanje ove presude i to Srbija radi sa svim ostalim činjenicama. To društvo realno, nemojte da se lažemo, o državi neću ni da govorim, jer i dalje vodi politiku iz 90-tih, živi u jednoj potpuno paralelnoj stvarnosti u kojoj je Ratko Mladić heroj. I nemojte mi govoriti da to ne predstavlja Srbiju. To naprosto nije tačno. To je dominantan većinski stav u Srbiji, dok neko ne kaže da nije tako. Jedini koji je vjerodostojan da to kaže je Aleksandar Vučić, a znamo šta on misli o tome. Dakle, Srbija živi u jednoj paralelnoj stvarnosti i jedino tako mogu da tumačim tu šutnju, jedino tako mogu da tumačim to 30-godišnje odbijanje da se suoče s tim što je činjeno u njihovo ime. To realno više nije ni razumno. U ovom trenutku realno je pitanje “Koliko dugo još mi to treba da prihvatamo to kao tomože legitiman stav i da vodimo neku debatu s tim stavom?” Ja ne vidim neku naročito potrebu za tim”, kazao je Suljagić.

Komentarišući to da je većinski stav Srbije isti po pitanju dešavanja u BiH, Suljagić je istakao da se “narodi prave u učionicama”.

“Mi griješimo u jednoj stvari. Narodi se prave u učionicama, narodi se prave u nastavnim planovima i programima, historija se uspostavlja u nastavnim planovima i programima. Nije historija kao proces i historija kako je napisana jedna te ista stvar, niti može biti. Ovo što mi sada vidimo u Srbiji je rezultat viševjekovne mitomanije koja je sastavni dio, kamen temeljac, srpskog identiteta”, naveo je Suljagić.

Poručio je da Srbija nikada neće doći sebi dok se ne suoči s onim što se dogodilo u Bosni i Hercegovini.

“Realno pitanje je na kojim osnovama će se početi razgovarati.  A, to moramo, prije ili kasnije. Ne možete u društvu u kojem je Ratko Mladić heroj biti šokirani kada vam dijete pobije drugu djecu u školi. I niste se vi dragi Srbijanci ogriješili o Srbiju, vi ste se ogriješili o nas. To što se ogriješili od sebe je vaša problem i vaša stvar, svodite to kao hoćete. Za koliko je srpski nacionalizam žrtava odovoran? Ni za jednu. Za koliko je bošnjačkih? Jako mnogo. Za koliko hrvatskih? Također mnogo. Kada se srpski nacionalizam suočio sa bilo čim? Gdje su srpski književnici koji će reći i napisati da “onaj arkanovac nije udarao onaj leš u Bijeljini, onu ženu mrtvu, u njihovo ime”. Makar to. Pitanje je šta će tačno biti platforma za razgovor koji treba da dođe, to ili DNK tehnologija. Ja ne pristajem i ne mislim da bilo ko ovdje pristaje da se nagađa o činjenicama. Činjenice postoje nezavisno od nas”,  poručio je Suljagić.

Povezane teme:

BiH

Bizarna izjava Milorada Dodika: “Pet milijardi ljudi neće podržati Rezoluciju o Srebrenici”

Published

prije 4 sata

on

1. Maja 2024.

By

Predsjednik entiteta Republika Srpska Milorad Dodik je danas, 1. maja, imao bizarnu izjavu u vezi s Rezolucijom o genocidu u Srebrenici, o kojoj će raspravljati Generalna skupština UN-a sredinom maja.

Na postavljanju kamena temeljca za stadion u Surčinu kod Beograda, Dodik je govorio o ovoj rezoluciji, ali nije posve jasno kako je došao do brojke koju je spomenuo.

“Postoji mogućnost da predstavnici više od pet milijardi ljudi u svijetu ne budu iza te rezolucije. Dakle, jedna dramatična manjina će biti za tu rezoluciju, bez obzira što su iza nje SAD i ostale moćne zemlje, ali neće biti Rusija, Kina i mnoge druge države”, rekao je predsjednik RS.

Kako je Dodik došao do brojke od pet milijardi, niko ne može reći sa sigurnošću.

Čak i ako u matematiku uključimo Kinu, koja ima oko jedne milijarde stanovnika, skoro je nemoguće doći do cifre koju je spomenuo Dodik.

Kako bi njegovu izjavu stavili u puni kontekst, u dvije najmnogoljudnije zemlje na svijetu, Kini i Indiji, živi “samo” nešto više od dvije milijarde ljudi. Čak i uz glas protiv svih država u Africi, brojka bi stigla tek do tri i po milijarde stanovnika.

U deset najmnogoljudnijih zemalja na svijetu živi oko 4.6 milijardi ljudi, ali su među ovim državama tek dvije koje se otvoreno protive Rezoluciji o genocidu u Srebrenici, a to su Kina i Rusija, u kojoj živi “tek” 147 miliona ljudi, piše Klix.

