Connect with us

BiH

Potresna svjedočenja nakon tri decenije: Šta su u “Manjači” preživjeli Mehmed, Nurhudin i Sadmir?

Published

on

Trojica zarobljenika iz nekadašnjeg logora “Manjača” prisjećaju se perioda svojih života kada su prije 30 godina, nakon nekoliko mjeseci zatočenja i maltretiranja, u januaru 1993. konačno bili na slobodi.

Nakon što su mjesec ranije pod pratnjom Međunarodnog komiteta Crvenog krsta napustili logor “Manjača”, gdje su bili mjesecima zatočeni u nehumanim uslovima, bez hrane i vode, tučeni i zlostavljani, u januaru 1993. godine Mehmed Begić, Nurhudin Burnić i Sadmir Alibegović boravili su u Karlovcu u Hrvatskoj. Ovog januara prisjećaju se najstrašnijeg perioda svojih života.

 

Posljednja grupa logoraša, od kojih većina pod pratnjom Međunarodnog komiteta Crvenog krsta, prije 30 godina je napustila “Manjaču”, čime je prekinuto njihovo višemjesečno zatočenje popraćeno svim vrstama fizičkog i psihičkog maltretiranja, piše Detektor.

Među logorašima koji su u decembru 1992. pušteni iz “Manjače” bili su Mehmed Begić i Sadmir Alibegović, čija zatočenja počinju u proljeće iste godine od Ključa i Sanskog Mosta preko Banje Luke i Stare Gradiške do planine u sjeverozapadnoj BiH gdje je prije ljeta formiran logor.

 

Logor na planini Manjači, nedaleko od Banje Luke, prema haškim presudama Radoslavu Brđaninu te Mići Stanišiću i Stojanu Župljaninu, “vlasti bosanskih Srba su osnovale sredinom maja 1992. i u njemu su držani gotovo isključivo civili bošnjačke i hrvatske nacionalnosti, uglavnom s područja Kozarca i Sanske doline”.

Presude navode da su stražari u “Manjači” bili pripadnici Vojske Republike Srpske (VRS) i policije, kao i da je zatočene obično dovodila policija.

Prema svjedočenjima logoraša koji su razgovarali sa ekipom Balkanske istraživačke mreže Bosne i Hercegovine (BIRN BiH), u ovom logoru su, pored stanovnika Prijedora i Sanske doline, bili zatočeni muškarci iz Jajca, Mrkonjić-Grada, Dervente, Doboja i Bosanske Dubice.

U stan Mehmeda Begića koji se nalazio u Ključu, prema njegovom sjećanju, krajem maja 1992. “upala” su šestorica naoružanih muškaraca, privela ga u zgradu policije u ovom gradu, gdje je pretučen, a potom je sa ostalim zatočenicima prvo prebačen u banjalučki “Mali logor”, a potom u Staru Gradišku. U svim objektima je prethodno bio izložen torturi, a iz Stare Gradiške je s grupom zatočenika 11. juna 1992. prebačen na Manjaču.

“To je bilo poljoprivredno dobro ‘Karađorđevo’, gdje je hranjena stoka za Jugoslovensku narodnu armiju. I kad sam ja ušao u štalu broj tri u logoru, ružno je reći, ali kao da se javila neka iskra radosti ili nade, jer sam vidio 200 mojih Ključana koje znam. Onda sam nekako se osjećao da sam među svojima, da mi je lakše”, opisuje Begić svoj dolazak u ovaj logor.

 

Prema njegovim riječima, logoraši su po dolasku prošli kroz špalir prebijanja, a zatim je uslijedilo šestomjesečno maltretiranje koje se ogledalo u premlaćivanju, prozivkama, pretresima i podmetnutim predmetima, do uskraćivanja hrane i vode.

Vid maltretiranja, prisjeća se Begić, bio je kada se iz štala izvede određen broj ljudi u toplom danu i stražari ih postroje napolju, na betonsku pistu, da stoje na suncu sve dok ne padnu na tlo. Tako je bilo i s jednim njegovim poznanikom koji je izgubio svijest od stajanja na suncu.

