Connect with us

Religija

Vrijednosti sure Fatihe i zahvalnosti

Hvala Dragom Gospodaru koji nas je počastio da budemo u Njegovoj kući. Molimo Allaha, dž.š., onako kako smo se mi obradujemo time što smo prisustni u Njegovoj kući, da nas On počasti da smo u tom trenutku kod Njega primljeni. Salavat i selam pečatu svih poslanika Muhammedu, s.a.v.s., časnoj i plemenitoj porodici i vrlim ashabima. Allaha Jedinog molimo da nas počasti, da razumijemo Njegovu Knjigu i da nas počasti da razumijemo sunnet Njegovog Miljenika, Muhammeda, s.a.v.s. Molimo Allaha, dž.š., da živimo svoj kelime-i-šehadet u punini i da budemo proživljeni u društvu pečata svih poslanika Muhammeda, s.a.v.s.

“Euzu billahi mine-š-šejtani-r-radžim”, “bismillahi-r-rahmani-r-rahim”. Zatražili smo utočište kod Allaha, dž.š., od šejtana prokletoga, i sa imenom Allaha, Milostivog, Samilosnog. Svaki onaj posao koji čovjek počne nakon što je proučio e’uzu i potražio utočište kod Allaha, dž.š., i svaki onaj posao koji čovjek počne, a rekao je sa imenom Allaha, dž.š., poseban bereket se spušta na njega. Poseban blagoslov Allah, dž.š., daje tom poslu.

Na jednoj hafiskoj dovi gdje je mlada žena položila hifz, tj. naučila čitav Kur’an napamet, rečeno joj je: “Ako ono čime te je Allah, dž.š., počastio poneseš među ljude i živiš to, sutra ćeš, ako Bog da, Allahu doći na jedan poseban način. Mi ljudi volimo kada nam neko dođe s nečim što je naše, a Allah je tebe počastio da nosiš na ovome dunjaluku nešto što je Njegovo. Ne može čovjek biti ravnodušan prema tome ako te Allah počastio da Fatihu znaš napamet, da je spoznaš i da je nosiš. Kada se vratimo Allahu, dž.š., ići ćemo sa onim što je On poklonio čovječanstvu, a nas je počastio da je nosimo.”

“El-Fatiha” je prva sura u Kur’anu i njeno najpoznatije ime je Fatiha. Dolazi od arapske riječi “feteha”, što znači “otvoriti”, a dova koju učimo kada ulazimo u džamiju je:

اللَّهُمَّ افْتَحْ لِي أَبْوَابَ رَحْمَتِكَ.

 “Gospodaru, otvori mi vrata svoje milosti.”[1]

Kada izlazimo iz džamije, kažemo: “Gospodaru, molim Te da me daruješ, jer tamo trebam raditi za život.” Insan često zapne da nešto ostvari i sve učini da dođe do toga, ali dok Allah, dž.š., to ne otvori, to se ne može desiti. Zato je jako važno da molimo Allaha, dž.š., da nam otvori samo one stvari koje su u životu dobre za nas na ovom i budućem svijetu. Desi se često da trčimo za nečim, a poslije vidimo da je Allah, dž.š., to otvorio, ali i da nam šteti na dunjaluku, a kamo li na ahiretu. Sura Fatiha, prvo što nas svojim imenom uči je da ne molimo Allaha osim onoga što nas je On u Kur’anu naučio ili što nas je Poslanik, s.a.v.s., naučio da je dobro za nas. Sve drugo, ne znamo šta je dobro ili loše za nas. Kada neko klanja istiharu u dovi se obraća riječima: “Gospodaru moj, Ti određuješ, a ja ne određujem, Ti znaš, a ja ne znam. Pa mi otvori ako je to hair za mene. Počasti me da uđem u Tvoje okrilje milosti, tako što ćeš mi otvoriti samo ono što je za mene dobro.”

Drugo ime sure Fatihe je “Esasul-Kur’an”, što znači “temelj Kur’ana”, a temeljne poruke Kur’ana su sadržane u Fatihi: Od odnosa sa Allahom dž.š., razumijevanje Njegovih osobina – sifata, suštine ljudskoga života da ćemo pred Allaha, dž.š., stati, od koga treba pomoć tražiti i kome treba robovati, te kakvi su putevi, pravci, na ovome svijetu kojima možemo krenuti. Još jedno od značenja njenog imena je “osnova Ku’rana”. Ona ima mnogo imena, a deset imena navodi jedan od poznatih tumača Kur’ana. “Ešafije ili Eš-Šifa” što znači “lijek” i ona je sura koja se uči za lijek. Jedan od ashaba izliječio je čovjeka kojeg je škorpion ujeo, učeći mu Fatihu. Kod nas se često i u raznim situacijama uči Fatiha. Time molimo Allaha onim što je On objavio i molimo Ga surom koja je sveobuhvatna i dovoljna. Prenosi se u hadisima, da je Resulullah, s.a.v.s., bio u džamiji i vidio  jednog od ashaba, Ebu Seida ibn El-Muala, pa mu je rekao: “Ebu Seide, hoćeš li da te podučim najveličanstvenijom surom u Kur’anu, prije nego što izađeš iz džamije?” Resulullah, s.a.v.s., je krenuo izaći, i kaže njemu Ebu Seid: “Allahov Poslaniče, naravno da hoću, poduči me, koja je naveličanstvenija sura u Kur’anu?” Kaže mu Resulullah, s.a.v.s.,: “To je, Elhamdulillahi Rabil alemin. To je sura Fatiha. Sedam je to kratkih ajeta i veličanstven je Kur’an koji je meni Allah dao.”[2] Ona je najljepše i najveličanstvenije što je Allah objavio u Kur’anu. Zamislimo tog ashaba, kakav je njegov odnos prema Fatihi poslije toga bio?! Učio je uvijek Fatihu gdje god je bio, jer je dobio od Resulullaha, s.a.v.s., smjernicu za čitav život. Mi smo dobili hiljade informacija, a često ne uzmemo ništa od toga. Nećemo moći podići svoju glavu na Sudnjem danu osim onim znanjem kojeg smo ukrasili djelom. Hoćemo li moći podići glavu na Sudnjem danu, da kažemo, npr.: “Ja Rabbi, čuo sam za hadis, onaj ko vodi računa o jetimu i Muhammed, s.a.v.s., bit ćemo kao ova dva prsta (pokazajući na kažiprst i srednji prst).” Hoćemo li moći reći: “Ja sam uvijek gledao da od svog imetka jetimu dam, i niko nije znao?” Podignemo glavu i kažemo, ja Rabbi, dali sam i radili smo.

Pored sure Fatihe, još četiri sure u Kur’anu počinju sa riječima “Elhamdulillah”, što znači “hvala Allahu” ili “hvala pripada samo Allahu”.