Tu su i države poput SAD-a, jednog od kosponzora rezolucije, u kojoj živi 336 miliona osoba. Ostatak liste pune Indonezija (278 miliona), Pakistan (229 miliona), Brazil (217 miliona), Nigerija (216 miliona), Bangladeš (168 miliona) i Meksiko (128 miliona stanovnika). Niti jedna od ovih država nije javno izrazila svoj stav o Rezoluciji o genocidu u Srebrenici.

Podsjetimo, očekuje se da će se o ovoj rezoluciji u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija raspravljati sredinom maja. Poznato je da su autori rezolucije Njemačka, Ruanda i BiH, dok su na listi kosponzora, barem onih koji su potvrdili svoj status, Slovenija, Sjedinjene Američke Države, Italija, Francuska, Čile, Lihtenštajn, Novi Zeland, Vanuatu i Turska.

Nastavi čitati

BiH

Koja Vam je prva misao kad osjetite zemljotres?

Published

prije 8 sati

on

1. Maja 2024.

By

Zemljotres
Kao muslimani i muslimanke vjerujemo da se sve dešava Božijom voljom i određenjem, i naravno da imamo svoju odgovornost u svemu.
Ako je vaša prva pomisao bila kad ste osjetili zemljotres, da je to zbog drugih, u krivu ste i imate jako puno posla u radu sa samim sobom.
Ako ste pomislili na svoje vlastite propuste u odnosu prema Stvoritelju, stvorenjima, svojim obavezama na dobrom ste putu da budete mnogo bolji.
Najlakše je ”svaliti” sve na druge, da biste sebi ”dušu olakšali”.
Prihvatimo u svemu svoju odgovornost. Ako to uradimo, biće nam svima bolje.
Veličajmo Boga, i zahvaljujmo Mu na blagodati kad je najbolje pa se imamo pravo nadati da ne bude teških sikušenja.
Uzvišeni Allaha u Kur'anu kaže:”I kad je Gospodar vaš objavio: Ako budete zahvalni, Ja ću vam zacijelo još više dati; budete li nezahvalni, kazna Moja doista će stroga biti.” ( Sura Ibrahim 7. ajet)
Nastavi čitati

BiH

Muslimanska radna etika

Published

prije 9 sati

on

1. Maja 2024.

By

Muslimanska radna etika

datum objavljivanja: 1.05.2024.

Donacije poslodavaca zarađene na muci i nepravdi radnika, bez obzira koji cilj imale, jesu donacije ljudi koje Allah ne voli / Raditi i biti vrijedan radnik samo ako je šef prisutan, znači biti licemjer i stjecati nedozvoljenu zaradu.

Bez obzira što je vrijeme robovlasništva daleko iza nas, danas se određeni poslodavci prema radnicima nerijetko odnose kao robovlasnici prema robovima.

Navedimo nekoliko primjera u tom kontestu. Iako je radno vrijeme naznačeno u ugovoru, radnik je obavezan ostati dokasno navečer. Poslodavac ne pomišlja na obaveze koje njegov radnik ima, naročito ako se radi o porodičnom čovjeku.

Ovo je naročito važno u proljetno doba kada radnici s minimalcima pokušavaju nakon radnog vremena obrađivati zemlju, jer njegov budžet ne dozvoljava kupovinu svježeg voća i povrća, kao i zimnice, u bilo koje doba godine. Od radnika se zahtijeva da za minimalnu platu obavlja posao više ljudi, a često prihod ne odgovara zakonom utvrđenim platnim listama.

Poslodavac nije svjestan da upravo ovom nepravdom stavlja u iskušenje radnika da ne obavlja svoj posao revnosno, ili štaviše da počne ga potkradati. Postoje poslodavci koji daju zakonom zagarantiranu plaću, ali nakon njene isplate radnici su obavezni vratiti određenu sumu poslodavcu.

Kao da je riječ o haraču. Te obespravljene radnike svakodnevno gledamo u našim porodicama, familijama džamijskim odborima, prvim saffovima…

Naravno, u sveopćoj paranoji poslodavac će tražiti od bližih saradnika, ili radnika koje smatra povjerljivim, da špijuniraju pa čak i podmeću robu drugim radnicima testirajući ih da li će pokušati krasti.

 

Također, poslodavci često traže od radnika da skrivaju sve propuste firme; porez, nehigijenske uvjete i rok trajanja robe itd.

Mnogi radnici rade “nacrno” bez ikakvog osiguranja, a da bi se ispunila zakonska obaveza poslodavac će umjesto radnika “prijaviti” sebe, svoju porodicu i bližu rodbinu, čak i ako ne rade. Radnik će razumjeti situaciju kada je firma u krizi, ali kako će razumjeti ako se poslodavac razmeće skupocjenim novim autima dok govori o krizi?

Možda izgleda suvišno govoriti o hrani, ali danas još postoje poslodavci koji ne obezbjeđuju radnicima adekvatnu hranu, ili je riječ o jednoličnoj hrani koju radnici mogu uzeti ili odbiti, jer druge nema.