“Onesvijestio se. Krenuo sam prema njemu, potpuno nesvjestan ni gdje se nalazim ni šta radim. I podigao sam čovjeka i na rukama ga unio u štalu njegovu i zatražio vode. A ono što hoću jeste pohvaliti ljude, logoraše tamo, kad tako se neko onesvijesti, uvijek se pojavi malo vode, a mi smo umirali žedni”, prisjeća se Begić.

Batine kao dobrodošlica u logor

Nekadašnji policajac Sadmir Alibegović je u junu 1992. uhapšen i zatvoren u zatočeničkim objektima u Lušci-Palanci, a potom u “Betonirci” u Sanskom Mostu, gdje su prozivanja i premlaćivanja bila svakodnevna, da bi poslije nekoliko dana bio prozvan i sa ostalima kamionom prevezen na Manjaču.

“Vidimo klasični logor, kao u fašističkim filmovima, s bodljikavom žicom ograđenom okolo, minskim poljima ispred te bodljikave žice s unutrašnje strane logora, psima, raspoređenim stražarima, i osmatračnicama koje su bile napravljene i postavljene na ćoškovima logora”, kaže Alibegović.

On se sjeća da su logorski čuvari odmah po njegovom dolasku počeli sa zlostavljanjem novopridošlih logoraša, nakon čega su uvedeni u unutrašnjost, odnosno štale, te su im oduzete deke koje su ponijeli sa sobom i koje su bile prostrte po betonu.

“Potom su čuvari izašli, e tad je uslijedio dolazak naših Sanjana koji su već ranije dovedeni u logor. Oni su nam donosili neke vojničke bluze, džempere, hlače i govorili su: ‘Oblačite ovo, jer je večeras prozivka, idete na prozivku, na upisninu, da dobijete batine što ste došli, kao dobrodošlicu u ovaj logor.’ Stvarno, kada je otpočela noć, počela je prozivka, prozvana je jedna grupa, izvedeni su napolje”, prisjeća se Alibegović.

Osim što su od trenutka dolaska u “Manjaču” bili redovno premlaćivani tokom saslušanja, u “spavaonicama”, u samicama, gdje su ih udarali pendrecima, drvenim motkama, kundacima pušaka i električnim kablovima, u haškim presudama je konstatovano da je od juna do novembra 1992. više zatočenika umrlo od posljedica batinanja ili u sporadičnim ubistvima.

Osim toga, konstatovano je i da su logoraši u grupi koja je u zaključanim prikolicama dovezena iz Sanskog Mosta preminuli pri vožnji u logor, kao i da su stražari nekoliko sedmica prije toga pretukli i ubili nekoliko logoraša iz ovog grada po dolasku u “Manjaču”. Prilikom prevoza logoraša iz “Omarske” početkom augusta 1992. godine, nekoliko njih je odvojeno pred kapijom “Manjače” i ubijeno.

Nedostatak hrane i vode

Bivši logoraši pričaju da je, osim manjka vode, hrana u “Manjači” bila više nego oskudna, iako se situacija samo djelimično poboljšala nakon prve posjete Crvenog krsta i banjalučkog Merhameta.

Nurhudin Burnić je u augustu 1992. iz logora “Krings” u Sanskom Mostu prebačen u “Manjaču” i prisjeća se da su mu, po dolasku u štalu gdje su bili smješteni Sanjani, logoraši izgledali nestvarno zbog tjelesne težine.

“Uspio sam iz ‘Kringsa’ prenijeti keks. Ima u sredini ograda gdje se stoka veže i mi smo tu spavali, i s lijeve i desne strane. Naslonio sam se na ogradu. Kontam da ih počastim, i uzmem keks, otvorim, kažem: ‘Momci, uzmite.’ Kad su oni pogledali… ruke odozgo, nema ni mrve jedne da je ostala. Oni se smiju, kažu: ‘Pa jesi li ti normalan?’ Kontao sam da uzmu po jedan komad, da se počaste fino. Kažu: ‘Mi nismo vidjeli zrno šećera dva mjeseca, a kamoli nešto slatko’”, ispričao je Burnić.

