Danas se u Ujedinjenim nacijama održava panel diskusija posvećena memorijalizaciji genocida u Srebrenici. Obratili su se i oni koji su preživjeli genocid.

“Emir, da nije znao engleski i da nije bio prevodilac, ne bi danas bio sa nama”, rekao je Zlatko Lagumdžija, ambasador BiH pri UN-u i uvodničar na današnjoj panel diskusiji u New Yorku, a predstavljajući direktora Memorijalnog centra u Potočarima, jednog od dva govornika iz Bosne i Hercegovine.

Emir Suljagić se, prije svega, zahvalio svima na do sada iskazanoj solidarnosti, a potom otpočeo emotivan govor kojeg u nastavku prenosimo u cjelosti:

“Kada su oni koji su preživjeli genocid izašli iz šuma istočne Bosne u julu 1995. godine, niko nam nije vjerovao.

Naše priče su bile toliko užasavajuće, tako nezamislive, da su svi odlučili da ne vjeruju.

Da bi užas bio još veći, u najstrašnijoj operaciji čitavog sukoba, posmrtni ostaci žrtava bili su tako temeljno uništeni, nakon ponovljene ekshumacije i ponovnog sahranjivanja – razbacani na više od 2.900 kvadratnih kilometara – da su pojedinačne grobnice često sadržavale samo jednu kost ili čak samo fragment jedne kosti pojedinih žrtava.

U proteklih 29 godina morali smo dokazivati svaki detalj naše muke, iznova i iznova. Ali to smo učinili najsofisticiranijim naučnim metodama dostupnim čovječanstvu. Kao rezultat toga, uspjeli smo dokazati, na primjer, da komadići stakla pronađeni u sekundarnoj masovnoj grobnici 35 kilometara južno od Srebrenice potiču iz primarne masovne grobnice 40 kilometara sjeverno od enklave. Međunarodni istražitelji su pratili čahure od masovnih pogubljenja i masovnih grobnica do pojedinačnog oružja iz kojeg su ispaljene. Srebrenica je bila i ostala poligon za testiranje vodećih metoda DNK identifikacije, primijenjenih u industrijskim razmjerima, poduzetih po prvi put u svijetu, sa izričitom svrhom da se potkrijepi genocid.

Pomogla nam je i činjenica da su počinioci genocida bili toliko uvjereni u svoju nekažnjivost da su dokumentovali svaki aspekt operacije. Znamo ko je i gdje povukao okidač, ko je upravljao teškim mašinama i kada, i odakle je nabavljano gorivo za transport žrtava do mjesta ubistava i za naknadno odlaganje njihovih posmrtnih ostataka. I mi smo sve to dokazali i dokumentovali.

Majke su prešle stotine kilometara da bi svjedočile pred sudovima, na stranim zemljama i stranim jezicima, o ubistvu svoje djece. Sinovi su svjedočili o tome da su posljednji put sklopili ruke svojih očeva i suočili se s onima koji su naredili ili izvršili masovna ubistva. Predugo je izgledalo kao da se borimo da dokažemo svoju osnovnu ljudskost, a posebno ljudskost onih koje smo izgubili. Ponekad se činilo kao da moramo dokazati da oni uopšte postoje, da ih volimo, a da oni vole nas.

Sjećati se i odati počast Srebrenici danas za nas je priznanje vremena kada smo bili uskraćeni za ljudskost. To je priznanje napornog puta koji smo morali proći da bismo potvrdili svoje ljudsko dostojanstvo i svoje pravo na sjećanje i tugu. Naša borba traje do danas. Još uvijek se borimo za vlasništvo nad našim vlastitim narativom, kako bismo osigurali da Srebrenica ne bude potisnuta na marginu historije, svedena na manji događaj u inače mirnom i prosperitetnom dobu.

Prije dvadeset i devet godina stao sam pred Ratka Mladića, potpuno uvjeren da neću preživjeti taj susret. Danas, na samom mjestu našeg susreta, stoji Memorijalni centar Srebrenica, u kojem ja radim kao direktor, dok Mladić sjedi u zatvorskoj ćeliji, ugašena mu je moć, ostavljena da se guši u sjećanju na užas koji su počinili on i njegovi saradnici.

Kao preživjeli, krenuli smo naprijed. Pronašli smo novu svrhu u životu, osnovali porodice, obnovili naše zajednice i njegovali njihov rast. Počinioci, s druge strane, ostaju zarobljeni u prošlosti, izjedani sopstvenom mržnjom. Oni se i dalje drže svojih mračnih, destruktivnih vrijednosti, odbijajući priznati našu ljudskost i karakterizirajući genocid nad nama kao čin oslobođenja. Učimo našu djecu važnosti sjećanja i opraštanja, da je spas u milosrđu i zajednici. Svoju mladost drže zakopanu u ogorčenosti, strahu i gađenju – prema nama, ali i prema njima samima.

Nikada nismo odustali od borbe, bez obzira na izglede. 1995. niko nije vjerovao da imamo šanse. Ipak, evo nas danas, govorimo pred Ujedinjenim nacijama, pred svijetom, uoči prijedloga za usvajanje rezolucije o međunarodnom obilježavanju genocida u Srebrenici. Naše prisustvo ovdje – i fizički i simbolički – je kulminacija napora cijele jedne generacije, koja se odvijala više od tri decenije. Mnogi koji su preživjeli pokolj 1995. godine nisu doživjeli ovaj trenutak, ali duboko sam svjestan da stojimo na njihovim ramenima i u njihovoj sjeni. A danas smo tu da osiguramo da generacije koje dolaze imaju sama ramena na koja će stati. Jer sjećati se znači afirmirati našu ljudskost i afirmirati našu slobodu.

Zahvaljujemo se svakom od vas na podršci i solidarnosti. I pozivamo vas da nas posjetite u Srebrenici i u Bosni i Hercegovini, uključujući i vas danas ovdje koji još uvijek negirate historijske i naučne činjenice. Dođite u Srebrenicu. To je sveto tlo. Dođite u Srebrenicu i dozvolite da sjećanje na naše mrtve preobrazi vaš život. Dođite u Srebrenicu i vidite trijumf ljudskog duha, našeg ljudskog duha. Dođite u Srebrenicu i pridružite nam se u našoj borbi za pravdu”, poručio je direktor Memorijalnog centra u Srebrenici.

Podsjetimo, došlo je do odgađanja glasanja o Rezoluciji o genocidu u Srebrenici koje se u UN-u trebalo desiti drugog maja. Umjesto na ovaj datum, uslijedit će nešto kasnije, a sve kako bi se tekst rezolucije poslao na reviziju ukoliko zemlje članice UN-a imaju još neke prijedloge na tekst.

N1