  • Sura “El-Kehf” počinje sa riječima zahvale:

الْحَمْدُ لِلَّهِ الَّذِي أَنزَلَ عَلَىٰ عَبْدِهِ الْكِتَابَ وَلَمْ يَجْعَل لَّهُ عِوَجًا.

“Hvala Allahu, koji je svome robu objavio Knjigu, i to neiskrivljenu.”[3] “El-Kehf” znači “pećina”, a je ona sklonište. Svima nama treba neka vrsta skloništa, a Gospodar nas u Kur’anu uči da Njemu bježimo.Kada vidimo da se neko ogovara, bježimo Allahu, dž.š., kada vidimo da se ruka diže u nezadovoljstvu Allahu, bježimo Njemu.U Kur’anu se kaže:

هَلْ أَتَىٰ عَلَى الْإِنسَانِ حِينٌ مِّنَ الدَّهْرِ لَمْ يَكُن شَيْئًا مَّذْكُورًا.

“Zar se ne sjeća čovjek, trenutka u vremenu, da smo ga Mi stvorili još prije, a ništa bio nije!”[4]Allah, dž.š., nas je iz nepostojanja uveo u postojanje, izveo nas je iz nepostojanja i stvorio, a ipak, malo je zahvalnih.

  • Sura “El-En’am” je još jedna sura koja počinje riječima zahvale:

الْحَمْدُ لِلَّهِ الَّذِي خَلَقَ السَّمَاوَاتِ وَالْأَرْضَ وَجَعَلَ الظُّلُمَاتِ وَالنُّورَ. ثُمَّ الَّذِينَ كَفَرُوا بِرَبِّهِمْ يَعْدِلُونَ.

“Hvala Allahu, koji je stvorio nebesa i Zemlju, i učinio je svjetlo i tminu, a opet ima onih koji Allaha izjednačuju sa nečim.”[5] Sura “El-En’am”, što znači “stoka” je sura koja se zove po blagodati koju je Allah, dž.š., nama dao u stoci i u živim bićima koje nam je potčinio. Primjer nam je kurban koji koljemo. Da nam ga Allah, dž.š., nije potčinio taj ovan bi mogao imati neprijateljstvo prema nama. Zamislimo kakvo bi stanje bilo da su nam mravi, domaće životinje ili ptice, koje svakodnevno lete oko nas, neprijatelji!?

  • Sura “Saba” počinje riječima zahvale:

الْحَمْدُ لِلَّهِ الَّذِي لَهُ مَا فِي السَّمَاوَاتِ وَمَا فِي الْأَرْضِ وَلَهُ الْحَمْدُ فِي الْآخِرَةِ ۚ وَهُوَ الْحَكِيمُ الْخَبِيرُ.

“Hvala Allahu, kome pripada sve na nebesima i sve na Zemlji! Hvaljen neka je i na onome svijetu, i On je Mudri i o svemu obavješten!”[6] Na dunjaluku ljude možemo pohvaliti, zahvaljivati im, dijeliti zahvalnice i pohvale, zaslužili oni to ili ne zaslužili, dok će na ahiretu biti pohvaljeni samo oni koji su činili na dunjaluku ono što zavređuje pohvalu na budućem svijetu. U hadisu nam se kazuje: “Doći će ogroman čovjek na Sudnjem danu,a neće biti težak ni koliko krilo mušice kod Allaha dž.š.”[7] Jedan od ashaba Resulullaha, s.a.v.s., je bio sitan, male kilaže. Jedne prilike zavratio je nogavice, i vidjele mu se tanke noge kao kod djeteta. Kada su to vidjeli, ashabi se nasmijaše. A Resulullah, s.a.v.s., im na to reče: “Teže su one, nego brdo Uhud na Kijametskome danu.”[8]Jedino Gospodar zna nečiju vrijednost i veličinu.

  • Gospodar i suru “Fatir”, što znači “Stvoritelj” počinje riječima zahvale:

الْحَمْدُ لِلَّهِ فَاطِرِ السَّمَاوَاتِ وَالْأَرْضِ جَاعِلِ الْمَلَائِكَةِ رُسُلًا أُولِي أَجْنِحَةٍ مَّثْنَىٰ وَثُلَاثَ وَرُبَاعَ ۚ يَزِيدُ فِي الْخَلْقِ مَا يَشَاءُ ۚ إِنَّ اللَّهَ عَلَىٰ كُلِّ شَيْءٍ قَدِيرٌ.

“Hvaljen neka je  Allah, stvoritelj nebesa i Zemlje, koji meleke sa po dva, tri i četiri krila čini izaslanicima; On onome što stvara dodaje šta hoće, On, uistinu, sve može.”[9]

U ovih pet sura: El-Fatiha, El-En’am, Saba’, Fatir i El-Kehf se spominju riječi “Elhamdulillah”, koje znače: “Hvala pripada Allahu”. Svakodnevno ko obavlja namaz suru Fatihu prouči četrdesetak puta. Uz farze samo, proučimo je najmanje sedamnaest puta dnevno. Ona je svojim sadržajem, kratka, ali sveobuhvatna. “Hvala pripada samo Allahu, Gospodaru svjetova, Milostivom Samilosnom, Vladaru Sudnjega dana…” Kada liježemo i kada ustajemo, uvijek na umu nam trebaju biti Allahove riječi: “Ijjake n’abudu ve ijjake neste’in”, “Samo Tebi robujemo, i samo od Tebe pomoć tražimo”, “Ihdine-s-sirata-l-mustekim”, “Uputi nas na pravi put”.

          Kroz Fatihu, svakodnevno molimo Allaha, dž.š., da nas uputi na Pravi put. Ako smo na Pravom putu, da nam podari da na tom putu donosimo prave odluke, jer nije dovoljno samo ostati na pravom putu. Nije dovoljeno voziti autoputem, potrebno je voziti po pravilima i u pravoj traci. To dobijemo od Allaha, dž.š., jer nas je On pomogao na Pravom putu.

Još jedan od ajeta Fatihe je i: “Na put onih, kojima si Svoju blagodat ukazao.”  Kaže Resulullah, s.a.v.s., Bilalu, mujezinu: “Čuo sam zvuk tvojih tragova u Džennetu.”[10] Allah, dž.š., je dao Resulullahu, s.a.v.s., da vidi džennet, i čuje zvuk nanula Bilala Habešije u džennetu. Na samrti mu je supruga rekla: “Teško li nama, ode nam Bilal.” A Bilal reče: “Blago li Bilalu. sutra se susrećem sa Muhammedom i njegovim ashabima.” Bilal nije rekao “sa mojim jaranima, ahsabima”, iz edeba prema Resulullahu, s.a.v.s., i njegovim ashabima ne kaže: “ja sam ashab”, već kaže: “Susrećem se sa Muhammedom i njegovim ashabima.” Takav je neko koga je Allah, dž.š., uputio i kome je blagodat Svoju pokazao. Tako se gradi svoj ahiret, a u trenutku smrti idemo prema onome što smo izgradili. Vjernik voli susret sa Allahom, dž.š., jer je čitav život nastoji kod Njega da gradi. Ima i insana koji se uzdižu, a stoje pred Allahom, dž.š., i traže da ih  uputi na Pravi put.