Alibegović priča kako su za doručak dobijali hljeb, koji je išao na 15 do 20 logoraša, i konzervu od 100 grama, koju su djelila šestorica zatočenika, dok je za ručak slijedilo pola tanjira providne čorbe. Pamti i situacije u kojima su logoraši morali ići na jezero da donesu sebi vode u kanisterima.

 

“Prije toga bi nas natjerali da u jezero mokrimo i, kada završimo s mokrenjem, onda bi nas natjerali da natočimo vode u te neke kanistere, i takvu smo vodu morali piti”, kaže Alibegović.

Presude navode i da su stražari u “Manjači” prisiljavali zatočenike da obavljaju teške fizičke poslove.

Bivši logoraši se prisjećaju svakodnevnog odvođenja na poljoprivredne i radove oko puteva, a Burnić kaže da i tom prilikom nije izostajalo maltretiranje.

“Jedne prilike su nas vodili prema njihovoj kasarni. Trava ima ispred, pa nam daju da nešto čistimo. Nismo smjeli ni puno gledati. Ako pogledaš, ako te vidi da stojiš, odmah tuče”, navodi Burnić.

Begić je bio u grupi koja je vođena da pravi crkvu, utovara granate koje su otišle na položaje Vojske Republike Srpske, za čije potrebe su logoraši sjekli drva i obrađivali njive.

“Kad su organizovali da idemo musti krave, otišlo je deset ljudi, donijeli su malo mlijeka i komandant logora potpukovnik Božidar Popović je počeo da psuje: ‘Toliko krava, toliko malo mlijeka.’ Ljudi koji su muzli, popili su mlijeko… umirali smo od gladi”, ističe Begić.

Raspuštanje logora

Logor “Manjača” je, kako navode presude, zatvoren tek 16. decembra 1992. te su neki zatočenici pod pokroviteljstvom Crvenog krsta prebačeni u Hrvatsku, neki su premješteni u logor “Batković” u Bijeljini, a neki su pušteni na slobodu.

Sagovornici navode da je u novembru 1992. iz “Manjače” za Karlovac izašla grupa u kojoj su bili stariji od 60 godina i maloljetnici, a mjesec kasnije prema istom pravcu, odnosno sabirnom centru u ovom gradu u Hrvatskoj, otišli su ostali logoraši.

Nisu bili svi te sreće da napuste logor, jer je više desetina zatočenih prebačeno u “Batković”, a među njima je bio i Fahrudin Ćemal iz Velagića kod Ključa, koji je na Manjači završio nakon zatočenja u ključkoj školi “Nikola Mačkić” i zatvoru u Staroj Gradišci.

Ćemal kaže da je jedan period zatočenja u “Manjači” proveo u kuhinji, gdje je vidio dosta zločina, i da je s grupom zatvorenika 11. decembra 1992. prebačen u drugi logor.

“Njihova tada priča je bila da mi idemo u razmjenu prema Sarajevu. Nažalost, mi smo samo premješteni u drugi logor – ‘Batković’, gdje su metode koje su tamo primjenjivane možda bile i teže nego na ‘Manjači’”, navodi Ćemal, koji je iz ‘Batkovića’ razmijenjen u oktobru 1993. godine.

S druge strane, Begić, Alibegović i Burnić su bili među logorašima koji su nekoliko dana kasnije posredstvom Crvenog krsta u grupama napustili “Manjaču”, a prethodno je većina njih dobila da potpiše da li žele ostati ili ići tamo gdje vodi Crveni krst.

“Znamo da će 14. decembra 1.000 ljudi ići iz logora. Svi smo postavljeni napolje i čita se spisak. Kad je prešlo 700, čujem i moje ime. I onda nas 1.000 ostaje napolju, svi ostali idu unutra, u štale, koje su oni vrlo ljubazno zvali ‘paviljoni’”, kaže Begić.

Burnić se prisjeća da je prozvana grupa ljudi sa spiska na kojem nije bilo njegovo ime, zbog čega mu je bilo krivo, ali je ubrzo čuo da je ta grupa pretučena na kapiji i poslana u drugi logor.

