Mnogo prije Volodimira Zelenskog, Aliji Izetbegoviću je cinična klasa međunarodnih diplomata i pregovarača ponudila izbor između uništenja njegovog naroda i njegove države, piše direktor Memorijalnog centra Srebrenica Emir Suljagić u svojoj kolumni za Anadoliju koju u nastavku prenosimo u cjelosti.

Sreo sam ga samo jednom. Silazio je niz stepenice Doma Armije u centru Sarajeva. Bio sam student koji je ljetni raspust provodio volontirajući na konferenciji o genocidu. Dok smo se mimoilazili, on je klimnuo glavom, a ja sam uzvratio i pozdravio ga najljubaznije što sam mogao. U stvari, bio sam ljut na njega.

IZETBEGOVIĆ JE BIO PREVIŠE HUMAN

S Alijom Izetbegovićem, prvim predsjednikom nezavisne Bosne i Hercegovine, uvijek sam imao komplikovan odnos. Nakon što sam izašao iz Srebrenice, gorio sam od pitanja kakav je mir potpisao i na kakvu je državu pristao. Ako išta, bio sam etatista i vjerovao sam da je država s kojom smo trebali izaći iz Dejtonskog mirovnog sporazuma trebao biti snažniji i robusniji. Izetbegovića sam smatrao mekim, previše humanim u profesiji u kojoj je vladala nečovječnost, neprikladnim za okruženje u kojem su dvolične diplomate pile i večerale sa ratnim zločincima.

Nekoliko godina kasnije, intervjuisao sam bivšeg američkog ambasadora u Hrvatskoj Petera Galbraitha za moje novine “Dani“. To mi je na mnogo načina otvorilo oči. U trenutku jedinstvene iskrenosti za jednog diplomatu, Galbraith je objasnio spoljnopolitička razumijevanja SAD-a kada je vršio pritisak na hrvatsku i bosansku vladu da zaustave zajedničku ofanzivu prije nego uđu u glavni grad bosanskih Srba Banju Luku u septembru 1995. godine.

AMBIJENT U KOJEM JE MORAO DJELOVATI JE BIO TEŽAK

Glavna briga u vođenju pregovora i sklapanju mira u Daytonu bila je osiguranje stabilnosti srbijanskog režima Slobodana Miloševića. SAD su bile zabrinute da bi u Srbiji moglo da dođe do političke nestabilnosti kao “posljedice izbegličkog talasa od 400.000 ljudi koji bi se preselili (…) i katastrofe koju bi to izazvalo“.

Palo mi je na pamet da tri mjeseca nakon pada Srebrenice, uprkos svim dokazima koje je Vlada SAD-a morala imati o tome – američke vlasti su srećom predale značajne dokaze Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju (ICTY), kao i značajnu pomoć u istrazi – i dalje se prvenstveno bavila očuvanjem Miloševićevog režima. Smatrao sam da je odgovor SAD-a bio krajnje ciničan. To me je također natjeralo da razmišljam o međunarodnom kontekstu i okruženju u kojem je Alija Izetbegović morao djelovati.

NIKADA NISU MOGLI PREĆI PREKO ČINJENICE DA JE MUSLIMAN

Danas shvaćam da je Aliji Izetbegoviću mnogo prije Volodimira Zelenskog ponuđen izbor između uništenja njegovog naroda i cijepanja njegove države od cinične klase međunarodnih diplomata i pregovarača. Bez obzira na sve ljubazne riječi koje je zapadni diplomatski i politički establišment uputio o njemu nakon njegove smrti, istina je da su ga tokom devedesetih odbijali na bilo koji drugi način osim u vjerskom smislu. Da, on je bio musliman i oni preko toga nikada nisu mogli preći. Kada se s njim pregovaralo, genocid nad njegovim narodom smatran je legitimnim diplomatskim oruđem.

Nikada nisam razgovarao sa Izetbegovićem, ali sam u kasnijim godinama, kao jedini bosanski dopisnik sa Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, imao sam priliku da čitam šta je govorio kada ga vanjski svijet nije slušao, na sastancima sa drugim šefovima država, premijerima, ministrima, te mnogim takozvanim “specijalni izaslanicima”.

BIO JE ODLUČAN, ZAUZEO SE ZA SVOJU DRŽAVU

Da budem iskren, tražio sam dokaze za uvjerenja koja sam već imao o njemu, ali sam našao nešto sasvim drugo. Našao sam odlučnog čovjeka sposobnog da se založi za svoju državu, građane Bosne i Hercegovine i svoje vrijednosti, čak i kada je najslabiji. Za Bosnu i Hercegovinu bilo bi nemoguće steći nezavisnost pod bilo kojim drugim okolnostima osim onih od ljeta 1990. do proljeća 1992. godine.

Bio je to rijedak trenutak u historiji na međunarodnom planu, ali podjednako značajan na regionalnom nivou. Alija Izetbegović je to prepoznao i djelovao u skladu s tim. Da nije bilo njegove sposobnosti da prepozna taj trenutak i da uspješno “igra“ i sa Slobodanom Miloševićem iz Srbije i Franjom Tuđmanom iz Hrvatske, Bosna i Hercegovina bi vjerovatno završila kao srpska pokrajina ili bi, u najboljem slučaju, bila podijeljena između Srbije i Hrvatske. I Milošević i Tuđman brzo su požalili zbog svojih odluka u periodu koji je prethodio bosanskoj nezavisnosti. Pokušali su to “ispraviti”, ali je već bilo kasno za njihove planove. Do kasnog ljeta 1992. godine na putu im je stajao bosanski narod.

ON JE DONOSIO ODLUKE KOJE DRUGI NE BI DONIJELI

Izetbegović je u tom periodu donio ključne odluke za koje sumnjam da bi u to vrijeme donijeli neki drugi bosanskohercegovački političari. Nije namjeravao ostaviti Bosnu samu sa Srbijom u Velikoj Srbiji, ali je također znao da ima malo saveznika za nezavisnost na drugim mjestima. On je bio čovjek kojeg je formiralo prethodnih dvije stotine godina muslimanskog povlačenja iz Evrope – kao generacija mojih djedova – i u početku je, kao i mnogi drugi bosanski i muslimanski lideri, nastojao da se nagodi sa Evropom pod evropskim uslovima. Planirao on to ili ne, završio je kao prvi Bosanac i musliman za stolom i osigurao da mirovno rješenje također bude pod našim uslovima.

Možda sam ostario i smekšao, ali mislim da još uvijek ne razumijemo koliko je bilo teško dobiti bosansku nezavisnost i šta je to oduzelo svakome od nas. O Aliji Izetbegoviću možemo reći mnogo, ali ne možemo reći da nije bio u tome sa svima nama ili da to nije bila njegova borba. Poreći mu to značilo bi poreći mu da je bio Bosanac i musliman. A ponosno je bio oboje.