Jednom je hazreti Rabiji prišao čovjek koji je htio vratiti se Allahu, pa je upitao: “Mogu li se ja vratiti Allahu? Hoće li meni Allah primiti pokajanje, ako se ja Njemu vratim?” A hazreti Rabija mu odgovara: “Da je tebe Allah primio, tvoj jezik i tvoje biće bi se Allahu vratilo. Nemoj mislit da ti Allahu činiš uslugu, jer tebe Allah časti.”

        Kada govorimo o ajetu “Na put onih kojima si blagodat Svoju ukazao. Ne na put onih koji su na sebe srdžbu navukli”, često se govori da je riječ o jevrejima, zbog onoga što su govorili o Allahu, dž.š., a dio ajeta: “I ne na put onih koji zalutali”, kaže se da je riječ o kršćanima.

Kada molimo Allaha, dž.š., da nas uputi na put onih kojima je blagodat ukazao, a ne na put onih na koje se rasrdio, tada doslovno molimo: “Ja Rabbi, sačuvaj me od svakoga grijeha, koji je razlog da se Ti na mene rasrdiš.”

Ulema se razilazi po pitanju ajeta: “Elhamdulillahi rabbil ‘alemin”, za kojeg jedni kažu da je to najvrednije što čovjek može kazati, dok drugi kažu, na osnovu hadisa Resulullaha, s.a.v.s.: “Najbolje što sam ja kazao i vjerovjesnici prije mene je: ‘La ilahe illellah.’”[11] Koju god stranu poslušamo, to je nešto što će sigurno insane pratiti na ovom i na onom svijetu. Vjernici će u džennetu kazati:

وَقَالُوا الْحَمْدُ لِلَّهِ الَّذِي صَدَقَنَا وَعْدَهُ.

“Hvala Allahu koji nam je obećanje Svoje ispunio.”[12]

To će bit prva rečenica koju će stanovnici dženneta kazati. Stanovnici dženneta će, također, kad im dođu blagodati reći: “Hvala Allahu koji je od nas udaljio najveću tugu koju u životu možemo imati.”[13]

Također, Gospodar je kazao u Kur’anu:

إِنَّ الَّذِينَ آمَنُوا وَعَمِلُوا الصَّالِحَاتِ يَهْدِيهِمْ رَبُّهُم بِإِيمَانِهِمْ.

“Zaista, oni koji vjeruju, i dobra djela čine, Allah će ih uputiti u njihovom vjerovanju.”[14]

Da nije vjere, nikada ne bi slušali o Kur’anu, o Allahu, dž.š., o Resulullahu, s.a.v.s. Oni koji vjeruju i dobra djela čine, Allah, dž.š., ih uputi za života ovoga i na ahiretu uđu u džennet. Kada tamo vide sve nagrade i neprekidno uživanje, njihova dova u džennetu će biti: “Slavljen si Ti, Gospodaru naš”, a jedni druge će selamom pozdravljati. Kada svi uđu u džennet, posljednja dova koja će se proučiti je: “Hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova.”

Riječ “El-hamd” znači “iskazati lijepo o nečemu što je lijepo”. Dvije su riječi vezane za ovu riječ i to su kod nas poznata imena: “Hamid”, što znači “onaj koji zahvaljuje” i “Hamida”, što znači “ona koja je zahvalna”. Još jedno ime ima koje ima isto značenje, a to je “Šakir”. Zahvalnost u arapskom ima dvije forme. “Hamd” je ono što iskazujemo jezikom kada kažemo: “Hvala Allahu.”, a “Šukr” je pokazana zahvalnost, praktična zahvalnost.

Uzvišeni Gospodar u Kur’anu je kazao:

اعْمَلُوا آلَ دَاوُودَ شُكْرًا وَقَلِيلٌ مِّنْ عِبَادِيَ الشَّكُورُ.

“Radite, porodico Davudova, kako biste pokazali zahvalnost. Malo je Mojih robova koji su zahvalni.”[15]

Kada nam Allah podari dijete, prvo što uradimo je da proučimo ezan i ikamet. Tako Allahu, dž.š., pokazujemo zahvalnost kada zakoljemo kurban i njime nahranimo one koje je potrebno nahraniti, i još rodbini i prijateljima odnesemo pa ih time obradujemo. Izgovarajući: “Elhamdulillah”, zahvaljujemo i to je naše unutrašnje stanje. U isto vrijeme budemo i “Šakir”, jer tim činom podjele kurbana praktično pokazujemo zahvalnost.

Također, postoji jedan termin koji se koristi za zahvalnost, a to je “Medh”, a predstavlja ono što mi radimo. Mi jedni druge hvalimo i obično ljudi počnu i sebe hvaliti, a Uzvišeni Gospodar u Kur’anu kaže:

فَلَا تُزَكُّوا أَنفُسَكُمْ هُوَ أَعْلَمُ بِمَنِ اتَّقَىٰ.

“Nemojte sami sebe hvaliti. Allah jedini zna ko svijesti o Njemu ima.”[16]

Hazreti Omer, r.a., je molio Gospodara riječima: “Gospodaru, učini me da budem među onim robovima kojih je malo.” Pa su ga pitali: “Zašto stalno govoriš da budeš među onim robovima kojih je malo?” Pa im je učitelj Kur’ana, hazreti Omer, rekao: “ Zar Allah nije rekao u Kur’anu:‘Malo vas je koji ste vjernici.’ ‘Zar nije Allah u Kur’anu rekao’: ‘Malo vas je koji ste zahvalni.’’’ Omer je razumio Kur’an i po njemu je živio i govorio. Resulullah, s.a.v.s., je rekao: “Bacite u lica onih koji se samo hvale, prašinu.”[17] Onaj koga je Allah počastio da je čestit, nema potrebe hvaliti ga, nego ga spominjemo u dovi, da ga Allah, dž.š., u čestitosti učvrsti. Također, Uzvišeni Allah kaže:

وَإِذْ تَأَذَّنَ رَبُّكُمْ لَئِن شَكَرْتُمْ لَأَزِيدَنَّكُمْ ۖ وَلَئِن كَفَرْتُمْ إِنَّ عَذَابِي لَشَدِيدٌ.