“Onda su došli opet i kažu: ‘Sad prozivamo i koga prozovemo taj 14. decembra ide za Karlovac. I zbilja, prozvali su te ljude. Mene nisu. Naredna prozivka, opet mene nema. U zadnjoj turi, možda među njih oko 500-600, prozvan sam i ja i pušten u Karlovac”, završava svoju priču Burnić.

BiH

Održano XXVI mektebsko takmičenje na nivou Muftijstva bihaćkog

Published

on

Mekteb je najbitnija, najobuhvatnija i naznačajnija obrazovna institucija u Bosni i Hercegovini.

U medresi „Reis Džemaludin-ef. Čaušević“ u Cazinu je u nedjelju, 12.5.2024. godine održano 26. mektebsko takmičenje na nivou Muftijstva bihaćkog. Ovo je drugi nivo takmičenja mektebske nastave, nakon što je prije 14 dana održano takmičenje na nivou medžlisa, a pobjednici sa ovog takmičenja će predstavljati Muftijstvo bihaćko na nivo Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini 26. maja 2024 u Sarajevu. Polaznici mekteba su se takmičili iz dvije oblasti: kiraet i opće znanje i dvije kategorije: II i III kategorija.

Prisutnim takmičarima i njihovim muallimima se obratio muftija bihaćki hafiz Mehmed-ef. Kudić. On se zahvalio svima koji rade na unapređenju mektebske nastave, muallimima posebno, ali i roditeljima kojima je stalo da njihova djeca pohađaju mekteb i stiču znanja i odgoj kroz mektebsku nastavu.

„Ovo je festival našeg zajedničkog uspjeha. Mnogo truda i rada je iza ovog uspjeha. Nije beznačajna stvar kada svakog vikenda sedam hiljada polaznika mekteba pohađa mekteb na nivou našeg muftijstva. Kada bi bili svjesni potpunog značaja mekteba, svi akteri bi učinili maksimum da olakšamo i poboljšamo rad mekteba, jer je mekteb najbitnija, najobuhvatnija i naznačajnija obrazovna institucija u Bosni i Hercegovini. Koliko je važno biti na putu znanja, kroz sufaru, ilmihal i učenje Kur’ana, govori nam i ajet u kojem Uzvišeni Allah, dž.š., kaže da uvijek treba postojati grupa koja će razumjeti i naučiti vjeru i to znanje o vjeri prenositi drugima. Trebate znati da se melekanska krila prostiru pred onim koji ide putem znanja. Čestitam pobjednicima, a posebno želim istaći da danas nema gubitnika. Vi ste najodabranija skupina i znam da ste na visokom stepenu znanja, odgoja i čestitosti. Čestitam i vašim muallimima i odajem mi veliko priznanje za njihov rad i žrtvu.“ – poručio je muftija Kudić.

Prije samog početka takmičenja, tehničke detalje u vezi takmičenja je pojasnio mr. Haris-ef. Veladžić, rukovodilac Službe za vjerske poslove i obrazovanje muftijstva bihaćkog i obratio se svim takmičarima sa nekoliko riječi.

„Sama činjenica da ste vi ovdje danas je pokazatelj da ste najbolji u svojim matičnim mektebima, pa onda ste svoju izvrsnost potvrdili na takmičenjima u vašim medžlisima i kako god završili danas, svi ste vi izvrsni i zaslužujete najveća priznanja i čestitke. Zahvaljujemo se našoj medresi na gostoprimstvu, direktoru Handanoviću i našim cijenjenim muderrisima, članovima komisije i nadamo se da će među vama biti onih koji će, ako Bog da, biti pobjednici i na višem niovu takmičenja.“ – rekao je u svom obraćanju mr. Veladžić.

Obratio se i direktor medrese „Reis Džemaludin-ef. Čaušević“ u Cazinu prof. Zuhdija Handanović. On je izrazio dobrodošlicu svim takmičarima i njihovim muallimima, te iskazao zadovoljstvo što se ovakva jedna smotra znanja organizira upravo u hramu znanja i odgoja kakva je medresa.