Postoje slučajevi kada poslodavci ne dozvoljavaju radnicima napuštanje radnog mjesta čak i kada im se u porodici desi nesretan slučaj, a iznimke, što je zapravo obaveza, prave samo ako se nešto desi radniku. Naravno, radnici s povredama ili težom bolešću ostaju bez posla, jer bolovanje nije ekonomski isplativo, dok majke nakon porodiljskog ne dobivaju mogućnost povratka na radno mjesto. Da se radniku omogući obavljanje namaza…

Radnik može biti sretan ako mu se uopće dozvoli odlazak na bajram-namaz.

Sve su ovo karakteristike prakse oholog poslodavca kojem je ponižavanje radnika postala praksa, naročito onog koji je bez temeljnog obrazovanja i odgoja spletom okolnosti stekao određeni kapital. Poslodavac će birati turističke destinacije i bogato provesti blagdane i praznike, jer njegova plata ne kasni, ali njegovim radnicima, ako ne budu obavezni raditi i tokom praznika, datum isplate mjesečnog primanja će se pomjeriti.

S tim konstantnim pomjeranjem dana isplate radnik izgubi u toku godine bar jednu platu.

Poslodavac će provesti svaki blagdan u odmoru, s bogatim jelovnikom, dok će njegov radnik nastojati posuditi novac kako bi obezbijedio osnovne namirnice svojoj porodici, kao da Poslanik, a.s. nije poručio: “Daj radniku njegovu zaradu prije nego mu se znoj osuši”.

Ove i slične slične situacije možda su strane onima koji dobivaju platu iz sigurnog budžeta određenih institucija, ali to je realnost koja se zanemaruje u našim razgovorima, sohbetima, hutbama. Odgovorne osobe ne obraćaju pažnju na ove situacije, ili su u strahu od svađe s poslodavcima od kojih su dobili donaciju za lični ili društveni interes.

Donacije poslodavaca zarađene na muci i nepravdi radnika, bez obzira koji cilj imale, jesu donacije ljudi koje Allah ne voli. Poslodavci kao da nisu svjesni da su Božijom odlukom i milošću samo u prednosti nad radnicima, a nikako njihovi vlasnici.

Kada bismo pratili život i smrt nepravednog poslodavca, te stanje njegove porodice možda bismo se uvjerili u Allahovu pravednu odredbu već na Ovom svijetu. Prilikom razmatranja odnosa poslodavac – radnik ljudi uglavnom imaju više naklonosti prema radnicima, jednim dijelom što je većina ljudi na svijetu radnici, a drugim dijelom što se nepravda uglavnom čini nad radnicima. Ipak, treba imati na umu da mnogi radnici svojim riječima, djelima, neradom, lijenošću čine nepravdu poslodavcu svakog (ne)radnog dana.

Jedna od nepoželjnih osobina radnika koja može štetiti poslodavcu, ali i radniku naročito u smislu njegovog radnog ambijenta, jeste neopravdano konstantno nezadovoljstvo.

Ako bismo ilustrirali ovu osobinu najbolji primjer bi nam bio slučaj kada poslodavac omogući povišicu radniku, a ovaj se upita: “Ako je meni povećao plaću, koliko li je tek onda on zaradio ovaj mjesec?!” Ako je poslodavac pravedan, konstantno nezadovoljstvo radnika može biti samo posljedica zavisti i ljubomore, a imati takvog radnika je kao zaposliti nezrelo i nestručno dijete, jer neopravdana zavist je jedna od osobina nezrelog djeteta.

Raditi i biti vrijedan radnik samo ako je šef prisutan, znači biti licemjer i stjecati nedozvoljenu zaradu. Krasti od vlasnika, bez obzira da li je riječ o doslovnoj krađi materijalnih stvari ili, pak, obavljanje ličnih poslova tokom radnog vremena ili na radnom mjestu, znači varati.

Radnik može nemarno da se odnosi prema imovini vlasnika, svojim ponašanjem da udaljava poslovne partnere od vlasnika; širi laži i dezinformacije o vlasniku; u trgovini ili na pijaci može prodavati svoje proizvode umjesto vlasnikove; posluživati u restoranu svoju hranu i piće bez znanja vlasnika… sve su to osobine varalica, naroda koje je Uzvišeni prokleo, a u Kur’anu donio opis njihovih osobina: “Dolazi vam jasan dokaz od Gospodara vašeg, zato pravo na litri i na kantaru mjerite i ljudima stvari njihove ne zakidajte, i red na Zemlji ne remetite kad je već na njoj uspostavljen red.

To je bolje za vas ako vjerujete.'“ (El-A'raf, 85) Radnikova plata može biti halal, islamom dozvoljena samo ako bude radio na poslu kao da radi za sebe, za svoju firmu i trgovinu.

Hadis Niko od vas neće vjerovati dok svome bratu ne bude volio ono što i sam sebi voli, i radnik i poslodavac mogu uvrstiti u lični poslovni kodeks.

Nastavi čitati

Najčitanije

✕