“Kada je Gospodar vaš objavio: Ako zahvalni budete, zaista ću vam blagodati sigurno uvećati, a ako budete nezahvalni, kazna moja je žestoka.”[18]

Često učimo dovu Gospodaru: “Gospodaru, počasti nas da Tvoje blagodati spoznajemo kroz njihovo trajanje, a zaštiti nas od dana kada ćemo spoznati blagodati, samo zato što smo je izgubili.” Ne dao Bog, blagodat vida spoznati kada je izgubimo, blagodat djeteta koje je poslušno spoznati kada dijete, zbog lošeg društva, ode u neposlušnost. Allah, dž.š., nam ne daje prema onome što smo uradili, nego prema onome što smo duboko u srce usadili. Ako smo usadili želju prema dobru, Allah, dž.š., nam za to daje džennet, jer je džennet vječan, a ne možeš dobiti vječnost ako nismo donijeli vječnu odluku.

Čovjek može nekada kazati: “Hvala ti”, ali time kažemo, da je Allah, dž.š., preko druge osobe nešto nama učinio. Najprije smo zahvalani Stvoritelju svih svjetova, pa smo onda zahvalani insanima. Resulullah, s.a.v.s., nas je naučio:

لَا يَشْكُرُ اللَّهَ مَنْ لَا يَشْكُرُ النَّاسَ.

“Onaj ko nije zahvalan ljudima, nije zahvalan ni Allahu.”[19]

Ulema to tumači na dva načina: Prvo, onaj čija je priroda da se ne zahvaljuje ljudima, neće ni Allahu, dž.š., biti zahvalan, a drugo, onaj ko se ne zahvali osobi koja je bila razlog da mu dobro dođe, Allah neće primiti zahvalnost Njemu. U najmanju ruku treba zahvaliti onome, preko koga ti je blagodat od Allaha, dž.š., došla.

Stalno treba učiti dovu: “Elhamdulillahi ala kulli hal”, što znači: “hvala Allahu na svakome stanju, osim stanja onih koji će u vatru ići”. Time molimo Allaha, dž.š., da nas sačuva od svakoga grijeha i svakoga belaja. Spoznajmo da će dunjaluk proći, a izgovaranjem hvale Allahu, dž.š., ostavljamo svoj iskaz Njemu da ga čuva i da nam ga vrati na Sudnjem danu.

Rečenica “Elhamdulillahi Rabbil ‘alemin” potencira ono što stalno trebamo govoriti: “Gospodaru Dragi, Gospodaru svih svjetova”. Fatiha sadrži i blagodat postojanja, blagodat održavanja u životu, blagodat upute, a ona je navrijednija blagodat koju nam Uzvišeni Gospodar može dati. Sve druge blagodati dolaze poslije. Kada nam Allah, dž.š., da zdravlje, tek nakon blagodati upute i blagodat zdravlja ima smisla. Blagodat je i kada Allah, dž.š., opomene na neki grijeh, tako što nam da iskušenje, pa i u takvim situacijama trebamo zahvaliti na iskušenju i kazati: “Elhamdulillahi Rabbil ‘alemin”. Time zahvaljujemo Njemu na hiljadama dijelova našeg organizma koji funkcionišu nesmetano. Velika je blagodat kada se insan stalno zahvaljuje svome Gospodaru, a blagodat je i kada smo svjesni blagodati koje imamo.

             Musa, a.s., je rekao: “ O Gospodaru moj, kada ću ti zahvaliti?” Gospodar mu odgovara: “Zahvalit ćeš Mi kada budeš svjestan da je sve od Mene, pa i riječi zahvale: ‘Hvala Tebi, Allahu moj, Gospodaru svih svjetova.’”

U ovom ajetu se potencira množina: “svjetova”. U svakome svijetu, vlada zakonitost, kamen ima težinu i veličinu, ali može se pomaći samo ako ga pomaknemo ili ako Allah da, da ga nešto pomakne. Sve se dešava kako Allah, dž.š., odredi i želi.

Jednom prilikom su Halid ibn Velidu donijeli otrov. Kaže mu izaslanik kršćanske vojske: “Mi smo čuli, da vi muslimani, kada proučite bismillu, ne može vam ništa biti.” Kaže Halid ibn Velid: “Tako je.” “Hajde, popij ovaj najgori otrov koji mi imamo!” – reče mu. Halid ibn Velid je uzeo otrov, proučio bismillu, popio i ništa mu nije bilo. To je počast i keramet Halida ibn Velida. Sve se dešava kako Allah, dž.š., odredi i želi. Tako je On želio i odredio da isti taj odvažni i hrabri Halid ibn Velid, bez obzira što je jako želio da umre u borbi kao šehid, ipak preseli na postelji. Uzvišeni Gospodar kaže: “On je Gospodar svih svjetova.” U svim tim svjetovima, vladaju zakonitosti.

Jedna zanimljiva anegdota kaže da je vladar imao čestitog vezira koji je često izgovarao: “Elhamdulillah”. Vezir bi ga hrabrio šta god se desi i govorio: “Elhamdulillah, hvala Allahu bit će to dobro”. Nakon nekog vremena vladar je sa vezirom otišao u lov, igrao se nožem i odrezao sebi dva prsta. Uzme mu vezir ruku, podveže, i kaže: “Elhamdulilah, bit će to dobro”. Vladaru to dosadilo pa ga udari šamarom, a vezir pobjegne od njega. Kada se sultan vraćao, njega i njegovu pratnju susretnu razbojnici i ubiju sve osim sultana. Njega ostave jer su mislili da je zaraženo bolestan zbog ruke koja mu je krvarila. Kada se vratio u dvor rekao je: “Elhamdulillah, dobro je onaj moj vezir govorio. Ostao sam bez dva prsta, ali mi je Allah glavu sačuvao. Nađite mi vezira!” Kada su našli vezira i doveli ga pred sultana, on je želio uputiti izvininjenje. Vezir opet reče: “Elhmadulillah”, pa nastavi: “Dobro je što si me ošamario, da me nisi ošamario i da nisam pobjegao i mene bi tamo ubili.” Pitanje je koliko insan zna razumjeti ono što mu se dešava, ali ipak, uvijek svu zahvalu, u svakom stanju, Njemu dugujemo. Resulullah, s.a.v.s., nas uči da se plemeniti zahvaljuju i Allahu, dž.š., i ljudima.

U suri “En-Neml”, što znači “Mravi” u dva ajeta Allah, dž.š., kaže:

قُلِ ٱلْحَمْدُ لِلَّهِ وَسَلَٰمٌ عَلَىٰ عِبَادِهِ ٱلَّذِينَ ٱصْطَفَىٰٓ.

“Reci: ‘Elhamdulillah, i neka je selam (mir) robovima koje je Allah uzdigao.’”[20]

Ako želimo da nas Allah, dž.š., uzdigne, onda recimo: “Elhamdulillah”. Molimo Allaha, dž.š., da budemo od zahvalnih robova Njegovih. Molimo Allaha, dž.š., da nam zahvala Njemu bude stalno na jezicima i da bude stanje naše duše, a da djelima pokazujemo “Šukr”, zahvalnost, Allahu, dž.š., kroz sve ono što nam je darovao.