„Iznova smo počašćeni da kao medresa budemo domaćini ovom takmičenju. Divno vas je sviju vidjeti ovog dana i prepoznati na vašim licima želju, ali i kroz razgovor veliki entuzijazam i trud kojeg ulažete kroz mektebsku nastavu. Ove godine, uprava medrese je odlučila da će učenicima devetog razreda koji se takmiče i osvoje prva mjesta, ponuditi stipendiju i besplatno školovanje u medresi u Cazinu. Visoko cijenimo svaki rezultat, a nekako nam je posebno drago kada nam dolaze učenici koji postižu značajne rezultate kroz mektebsku nastavu.“ – izjavio je direktor Handanović.

Komisiju za ocjenjivanje testa opšteg znanja su činili direktor medrese prof. Zuhdija Handanović i prof. Mehmed Mašić, dok su komisiju za kiraet činili hafizi Suad-ef. Šahinović i prof. dr. Rifet Šahinović.

Nakon održanog takmičenja, postignuti su sljedeći rezultati:

OBLAST OPĆEG ZNANJA – II NIVO:

  1. Emina Pivalić – Sanski Most – muallim: Zijad-ef. Ašić
  2. Ali Omerović – Bosanska Krupa – muallim: Nedžad-ef. Omerović
  3. Imran Ožegović – Cazin – muallim: Suad-ef. Osmanagić

OBLAST OPĆEG ZNANJA III NIVO:

  1. Elhamna Mujakić – Velika Kladuša – muallim: Mevludin-ef. Mujakić
  2. Nejra Liska – Bihać – muallim: Hariz-ef. Gobeljić
  3. Mubina Ramić – Bosanska Krupa – muallim: Muhamed-ef. Begić

OBLAST KIRAET – II NIVO:

  1. Harun Abdijanović – Bihać – muallim: Nazif-ef. Horozović
  2. Davud Šabić – Cazin – muallim: Smajo-ef. Šabić
  3. Ajnur Hodžić – Prijedor – muallim: Benjamin-ef. Hodžić

OBLAST KIRAET III NIVO:

  1. Muhamed Hromadžić – Velika Kladuša – muallim: Suvad-ef. Ćatić
  2. Melika Behremović – Sanski Most – muallim: Zijad-ef. Ašić
  3. Amina Livaković – Bužim – muallim: Sabahudin-ef. Dizdarević

EKIPNI POREDAK:

  1. Medžlis IZ Sanski Most
  2. Medžlis IZ Cazin
  3. Medžlis IZ Bihać
  4. Medžlis IZ Bosanska Krupa
  5. Medžlis IZ Velika Kladuša
  6. Medžlis IZ Bužim
  7. Medžlis IZ Kozarac
  8. Medžlis IZ Prijedor
  9. Medžlis IZ Bosanski Novi
  10. Medžlis IZ Bosasnski Petrovac
  11. Medžlis IZ Bosanska Kostajnica
  12. Izvor:muftijstvobihacko.ba
Nastavi čitati

BiH

Dodik: Јasenovac najveći podzemni grad koji imamo, tu je stradalo 500.000 Srba

Published

on

By

“Јasenovac je najveći podzemni grad koji Srbi imaju”, rekao je predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik na obilježavanju Dana sjećanja na žrtve ustaškog genocida nad Srbima, Јevrejima i Romima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj od 1941. do 1945. godine.

“Masovno su ovdje ubijali i zato su govorili da je ovo logor u koji su mogli svi da stanu”, rekao je Dodik.

Dodik je u Donjoj Gradini naveo da je “ovo mjesto sveto jer su ga učinili naši mučenici, njih 700.000 koji su ovdje mučki ubijeni na 57 načina koji su sinonim za mučenje”.

Dodao je da je ovaj grad uzdignut “na patnji i uzdasima 700.000 stradalih od čega je 500.000 Srba”.

“Ponovo smo ovdje da se molimo za njihove duše. I da im kažemo da nismo zaboravili zlo, i da znamo šta je Nezavisna država Hrvatska. Da znamo za planove koje su provodili ili htjeli i proveli ih. A to je da jednu trećinu pobiju, da jednu trećinu rasele i jednu trećinu pokatoliče. U tome su uspijevali, nisu prekidali”, istakao je Dodik.

Podsjetimo, u prisustvu zvaničnika Republike Srpske i Srbije u Donjoj Gradini obilježen je Dan sjećanja na žrtve ustaškog genocida nad Srbima, Јevrejima i Romima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj od 1941. do 1945. godine.

Obilježavanju su prisustvovali predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik i član Predsjedništva BiH Željka Cvijanović, predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske Nenad Stevandić, predsjednik Vlade Srbije Miloš Vučević, predsjednik privremenog organa Grada Beograda Aleksandar Šapić, predsjednik Skupštine Crne Gore Andrija Mandić, ministri u Vladi Srbije i drugi zvaničnici.

Nastavi čitati

BiH

Dodik se povlači: Najavio izbore po Schmidtovim pravilima, “osamostaljenje” RS-a više ne spominje

Published

on

By

Lider SNSD-a Milorad Dodik izjavio je da zbog procedura Izborni zakon Republike Srpske neće stupiti na snagu u narednih mjesec dana i da će morati prihvatiti izlazak na izbore iako nije isključio da pokuša sa opstrukcijom rada CIK-a i time odgodi izbore.

“Nismo uspjeli u rokovima, moraćemo se prijaviti na ove lokalne izbore čekajući da vidimo sudbinu našeg zakona. Vjerovatno ćemo u iznudici prihvatiti izlazak na izbore. Ali ako to bude moguće, prebacit ćemo se na primjenu našeg zakona, koji propisuje da prestaju da važe prava da Centralna izborna komisija BiH u Republici Srpskoj sprovodi izbore”, rekao je Dodik.

On je napomenuo da su za dvije godine i Opšti izbori, koje će RS navodno provesti po entitetskom zakonu.

“Postoji, doduše, i drugi način – da napravimo opstrukciju i sačekamo usvajanje našeg zakona pa izbore održimo na proljeće. Ne bi bio prvi put da se izbori odgode”, rekao je Dodik za “Politiku”.

Na pitanje da li zna kako će se završiti sudski proces koji se vodi protiv njega zbog nepoštovanja odluka Christiana Schmidta, odgovorio je da se samo Srbima presuđuje masovno, a drugima na nivou karikature.

“To je nelegalni inkvizicijski sud, na koji odlazim kako bih pokazao njegov besmisao. Moje i finansije moje porodice provjeravali su u 48 zemalja svijeta, gledali su svaki račun, čak i one za hotel. I sve se svelo na to da mi sude zato što ne poštujem Schmidta”, rekao je Dodik.

Zvaničnici Republike Srpske su mjesecima tvrdili da će provesti lokalne izbore na bazi novousvojenog Izbornog zakona RS-a koji nije prošao sve procedure te samim tim nije stupio na snagu.

Od velikih najava da će državnu nadležnost da provodi izborni proces ograničiti, nelegalnim prebacivanjem ovlasti na entitet, čini se nije ostalo više od obećanja da bi mogao nešto uraditi u budućnosti.

Da stvar bude gora za Dodika, on je sve ove najave dodatno začinio porukama da će krenuti u “proces osamostaljenja” entiteta ako rezolucija o genocidu u Srebrenici bude usvojena u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija. U ovom trenutku to više ne spominje.

Ne kreće se u proces osamostaljena tako što prvo prihvatite zakone visokog predstavnika kojeg ne priznajte. Povlačenje je vidljivo i u komentarima njegovih bivših saradnika.

Profesor Nenad Kecmanović je to pokazao komentarom u kojem spominje kako će “bošnjačke komšije” promijeniti svoju politiku kad Amerikanci budu dovoljno slabi.

“Ne treba imati iluzije da će bošnjačke komšije nešto promijeniti dok SAD ne budu dovoljno slabe ili dok im Donald Trump ne javi da ne računaju da će američki nosač aviona uploviti u Neumski kanal”, rekao je Kecmanović.

U prevodu, iz perspektive dominirajuće srpske politike, potrebno je sačekati bolja vremena.

Nastavi čitati

Najčitanije