IZDVOJENE PORUKE:

–             Na dunjaluku ljude možemo pohvaliti, zahvaljivati im, dijeliti zahvalnice i pohvale, zaslužili oni to ili ne zaslužili dok će na ahiretu biti pohvaljeni samo oni koji su činili na dunjaluku ono što zavređuje pohvalu na budućem svijetu.

–             Kada učimo Fatihu, u njoj molimo Allaha da nas uputi na put onih kojima je blagodat ukazao, a ne na put onih na koje se rasrdio, tada doslovno molimo: “Ja Rabbi, sačuvaj me od svakoga grijeha, koji je razlog da se Ti na mene rasrdiš.”

–           Kroz Fatihu, svakodnevno molimo Allaha, dž.š., da nas uputi na Pravi put. Ako smo na Pravom putu, da nam podari da na tom putu donosimo prave odluke, jer nije dovoljno samo ostati na pravom putu. Nije dozvoljeno voziti autoputoem, potrebno je voziti po pravilima i u pravoj traci. To dobijemo od Allaha, dž.š., jer nas je On pomogao na Pravom putu.

–           Fatiha sadrži blagodat postojanja, blagodat održavanja u životu, blagodat upute, a blagodat upute je navrjednija blagodat koju nam Gospodar može dati. Sve druge blagodati dolaze poslije. Blagodat je i kada smo svjesni blagodati koje imamo.

–           Velika je blagodat kada se insan stalno zahvaljuje svome Gospodaru, a blagodat je i kada smo svjesni blagodati koje imamo.

–             Riječ “El-hamd” znači: “iskazati lijepo o nečemu što je lijepo”. Zahvalnost u arapskom jeziku ima dvije forme. “Hamd” je ono što iskazujemo jezikom kada kažemo: “Hvala Allahu”, a “Šukr” je pokazana, praktična zahvalnost.

–           Često učimo dovu Gospodaru: “Gospodaru, počasti nas da Tvoje blagodati spoznajemo kroz njihovo trajanje, a zaštiti nas od dana kada ćemo spoznati blagodati, samo zato što smo je izgubili.”

–           Rečenica, “Elhamdulillahi Rabbil ‘alemin”, potencira ono što stalno trebamo govoriti: “Gospodaru Dragi, Gospodaru svih svjetova”. Fatiha sadrži i blagodat postojanja, blagodat održavanja u životu, blagodat upute, a ona je navrjednija blagodat koju nam Gospodar može dati. Sve druge blagodati dolaze poslije.

Halka tefsira (Sarajevo, 14. 2. 2018.)

[1] Muslim 68.

[2] Buhari 4474.

[3] El-Kehf, 1.

[4] El-Insan/Ed-Dehr, 1.

[5] El-En'am, 1.

[6] Saba’, 1.

[7] Buhari 4729, Muslim 18.

[8] Ahmed, 920.

[9] Fatir, 1.

[10] Ahmed, 8403.

[11] Tirmizi, 3585.

[12] Ez-Zumer, 74.

[13] Fatir, 34.

[14] Junus, 9.

[15] Saba, 13.

[16] En-Nedžm, 32.

[17] Ahmed 5684.

[18] Ibrahim, 7.

[19] Ahmed 7926, Ebu Davud 4811 i Tirmizi 1954.

[20] En-Neml, 59.

Izvor:https://hafizkenanmusic.com

Povezane teme:

Religija

Mladost

Mladost

datum objavljivanja: 27.11.2023.

Iako se u Kurʼānu ne spominje riječ šabāb (شَبَابٌ),  koja u svome prasemitskom korijenu znači mladost, ali ujedno označava i mlade ljude ili mladiće općenito, odnos Kurʼāna prema čovjekovoj mladosti je itekako blagonaklon, bodreći i posve pozitivan.

 

Kao što će se moći vidjeti iz ove kratke odrednice, u Kurʼānu se mladost posredno hvali kad  se govori o nekom mladiću ili nekim mladim ljudima, sve to različitim povodima.  Štaviše, dionice Kurʼāna u kojima Božija Riječ blisko oslovljava stvaranje čovjeka, zapravo, govore na način očitovanja ʼcjelovitih himniʼ,  tu oduševljeno kazanih u pohvalu mladosti kao očitovanja Božanskog stvaranja, ili stvaranja kao očitovanja mladosti na iznimnom stvorenju zvanom čovjek (al-insān).

Sūra Vjernici/al-Muʼminūn (23:12-17), upravo na mjestu gdje se govori o stvaranju čovjeka ili al-insāna,  spominje Boga kao ʼnajljepšeg Stvoriteljaʼ (aḥsanu l-ḫāliqīn – أَحْسَنُ الْخَالِقيِىنَ ).

Tu se veli da Bog čovjeka stvara od ʼsuštine zemljeʼ, potom ga kao ʼkaplju sjemenaʼ stavlja na sigurno mjesto, sjemena kaplja postaje potom ʼzametakʼ, nakon toga zametak postaje ʼgruda mesaʼ, a domalo zatim ta se gruda mesa preobraća u kosti koje Bog zaodijeva mesom, a potom se to sve, Božijom moći i odredbom,  rađa i oživljava kao jedno ʼdrugo stvorenjeʼ ili kao [malodobni] čovjek! U ovim alinejama Kurʼāna prisutna je skrovita poruka: Upravo se čovjek, kao i sve što je u svijetu flore i faune stvoreno i Božanskom odredbom nastalo, rađa kao jedno mlado biće, stasa i uspravlja se ulazeći u mladost. Naravno, ʼprincip kretanja se nastavljaʼ (kako bi rekao Muḥammad Iqbāl), to mlado biće stari, biva sve starije što s većim brojem godina ide prema svome ovozemnom skončanju i smrti.

Unatoč uvjerljivim kazivanjima o starosti (npr. u sūri Vjernik/al-Muʼmin, 40:67., spominju se starci – šuyūḫan), u Kurʼānu je čuvena i slavna mladost Kurʼāna, ona koja je oslovljena u likovima mladih ljudi na njegovim stranicama. Sūra Vjerovjesnici/al-Anbiyā (21:56-70) govori o Ibrāhīmu i njegovom uvjeravanju svoga naroda da odbace politeizam i idolopoklonstvo. Tu se Ibrāhīm naziva fatan (فَتًى) ili mladićem. Jedna od poruka ovog mjesta Kurʼāna je: Iako još mladić, Ibrāhīm je već zreo da bude monoteist, on među svojim narodom širi jednoboštvo. Na drugom mjestu u Kurʼānu (Stoka/al-Anʻām, 6:74-80) donose se žive slike o tome kako je mladiću Ibrāhīmu sam Bog pokazao Carstvo nebesa i Zemlje (malakūtu s-samāwāti wa l-arḍi – مَلَكوُتُ السَّمَاوَاتِ وَ الْأَرْضِ). Mladić Ibrāhīm odbacuje, zaredom, mogućnosti da zvijezda, Mjesec ili Sunce mogu biti božanstva, te ʼnaravnim zrenjem mladićaʼ zaključuje da je sve njih stvorio jedan jedini Bog!

U Kurʼānu se (usp. dvanaestu sūru Jūsuf/Yūsuf)  i Božiji poslanik Yūsuf   naziva mladićem (fatan). Sūra Jūsuf/Yūsuf svjedoči da je  Yūsuf, baš kao mladić,  zaimao svoje znamenite snove i Božijim darom stekao kompetencije njihova tumačenja. Također,  u njega se kao mladića zaljubljuje jedna mlada dvorkinja iz faraonove svite (komentatori Kurʼāna dali su joj ime Zulejha/Zulayḫā), ali Yūsuf ostaje pri odbrani svoje čednosti i neporočnosti (usp. Jūsuf/Yūsuf, 12:23-36). Vrlo je zanimljivo da sa Yūsufom u tamnici bivaju zatvorena ʼdvojica mladićaʼ (fatayān), gdje njih Yūsuf podučava jednoboštvu. Iz konteksta Kurʼāna (12:36-42)  vidi se da se na mlade ljude gleda kao na one u kojima se nahodi jedna naravna ʼpredisponiranost za vjeru u jednoga Bogaʼ.  Ista sura (12:62) spominje da Božiji poslanik Yūsuf ima svoje službenike koji su mladići (fityān), tj. momci koji su mu pri ruci. U Kurʼānu se ovim  sugerira da je itekako pohvalno da se (kada se) mladići druže sa Božijim poslanicima. K tome, ovim se mladiće ili mlade ljude ohrabruje da od Božijih poslanika slušaju temeljne istine o Bogu.

Sūra Lukmān/Luqmān (31:12-19) donosi savjete i mudrost (al-ḥikma) koje Luqmāni Hakīm (Mudri Lukmān) daje svome mladome sinu. Savjeti Luqmāni Hakīma  izlažu se u rasponu od monoteističkih načela do poštovanja roditelja i, napokon, lijepog ophođenja prema ljudima. Općenito uzev, Božija poruka Kurʼāna pohvalno gleda na mlade ljude kao razumne, pametne, oštroumno blage i staložene. Na primjer, u Kurʼānu se (15:53) za Ibrāhīmova sina Isḥāqa kaže da je gulām ʻalīm (غُلاَمٌ عَليِمٌ), ʼznan dječakʼ, ʼučen mladićʼ. Dočim se za Ismāʻīla, također Ibrāhīmova sina, u Kurʼānu  (37:101) kaže da je gulām ḥalīm (غُلاَمٌ حَليِمٌ), ʼoštroumno blag dječakʼ, ʼstaložen mladićʼ, ʼmladić stišljive naraviʼ, ʼprisebanʼ i ʼpribranʼ.  Klasični arapsko-arapski rječnici podsjećaju da se naspram osornog, razmetljivog, inadžijskog i nadmenog neznanja (al-ğahl – الْجَهْلُ)  nalazi staložena i umna blagost, stišljiva umnost (al-ḥilm – الْحِلْمُ ) i pronicljivost.

Nadalje, u Kurʼānu se posebno ukazuje na dva mlada Božija poslanika, ʻYaḥyāa i ʻĪsāa,  oba se hvale  jer oni su već kao djeca,  ili, pak, kao dječaci,   itekako bili znani i učeni. Za Yaḥyāa se veli (u 19:12) da se ʼprihvati Knjige snagom svomʼ, k tome se dodaje Božija obznana:

“A podarismo mu i mudrost još dok je dijete bio!“ (Wa ātaynāhu l-ḥukma ṣabiyyā – وَ آتَيْنَاهُ الْحُكْمَ صَبِيًّا).

U Kurʼānu (19:19)  ʻĪsā  je nazvan gulāman zakiyyan (غُلاَمًا زَكِيًّا –  ʼčist dječakʼ, ʼoštrouman dječakʼ – možda u značenju one vrste oštroumnosti koja se izravno napaja na Božanskim vrelima, znanjima i objavama), a iz 19:29-30. vidi se da ʻĪsā govori ʼiz bešike kao dijeteʼ (fī l-mahdi ṣabiyyā).

Ova i druga mjesta u Kurʼānu jamačno ukazuju na vrjednote one mladosti koja se napaja Božanskim objavama, mudrostima i smjerokazima. Kurʼānom se ta   mladost posredno hvali, glorificira, uzdiže i pokazuje uzorom  u koji se treba ugledati.

Parabola iz sūre Pećina/al-Kahf (18:60-82) spominje, iako neizravno, kako je važno da mladi ljudi slijede učenije od sebe. Naime, na jednom putovanju, Božijeg poslanika Mūsāa koji traži al-Ḫiḍra (ili tajanstvenog čovjeka kojemu su data izravna znanja od Boga – ʻilm min ladunnā)  prati jedan  mladić (fatāhu), neki komentatori dali su mu ime Yašūʻa ibn Nūn (ili Yušuʻu ibn Nūn). Poruka Kurʼāna ovdje je posredno data: Kao što Mūsā traži al-Ḫiḍra, osobu velikih znanja da od nje nauči, tako i Mūsāov mladi pratilac (fatāhu) treba da uči od Mūsāa, Božijeg poslanika.

Nadalje, sūra Pećina/al-Kahf (18:9-28) pohvalno govori o jednoj grupi mladića (18:10; 18:13), nazvani su skupnim imenom al-fityatu ili fityatun (الْفِتْيَةُ – فِتْيَةٌ), doslovno: mladići. Objava ih naziva i Aṣḥābu l-kahf (Ljudi koji su se sklonili u pećinu), Max Henning prevodi tu sintagmu na njemački riječima die Leute der Höhle. Usljed vjerskih progona oni su se sklonili u jednu pećinu, sve to da bi sačuvali vjeru jednoboštva. Tu su bili uspavani za dugo vremena, njihovo spavanje posljedica je čudotvorne Božanske odluke. Ovim Mladićima iz pećine potrebno je posvetiti posebnu odrednicu, a u komentarima Kurʼāna poznati su ponekada i kao Sedam mladića spavača iz Efesa. Iz Kurʼāna se vidi da se ovi mladići hvale, posredno se razumije da su se na krjepostan način odrekli svega kako bi ostali bliski Bogu.

U Kurʼānu se na dva mjesta (4:25; 24:33) spominje i riječ fatayāt što je ženski gramatički oblik od fityah. Riječ fatayāt doslovno znači djevojke, ali komentari Kurʼāna riječ fatayāt   pretežno tumače u značenju robinje.

Kurʼānska podsjećanja na Božije poslanike, kao i njihove  plemenite postupke  kad su bili mladi, jednim dijelom utjecala su na tradiciju viteštva ili futuwwah (فُتُوَّةٌ) u klasičnim muslimanskim društvima.

IZVORI:

Burūsawī, Ismāʻīl   Ḥaqqī Burūsawī, Rūḥu l-bayān, Istanbul, 1421 (H.)

Der Koran (arabisch – deutsch),  Aus dem Arabischen von (s arapskog preveo) Max Henning,  Cagri Yayinlari, Istanbul,  2009.

Dimišqī, ʻAlī ibn ʻAlī ibn Muḥammad ibn Abī l-ʻIzz ad-Dimišqī, Šarḥu l-ʻaqīdati ṭ-ṭaḥāwiyyah, II,  izd. Muʼassasatu r-risālah, Bejrut, 1997.

Ibn Manẓūr, Lisānu l-ʻarab al-muḥīṭ (لِسَانُ الْعَرَبِ الْمُحيِطِ), I, Dāru l-ğīl, Bejrut, 1988.

Isfahānī, ar-Rāgib al-Isfahānī, Muʻğamu mufradāti alfāẓi l-qur’ān, Bejrut, 1972.

Qušayrī,   Laṭāʼifu l-išārāt, I – III, izd. Dāru l-kutubi l-ʻilmiyyah, Bejrut, 2007.

Zamaẖšarī, ʻUmar az-Zamaẖšarī, al-Kaššāfu ʻan ḥaqāʼiqi tanzīli wa ʻuyūni l-aqāwīli fí wuğūhi t-ta’wīli, Bejrut, 2001.

Autor: Enes Karić

islam.ba

Nastavi čitati

Magazin

Porodica Kurić iz Bihaća donirala 100.000 eura za džamiju u Villachu

Sredinom oktobra 2023. godine, u srcu džemata Villach, koji pripada Islamskoj zajednici Bošnjaka u Austriji, ali se smjestio tik uz granicu sa Slovenijom, zajednica je svečano postavila kamen temeljac za izgradnju dugo priželjkivane džamije.

Ovaj značajan korak predstavlja ostvarenje dugogodišnjeg sna zajednice koja je osnovana 1996. godine. Nakon šesnaest godina od svog osnivanja, tačnije 9. juna 2012. godine, džemat je imao čast otvoriti trenutni mesdžid, koji je postao centralno mjesto za sve aktivnosti ove zajednice.

Posebno emotivan trenutak bio je kada je porodica Kurić iz Bihaća, predvođena ocem Asimom i sinom Arminom, istakla svoju nesebičnu podršku projektu donacijom od 100.000 eura. Njihova velikodušnost ne samo da će doprinijeti fizičkom oblikovanju džamije već će ostaviti trajni pečat u srcima vjernika koji će se u njoj okupljati.

Ovaj čin solidarnosti nije samo izgradnja materijalnog objekta, već simbol zajedništva i podrške koji jača veze između zajednice i njenih članova. Džemat Villach kročio je hrabro prema budućnosti s novom džamijom, ispisujući stranice svoje istorije s temeljima postavljenim s ljubavlju, vjerom i podrškom zajednice.

Više u objavi na društvenim mrežama ispod:

 

 

 

 

Nastavi čitati

Religija

Anksioznost kroz prizmu islama

Allah nas nije stvorio savršenima. Allah ne traži od nas da se ne bojimo. Allah ne traži od nas da smo poput blistavog bisera svakog sata pa ni dana. Allah traži da pokušavamo i da, bez obzira na okolnosti, ne odustajemo jer sve naposljetku prođe i sve se računa, i nijedna borba nije uzaludna.

U muslimanskim društvima nerijetko ćemo naići na stigmu vezanu za mentalno zdravlje. Ljude koje imaju psihički poremećaj ili bolest gleda se sa čuđenjem i neodobravanjem, često sa popratnim izjavama kako je to sve samo u glavi i kako tome nema mjesta u islamu. No, naprotiv. Islam ne odgaja čovjeka da negira svoje emocije i stanja, nego ga odgaja da ih nauči usmjeriti u pravom smjeru i da iz njih izađe kao pobjednik, ako treba i uz pomoć stručne osobe.

Stigma vezana uz mentalne poremećaje i bolesti prisutna je u svakom društvu. Svega nekoliko desetljeća prije današnjeg modernog doba, točnije 1950.godine neurolog Walter Freeman liječio je psihičke bolesnike vrstom lobotomije gdje bi tankom iglom ulazio do mozga kroz očnu jabučicu. Tada su vjerovali da takav tretman liječi depresiju i druge teže psihičke bolesti što je mnoge pacijente ostavljalo sa teškim posljedicama. U današnje vrijeme javnost je više otvorena za razgovor o mentalnom zdravlju, iako još uvijek postoji mnogo zajednica i pojedinaca koji psihički dio čovjeka odbijaju promatrati jednako kao i njegov fizički dio. U ovom tekstu osvrnut ću se na emocije poput straha i zabrinutosti kroz neke primjere iz života poslanika.

Na pisanje ovog teksta zapravo me potakla dova Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, u kojoj, međuostalim, traži zaštitu od tuge i straha:

„Allahu moj! Sklanjam ti se u okrilje Tvoje pred brigama i tugom, pred nemoći i lijenošću, škrtosti i panikom, teretom duga i nasilja ljudi.“

Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, bio je najbolji čovjek sa najljepšim ahlakom. No, iako je bio vođa, savjetnik, prijatelj, otac, zaštitnik i sa svim drugim ulogama koje su od njega zahtijevale veliku snagu i požrtvovnost, bio je samo čovjek koji je osjećao sve ono što i mi osjećamo u svakodnevnom životu. Čitajući njegovu biografiju, vidimo da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, često osjećao tugu, a iako je bio hrabar u svojim djelima, osjećao je i strah pa čak i usamljenost misleći da ga je Allah, džellešanuhu napustio u periodu kada mu objava nije spuštana nekoliko mjeseci. Bitno je da čitamo isječke Poslanikovog, sallallahu alejhi we sellem, života. Muhammed, sallallahu alejhi we sellem, prošao je kroz razna iskušenja u svom životu, no ono što je bitno za nas ovdje jest to da on nije dopustio da ga problemi savladaju. Da, kroz njega prsa prošla je tuga, prošao je strah, prošla je briga, ali on nije dopustio da te emocije ovladaju njegovim mislima u toliko mjeri da ga spriječe u svakodnevnim aktivnostima.

Ono što se danas događa u muslimanskim zajednicama  jest pogrešna interpretacija imanskog stanja koja se povezuje sa nečijom tendecijom ka anksioznosti i depresiji. Obično se vjeruje da se sa visinom nečijeg imana smanjuje mogućnost nastanka negativnih misli i strahova, kao i depresije. No, da li je to uistinu tako? Činjenica jest da što je čovjek bliži Allahu, zaštićeniji je od napada ružnih misli i strahova. Što imamo veći oslanac na Allaha, džellešanuhu, lakše nam je o situaciji koja nas muči razmišljati pozitivno i biti poduzetniji. Kroz više ajeta u Kur’anu nas Allah, džellešanuhu savjetuje i naređuje da se oslanjamo na Njega. Navest ću nekoliko izjava o tevvekulu islamskih velikana:

Ibn Redžeb, rahimehullahu te’ala, kaže: „Tevvekul je istinski oslonac srcem na Uzvišenog Allaha prilikom postizanja koristi i odagnavanja štete, na dunjaluku ili ahiretu.“ (Ibn Redžeb, Džami’ul-ulumi vel-hikemi, 409.)

Ibnul-Kajjim, rahimehullahu te’ala, rekao je: „Kada bi čovjeku bilo naređeno da ukloni neko brdo i kada bi se on istinski oslonio na Allaha u tom djelu, zasigurno bi ga i uklonio.“ (Ibnul-Kajjim, Medaridžus-salikin, 1/81.)

Ibn Tejmijje, rahimehullahu te’ala, kaže: „Uistinu je oslonac na Allaha obavezan, naprotiv to je jedna od najvećih obaveza, upravo kao što je i iskrenost prema Allahu obavezna. Uzvišeni Allah naređuje tevekkul u brojnim ajetima više i strožije nego što naređuje abdest i kupanje od dženabeta, kao što također, zabranjuje oslanjanje na nekoga drugog mimo Njega Uzvišenog.“ (Ibn Tejmijje, El-Iman, 2/13.)

Nakon iščitavanja kur’anskih ajeta i definicije tevvekula, jasno nam je zašto je takva osobina vjernika povezana sa većom srećom na ovom svijetu i zašto je svaka situacija na neki način i olakšana za iskrenog vjernika. Jer je vjernik svjestan Allaha i Njegove moći i za sve se u svom životu obraća jedino svom Gospodaru. Takvo razmišljanje uistinu ostavlja malo prostora mislima koje nagrizaju naš um i cijelo tijelo.

Pa ipak, osjećati razne emocije je sasvim normalan i sastavni dio svakog čovjeka što ovim tekstom želim i reći.  Na emocije straha iznenada sam naišla u priči o Musi, alejhiselam koja je iskazana kroz ajete koji sadrže razgovor Muse, alejhiselam i Allaha, džellešanuhu o Musainom odlasku kod Faraona. Musa, alejiselam tražio je svog brata kao pomoćnika izražavajući strah i nesigurnost u pogledu odlaska na dvor. Iako je Musa, alejhiselam direktno ovu zapovijed primio od Allaha, džellešanuhu ipak je osjećao strah i nesigurnost u svojim prsima, a već i sami možemo zaključiti kolika je bila visina imana takvog čovjeka kojem se Allah upravo obratio.

„Gospodaru naš,“-rekoše oni – „bojimo se da nas odmah na muke ne stavi ili da svaku mjeru zla ne prekorači.“

„Ne bojte se!“ – reče On – „Ja sam s vama, Ja sve čujem i vidim.“ (Taha, 45-46)

Na faraonovom dvoru Musa, alejiselam osjetio je ponovno zebnju i uplašio se vradžbina što se navodi u suri Taha, no Allah, džellešanuhu mu je ponovno rekao da se ne boji.

Kada je Musa, alejiselam izveo narod iz Egipta te došao do obale mora ne znajući gdje da ide, bio je sasvim drugačiji čovjek od onog koji je bio na dvoru i plašio se. Ovog puta je pred njim bila naizgled nepremostiva prepreka, no on je „narastao“ do stepena gdje više nije osjećao strah, gdje je bio odlučniji i sigurniji te je rekao kako zna da će mu Allah pokazati put, nakon čega je Allah otvorio more.

Zašto navodim ove primjere? Poslanici su osjećali strah pa kako nećemo mi? Kada je točno postalo negativno pokazati i reći ono što osjećamo? Uvijek se plašimo osuda okoline. Što će reći ljudi, što će reći još bliži nama, naša obitelj? Ovo je posebno vezano uz naše misli.

Ponekad korelacija između visine imana i osjećaja straha i brige ne može biti točna. Tevvekul nas štiti od negativnosti, to smo već iznijeli kao vjersku činjenicu, no mnogi od nas su rođeni sa predispozicijom da osjećaju više od drugih. Još davno su se psiholozi zapitali zašto su neki ljudi zabrinutiji od drugih? Postoji nekoliko teorija, jedna od njih je i da se kemija mozga mijenja nakon primjerice traume što ljude koji su doživjeli neko loše iskustvo neprestano tjera na anksioznost i brigu. Još neki od uzroka na koje mi ne možemo utjecati u svim situacijma jest kronični stres, ali najšokantnija teorija zapravo je ona u kojoj se misli da su neki ljudi jednostavno rođeni s tom podložnošću. Istraživanje je rađeno na bebama koje su u djetinjstvu imala jake reakcije na drugačije situacije.

U muslimanskim društvima nerijetko ćemo naići na stigmu vezanu za mentalno zdravlje.
Netko bi rekao vjernik ne smije biti anksiozan, depresivan, ma ni samo tužan, ali svako je ljudsko biće u nekoj situaciji u životu podložno određenim emocijama i stanjima, a neki od nas su i rođeni sa takvom vrstom odgovora. Ono što želim reći, to je normalno. Ono što ne bi bilo normalno za čovjeka jest da očekuje od sebe i drugih da je stalno sretan, neustrašiv i pun energije i elana. Mnoge nam naše emotivne reakcije zapravo govore o onom skrivenom u nama. Tuga, lijenost, bijes su, ako se pravilno shvate i osluhnu, naši saveznici u borbi sa samima sobom.

Allah nas nije stvorio savršenima. Allah ne traži od nas da se ne bojimo. Allah ne traži od nas da smo poput blistavog bisera svakog sata pa ni dana. Allah traži da pokušavamo i da, bez obzira na okolnosti, ne odustajemo jer sve naposljetku prođe i sve se računa, i nijedna borba nije uzaludna. Sva ova stanja nisu bila strana onom koga slijedimo. Poslanik, sallallahu alejhi we sellem nas je uputio na učenje dove kojom se utječemo Allahu od strahova, panike i tuge koju sam gore spomenula. Mnogo struja će proći kroz naše misli i tijelo. Na nama je da se borimo da neke puteve ostavimo prohodnima, a neke zakrčimo. No, kao i do svega u životu, do određenih stepena trebamo prvo narasti.

Uočavanje problema kojeg imamo, pogrešaka kojih konstatno pravimo prvi je korak ka boljim verzijama sebe. Nemojmo se ograničavati drugima. Pokušajmo misliti na sebe. Allah džellešanuhu utješio je Musu, alejhiselam rekavši mu da se ne boji. Nikada nismo sami. I zasigurno nismo „čudni“ jer se ponekad bojimo i više brinemo, a vjernici smo.

Piše: Nermina Piragić Hadžović

Akos.ba

 

Nastavi čitati

Najčitanije

✕